Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-92/21 (M. K.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-92/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-92/21, rješavajući apelaciju Mirsada Kokića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Kokić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Rs 042651 20 Rsž od 19. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Kokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Zahid Hadžić odvjetnik iz Visokog, podnio je 12. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 Rs 042651 20 Rev od 5. studenog 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 Rs 042651 20 Rsž od 19. lipnja 2020. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3302/20 od 14. listopada 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 19. lipnja 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo ZD RMU „Kakanj“ d.o.o. Kakanj) na ime razlike plaće i na ime naknade razlike plaće, u određenim razdobljima, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće, te zahtjev za isplatu razlike naknade plaće po osnovu minulog, prekovremenog i noćnog rada, te rada u dane tjednog odmora i u dane državnih praznika. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo je da je nesporna činjenica da je apelant kod tuženog obavljao poslove radnog mjesta „VKV dežurni električar“, te da je rješenjem nadležne Invalidske komisije MIO proglašen invalidom II. kategorije invalidnosti. Tada je apelantu priznato pravo na raspoređivanje na drugom odgovarajućem poslu koji ne iziskuje dizanje i nošenje tereta, kao i pravo na odgovarajuću naknadu plaće, tj. na radno mjesto „Uklopničar TS II grupe“. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je „osnovni“ nalaz i mišljenje vještaka (od 16. ožujka 2018.godine) u cijelosti prihvatio (kao jasan, stručan i objektivan), dok pravilno nije prihvatio „dopunske“ nalaze vještaka (od 29. ožujka 2018. godine i 26. listopada 2018. godine). U pogledu toga, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se ,,dopune i mišljenja vještaka, s kojima se ni sam vještak evidentno ne slaže, ne mogu prihvatiti, jer podrazumijevaju metodologiju koju je tražio apelant, a koja nije u skladu sa materijalnim pravom“. Kako je argumentiranim pojašnjenjima danim na ročištu za glavnu raspravu vještak u cijelosti odgovorio na sva pitanja i sve primjedbe apelanta, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je u cijelosti prihvatio osnovni nalaz vještaka. S druge strane, i prema mišljenju Kantonalnog suda, „dopunski“ nalazi su rađeni po metodologiji koja nema uporište ni u odredbama Općeg kolektivnog ugovora, ni u odredbama Pravilnika o radu tuženog, niti ima uporište u bilo kakvim aktima i odlukama tuženog, što sve jasno proizlazi i iz činjenice da se ni sam vještak ne slaže sa načinom obračuna koji je vještak, po apelantovom prijedlogu, primijenio u svojim dopunskim nalazima. Nadalje, naveo je da stoji činjenica da tuženi nije donio nikakvu posebnu odluku o preraspodjeli apelantovog radnog vremena, ali prema mišljenju Kantonalnog suda utvrđenje prvostupanjskog suda o postojanju preraspodjele radnog vremena nije u suprotnosti sa člankom 39. stavak 2. Zakona o radu ( u daljnjem tekstu: ZOR). S tim u svezi, ukazao je da je člankom 39. stavak 2. ZOR propisano da je o uvođenju preraspodjele iz stavka 1. ovog člana, poslodavac dužan donijeti pisanu odluku koju dostavlja radniku. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je navedeni Zakon o radu stupio na snagu 2016. godine, a da je do tada na snazi bio ZOR (iz 2003.), koji nije propisivao obavezu poslodavca da u pogledu preraspodjele radnog vremena donosi kakvu odluku, niti da tu odluku dostavlja zaposleniku. Imajući u vidu činjenicu da se tužbeni zahtjev odnosi i na razdoblje u kojem je na snazi bio „stari“ ZOR i razdoblje u kojem je na snazi bio „novi“ odnosno sada važeći ZOR, te imajući u vidu činjenice da je apelant u cijelom utuženom periodu radio po sustavu 12/24, 12/48 i da je na takav odnos pristao, Kantonalni sud je naveo da činjenica da tuženi nije donio nikakvu posebnu odluku o preraspodjeli apelantovog radnog vremena, ne utječe na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj preraspodjeli radnog vremena. Konačno, naveo je da je na osnovu provedenog vještačenja po vještaku financijske struke utvrđeno ne postoji razlika između plaće koju je, kao invalid II. kategorije invalidnosti, u utuženom razdoblju ostvario na radnom mjestu ,,Uklopničar II. grupe“ i plaće koju bi apelant u istom periodu ostvario na radnom mjestu ,,VKV dežurni električar“.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Pri tome, apelant je istakao da odluka nije adekvatno obrazložena.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-92/21 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio