Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-147/21 („Ledenac“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-147/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-147/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Ledenac“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Ledenac“ d.o.o. Banjaluka protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 196299 20 Gž 4 od 7. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Ledenac“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnio je 13. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 196299 20 Gž 4 od 7. septembra 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 196299 17 P 2 od 18. maja 2018. godine (koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 14. novembra 2018. godine, a revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 14. novembra 2018. godine je rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske od 27. marta 2019. godine odbačena kao nedopuštena) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi (S.D.) da mu vrati zajam u određenom novčanom iznosu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove predmetnog postupka.
3. Osnovni sud je dopisom od 18. juna 2019. godine pozvao apelanta na plaćanje takse na presudu, žalbu i reviziju u predmetnom postupku, u ukupnom iznosu od 2.500,00 KM.
4. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 196299 17 P 2 od 7. oktobra 2019. godine odbijen je prijedlog apelanta za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse u predmetnom postupku. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 12. Zakona o sudskim taksama propisano da sud može osloboditi taksenog obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija. Osnovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 400. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će sud osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice. Osnovni sud je u vezi s tim naveo da pravna lica, kao što je apelant, ne ostvaruju pravo na oslobađanje od plaćanja sudske takse jer iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da samo fizičko lice može biti oslobođeno od plaćanja troškova sudske takse.
5. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 7. oktobra 2019. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 196299 19 Gž 3 od 24. januara 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 196299 17 P 2 od 11. marta 2020. godine obavezan je apelant, kao takseni obveznik, da plati sudsku taksu u ukupnom iznosu od 2.500,00 KM, te kaznenu taksu u iznosu od 1.250,00 KM, sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
7. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 11. marta 2020. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 196299 20 Gž 4 od 7. septembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
8. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da apelant u navodima žalbe u bitnome ističe da je prvostepena odluka rezultat diskriminacije u odnosu na pravna lica, jer aktuelna sudska praksa pokazuje da se i pravnim licima može priznati pravo na oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse, a što proizlazi u konkretnom slučaju iz podataka o poslovanju apelanta duži period sa gubicima. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud pozvao apelanta kao taksenog obveznika na plaćanje sudske takse, i istovremeno istom odredio plaćanje kaznene takse shodno odredbama člana 32. Zakona o sudskim taksama. Okružni sud je dalje naveo da se neosnovano apelant poziva da su u konkretnom slučaju postojali uslovi za oslobađanje od plaćanja sudske takse (koje razloge o neosnovanosti je prvostepeni sud iznio u svom rješenju od 7. oktobra 2019. godine, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem tog suda od 24. januara 2020. godine). Okružni sud je naveo da, kako iz stanja prvostepenog spisa nesporno proizlazi da je apelant pravosnažno odbijen sa zahtjevom za oslobađanje od plaćanja sudske takse (a nakon donošenja pravosnažnog rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za oslobađanje plaćanja troškova postupka na osnovu člana
400. ZPP), te kako nisu nastupile okolnosti na osnovu kojih bi obaveza na plaćanje takse prestala (zastara, izmjena zakona i slično), to su ispunjeni uslovi za donošenje pobijanog rješenja. Apelacioni navodi
9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant, naime, ističe da je suština povrede u predmetnom postupku nejednakost pravnih lica naspram fizičkih lica, jer „nižestepeni sudovi potpuno proizvoljno ne priznaju pravnom licu pravo da bude oslobođeno od plaćanja sudske takse“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević