Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3017/19 (R.Đ.Š.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3017/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3017/19, rješavajući apelaciju R.Đ.Š., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija R.Đ.Š.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je doneseno Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 001804 19 Rev 2 od 10. aprila 2019. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji R.Đ.Š. u roku od tri mjeseca od dostavljanja odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantkinji R.Đ.Š. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija apelantkinje R.Đ.Š.
podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 001804 19 Rev 2 od 10. aprila 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 001804 18 Gž 2 od 13.
decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 001804 17 P 2 od 15. novembra 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R.Đ.Š. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 001804 19 Rev 2 od 10. aprila 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 001804 18 Gž 2 od 13. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 001804 17 P 2 od 15. novembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od tužene Robne kuće „Pobjeda“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 11. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantkinja je 31. avgusta 2007. godine podnijela tužbu protiv tužene radi isplate izgubljene plate. Apelantkinja je podneskom od 3. marta 2015. godine i na glavnoj raspravi od 4. marta 2015. godine precizirala tužbeni zahtjev.
6. Iz stanja spisa proizilazi da je Osnovni sud Rješenjem broj 80 0 P 001804 14 P 2 od 1. aprila 2015. godine odbacio tužbu i tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelantkinja tražila da sud obaveže tuženu da joj za period od 25. novembra 2000. godine do 9. februara 2007. godine isplati izgubljene plate i zakonske zatezne kamate, regres i istovremeno odredio prekid postupka u predmetnoj pravnoj stvari do pravosnažnog okončanja postupka u predmetu ovog suda broj 80 0 I 023457 07 I, te je odlučio da će postupak u konkretnom predmetu biti nastavljen nakon pravosnažnog okončanja postupka u tom izvršnom predmetu u dijelu koji se odnosi na vraćanje apelantkinje na posao.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 P 001804 15 Gž od 5. jula 2016. godine potvrđeno je prvostepeno rješenje u dijelu kojim je odbačen dio apelantkinjine tužbe koji se odnosi na dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tužena da joj za period od 25. novembra 2000. do 30. aprila 2006. godine isplati izgubljene plate, a u preostalim dijelovima rješenje prvostepenog suda je ukinuto i predmet je vraćen na ponovno suđenje.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 P 001804 16 Rev od 19. oktobra 2016. godine apelantkinjina revizija protiv drugostepenog rješenja je odbijena.
9. U ponovljenom postupku Osnovni sud je Presudom broj 80 0 P 001804 17 P 3 od 15. novembra 2017. godine odbacio apelantkinjinu tužbu u dijelu kojim je tražila da se obaveže tužena da je vrati na posao, na odgovarajuće radno mjesto, dok je odbio preostali dio zahtjeva za isplatu izgubljene plate za period od 9. februara 2007. godine do 30. septembra 2017. godine u određenom iznosu, pobliže navedenom u izreci presude, a od 1. oktobra 2017. godine do vraćanja na rad, plate u iznosu određenom u izreci presude sa kamatom (u daljnjem tekstu: za sporni period u utuženom iznosu) i apelantkinju obavezao da tuženoj naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
10. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da je rješenjem tužene od 25. novembra 2000. godine utvrđen prestanak radnog odnosa apelantkinji i da je apelantkinja 3. januara 2001. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu radi zaštite povrijeđenog prava, kojom je tražila poništenje rješenja tužene i vraćanje na radno mjesto sekretarice. Nadalje je utvrđeno da je Presudom Osnovnog suda broj P-292/02 od 7. oktobra 2002. godine usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev, a Presudom Okružnog suda broj Gž-111/03 od 4. februara 2005. godine žalba tužene je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev odbijen, dok je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-405/05 od 9. februara 2007. godine apelantkinjina revizija usvojena i drugostepena presuda preinačena na način da je naloženo tuženoj da apelantkinju vrati na „radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima“ (umjesto na radno mjesto sekretarice), a u ostalom dijelu (za vraćanje na rad) žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja 21. maja 2007. godine podnijela prvostepenom sudu prijedlog za izvršenje kojim je tražila vraćanje na rad i isplatu izgubljene plate za period od 25. novembra 2000. godine do 25. aprila 2007. godine u iznosu od 16.416,40 KM (o kom potraživanju nije suđeno pomenutom pravosnažnom presudom Vrhovnog suda od 9. februara 2007. godine), koji izvršni postupak [registrovan pod brojem 80 0 I 023457 07 I] je prekinut rješenjem suda od 18. februara 2014. godine „zbog otvaranja parničnog postupka“. Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja u nastavku postupka podneskom od 24. avgusta 2017. godine i na glavnoj raspravi od 17. oktobra 2017. godine postavila konačni tužbeni zahtjev kojim je tražila vraćanje na rad, isplatu izgubljene plate za sporni period u utuženom iznosu.
11. Polazeći od utvrđenja da je o apelantkinjinom zahtjevu za vraćanje na rad kod tužene pravosnažno presuđeno presudom Osnovnog suda od 7. oktobra 2002. godine i da je tužena postupila po navedenoj revizionoj presudi od 9. februara 2007. godine i ponudila apelantkinji da potpiše ugovor o radu, što ona nije prihvatila, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 67 stav 1 tačka 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelantkinjinu tužbu u ovom dijelu odbacio (zbog presuđene stvari). Imajući u vidu da je tužena postupila po presudi Vrhovnog suda od 9. februara 2007. godine i ponudila apelantkinji da potpiše ugovor o radu, a da apelantkinja nije prihvatila da potpiše taj ugovor, iz čega proizilazi da u predmetnom periodu nije ni radila kod tužene, Osnovni sud je zaključio da nema osnova za obavezivanje tužene na isplatu izgubljene plate za sporni period u utuženom iznosu, slijedom čega je taj dio zahtjeva odbio kao neosnovan.
12. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 80 0 P 001804 18 Gž 2 od 13. decembra 2018. godine kojom je apelantkinjina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbacujućem dijelu, kojim je odbačena tužba za vraćanje apelantkinje na rad kod tužene, dok je njena žalba usvojena i prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu tako što je usvojen tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene plate za sporni period u utuženom iznosu i tužena obavezana da joj naknadi troškove postupka.
13. Okružni sud je naglasio da je predmet konkretne parnice apelantkinjin zahtjev za vraćanje na posao i izgubljene plate i kamate na njih, zbog neizvršavanja presude o vraćanju na posao, a koje bi apelantkinja ostvarila da je vraćena na rad. Nadalje, Okružni sud je naveo da je među parničnim strankama sporna činjenica da li je, ili ne tužena postupila po navedenoj presudi Vrhovnog suda od 9. februara 2007. godine i apelantkinju vratila na posao, te samim tim sporna je činjenica da li je tužena obavezna, ili ne da apelantkinji isplati pomenute plate koje su predmet konačnog tužbenog zahtjeva navedenog u izreci prvostepene presude. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori neosnovani u dijelu kojim je odbačena apelantkinjina tužba kojom je tražila da je tužena vrati na posao na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključak tog suda kada je odbacio tužbu u tom dijelu, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava.
14. Odlučujući o žalbenim navodima koji se odnose na izgubljene plate i kamate, Okružni sud je, na osnovu činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, ocijenio da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak u tom dijelu, što apelantkinjinu žalbu čini osnovanom. Naime, kako tužena nije izvršila odluku Vrhovnog suda od 9. februara 2007. godine, te kako apelantkinja nije vraćena na rad na koji način je spriječena da ostvari tražene izgubljene plate koje bi ostvarila da je vraćena na rad, te kako je blagovremeno podnijela tužbu (31. avgusta 2007. godine) za isplatu tih plata, Okružni sud je u odbijajućem dijelu usvojio tužbeni zahtjev apelantkinje.
15. Odlučujući o reviziji tužene Vrhovni sud je Rješenjem broj 80 0 P 001804 19 Rev 2 od 10. aprila 2019. godine reviziju usvojio, presudu Okružnog suda od 13. decembra 2018. godine i presudu Osnovnog suda od 15. novembra 2017. godine ukinuo i apelantkinjinu tužbu odbacio. Istim rješenjem je obavezao apelantkinju da tuženoj naknadi troškove postupka.
16. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepene presude nisu zasnovane na zakonu. U tom smislu Vrhovni sud je naveo da tužba u radnom sporu, pored zahtjeva za utvrđenje nezakonitosti akta poslodavca kojim je povrijeđeno neko pravo radnika, može sadržavati i zahtjeve za osudu na činidbu, kao što su: vraćanje radnika na rad (radnopravna reintegracija), isplata naknade iz ostalih plata i drugih naknada, jer poništenje odluke o prestanku radnog odnosa podrazumijeva radnu reintegraciju, a slijedom toga i isplatu naknade za period za koji je radniku donošenjem nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa bilo onemogućeno da radi. U konkretnom slučaju apelantkinja nije tako postupila. Naime, apelantkinja je povodom prestanka radnog odnosa radi zaštite svojih prava blagovremeno podnijela tužbu 3. januara 2001. godine, ali samo sa zahtjevom za poništenje rješenja tužene kojim joj je utvrđen prestanak radnog odnosa i vraćanje na rad, koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 9. februara 2007. godine. Vrhovni sud je naveo da naknadu plate koja je predmet konkretnog spora apelantkinja u tom postupku nije tražila sve do podnošenja tužbe u konkretnoj parnici (31. avgusta 2007. godine), koja je pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda od 1. aprila 2015. godine odbačena kao neblagovremena i to rješenje je održano na snazi rješenjem revizionog suda od 19. oktobra 2016. godine.
17. Imajući u vidu da je apelantkinjina tužba presudom Okružnog suda od 5. jula 2016. godine odbačena kao neblagovremena za novčano potraživanje za period od 25. novembra 2000. do 30. aprila 2006. godine, prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pogrešno zaključio kada je ocijenio da je tužba za isplatu plate (podnesena 31. avgusta 2007. godine) „blagovremeno podnesena“ i kada je povodom apelantkinjinog podneska od 24. avgusta 2017. godine (to jeste nakon okončanja navedenih sudskih postupaka) u konkretnoj parnici – nastavljenoj „otvaranjem nove faze postupka“ zaključio da je „ta tužba“ (kakav karakter su nižestepeni sudovi dali navedenom podnesku) – blagovremena i apelantkinjin zahtjev za izgubljene plate za sporni period u utuženom iznosu usvojio.
18. U tom kontekstu Vrhovni sud je pojasnio da je drugostepeni sud izgubio iz vida da apelantkinjin zahtjev za isplatu izgubljene plate predstavlja samostalan zahtjev za zaštitu jednog od prava iz radnog odnosa i da, ako se tužbeni zahtjev sastoji od više dijelova koji mogu predstavljati samostalne tužbene zahtjeve u posebnoj parnici, kakav je slučaj u konkretnom predmetu, za svaki od njih se blagovremenost tužbe ocjenjuje od dana kada je povreda tog prava (čija se zaštita traži u radnom sporu) učinjena, odnosno od dana saznanja za povredu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja za povredu prava na isplatu plata za sporni period saznala danom prestanka radnog odnosa koji joj je prestao rješenjem tužene od 25. novembra 2000. godine, jer je za povredu prava na platu znala svaki mjesec za koji joj je izostala isplata plate, od kada je počeo teći rok iz člana 118 stav 2 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) za podnošenje tužbe. Vrhovni sud je dalje naveo da je rok za podnošenje tužbe u radnom sporu prekluzivan rok materijalnog prava unutar koga se mora podići tužba pod prijetnjom gubitka prava čija se zaštita traži. Propuštanjem navedenog roka (koji je protekao istekom roka od jedne godine od dana saznanja za prestanak radnog odnosa) apelantkinja je izgubila i samo pravo na isplatu naknade plata (koje joj je povrijeđeno još 2000. godine) kao da je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa.
19. Vrhovni sud je naveo da se rok iz citirane zakonske odredbe računa od dana saznanja za povredu prava, odnosno od dana kada je radnik saznao da mu je neko pravo ograničeno, uskraćeno ili na drugi način povrijeđeno. Prema tome, Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešan stav drugostepenog suda da se vrijeme saznanja o povredi prava u pogledu isplata plata ima vezati za dan saznanja za konačan ishod postupka o poništenju odluke o otkazu ugovora o radu na osnovu koje je apelantkinja prestala raditi kod tužene. Kako je apelantkinja predmetnu tužbu podnijela po isteku zakonom propisanog roka, kada je već prekludirana u zaštiti svojih prava, a u prijedlogu za izvršenje ranije donesene revizione presude (od 9. februara 2007. godine) nije, saglasno odredbi člana 217 st. 1, 2 i 3 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), predložila da sud donese rješenje kojim bi odredio da joj tužena (izvršenik) isplati na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke (čije se izvršenje traži), pa dok ponovo ne bude vraćena na posao (a pravo na naknadu u posebnom postupku, po stavu 6 ovog člana, može se ostvariti samo po blagovremeno podnesenoj tužbi), Vrhovni sud je zaključio da je apelantkinjina tužba neblagovremena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno tvrdi da je neblagovremeno podnijela zahtjev za isplatu plata, te da je njena tužba od 31. avgusta 2007. godine za isplatu plata neblagovremena. Ističe da je za povredu prava iz radnog odnosa saznala nakon poništenja rješenja tužene o otkazu od 9. februara 2007. godine, kada je ponovo i uspostavljen radni odnos, pa je u roku podnijela tužbu za isplatu, a što joj daje pravo iz člana 217 Zakona o izvršnom postupku.
21. U vezi sa navodima koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, apelantkinja je navela da je povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku imajući u vidu da je suđenje za poništenje rješenja o otkazu krenulo još 2000. godine, a da je revizionom odlukom utvrđeno da je otkaz nezakonit i naloženo je tuženoj da apelantkinju vrati na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi. Tvrdi da do dana podnošenja apelacije nije vraćena na posao, što je nesporna činjenica, niti da joj je isplaćena ijedna marka.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da navodi apelacije kojima se pobija reviziona odluka nemaju osnova u utvrđenom činjeničnom stanju i materijalnom pravu na kojem je zasnovana. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da mu je predmet po reviziji dostavljen 12. februara 2019. godine, a da je osporena odluka donesena 10. aprila 2019. godine, zbog čega smatra da nisu osnovani navodi apelacije o povredi prava na pravično i fer-suđenje u razumnom roku.
23. Okružni sud je opisao hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da ostaje kod stava i obrazloženja iz osporene presude i da smatra da su neosnovani navodi apelacije. Smatra da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se poziva u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja u predmetu tog suda broj P-292/02 podnijela 3. januara 2001. godine tužbu protiv tužene radi pobijanja rješenja o prestanku radnog odnosa i da je tužbenim zahtjevom tražila da se poništi rješenje direktora tužene od 25. novembra 2000. godine, te da sud obaveže tuženu da je vrati na radno mjesto sekretarice i nadoknadi joj parnične troškove. Osnovni sud je presudom od 7. oktobra 2002. godine usvojio navedeni tužbeni zahtjev. Okružni sud je, odlučujući o žalbi tužene na pomenutu prvostepenu presudu, svojom presudom od 4. februara 2005. godine tu žalbu uvažio, osporenu presudu prvostepenog suda preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Nakon toga Vrhovni sud je, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji protiv drugostepene presude, svojom presudom od 9. februara 2007. godine reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio na način da je naložio tuženoj da apelantkinju vrati na „radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima“ (umjesto na radno mjesto sekretarice), a u ostalom dijelu (za vraćanje na rad) žalbu je odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Na osnovu iznesenog proizilazi da apelantkinja pomenutom tužbom od 3. januara 2001. godine nije tražila da joj se isplate plate od momenta kada joj je otkazan ugovor o radu. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja prvi put zahtjev za isplatu navedenih plata postavila u prijedlogu za izvršenje 21. maja 2007. godine u predmetu Osnovnog suda broj 080- 0- I- 07- 000 728 (novi broj predmeta 80 0 I 02 3475 07 I). Tek nakon što se u predmetnom izvršnom postupku koje apelantkinja navodi u svojoj apelaciji pojavilo sporno pitanje prava na isplatu plata o tome se dalje raspravljalo u parničnom postupku, te je bilo predmet odlučivanja u svim odlukama protiv kojih je apelantkinja podnijela ovu apelaciju.
25. Tužena je navela da se iz navoda apelacije ne vidi kako su povrijeđena apelantkinjina prava na koja se pozvala u apelaciji. Osim toga, smatra da apelacija sadrži i formalne nedostatke (osporena odluka postoji) i da su kratki apelacioni navodi bili predmet ispitivanja pred Vrhovnim sudom i nižestepenim sudovima. Tužena je predložila da Ustavni sud odbije apelaciju.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 67. stav (1) tačka 4) Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
4) da je stvar pravosnažno presuđena;
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
27. Zakon o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 80 0 P 001804 19 Rev 2 od 10. aprila 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. maja 2019. godine a apelacija je podnesena 22. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 49/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). A)U odnosu na osporene odluke
34. Apelantkinja, u suštini, smatra da joj je osporenom odlukom kojom je odbačena njena tužba u predmetnoj pravnoj stvari povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu prava na pristup sudu. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
35. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem je u članu 6 stav 1 Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka već i pravo na „rješavanje“ spora od suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već da može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava (vidi, Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi, Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50, i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je uskraćivanje pristupa sudu apelantkinji zasnovano na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, da li je ograničenje pristupa sudu bilo u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbacio apelantkinjinu tužbu kao neblagovremenu uz obrazloženje da se rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, propisan odredbom člana 118 ZOR-a, ima računati od dana saznanja za povredu prava, odnosno od dana kada je radnik saznao da mu je neko pravo ograničeno, uskraćeno ili na drugi način povrijeđeno, a ne od dana pravosnažnosti sudske odluke kojom je utvrđena nezakonitost otkaza. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je apelantkinja za povredu prava na isplatu plata za sporni period saznala danom prestanka radnog odnosa koji joj je prestao rješenjem tužene od 25. novembra 2000. godine, jer je za povredu prava na platu znala svaki mjesec za koji joj je izostala isplata plate, od kada je počeo teći rok za podnošenje tužbe. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2631/19 od 10. septembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu u presudi osporenoj apelacijom Vrhovni sud je, između ostalog, istakao „da je apelantkinja za povredu prava za isplatu izgubljene zarade (koja je ovdje predmet spora) saznala danom prestanka radnog odnosa (danom donošenja rješenja tuženog), od tada počeo teći rok iz člana 118 stav 2 ZOR-a i pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da se vrijeme saznanja o povredi prava u pogledu isplata izgubljene zarade ima vezati za dan saznanja za konačan ishod postupka o poništenju rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu (odnosno da joj presuda daje pravo da potražuje naknadu plate za sporni period, koja je predmet ove parnice). S obzirom na to da je apelantkinja predmetnu tužbu sudu podnijela po isteku zakonom propisanog roka (kada je već prekludirana u zaštiti svojih prava), a ne proizilazi da je u prijedlogu za izvršenje ranije pravosnažne presude, saglasno odredbi člana 217 st. 1, 2 i 3 Zakona o izvršnom postupku, predložila da sud donese rješenje kojim bi odredio da joj tuženi (izvršenik), pored dosuđenih iznosa izgubljene zarade, isplati i mjesečne iznose zarade dospjele od pravosnažnosti odluke i do ponovnog vraćanja na posao, Vrhovni sud je ukazao da je tužba apelantkinje neblagovremena [...]“. Raspravljajući o navodima apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio da „apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka“. Stoga, Ustavni sud smatra da uskraćivanje pristupa sudu apelantkinji u konkretnom slučaju nije rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da ograničenje apelantkinjinog prava na pristup sudu nije bilo u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit tog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pristup sudu kao prava inherentnog pravu na pravično suđenje.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja Vrhovnog suda ne proizilazi proizvoljnost u segmentima na koje je apelantkinja neosnovano ukazala, te zaključuje da u odnosu na ovaj dio apelacionih navoda nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B) U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantni principi
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
39. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantkinja smatra da je povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku imajući u vidu da je suđenje za poništenje rješenja o otkazu krenulo još 2000. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 3. januara 2001. godine podnijela tužbu protiv tužene radi pobijanja rješenja o prestanku radnog odnosa, te da je taj postupak pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 9. februara 2007. godine kojom je taj sud naložio tuženoj da apelantkinju vrati na „radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima“ (umjesto na radno mjesto sekretarice). Nakon toga apelantkinja je 31. avgusta 2007. godine podnijela tužbu protiv tužene radi isplate izgubljene plate, koji postupak je okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 10. aprila 2019. godine. Stoga, Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 31. avgusta 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 10. aprila 2019. godine, kada je Vrhovni sud donio osporeno rješenje. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je 11 godina i sedam mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju apelantkinja je podnošenjem tužbe Osnovnom sudu pokrenula postupak radi utvrđivanja nezakonitosti otkaza ugovora o radu i potraživanja iz radnog odnosa. Na osnovu predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je predmetni slučaj posebno složen kako u pogledu činjeničnih, tako i pogledu pravnih pitanja. Pri tome Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku za zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitan (član 420 ZPP) i koji je od posebnog značaja za apelantkinju.
42. Analizirajući apelantkinjino ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja nakon podnošenja tužbe (31. avgusta 2007. godine) četiri puta precizirala tužbeni zahtjev (3. i 4. marta 2015. godine i 24. avgusta i 17. oktobra 2017. godine, kada je postavila konačni tužbeni zahtjev kojim je tražila vraćanje na rad, isplatu izgubljene plate za sporni period u utuženom iznosu, kako je preciznije navedeno u obrazloženju prvostepene presude), što jeste njeno procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira.
43. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prvu odluku u predmetnom postupku donio nakon sedam godina i sedam mjeseci nakon podnošenja tužbe (1. aprila 2015. godine), da je Okružni sud nakon jedne godine i tri mjeseca (5. jula 2016. godine) rješenjem potvrdio prvostepeno rješenje u dijelu kojim je odbačen dio apelantkinjine tužbe kojim je tražila isplatu izgubljenih plata, dok je u preostalom dijelu rješenje prvostepenog suda ukinuto i predmet vraćen na ponovno suđenje, dok je Vrhovni sud nakon tri mjeseca (19. oktobra 2016. godine) apelantkinjinu reviziju odbio. Ponovni postupak pred Osnovnim sudom je trajao oko jednu godinu (15. novembra 2017. godine), postupak pred Okružnim sudom, takođe, oko jedne godine (13. decembra 2018. godine), dok je postupak pred Vrhovnim sudom po reviziji tužene trajao oko tri mjeseca (10. aprila 2019. godine) (sve računajući od donošenja prethodne odluke). Sumirajući sve navedeno, tj. ocjenjujući trajanje postupka u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu koji je hitne prirode, a koji je ukupno trajao 11 godina i sedam mjeseci, odgovornost u pretežnom dijelu za dužinu postupka snosi Osnovni sud pred kojim je prvi postupak po tužbi trajao sedam godina i sedam mjeseci. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Osnovni sud nije izjašnjavao na navode o trajanju predmetnog postupka, već je samo naveo da je apelantkinja u konkretnom slučaju podnijela dvije tužbe, i to onu od 3. januara 2001. godine koja je okončana presudom Vrhovnog suda od 9. februara 2007. godine, nakon čega je apelantkinja tužbom od 31. avgusta 2007. godine pokrenula konkretni postupak.
44. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
45. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba ) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantkinji treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
47. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
48. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
49. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantkinjinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak trajao 11 godina i sedam mjeseci za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud, kojem je trebalo oko sedam godina da donese prvostepenu odluku, koji za navedeno nije dao nikakve razloge.
51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne, precizne i detaljne razloge zbog kojih je apelantkinji onemogućen pristup sudu, a na koji način nije ugrožena sama bit tog apelantkinjinog prava, kao i kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što bi ukazalo na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantkinjinu štetu.
52. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević