Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-58/21 (Sveučilište u Mostaru, Ustrojbena jedinica Medicinski fakultet u Mostaru)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-58/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-58/21, rješavajući apelaciju Sveučilišta u Mostaru, Ustrojbena jedinica Medicinski fakultet u Mostaru, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sveučilišta u Mostaru, Ustrojbena jedinica Medicinski fakultet u Mostaru protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 077448 20 Rev od 8.

oktobra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 077448 19 Rsž 2 od 28. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 077448 18 Rs 2 od 28. maja 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sveučilište u Mostaru, Ustrojbena jedinica Medicinski fakultet u Mostaru (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 6. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 077448 20 Rev od 8. oktobra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 077448 19 Rsž 2 od 28. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 077448 18 Rs 2 od 28. maja 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 077448 18 Rs 2 od 28. maja 2019. godine obavezan je apelant da tužiocu (V.Š.) na ime naknade plate za period od novembra 2007. godine do februara 2012. godine isplati određene mjesečne novčane iznose precizirane izrekom prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže naznačeno predmetnom presudom, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca da se obaveže apelant da mu na ime naknade za topli obrok za naznačeni vremenski period isplati ukupan iznos od 13.851,64 KM, na ime naknade za regres za godine kako su označene prvostepenom presudom isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te da na račun Federalnog zavoda penzijskog i invalidskog osiguranja uplati za tužioca doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 2007. godine do 23. februara 2012. godine u određenom novčanom iznosu. Obavezan je apelant da isplati tužiocu troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Odlučujući o žalbama tužioca i apelanta izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 28. maja 2019. godine, Kantonalni sud Presudom broj 58 0 Rs 077448 19 Rsž 2 od 28. januara 2020. godine žalbu tužioca odbio kao neosnovanu, dok je žalbu apelanta djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužioca za naknadu plate za period od decembra 2010. godine do januara 2012. godine, te je u dijelu odluke o troškovima postupka preinakom prvostepene presude odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka. Prvostepenu presudu je ukinuo u dijelu dosuđene zakonske zatezne kamate za naknadu plate, dok je u preostalom dijelu (kojim je tužiocu dosuđena naknada plate za period novembar 2007. godine do novembar 2010. godine i od 1. do 23. februara 2012. godine) žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 28. januara 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Rs 077448 20 Rev od 8. oktobra 2020. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužilac bio zaposlenik apelanta i da mu je otkazan ugovor o radu odlukom tuženog „od 1. oktobra 1997. godine“, koja odluka je pravosnažno poništena kao nezakonita i obavezan apelant da tužioca vrati na poslove koje je obavljao ili druge odgovarajuće poslove, te da u spornom periodu za koji tužilac potražuje naknadu plate isti nije vraćen na posao, niti mu je isplaćivana naknada. Vrhovni sud je dalje naveo da apelant ističe povrede odredaba parničnog postupka jer je tužilac tek na glavnoj raspravi održanoj 23. aprila 2019. godine preinačio tužbeni zahtjev, a ne podneskom od 10. februara 2015. godine, pa da nije bilo osnova da prvostepeni sud dozvoli preinačenje tužbe. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 57. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da nakon održavanja pripremnog ročišta sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku, a stavom (4) navedenog člana je propisano da će sud dopustiti preinaku tužbe i kada se tuženi protivi preinaci ako su ispunjeni uslovi da tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije, a tuženi je u mogućnosti raspravljali po preinačenoj tužbi bez odgode glavne rasprave. Vrhovni sud je naveo da se tužba, iako odredbama ZPP nije izričito određeno, može preinačiti i podneskom, a ne samo na ročištu, te da okolnost da se apelant protivio prijedlogu tužioca nakon dostavljanja podneska od 10. februara 2015. godine, a da je sud nastavio postupak i odredio vještačenje po preinačenom tužbenom zahtjevu (a da prije toga nije donio rješenje kojim se preinaka prihvaća) može imati značenje povrede odredaba parničnog postupka samo u slučaju ako je to bilo ili je moglo biti od uticaja na donošenje pravilne i zakonite presude. Vrhovni sud je naveo da je, dakle, u konkretnom slučaju trebalo donijeti rješenje kojim se dozvoljava preinaka tužbe, a ne (kako je to učinio prvostepeni sud) tek na ročištu za glavnu raspravu od 23. aprila 2019. godine (u postupku ponovljenom po rješenju Kantonalnog suda koji je predmetnim rješenjem ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje). Vrhovni sud je naveo da su, međutim, u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 57. stav (4) ZPP, jer je bilo svrsishodno dopustiti preinaku tužbe zbog ispunjenja uslova budući da tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije (tužba je podnesena 2010. godine, a u toku postupka dospjela su potraživanja i za period proširenog tužbenog zahtjeva do 23. februara 2012. godine), a apelant je bio u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odgode glavne rasprave. Vrhovi sud je takođe naveo da je odredbama člana 150. ZPP propisano da izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem (te je navedenim odredbama propisan i sadržaj navedenog rješenja, a to je, između ostalog, obim i predmet vještačenja), pa neosnovano apelant prigovara da drugostepeni sud nije imao ovlašćenje da naloži prvostepenom sudu otklanjanje povrede postupka koju je počinio, ne određujući rješenjem predmet i obim vještačenja, jer sud rukovodi i određuje vještačenje.

Apelacioni navodi

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant, naime, ističe da prvostepeni sud nije mogao dozvoliti preinačenje tužbenog zahtjeva na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 23. aprila 2019. godine, te da podneskom od 10. februara 2015. godine „učesnik u postupku nije proširio tužbeni zahtjev, već je predložio vještačenje za drugi period, te način i okolnosti vještačenja“. Apelant dalje navodi da prvostepeni sud nije mogao donijeti rješenje o finansijskom vještačenju i „u ime učesnika u postupku predložiti okolnosti, način finansijskog vještačenja, te na osnovu koje dokumentacije se isto ima provesti“, a drugostepeni sud „nije mogao udovoljiti žalbi na način da taj sud odredi kako i na koji način će se provesti finansijsko vještačenje u situaciji kada stranka, odnosno učesnik u postupku nije to učinio“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na pravni status apelanta, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-58/21 (Sveučilište u Mostaru, Ustrojbena… | Sudska praksa | Aktio