Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2573/19 (M.H.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član porodičnog domaćinstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2573/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2573/19, rješavajući apelaciju M. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija M. H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 017053 15 Uvp.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu M. H. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija M. H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 017053 15 Uvp od 14. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017053 13 U od 11. maja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant M. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 017053 15 Uvp od 14. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 017053 13 U od 11. maja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) i Općine Novi Grad Sarajevo (kao nosioca prava raspolaganja stanom), koju zastupa zakonski zastupnik Pravobranilaštvo Općine Novi Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 27. augusta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo su u periodu od 7. do 15. septembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Uprava i Pravobranilaštvo u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 21. novembra 2002. godine podnio zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u Sarajevu (u zaključku precizirane oznake i adresa stana, u daljnjem tekstu: stan) na kojem je nosilac stanarskog prava bila A. J., apelantova majka.

7. Zaključkom Uprave broj 23-04/111-23-0-147/02 od 15. decembra 2006. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana (u daljnjem tekstu: zahtjev).

8. Apelant je 3. januara 2007. godine izjavio žalbu protiv zaključka Uprave.

9. Rješenjem Ministarstva broj UPII/05-23-5-5/07 od 27. februara 2007. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Uprave od 15. decembra 2006. godine.

10. Apelant je tužbom od 30. marta 2007. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-0-07-000357 od 26. augusta 2008. godine apelantova tužba je uvažena, osporeno rješenje Ministarstva od 27. februara 2007. godine i prvostepeni zaključak Uprave od 15. decembra 2006. godine su poništeni i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da ni osporeno rješenje, a ni prvostepeni zaključak nisu doneseni na zakonit i pravilan način jer iz podataka spisa proizlazi da je apelant zahtjevom zatražio da stupi u prava i obaveze ranijeg nosioca stanarskog prava, svoje majke A. J., tvrdeći da je član njenog porodičnog domaćinstva, zbog čega je neprihvatljivo shvatanje organa uprave da se tim zahtjevom tražilo uspostavljanje novog stanarskog prava na stanu, a samim tim neprihvatljivi su i osporeni akti i razlozi tih akata. Kantonalni sud je naveo da je zbog pogrešnog shvatanja organa uprave činjenično stanje ostalo nepotpuno i nepravilno utvrđeno, posebno u pogledu odlučne činjenice da li je apelant uz svoju majku kao nosioca stanarskog prava koristio stan, da li je zaista taj stan korišten tako da su oni u njemu živjeli, obavljali svakodnevne životne aktivnosti, koristili stan u punom smislu te riječi, te da li su taj stan koristili na isti način i u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava A. J. Shodno navedenom, Kantonalni sud je naložio Upravi da u ponovnom postupku upotpuni činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica, a potom na tako utvrđene činjenice primijeni odgovarajuće odredbe materijalnog prava, ponovo riješi o apelantovom zahtjevu i za tu odluku da potpune i valjane razloge.

13. Rješenjem Uprave broj 23-04/III-23-0-147/02 od 6. novembra 2012. godine, u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev.

14. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je apelant 21. novembra 2002. godine podnio zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana poslije smrti majke A. J., nosioca stanarskog prava na stanu. Uprava je također navela da je izvršena privatizacija ,,Hotela Ilidža“ (bivšeg vlasnika stana), zbog čega je (u postupak) uključeno Pravobranilaštvo Općine Novi Grad na čijoj teritoriji se nalazi stan – kao zakonskog zastupnika nosioca prava raspolaganja stanom. Uprava je navela da je ponovo provela postupak, detaljno je pobrojala provedene dokaze i šta proizlazi iz njih, te je navela da je u postupku utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na stanu od 1978. godine bila A. J., da su na osnovu podataka dobijenih bodovanjem stana od 1987. godine u stanu, osim A. J, živjeli K. J. (njen brat) i apelant. Međutim, Uprava je navela da je ocjenom provedenih dokaza nesporno utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, odnosno da se apelant, u skladu s odredbama člana 6. u vezi sa čl. 21, 22. i 28. Zakona o stambenim odnosima, ne može smatrati korisnikom stana i da ne ispunjava uvjete da nastavi koristiti stan nakon smrti nosioca stanarskog prava iz razloga što je samo fiktivno bio prijavljen na adresi stana od 1983. godine. Naime, Uprava je navela da je apelant 1982. godine zaključio brak sa M. R. (koji je razveden 2009. godine) sa kojom je dobio kćerku i sina. U vezi s tim, Uprava je navela da je apelant zajedno sa suprugom i djecom evidentiran kao član domaćinstva Mil. R., oca njegove supruge, na adresi stana čiji je nosilac stanarskog prava Mil. R. (u daljnjem tekstu: drugi stan), a što proizlazi iz kućne liste koju je 1988. godine potpisala apelantova supruga M. R. Uprava je, dalje, navela da je i po izvršenom popisu 1991. godine zajedno sa suprugom i svojom djecom apelant popisan kao član porodičnog domaćinstva Mil. R. na adresi drugog stana. Uprava je, dalje, navela da je apelantova supruga u julu 2002. godine uvedena u posjed drugog stana kao član domaćinstva svog oca, što je u suprotnosti s kućnom listom iz augusta 2002. godine, koju je apelant potpisao i uložio u spis, a u kojoj je evidentirao da supruga i on koriste predmetni stan. Nadalje, Uprava je navela da je utvrđeno da je A. J. umrla 1993. godine, nakon čega apelant, u svojstvu člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, nije podnio zahtjev za prijenos stanarskog prava. U vezi s tim, Uprava je navela da je utvrđeno da je poslije smrti A. J. stan nastavio da koristi njen brat K. J. koji je 1994. godine zaključio brak sa B. J. (djevojački B. Lj.) i koji je umro 1997. godine na adresi stana. Uprava je također ukazala da je apelant zahtjev podnio tek nakon što je u drugom postupku B. J. naloženo iseljenje iz stana i odbijen njen zahtjev da ona kao naredni nosilac stanarskog prava nastavi koristiti stan. Nadalje, Uprava je navela da su iskazi saslušanih svjedoka S. H. (apelantov otac), Se. H. (apelantov polubrat) i I. Ć. (apelantov kum) neobjektivni, krajnje pristrasni i suprotni materijalnim dokazima u spisu, zbog čega ih je ocijenila kao paušalne navode koji ne mogu bitno utjecati na drugačiji dispozitiv rješenja.

15. Slijedom iznesenog, Uprava je navela da postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece s nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme života, u vrijeme smrti i nastavak korištenja stana nakon smrti nosioca stanarskog prava čine uvjet za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva prema odlukama Ustavnog suda BiH br. U 1/02, U 140/03 i 6/04. Uprava je navela da u konkretnom slučaju ničim nije dokazano apelantovo svojstvo kao člana porodičnog domaćinstva s majkom i da nije bilo kontinuiteta korištenja stana od apelanta, a što znači da nije ispunjen niti jedan kumulativni uvjet, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu rješenja.

16. Apelant je 20. novembra 2012. godine izjavio žalbu protiv rješenja Uprave.

17. Rješenjem Ministarstva broj UPII/05-23-5-5/07 od 15. januara 2013. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Uprave od 6. novembra 2012. godine.

18. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava kada je utvrdio da apelant nije ispunio uvjet iz odredbe člana 6. u vezi sa članom 28. Zakona o stambenim odnosima za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Naime, Ministarstvo je navelo da je prilikom odlučivanja da li nekom licu pripada pravo na prijenos stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava organ dužan utvrditi da li je između lica koje traži prijenos stanarskog prava i nosioca stanarskog prava postojala faktička zajednica života i stanovanja i namjera takvog življenja za života, u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava, kao i činjenicu korištenja stana nakon smrti nosioca stanarskog prava. Dakle, za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva potrebno je da se ispune i subjektivni (namjera trajnog življenja sa nosiocem stanarskog prava do smrti) i objektivni (faktičko življenje sa nosiocem stanarskog prava) elementi.

19. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da, prema ocjeni tog organa, nisu ispunjeni uvjeti za usvajanje apelantovog zahtjeva s obzirom na to da se prema stanju u spisu predmeta sa sigurnošću može izvesti zaključak da apelant sa svojom majkom A. J. nije živio u trajnoj i nesmetanoj zajednici za života, neposredno prije smrti, u vrijeme smrti, te da nije nastavio koristiti stan u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima. Naime, Ministarstvo je navelo da se u spisu predmeta nalaze materijalni dokazi koji u potpunosti potvrđuju činjenicu da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje supruge na drugoj adresi, a ne član porodičnog domaćinstva svoje majke, što je prvostepeni organ pravilno ocijenio i na valjan način obrazložio. Osim toga, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ na valjan način cijenio izjave apelanta i svjedoka i dao relevantnu težinu svim izjavama na način da ih je ocijenio nepotpunim, nepreciznim i pristrasnim, te suprotnim materijalnim dokazima i svoju odluku nije zasnovao isključivo na izjavama svjedoka. Nasuprot tome, Ministarstvo je navelo da je odluka prvostepenog organa zasnovana na materijalnim dokazima, koji su cijenjeni kako pojedinačno tako i u međusobnoj uvjetovanosti i povezanosti, shodno odredbama čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da se poziva na razloge prvostepenog rješenja, imajući u vidu da je prvostepeni organ pravilno cijenio dokaze i dao valjano obrazloženje za svoju odluku, kao i da žalbeni razlozi nisu od utjecaja na drugačije rješenje te stambeno-upravne stvari.

20. Apelant je tužbom od 15. februara 2013. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva.

21. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 017053 13 U od 11. maja 2015. godine odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Ministarstva od 15. januara 2013. godine.

22. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo kao pravilno i zakonito prihvatilo prvostepeno rješenje kojim je odbijen apelantov zahtjev jer je u postupku utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, koja je bila nosilac stanarskog prava, te da stoga nije ispunio uvjete propisane odredbama čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Kantonalni sud je ponovio sadržaj dokaza provedenih u upravnom postupku, naveo je koje činjenice proizlaze iz kojih dokaza (detaljno navedeno na stranicama 3–5. presude), te je naveo da, imajući u vidu provedene dokaze, cijeni da su organi uprave pravilno i zakonito postupili kada su apelantu odbili zahtjev. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke u stanu, te je naveo iz kojih materijalnih dokaza proizlazi takav zaključak (detaljno navedeno na stranici 5. presude). Kantonalni sud je, dalje, naveo da je prilikom ocjene dokaza imao u vidu i činjenicu da je apelant zahtjev podnio tek 2002. godine, devet godina nakon smrti nosioca stanarskog prava i nakon što je iz stana iseljena B. Lj. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelant samo formalno bio prijavljen na adresi svoje majke, a da je sa suprugom i djecom faktički živio u stanu njenog oca. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio iskaze svjedoka (apelantovi otac, polubrat i prijatelj) jer su pristrasni, te suprotni navedenim dokazima. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je zaključio da su rješenja organa uprave donesena na pravilan i zakonit način, odnosno da su organi uprave u toku postupka vodili računa o pravilima upravnog postupka, potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili odredbe materijalnog prava.

23. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da Ministarstvo nije cijenilo sve navode iz žalbe s obzirom na to da se Ministarstvo, u smislu odredbe člana 242. stav 2. Zakona o upravnom postupku, pozvalo na obrazloženje koje je dato prvostepenim rješenjem kojim su, prema ocjeni tog suda, obrazloženi i navodi iz apelantove žalbe, a imajući u vidu i da su navodi dati paušalno. Također, Kantonalni sud je istakao da, shodno odredbi člana 9. Zakona o upravnom postupku, nije usvojio apelantov prigovor da organ uprave ne može jedne dokaze smatrati jačim od drugih.

24. Apelant je 22. juna 2015. godine protiv presude Kantonalnog suda podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

25. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 017053 15 Uvp od 14. marta 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 11. maja 2015. godine.

26. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja iz upravnog postupka, te je naveo da se predmetni postupak može pokrenuti samo po zahtjevu korisnika stana koji je nakon smrti nosioca stanarskog prava ostao u posjedu stana i da se zavisno od utvrđenja da li je korisnik stana stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava moglo steći pravo narednog nosioca stanarskog prava nakon smrti prijeratnog nosioca tog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da, prema ocjeni tog suda, sve i kada bi bila tačna apelantova tvrdnja da je kao član porodičnog domaćinstva u stanu živio s majkom kao nosiocem stanarskog prava, kako za vrijeme njenog života, a tako i u vrijeme njene smrti, te da je stan napustio 1994. godine i otišao u Švedsku, organi uprave, a i prvostepeni sud, nisu povrijedili zakon na apelantovu štetu kada su negativno odlučili o njegovom zahtjevu. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva nije bio u posjedu stana budući da je u stanu živjela B. Lj., zbog čega apelantu ne pripada pravo na donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana s obzirom na to da se u apelantovom slučaju član 28. preuzetog Zakona o stambenim odnosima nije mogao primijeniti jer se taj član odnosi samo na onog člana porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, koji se nalazi u stanu na kojem postoji stanarsko pravo u vrijeme kada nosilac stanarskog prava prestane s korištenjem stana, odnosno u vrijeme podnošenja zahtjeva, a što nije slučaj u konkretnoj stvari. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je zaključio da je pravilna odluka i organa uprave i prvostepenog suda, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi kojim ukazuje na pogrešnu primjenu preuzetog Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, u pogledu apelantovog prigovora da su izvedeni dokazi nepravilno ocijenjeni, odnosno da je prvostepeni sud propustio da ocijeni sve dokaze, Vrhovni sud je naveo da nije ni mogao ispitivati zaključak prvostepenog suda u pogledu ocjene i prihvatanja izvedenih dokaza s obzirom na načelo slobodne ocjene dokaza, te imajući u vidu da se zahtjev za vanredno preispitivanje ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

27. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment navedenog prava, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Apelant, prije svega, navodi hronologiju postupka i ističe da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Apelant, dalje, navodi da su organi uprave pogrešno ocijenili dokaze, odnosno da su neosnovano zaključili da je apelant bio fiktivni član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava jer takav zaključak ne proizlazi iz izvedenih dokaza. Nadalje, apelant smatra da ni Kantonalni sud nije ispravno ocijenio dokaze i da nije obrazložio proces ocjene dokaza, odnosno da nije obrazložio zbog čega je neke dokaze prihvatio, a neke nije, kao ni zbog čega je neke dokaze cijenio kao vjerodostojne u odnosu na druge. U vezi s tim, apelant iznosi svoje viđenje ocjene pojedinih dokaza, ukazuje koji dokazi potvrđuju njegove tvrdnje, te prigovara zbog činjenice da nisu prihvaćeni iskazi svjedoka koji su svjedočili u njegovu korist. Također, apelant smatra da je Kantonalni sud uzeo u obzir samo dokaze koji njemu idu na štetu, a ne one koji mu idu u korist. Osim toga, apelant smatra i da Vrhovni sud nije imao osnov da zaključi da je presuda Kantonalnog suda ispravna i na zakonu zasnovana.

b)Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije budući da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava.

30. Kantonalni sud je naveo hronologiju postupka, te je istakao da smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovih prava.

31. Ministarstvo je navelo da u predmetnoj upravnoj stvari taj organ nije prekršio apelantova prava.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 22.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.

(...)

Član 28.

Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.

33. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 2/98) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

34. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

35. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 53/03) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda od 14. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment navedenog prava, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

43. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

a)U odnosu na osporene odluke

44. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su dokazi proizvoljno ocijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da su organi uprave pravilno i zakonito postupili kada su apelantu odbili zahtjev budući da je u postupku utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke koja je bila nosilac stanarskog prava, te da stoga nije ispunio uvjete propisane odredbama čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da apelantu ne pripada pravo na donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana s obzirom na to da se u apelantovom slučaju član 28. Zakona o stambenim odnosima nije mogao primijeniti jer se taj član odnosi samo na onog člana porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, koji se nalazi u stanu na kojem postoji stanarsko pravo u vrijeme kada nosilac stanarskog prava prestane s korištenjem stana, odnosno u vrijeme podnošenja zahtjeva, a što nije bio slučaj u konkretnoj stvari. Također, u pogledu apelantovih prigovora kojim ukazuje da nisu prihvaćeni iskazi svjedoka koji su svjedočili u njegovu korist, odnosno da nije obrazložen proces ocjene dokaza, Ustavni sud ocjenjuje ove navode neosnovanim budući da su organi uprave, odnosno Kantonalni sud, u vezi s navedenim dali jasno i detaljno obrazloženje (vidi tačke 14. i 22. ove odluke). Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima na kojima su organi uprave i redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u njihovom postupanju.

46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

48. Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana podnio 21. novembra 2002. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda 14. marta 2019. godine. Dakle, Ustavni sud će ispitati period od 16 godina i tri mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupka

49. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je apelant pokrenuo radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na dužinu postupka.

50. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjev 21. novembra 2002. godine, koji je Uprava zaključkom odbacila nakon četiri godine. Ustavni sud uočava da je apelant izjavio žalbu protiv zaključka Uprave, koja je nakon dva mjeseca odbijena drugostepenim rješenjem Ministarstva. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Kantonalni sud nakon jedne godine i četiri mjeseca uvažio (računajući od dana podnošenja tužbe), ukinuo drugostepenu i prvostepenu odluku i predmet vratio Upravi na ponovno postupanje. Ustavni sud, dalje, uočava da je Uprava, u ponovnom postupku, donijela rješenje nakon četiri godine i dva mjeseca, kojim je odbila apelantov zahtjev, pa je apelant izjavio žalbu koja je nakon dva mjeseca odbijena rješenjem Ministarstva. Nadalje, Ustavni sud uočava da je apelant ponovo podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je nakon dvije godine i dva mjeseca (računajući od dana podnošenja tužbe) odbijena presudom Kantonalnog suda. Nakon toga, Ustavni sud nalazi da je postupak pred Vrhovnim sudom po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda trajao tri godine i osam mjeseci. Dakle, Ustavni sud uočava da je postupak pred Upravom u dva navrata trajao osam godina i dva mjeseca (prvi put četiri godine, a u ponovljenom postupku četiri godine i dva mjeseca), a da Uprava nije dala bilo kakve razloge za navedeno, odnosno nije ni dostavila odgovor na apelaciju.

51. Sumirajući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak trajao 16 godina i tri mjeseca, pri čemu je postupak pred Upravom u dva navrata trajao osam godina i dva mjeseca (prvi put četiri godine, a u ponovljenom postupku četiri godine i dva mjeseca), a pri tome Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju.

52. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

53. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

54. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.

55. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

56. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak trajao 16 godina i tri mjeseca, za šta najveću odgovornost snosi Uprava pred kojom je postupak u dva navrata trajao osam godina i dva mjeseca (prvi put četiri godine, a u ponovljenom postupku četiri godine i dva mjeseca), a pri tome Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju.

58. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su organi uprave i redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

59. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević