Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3599/19 (Srpska pravoslavna Crkvena opština Visoko)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nacionalizacija
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Društveno vlasništvo
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ništavost
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3599/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3599/19, rješavajući apelaciju Srpske pravoslavne Crkvene opštine Visoko, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Srpske pravoslavne Crkvene opštine Visoko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 045938 16 Rev od 21. svibnja 2019.

godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 045938 16 Gž od 16. rujna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 045938 14 P od 18. veljače 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Srpska pravoslavna Crkvena opština Visoko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Anto Grgić, odvjetnik iz Kaknja, podnijela je 13. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 045938 16 Rev od 21. svibnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 045938 16 Gž od 16. rujna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 045938 14 P od 18. veljače 2016. godine. Obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane člankom 21. stavak (2) Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena ovlast za zastupanje pred Ustavnim sudom), od apelantice je 19. rujna 2019. godine zatraženo da dostavi navedenu ovlast.. Apelantica je dostavila traženu ovlast 25. rujna 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općine Visoko (u daljnjem tekstu: prvotužena) i KTK Visoko (u daljnjem tekstu: drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 18. rujna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. rujna 2020. godine, Kantonalni sud 23. rujna 2020. godine i Općinski sud 24. rujna 2020. godine. Tuženi nisu dostavili tražene odgovore.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 045938 14 P od 18. veljače 2016. godine odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je, na temelju Rješenja Skupštine prvotužene broj 06/5-475-3/92 od 6. siječnja 1992. godine, stekla pravo trajnog korištenja nekretnine, precizirane u presudi (u daljnjem tekstu: precizirana nekretnina), koja se nalazi u Visokom – najamna poslovna zgrada kojoj po novom premjeru odgovara parcela, precizirana u presudi, u naravi poslovna zgrada u gospodarstvu, pomoćne zgrade u gospodarstvu, pa da se to pravo upiše u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda i Katastru nekretnina tužene na apelantičino ime sa dijelom 1/1, te da se briše upis prava trajnog korištenja na istim nekretninama sa drugotuženog i da tuženi to trpe, da se naloži tuženim da apelantici predaju u posjed, slobodne od osoba i stvari, precizirane nekretnine, da se naloži tuženim da apelantici na ime izmakle koristi za razdoblje od 7. siječnja 1992. godine do 22. veljače 2014. godine solidarno isplate naknadu štete, preciziranu u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate, da se naloži tuženima da apelantici na ime investicionog ulaganja solidarno isplate naknadu štete, preciziranu u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate i da se obvežu tuženi da apelantici solidarno naknade troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na temelju dokaza, preciziranih u presudi, utvrđeno da je u zemljišnu knjigu prilikom sastavljanja gruntovnice 1894. godine na preciziranoj nekretnini bila upisana Istočno pravoslavna crkveno-školska opština u Visokom sa pravom vlasništva 1/1. Općinski sud je naveo kako je utvrđeno da je 27. svibnja 1961. godine izvršen upis zemljišta u A listu zemljišne knjige na temelju Rješenja NO Opštine Visoko broj 22/59 od 20. listopada 1960. godine na način da je precizirana nekretnina uknjižena kao društveno vlasništvo 1/1 i kao organ upravljanja tim zemljištem zabilježen Narodni odbor Opštine Visoko. Nadalje je utvrđeno da je Rješenjem Narodnog odbora Opštine Visoko - Komisije za nacionalizaciju broj 22/59 od 20. listopada 1960. godine utvrđeno da su sa 26. prosincem 1958. godine precizirane nekretnine nacionalizirane i da su postale društveno vlasništvo, te da je u uvodu tog rješenja navedeno da je predmetno rješenje doneseno na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Utvrđeno je i da su predmetne nekretnine rješenjem pravne prednice prvotužene 1980. godine dane na korištenje drugotuženom. Nadalje je utvrđeno da je Skupština tužene donijela Rješenje broj 06/5-475-3/92 od 6. siječnja 1992. godine kojim se prenosi pravo korištenja na preciziranoj nekretnini sa Skupštine prvotužene na apelanticu za potrebe rada Kulturno-nacionalnog društva „Prosvjeta”, a istim rješenjem je odlučeno da će se sva pitanja u svezi sa korištenjem ovog objekta regulirati posebnim ugovorom i da će Općinska uprava za geodetske poslove i katastar nekretnina (u daljnjem tekstu: Uprava) po pravomoćnosti ovog rješenja upisati pravo korištenja na apelantičino ime sa 1/1, te da rješenje stupa na snagu danom donošenja i da će se objaviti u službenom glasniku prvotužene. Utvrđeno je da je navedeno rješenje objavljeno u „Službenom glasniku Opštine Visoko” broj 1 od 6. siječnja 1992. godine. Nadalje je utvrđeno da je Uprava 19. veljače 1992. godine podnijela Odsjeku Uprave za upis prava na nekretninama prijedlog za uknjižbu apelantičinog prava korištenja uz koji je dostavila pravomoćno Rješenje broj 06/5-475- 3/92 od 6. siječnja 1992. godine radi provođenja u zemljišnim knjigama po osnovi čega je doneseno Dn rješenje broj 151/1992 od 23. ožujka 1992. godine. Osim toga, identifikacijom izvršenom nakon izlaganja podataka na javni uvid od 11. travnja 1997. godine i 20. lipnja 1997. godine utvrđeno je stanje upisano u zemljišnim knjigama i katastru u svezi sa preciziranom nekretninom i konstatirano da Rješenje Dn broj 151/92 nije provedeno. Utvrđeno je i da je Povjerenstvo za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama 11. studenog 1999. godine donijelo Rješenje broj 06/026-951-1541/89 kojim je utvrdilo da na preciziranim nekretninama pravo raspolaganja sa 1/1 ima prvotužena, a da trajno pravo korištenja zemljišta sa dijelom 1/1 ima drugotuženi. Nadalje je utvrđeno da je zemljišna knjiga k.o. Visoko u kojoj su bili upisani i podaci iz 1961. godine u svezi sa predmetnim nekretninama arhivirana, te da su ti podaci stavljeni izvan snage Rješenjem broj 04-30-3-850/01 od 28. studenog 2001. godine, što je objavljeno u „Službenim novinama FBiH" broj 57/01, kada je i stara zemljišna knjiga stavljena izvan snage. Utvrđeno je i da iz zk. izvadaka od 21. lipnja 2012. godine i od 10. travnja 2015. godine proizlazi isto stanje kakvo je utvrđeno u navedenom rješenju od 11. studenog 1999. godine. Utvrđeno je i da se apelantičin zastupnik dopisom od 17. prosinca 2008. godine obratio načelniku prvotužene i dopisom od 3. listopada 2011. godine predsjedniku Općinskog vijeća prvotužene i tražio da apelantica uđe u posjed precizirane nekretnine na temelju pravomoćnog rješenja od 6. siječnja 1992. godine, navodeći da apelantica nije ušla u posjed nekretnina i da na temelju rješenja nije zaključen ugovor.

7. S tim u svezi obrazloženo je da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je precizirana nekretnina u društvenom vlasništvu i da je stečena na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Općinski sud je obrazložio da je u vrijeme donošenja Rješenja Skupštine prvotužene broj 06/5-475-3/92 od 6. siječnja 1992. godine bilo zabranjeno raspolagati ovim nekretninama i davati ih u zakup, te da su se u vrijeme donošenja navedenog rješenja primjenjivale odredbe članka 3. st. 2. i 4, članka 16. stavak 3, članka 16a. i 16e. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78. 4/89, 29/90 i 22/91). Odredbom članka 3. stavak 2. Zakona o prometu nepokretnosti propisano je da se građevinska zemljišta u društvenom vlasništvu ne mogu otuđivati, ali da se na njima mogu stjecati prava određena zakonom. Odredbom članka 3. stavak 3. Zakona o prometu nepokretnosti propisano je da se zgrade u društvenom vlasništvu mogu otuđivati pod uvjetima propisanim zakonom, a odredbom članka 3. stavak 4. istog zakona da je ništav ugovor o prometu nekretnina zaključen protivno odredbama st. 1, 2. i 3. ovog članka. Nadalje je navedeno da je odredbom članka 16a. stavak 1. točka 6. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da se zgrade i poslovne prostorije, kao posebni dijelovi zgrade u društvenom vlasništvu, ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način njima raspolagati ako su pribavljeni u društveno vlasništvo na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ” br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1 63), te da je odredbom članka 16e. stavak 1. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da su pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama članka 16a, 16b. i 16c. ovog zakona ništavi.

8. Općinski sud je obrazložio da apelantica na preciziranoj nekretnini koja je nacionalizirana nije mogla steći nikakva stvarna prava, niti ih dobiti u zakup, odnosno da je rješenje Skupštine prvotužene od 6. siječnja 1992. godine doneseno protivno odredbi članka 16a. stavak 1. točka 6. i 16a. stavak 2, pa je ništavo i ne proizvodi pravno djejstvo. Pored navedenog, kako je obrazložio taj sud, za promet nekretninom nedostaje i forma propisana zakonom, jer je odredbom članka 9. stavak

1. Zakona o prometu nepokretnosti, koja je bila na snazi u vrijeme donošenja spornog rješenja, bila propisana pismena forma za ugovor o prijenosu nekretnine sa jedne na drugu društveno-pravnu osobu i otuđenju nekretnine iz društvenog vlasništva, a odredbom članka 27. st. 1. i 2. tko je ovlašten i na temelju čega zaključiti ugovor. Općinski sud je obrazložio da činjenica da je zatraženo provođenje rješenja u zemljišnoj knjizi koja je kasnije stavljena van snage, da je doneseno Dn rješenje i da su u zk. ulošcima uBiC listu upisane plombe, čime se (na temelju pravnih pravila zemljišnoknjižnog prava koja su se primjenjivala u to vrijeme ) smatra da je upis izvršen, prema mišljenju tog suda, ne utječe na odluku u ovoj pravnoj stvari obzirom na to da je stara zemljišna knjiga stavljena van snage 28. studenog 2001. godine. Obrazloženo je i da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je drugotuženi u posjedu predmetnih nekretnina od 1980. godine, te apelantica, prema mišljenju tog suda, nema pravnu osnovu tražiti predaju preciziranih nekretnina u posjed obzirom na to da na nekretninama nije stekla nikakvo pravo, niti su doneseni zakon o denacionalizaciji i zakon o restituciji kojim bi trebalo biti regulirano vraćanje nacionalizirane imovine ranijim vlasnicima. Prema obrazloženju Općinskog suda, način na koji je drugotuženi stekao prava na nekretninama i način na koji je upisan u katastar nekretnina apelantica je mogla osporavati u posebnom parničnom postupku u roku od tri godine od stupanja na snagu katastra nekretnina, što je propisano odredbom članka 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina (“Službeni list SRBiH”,broj 22/84). Katastar nekretnina je, kako je obrazloženo, 10. svibnja 2005. godine preuzet kao zemljišna knjiga na temelju Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH, što je navedeno u primjedbi uAiB listu predmetnog zk. uloška. Zbog navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, apelantičin tužbeni zahtjev u ovom dijelu je neutemeljen. Kako je zaključio Općinski sud, slijedom navedenog, neutemeljeni su i zahtjevi za isplatu naknade štete i isplatu naknade za investicijsko ulaganje, jer apelantica nema nikakvo stvarno pravo na preciziranoj nekretnini, nije bila u posjedu precizirane nekretnine, niti je vršila investicijska ulaganja.

9. Protiv navedene presude apelantica je podnijela priziv Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 41 0 P 045938 16 Gž od 16. rujna 2016. godine priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, sadržaj provedenih dokaza i pravni stav prvostupanjskog suda, te navedeno da je, prema mišljenju tog suda, prvostupanjski sud pobijanu odluku činjenično i pravno jasno i potpuno obrazložio prema standardima i zahtjevima utvrđenim člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 191. stavak 4. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojima, da bi odluka bila podobna za ispitivanje po uloženom pravnom lijeku, njezino obrazloženje mora sadržavati razloge o odlučnim činjenicama u svakom konkretnom predmetu.

10. Protiv drugostupanjske presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 41 0 P 045938 16 Rev od 21. svibnja 2019. godine reviziju odbio kao neutemeljenu, te je odbio i apelantičin zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestupanjskih sudova, te istaknuto da revizija nije utemeljena. Kako je obrazložio Vrhovni sud, suprotno apelantičinim prigovorima, prvostupanjski sud je ocjenu izvedenih dokaza izvršio sukladno odredbi članka 8. ZPP, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna, kako je pravilno zaključio i drugostupanjski sud u razlozima svoje odluke. Vrhovni sud je naveo da pravnozaštitni cilj koji je apelantica u ovoj parnici željela postići jeste vraćanje oduzete imovine, tj. provođenje tzv. denacionalizacije za koju, i po shvaćanju Vrhovnog suda, još uvijek nisu ispunjeni uvjeti. Stjecanje društvenog vlasništva na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, prema obrazloženju tog suda, predstavljalo je vid originarnog stjecanja - stjecanja po zakonu, zbog čega će se tek donošenjem zakona o denacionalizaciji, što pravilno primjećuju i nižestupanjski sudovi, utvrditi osnove i postupak vraćanja, ili isplata naknade za nepokretnu imovinu koja je prinudno prenesena u općenarodnu imovinu. Apelantičin zahtjev za utvrđenje prava korištenja precizirane nekretnine, u kom smislu je postavljen tužbeni zahtjev u ovoj parnici, prema obrazloženju Vrhovnog suda, po svom sadržaju više ne postoji u pravnom sustavu Bosne i Hercegovine. Pravo korištenja je bilo posebno pravo izvedeno iz društvenog vlasništva povodom dodjeljivanja jednog dijela društvene imovine u korist privrednih organizacija kako bi se omogućilo obavljanja njihove društvene privredne djelatnosti, a tako dodijeljena imovina činila je njihova osnovna, obrtna i sredstva zajedničke potrošnje na kojima su privredne organizacije imale najšire subjektivno apsolutno pravo koje se sastojalo od prava posjedovanja, upotrebe i raspolaganja.

11. S tim u svezi je navedeno da, kako je drugotuženi u vrijeme donošenja spornog rješenja prvotužene bio nositelj prava korištenja predmetne zgrade i kako ju je faktički koristio kao proizvodnu halu, pravni prednik prvotužene, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije imao nikakve osnove za donošenje Rješenja broj 06/5-475-3/92 od 6. siječnja 1992. godine i dodjelu precizirane nekretnine na korištenje apelantici. Osim toga, kako je obrazloženo, takvim postupanjem prvotužena je u apelantičinu korist prenijela više prava od onih koje je ona u momentu donošenja rješenja imala na koji način je postupila suprotno temeljnom pravnom principu da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Zbog toga se ovakav prijenos nekretnina, prema obrazloženju tog suda, smatra ništavim sa aspekta predmeta obveze, jer je suprotan odredbi članka

47. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi sa člankom 103. istog zakona. Vrhovni sud je istaknuo da, osim toga, prvotužena i apelantica nisu, u smislu članka II. rješenja od 6. siječnja 1992. godine, pristupile zaključenju posebnog ugovora, kako bi „regulirale pitanja u svezi sa korištenjem ovog objekta”, što je, također, jedan od razloga koji govori u prilog ništavosti rješenja od 6. siječnja 1992. godine i nemogućnosti da se ono provede. Zbog svih izloženih razloga, i po mišljenju vijeća Vrhovnog suda, apelantica na temelju navedenog rješenja nije mogla steći vlasnička prava na predmetnoj nekretnini, pa se odluka o odbijanju njezinih zahtjeva kako stvarnopravnih, tako i zahtjeva za naknadu štete pokazuje u potpunosti zakonitom.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava, kao i u pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da je nesporno da parnični sudovi u konkretnom slučaju nisu bili nadležni za rješavanje predmetnog spora, jer se radi o nadležnosti upravnih tijela i vođenju upravnog spora, ali da su navedeni sudovi, ipak, proveli postupak koji je rezultirao osporenim odlukama na apelantičinu štetu. Navodi da je sve rezultat nesavjesne ocjene dokaza prvostupanjskog i drugostupanjskog suda kako pojedinačno, tako i svih dokaza u međusobnoj vezi. Apelantica ukazuje da je nemoguće da je rješenje kojim joj se precizirana nekretnina dodjeljuje na korištenje ništavo, jer je ono objavljeno u službenom glasilu prvotužene i koje je postalo pravomoćno, te zbog tog razloga, ne može ni biti predmetom preispitivanja u parničnom, nego u upravnom sporu. Navodi da princip vezanosti sudova za pravomoćna rješenja upravnih tijela predstavlja jedno od temeljnih načela pravne sigurnosti čiji je cilj da se izbjegne donošenje proturječnih odluka tijela uprave i sudova. Smatra da je pogrešan stav redovitih sudova i da se davanje prava korištenja smatra prenošenjem prava, te da je nesporno da je davanjem preciziranih nekretnina na korištenje, sukladno odredbama Zakona o stvarnim pravima koje je transformiralo pravo korištenja u pravo vlasništva, njezin tužbeni zahtjev utemeljen. Apelantica smatra da je cinično i podrugljivo upućivanje redovitih sudova da čeka donošenje zakona o denacionalizaciji i restituciji, čime pokazuju da se radi o dvostrukim pravnim standardima, jer je na području FBiH već vraćena imovina katoličkoj i islamskoj vjerskoj zajednici.

b)Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

14. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da apelantica gubi iz vida da je tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je stekla pravo trajnog korištenja preciziranih nekretnina, a da je stjecanje, kojeg prava, prema tada važećim propisima, nije bilo, dozvoljeno na nekretninama koje su u društveno vlasništvo prešle nacionalizacijom.

15. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da je primijenio pravo koje je bilo relevantno u konkretnom slučaju.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

(1) Društvene pravne osobe mogu međusobno prenositi zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada pravnim poslom uz naknadu ili bez naknade.

(2) Društvena pravna osoba može od nosioca prava svojine sticati zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrade.

(3) Društvena pravna osoba može zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada otuđivati iz društvene svojine samo uz naknadu u visini prometne vrijednosti nepokretnosti.

U „Službenom listu SRBiH“ broj 22/91, koji je stupio na snagu 31. prosinca 1991. godine (i važio do donošenja Zakona o stvarnim pravima 2013. godine), donesene su dopune članka 16. tog zakona koje u relevantnom dijelu glase:

Član 16a. stav 1. tačka 6.

Zgrade i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrade u društvenoj svojini ne mogu se prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ” broj: 52/58,3/59,24/61 i 1/63).

Član 16e. stav 1.

Pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama čl. 16a, 16b. i 16c. ovog zakona ništavi su.

17. Zakon o premjeru i katastru nekretnina ("Službeni list SRBiH" br. 22/84, 12/87, 26/90 i 36/90) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o premjeru i katastru nekretnina ("Službeni list SRBiH" broj 22/84) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 82.

Treća lica, koja smatraju da su izvršenim upisom prava na nekretninama u katastru nekretnina povrijeđena njihova prava, mogu tužbom kod nadležnog suda osporavati izvršeni upis u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina. Pravo iz prethodnog stava pripada i licu koje je propustilo rok od 30 dana iz člana 78. stav 1. ovog zakona.

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

VI. Dopustivost

19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 41 0 P 045938 16 Rev od 21. svibnja 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. lipnja 2019. godine a apelacija je podnesena 13. rujna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njezina prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje stjecanja prava na trajno korištenje preciziranih nekretnina, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne naravi, te, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

27. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovitih sudova, tvrdeći da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili pravo i pogrešno utvrdili činjenice. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava ili pogrešnog utvrđivanja činjenica.

29. Dovodeći navedena stajališta i relevantne zakonske propise u kontekst sa činjenicama konkretnog premeta, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno i razumno obrazložili osporene odluke kako u pogledu primjene prava, tako i u činjeničnom utvrđenju, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji ukazuje apelantica u apelaciji. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je precizirana nekretnina nacionalizirana, da je upisana kao društveno/državno vlasništvo sa pravom raspolaganja prvotužene, odnosno njezinih prednika, i da je u vrijeme donošenja spornog rješenja kojim je prvotužena dala precizirane nekretnine apelantici na korištenje (a koje nikada nije provedeno) na snazi bio Zakon o prometu nepokretnosti čijim je člankom 16a. stavak 1. točka 6. bilo zabranjeno bilo kakvo raspolaganje nekretninama koje su nacionalizirane sukladno odredbama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (kao što je slučaj sa preciziranom nekretninom), a člankom 16e. stavak 1. da su ništavi svi pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama, između ostalog, članka 16a. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili precizirani apelantičin tužbeni zahtjev.

30. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je apelantica, kako su to i obrazložili redoviti sudovi, imala mogućnost osporiti davanje preciziranih nekretnina na korištenje drugotuženom (koje se desilo 1980. godina, kada nije bila na snazi navedena zabrana), i to sukladno odredbama članka 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina u roku od tri godine od stupanja na snagu katastra nekretnina, što se desilo 10. svibnja 2005. godine, a da apelantica to nije učinila. Osim toga, apelantica navodi i da je predmetni postupak vođen pred parničnim sudovima za koji ti sudovi nisu nadležni, već isključivo upravni organi i da se trebao voditi upravni spor, te da sporno rješenje ne može biti ništavo jer je objavljeno u službenom glasniku prvotužene. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je apelantica sama tužbom pokrenula parnični postupak tražeći utvrđenje da je stekla pravo korištenja, što nedvojbeno spada u domenu parnice, a ne u upravni spor. To se ne može staviti na teret nikome osim apelantici, kao ni činjenica da je propustila osporavati davanje preciziranih nekretnina na korištenje drugotuženom sukladno Zakonu o premjeru i katastru nekretnina. Također, činjenica da je sporno davanje preciziranih nekretnina apelantici na korištenje objavljeno u službenom glasilu prvotužene, a koje rješenje nikada nije ni provedeno, niti je po njemu postupljeno obzirom na to da između apelantice i prvotužene nikada nije zaključen sporazum u svezi sa preciziranim nekretninama, ne može biti od utjecaja na valjanost spornog rješenja. Ovo stoga što je odredbama članka 103. ZOO eksplicitno propisano da je ništav svaki ugovor koji je, između ostalog, protivan propisima a što je u konkretnom predmetu slučaj, kako je to već elaborirano u prethodnim točkama ove odluke.

31. U odnosu na apelantičine navode da su nekretnine već vraćane katoličkoj i islamskoj zajednici, a da njoj nisu, Ustavni sud podsjeća da se u svojoj praksi već bavio ovim pitanjem, pa je tako u Odluci broj AP 248/13 od 20. travnja 2016. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao očigledno (prima facie) neutemeljenu apelaciju Srpske pravoslavne crkve opštine Mostarske i Srpske pravoslavne crkve opštine Blagajske, kojima su nacionalizirane nekretnine dane na korištenje 2008. godine, nakon prestanka važenja zabrane ustanovljene odredbom članka 16a. stavak 1. točka 6. Zakona o prometu nepokretnosti (prestao važiti 5. ožujka 2014. godine donošenjem Zakona o stvarnim pravima, "Službene novine FBiH" broj 66/13), a koji u toj oblasti nije sadržavao takvu zabranu, te istakao: „U svezi sa navodima apelacije kojima je ukazano na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i, s tim u svezi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke. Naime, u obrazloženjima osporenih odluka je jasno navedeno da u Bosni i Hercegovini, kao ni u entitetu (FBiH) nije donesen zakon o restituciji, a da je temeljem odredaba Zakona o prometu nepokretnosti (članak 16) izričitio zabranjeno raspolaganje nacionaliziranim nekretninama prenošenjem na drugog. U tom smislu u obrazloženjima osporenih odluka redoviti sudovi su razmotrili navode apelantica da je ostalim dvjema vjerskim zajednicama vraćena nacionalizirana imovina, te obrazložili da je tim zajednicama, kao i apelantici, u upravnom postupku dan na korištenje i upravljanje bez naknade određeni broj nekretnina (nacionaliziranih), i to do konačnog rješenja i denacionalizacije, te da će o pitanju nacionaliziranih nekretnina moći biti raspravljano tek kad bude donesen zakon o restituciji. Imajući u vidu da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, polazeći od činjenice da u Bosni i Hercegovini ne postoji zakon o restituciji, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a naročito da je na zadovoljavajući način obrazložena primjena relevantnih propisa, konkretno odredaba Zakona o prometu nepokretnosti, i nedostatka zakona o restituciji, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu proizvoljne, niti da postoji išta što bi ukazalo da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelantica.“ Kako na teritoriju FBiH još uvijek nije donesen zakon o denacionalizaciji, niti restituciji, Ustavni sud smatra da se navedeni stav iz Odluke broj AP 248/13 može primijeniti i na konkretan slučaj. Zbog toga, te kako je nesporno da su u konkretnom slučaju utvrđene sve pravno relevantne činjenice i pri tome jasno opisan proces njihovog utvrđivanja, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi neutemeljeni.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.

Ostali navodi

33. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da apelantica navode o kršenju prava na imovinu vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantičinog prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII. Zaključak

34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o premjeru i katastru nekretnina i ZOO, te kada je nesporno utvrđeno da su precizirane nekretnine nacionalizirane i kada je odredbama Zakona o prometu nepokretnosti koje su važile u vrijeme donošenja spornog rješenja o davanju preciziranih nekretnina apelantici na korištenje takvo davanje bilo zabranjeno, čime je rješenje ništavo u smislu odredaba ZOO, kada apelantica nije, sukladno odredbama Zakona o premjeru i katastru nekretnina, u ostavljenom roku problematizirala pitanje davanja na korištenje preciziranih nekretnina drugotuženom i kada je sama apelantica pokrenula parnični postupak, a ne upravni spor iako tvrdi da se sporno pitanje moglo riješiti samo u upravnom sporu.

35. Nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju tog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3599/19 (Srpska pravoslavna Crkvena opština… | Sudska praksa | Aktio