Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4860/19 (Grad Banja Luka)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Eksproprijacija
- Građanski postupak
- Naknada
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4860/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4860/19, rješavajući apelaciju Grada Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grada Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 205488 19 Rev od 6. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banja Luka, podnio je 17. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 205488 19 Rev od 6. septembra 2019. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 205488 14 od 15. januara 2018. godine obavezani su apelant i „Iberica nekretnine“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da solidarno isplate tužitelju M. P. (u daljnjem tekstu: tužitelj) određeni novčani iznos na ime tržišne vrijednosti nekretnina (dvije nekretnine, bliže opisane i označene u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. januara 2018. godine kao dana presuđenja. Prvostepenom presudom, obavezani su apelant i drugotuženi da solidarno nadoknade tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude. Istom presudom odbijen je tužiteljev zahtjev u dijelu u kojem je tražio naknadu zakonske zatezne kamate od 6. juna 2012. godine do 15. januara 2018. godine, kao i u dijelu zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da je na predmetnim nekretninama sa pravom vlasništva upisan tužitelj sa 1/1 dijela. Dalje je naveo da je apelant (nadležno odjeljenje) na predmetnim nekretninama tužitelja formirao građevinsku parcelu za izgradnju saobraćajnice i druge komunalne infrastrukture koje su potrebne za izgradnju stambeno-poslovnog objekta drugotuženog, kao investitora, na zemljištu koje je upisano na ime drugotuženog sa 1/1 dijela (drugotuženi je izgradio stambeno-poslovni objekat). Osnovni sud je naveo da su predmetne nekretnine tužitelja, prema važećem regulacionom planu, predviđene za izgradnju javnih sadržaja, tj. pristupne saobraćajnice za potrebe stambeno-poslovnog drugotuženog. Zatim je naveo da su apelant i drugotuženi zaključili ugovor o finansiranju uređenja građevinskog zemljišta za izgradnju pristupne saobraćajnice sa trotoarom i parkingom, te vodovodom, koji su neophodni za funkcionisanje stambeno-poslovnog objekta. Nadalje, da je navedene radove bio obavezan izvesti drugotuženi, kao investitor, snositi troškove izgradnje, pribaviti zemljište na kome se gradi infrastruktura i predati apelantu u vlasništvo zajedno sa izgrađenom komunalnom infrastrukturom i u te namjene deponovati sredstva ili obezbijediti garanciju banke za isplatu naknade za eksproprijaciju zemljišta potrebnog za izgradnju navedene infrastrukture. Zatim, da se apelant navedenim ugovorom obavezao da će, ako bude potrebno, eksproprisati navedene nekretnine i snositi troškove za eksproprijaciju zemljišta, radi pokretanja postupka eksproprijacije. Osnovni sud je naveo da je prema utvrđenju vještaka građevinske struke i provedenim dokazima nesporno da predmetne nekretnine tužitelja predstavljaju gradsko građevinsko zemljište koje je obuhvaćeno regulacionim planom u obuhvatu gradskih zona, te da su važećim regulacionim planom planirane kao javna saobraćajnica i parking u cijeloj svojoj površini. Naprijed navedeno iz razloga što zemljište na kojem je drugotuženi izgradio stambeno-poslovni objekat ne može da funkcioniše kao samostalna građevinska parcela, jer nema obezbijeđen direktan pristup na javnu saobraćajnu površinu, niti ima zemljište za redovnu upotrebu. Osnovni sud je naveo da su iz tog razloga predmetne nekretnine tužitelja predviđene da služe za redovnu upotrebu izgrađenog stambeno-poslovnog objekta i po regulacionom planu su definisane kao javna površina. Takođe je naveo da su na jednoj od predmetnih nekretnina postavljeni betonski ivičnjaci koji formiraju javnu površinu i saobraćajnicu predviđenu regulacionim planom, ali njeno privođenje namjeni nije završeno, jer su osim ivičnjaka postavljena i tri betonska šahta bez poklopca, nema javne rasvjete i nije asfaltirana. Dalje, da je druga predmetna nekretnina prema regulacionom planu javni parking prostor, formirana u skladu sa regulacionim planom, ali nije izgrađena i predstavlja neuređenu površinu. Osnovni sud je naveo da se na predmetnim nekretninama ne može ništa drugo graditi izuzev onoga što je predviđeno regulacionim planom, pa stoga za tužitelja nema građevinske iskoristivosti na predmetnim nekretninama. Zatim je naveo da je tužitelju bez pravnog osnova oduzet posjed na predmetnim nekretninama čiji je vlasnik, cijeneći da apelant nije pokrenuo postupak eksproprijacije niti izuzimanja predmetnih nekretnina. Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji predmetnih nekretnina. Dalje je naveo da tužitelj ima pravo na naknadu, iako ne postoji apelantova odluka o oduzimanju predmetnih nekretnina, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji, jer se radi o faktičkom deposjediranju tužitelja. Osnovni sud je naveo da su drugotuženi, kao investitor za izgradnju infrastrukture, a za potrebe korištenja stambeno-poslovnog objekta koji je izgrađen na njegovom zemljištu i kao korisnik eksproprijacije, te apelant u čiju korist se mogu eksproprisati predmetne parcele kao gradsko građevinsko zemljište za potrebe stambene izgradnje, zbog neosnovanog oduzimanja vlasništva i posjeda tužitelju na predmetnim nekretninama, za koje mu nije isplaćena naknada, tužitelju prouzrokovali štetu koju su mu obavezni solidarno nadoknaditi. Osnovni sud je naveo da je tužitelj aktivno legitimisan i ima pravo na naknadu za oduzeto zemljište čiji je vlasnik, a apelant u čiju korist se eksproprišu predmetne nekretnine i drugotuženi kao investitor i korisnik eksproprijacije pasivno legitimisani u predmetnoj parnici, pa su neosnovani prigovori apelanta i drugotuženog za nedostatak aktivne i pasivne legitimacije stranaka u postupku.
4. Zatim je naveo da su bez uticaja navodi apelanta i drugotuženog vezano za ugovor o zasnivanju služnosti. Osnovni sud je naveo da je tim ugovorom tužitelj kao vlasnik poslužnog dobra (jedna od predmetnih nekretnina) dozvolio drugotuženom za potrebe povlasnog dobra (stambeno-poslovni objekat) nesmetano i bezuslovno pravo služnosti na dijelu poslužnog dobra i to prelaza i korištenja za pješake i automobile kao prilaza stambeno-poslovnom objektu, kao i trajno pravo služnosti vodova pod zemljom (vodovodne cijevi, kanalizaciona, telekomunikaciona i elektro mreža), te na ime izgradnje pristupne saobraćajnice, prilazne rampe, parking prostora i uređenje zelene površine. Dalje, da je ugovoreno da drugotuženi na ime služnosti isplati tužitelju naknadu u određenom novčanom iznosu, sve do konačnog rješenja predviđenog regulacionim planom vezano za predmetne nekretnine, koja cijena je isplaćena na način bliže naveden u obrazloženju presude. Takođe, da su u ugovoru o služnosti, tužitelj i drugotuženi ugovorili da se navedenom isplatom smatra da je drugotuženi isplatio cijenu za dio parcele tužitelja koja je predmet eksproprijacije, a da će tužitelj kao vlasnik poslužnih dobara, po potpisivanju ugovora o eksproprijaciji sa apelantom primitkom isplate – naknade za eksproprisano zemljište vratiti drugotuženom navedena novčana sredstva. S tim u vezi je ukazao da su bez uticaja navodi da se radi o kupoprodajnom ugovoru za predmetne nekretnine, jer se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji po osnovu Zakona o eksproprijaciji, gdje su naknada za služnost zemljišta i naknada za eksproprijaciju, dva odvojena i nezavisna instituta. Takođe je naveo da nije osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja, iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, koja predstavlja osnov za ostvarivanje prava na naknadu u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, pa pravo na ovu naknadu ne zastarijeva.
5. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 20548818 Gž od 27. avgusta 2018. godine uvažene su žalbe apelanta i drugotuženog, preinačena prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu tako što je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev. Drugostepenom presudom, obavezan je tužitelj da apelantu na ime troškova parničnog postupka i na ime troškova žalbenog postupka, te drugotuženom na ime troškova žalbenog postupka isplati novčane iznose bliže navedene u izreci drugostepene presude. Istom presudom, odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
6. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava zaključio da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji i naknadi štete. Dalje je naveo da potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih i pravnih lica na nekretninama radi izgradnje objekata mora biti zasnovano na zakonito provedenom postupku eksproprijacije, tako da faktičko deposjediranje, bez provođenja postupka eksproprijacije, ne može opravdati javni interes. Takođe je naveo da u slučajevima kada javna vlast vrši ili dozvoljava izgradnju objekata na zemljištu koje nije formalno eksproprisano, ugrožavaju se i povređuju subjektivna prava fizičkih i pravnih lica na nekretninama. Zatim je naveo da su fizička i pravna lica u slučaju faktičke eksproprijacije lišena prava vlasništva, pa budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja nekretnine namjeni, vlasniku pripada pravo da traži naknadu za oduzete nekretnine, koja se određuje u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji. Okružni sud je naveo da tužitelj nije dokazao, suprotno zaključku prvostepenog suda, da je od strane apelanta i drugotuženog zauzeta i privedena namjeni kompletna površina tužiteljevih predmetnih nekretnina, odnosno da je tužitelju oduzeto vlasništvo na predmetnim nekretninama, jer predmetne nekretnine predstavljaju neuređenu površinu, kako je to utvrdio vještak građevinske struke. Nadalje je naveo da suprotno zaključku prvostepenog suda, apelant i drugotuženi nisu stekli pravo vlasništva, niti pravni osnov za sticanje vlasništva na predmetnim nekretninama, koje i dalje ostaju vlasništvo tužitelja, pa nije bilo osnova za obavezivanje apelanta i drugotuženog na isplatu protivvrijednosti, jer predmetne nekretnine nije zauzeo apelant, niti se nalaze u njegovoj faktičkoj vlasti, niti su izgrađene i privedene namjeni. Okružni sud je naveo da kada se ima u vidu da tužitelju nije oduzeto pravo vlasništva na predmetnim nekretninama (stambeno-poslovni objekat drugotuženog nije izgrađen na predmetnim nekretninama tužitelja), te da je tužitelj dio svojih nekretnina temeljem ugovora o služnosti ustupio drugotuženom, za što mu je isplaćena naknada, niti mu je oduzet posjed predmetnih nekretnina, tužitelju ne pripada pravo naknade zbog tzv. faktičke eksproprijacije shodno Zakonu o stvarnim pravima i Zakonu o eksproprijaciji. Okružni sud je naveo da je nedvojbeno da za tužitelja nije nastala šteta, osim što su predmetne nekretnine obuhvaćene regulacionim planom i da su na jednoj od nekretnina postavljeni ivičnjaci i šahtovi, ali predmetne nekretnine nisu privedene namjeni. Okružni sud je citirao sadržaj odredaba člana 154. st. 1. i 3., čl. 155. i 158. Zakona o obligacinom odnosima, te je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je osnov odgovornosti apelanta i drugotuženog krivica. Okružni sud je naveo da je na tužitelju bio teret dokazivanja štete, štetne posljedice i uzročno-posljedične veze, shodno čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 205488 19 Rev od 6. septembra 2019. godine usvojena je revizija tužitelja, preinačena drugostepena presuda tako što su žalbe apelanta i drugotuženog odbijene i potvrđena prvostepena presuda. Istom presudom, obavezani su apelant i drugotuženi da nadoknade tužitelju troškove revizionog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.
8. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je citirao odredbe člana 6. st. 1. i 2. Zakona o eksproprijaciji. Nadalje je naveo da prema stavu Ustavnog suda, izraženom u predmetima u kojima je odlučivano o isplati naknade usljed zauzeća zemljišta prilikom izgradnje određenog puta, koji stav je preuzeo i Vrhovni sud (sjednica Građansko-upravnog odjeljenja od 7. februara 2014. godine), fizičkim zauzimanjem nepokretnosti, bez prethodno donesene odluke o eksproprijaciji, korisnik eksproprijacije povređuje pravo svojine drugog lica, pa se sporni odnos ima posmatrati i sa aspekta primjene člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, da vlasnik faktički eksproprisanih nekretnina ima pravo na naknadu isto kao vlasnik čije su nekretnine eksproprisane u zakonito provedenom postupku, a to njegovo pravo ne zastarijeva. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da nije proveden postupak eksproprijacije predmetnih nekretnina i da tužitelju nije isplaćena naknada za predmetne nekretnine. Zatim je naveo da je pogrešno stanovište drugostepenog suda da nije došlo do faktičke eksproprijacije predmetnih nekretnina. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iako sam stambeno-poslovni objekat drugotuženog nije izgrađen na predmetnim nekretninama tužitelja, taj objekat je sa svih strana okružen predmetnim nekretninama, što se jasno vidi iz priloženih skica lista mjesta, te nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke. Takođe je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizilazi da predmetne nekretnine tužitelja u cijelosti predstavljaju javnu površinu (na jednoj od njih izgrađen je makadamski put koji predstavlja jedini pristup do stambeno-poslovnog objekta, dok je druga neuređeni prostor koja služi kao parking stambeno-poslovnog objekta), što znači da predmetne nekretnine služe za redovnu upotrebu stambeno-poslovnog objekta. Takođe je naveo da iz nalaza istog vještaka proizilazi da stambeno-poslovni objekat ne može da funkcioniše bez predmetnih nekretnina, posebno parcele na kojoj se nalazi put, jer stambeno-poslovni objekat nema pristup glavnom putu. Nadalje je naveo da je isti vještak u nalazu i mišljenju konstatovao da tužitelj ne može koristiti predmetne nekretnine na način kako ih je ranije koristio, posebno jer su na njima izgrađeni ivičnjaci i šahtovi. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su tužitelju faktički oduzete predmetne nekretnine, iako je on formalno i dalje upisan u javnim knjigama kao njihov vlasnik. Dalje je naveo da tužitelj nema mogućnost da vrši vlasnička ovlaštenja koja su bliže određena u članu 17. Zakona o stvarnim pravima. Zatim je ukazao da je pravo svojine imovinsko-subjektivno pravo koje proizvodi dejstvo erga omnes i koje se upravo zbog takvog dejstva pojavljuje kao apsolutno imovinsko pravo, te da dužnost svakoga da se uzdržava od povrede prava svojine nije samo moralna dužnost, već je to i pravna dužnost, pa vlasnik ima pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava svojine. Vrhovni sud je naveo da je članom 20. Zakona o stvarnim pravima propisano da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo uz naknadu, ako to zahtijeva opšti, odnosno javni interes, te je ukazao da je eksproprijacija jedan od načina oduzimanja prava svojine, što je uređeno odredbama Zakona o eksproprijaciji.
9. Vrhovni sud je ukazao da nije osnovan prigovor apelanta i drugotuženog o nedostatku njihove pasivne legitimacije u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi je ukazao da apelantova pasivna legitimacija proizilazi iz činjenice da je apelant preuzeo obavezu da ekspropriše predmetne nekretnine ili da na drugi način riješi imovinsko-pravne odnose, da je usvojio regulacioni plan kojim je predviđena gradnja saobraćajnice i parkinga na predmetnim nekretninama, da je izdao građevinsku dozvolu drugotuženom za gradnju stambeno-poslovnog objekta i lokacijske uslove za gradnju saobraćajnice na nekretnini tužitelja koja je neophodna za upotrebu stambeno-poslovnog objekta. Vrhovni sud je naveo da je drugotuženi pasivno legitimisan jer je bio investitor gradnje stambeno-poslovnog objekta na parceli kojoj nedostaje prostor neophodan za upotrebu tog stambeno-poslovnog objekta, pa za njegovo normalno funkcionisanje služe predmetne nekretnine tužitelja. Takođe je naveo da je drugotuženi preuzeo obavezu da obezbijedi i deponuje sredstva potrebna za isplatu naknade za eksproprisano zemljište i time je preuzeo obavezu da solidarno sa apelantom isplati naknadu za faktički eksproprisano zemljište (nije proveden postupak eksproprijacije u skladu sa zakonom). Vrhovni sud je naveo da apelant i drugotuženi imaju obavezu da tužitelju isplate cjelokupnu naknadu za zauzeto zemljište, bez obzira na njihov međusobni odnos i regresno pravo između njih kao solidarnih dužnika. Zatim je naveo da nije osnovan ni prigovor aktivne legitimacije, budući da je tužitelj vlasnik predmetnih nekretnina koje su faktički eksproprisane, pa mu je trajno onemogućeno da ih koristi i vrši druga svojinska ovlaštenja, radi čega ima pravo da zahtijeva isplatu pravične naknade. Vrhovni sud je naveo da nije od značaja što je samo jedna od tužiteljevih nekretnina privedena namjeni (pristupni put), jer iz provedenih dokaza, a posebno činjenica zatečenih na licu mjesta i nalaza vještaka, proizilazi da tužitelj ne može vršiti svojinska ovlaštenja ni na drugoj nekretnini na kojoj sada postoji neuređen parking prostor gdje stanari iz izgrađenog stambeno-poslovnog objekta i okolnih zgrada parkiraju svoja vozila. Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja ugovora o zasnivanju služnosti kojeg su zaključili tužitelj i drugotuženi proizilazi da iznos kojeg je drugotuženi isplatio tužitelju ne predstavlja naknadu za predmetne nekretnine, već naknadu za postavljanje komunalne infrastrukture preko nekretnina tužitelja i kojim ugovorom se tužitelj obavezao da će drugotuženom vratiti navedeni iznos nakon što mu se isplati naknada za eksproprisane nepokretnosti. Vrhovni sud je naveo sadržaj člana 73. Zakona o eksproprijaciji, te je ukazao da nije pravilan zaključak drugostepenog suda da zahtjev tužitelja nije osnovan, jer apelant i drugotuženi nisu stekli svojinu na predmetnim nekretninama, već je tužitelj i dalje upisan kao vlasnik. Vrhovni sud je naveo da tek nakon što tužitelju isplate naknadu za zauzete predmetne nekretnine, apelant i drugotuženi će steći pravni osnov da svoja prava na predmetnim nekretninama upišu u javne evidencije.
Apelacioni navodi
10. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije.
11. Apelant je naveo da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Dalje je naveo da je tokom postupka u cijelosti osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, isticao prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, te prigovor zastarjelosti potraživanja. Apelant je naveo da je u cijelosti izvršio obaveze iz ugovora o finansiranju uređenja građevinskog zemljišta kojim je regulisan način finansiranja izgradnje dijela primarne infrastrukture, pristupne saobraćajnice i vodovoda. Zatim je naveo da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije dokazao da su od strane apelanta i drugotuženog zauzete i privedene namjeni predmetne nekretnine, odnosno da mu je oduzeto vlasništvo na predmetnim nekretninama. Takođe je naveo da je drugostepeni sud utvrdio da apelant i drugotuženi nisu stekli pravo vlasništva, niti pravni osnov za sticanje vlasništva na predmetnim nekretninama. Dalje je naveo da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da tužitelju nije oduzeto pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, jer je stambeno-poslovni objekat drugotuženog izgrađen na njegovom zemljištu, dok je tužitelj dio svojih nekretnina ustupio na korištenje drugotuženom po osnovu ugovora o služnosti, za što mu je isplaćena naknada, zbog čega tužitelju ne pripada pravo na naknadu zbog tzv. faktičke eksproprijacije shodno odredbama Zakona o stvarnim pravima i Zakona o eksproprijaciji. Apelant je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do faktičke eksproprijacije, niti su predmetne nekretnine privedene namjeni u skladu sa važećim regulacinom planom, kako je pogrešno zaključio revizioni sud. Relevantne odredbe
12. Zakon o eksproprijaciji (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 - OUS, 2/15 - OUS i 79/15), u relevantnom dijelu glasi: Član 6. st. 1. i 2.
(1)Eksproprijacija se može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne samouprave, ako zakonom nije drugačije određeno (korisnik eksproprijacije).
(2)Korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim što će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.
Član 73.
Uknjiženje prava vlasništva i drugih stvarnih prava na eksproprisanoj nepokretnosti, kao i na nepokretnosti koja je data na ime naknade ranijem vlasniku, izvršiće se na osnovu pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji i dokaza o isplaćenoj naknadi, ukoliko je tim rješenjem određena naknada u novcu, odnosno dokaza o sticanju prava vlasništva ranijeg vlasnika na drugoj odgovarajućoj nepokretnosti, a na zahtjev korisnika eksproprijacije ili ranijeg vlasnika nepokretnosti.
13. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - OUS i 107/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Sadržaj prava svojine Član 17.
(1)Svojina je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje slobodno i po svojoj volji stvar držati, koristiti i s njome raspolagati, a svakoga od toga prava isključiti u granicama određenim zakonom.
(2)Svako je dužan uzdržavati se od povrede prava svojine drugog lica.
Član 20.
Pravo svojine može u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu, u skladu sa zakonom.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, suštinski odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je su konačnici usvojen tubeni zahtjev tužitelja, te su obavezani apelant i drugotuženi da mu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da nije sporno da su predmetne nekretnine u vlasništvu tužitelja, te da nije proveden postupak njihove eksproprijacije. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi zaključak da su predmetne nekretnine faktički oduzete tužitelju, odnosno da se radi o faktičkoj eksproprijaciji iz razloga koji su bliže navedeni u obrazloženju osporene presude, iako je tužitelj formalno upisan u javnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina. Zatim, da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi zaključak da tužitelj nema mogućnost da vrši vlasnička ovlašćenja na predmetnim nekretninama u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je Vrhovni sud obrazložio zbog čega nisu osnovani istaknuti prigovori aktivne legitimacije tužitelja i pasivne legitimacije apelanta i drugotuženog, kao i prigovor zastare potraživanja. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već raspravljao o prigovoru zastare potraživanja u situaciji kada je izvršena faktička eksproprijacija (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud ukazuje da je u navedenoj odluci podsjetio na to da je na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januar 2014. godine) raspravljano pitanje zastarjelosti potraživanja u slučaju izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, koji imaju za posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih osoba na nekretninama, iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa ni rješenje o eksproprijaciji (u praksi poznatija kao faktička eksproprijacija). U citiranoj odluci je istaknuto da je usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva imajući u vidu da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizičke ili pravne osobe lišene prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva ustvari zahtjev za povrat vlasništva.
20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević