Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-205/21 (V. G.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-205/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-205/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Vesna Galić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vesna Galić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021901 20 Uvp od 11. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vesna Galić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, podnijela je 20. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021901 20 Uvp od 11. novembra 2020. godine.

2. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Filijala) je, rješavajući po službenoj dužnosti, donijela rješenje od 29. februara 2012. godine kojim je apelantkinji ponovo određena starosna penzija počev od 1. februara 2010. godine u iznosu od 230,00 KM mjesečno.

3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Filijale od 29. februara 2012. godine, Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) je rješenjem od 15. februara 2013. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Odlučujući o tužbi apelantkinje podnesenoj protiv rješenja Fonda od 15. februara 2013. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 110 U 011643 13 U od 30. juna 2014. godine predmetnu tužbu uvažio i poništio osporeno rješenje Fonda.

5. Filijala je, rješavajući u izvršenju presude Okružnog suda od 30. juna 2014. godine, rješenjem od 25. maja 2017. godine apelantkinji odredila novi iznos penzije počev od 1. februara 2010. godine u iznosu od 230,06 KM mjesečno, te je odredila da od datuma preciziranih u izreci tog rješenja (u odnosu na 2013., 2014. i 2015. godinu) penzija iznosi određene novčane iznose, takođe precizirane u izreci tog rješenja.

6. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Filijale od 25. maja 2017. godine, Fond je rješenjem od 24. novembra 2017. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

7. Odlučujući o tužbi apelantkinje podnesenoj protiv rješenja Fonda od 24. novembra 2017. godine, Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 021901 18 U od 13. decembra 2018. godine predmetnu tužbu odbio.

8. Apelantkinja je protiv presude Okružnog suda od 13. decembra 2018. godine podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

9. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-118/19 od 14. oktobra 2020. godine djelimično usvojio apelaciju apelantkinje i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio na rješavanju pred Vrhovnim sudom povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 13. decembra 2018. godine, te je odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv navedene presude Okružnog suda.

10. Odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 13. decembra 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 021901 20 Uvp od 11. novembra 2020. godine predmetni zahtjev odbio.

11. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je apelantkinji rješenjem od 28. jula 2009. godine bilo priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 345,30 KM mjesečno, pri čemu joj je penzijski osnov bio utvrđen u smislu člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama ranijeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 2008. godine (kojim je izmijenjen član 87. navedenog zakona prema kojem penzijski osnov boraca od 1. do 7. kategorije ne može biti manji od prosječne neto plate u Republici Srpskoj u godini koja prethodi godini na koju su usklađene penzije). Dalje, da joj je pri tome, u smislu člana 5. navedenog zakona o izmjenama i dopunama penzija uvećana za 10% kao borcu 6. kategorije, te da su te beneficije boraca brisane članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama ranijeg Zakona o PIO iz 2009. godine kojim je dodat član 231v. kojim je propisano da će se penzije određene primjenom člana 87. za borce 6. i 7. kategorije, po zahtjevima podnesenim prije početka primjene tog zakona, ponovo odrediti po službenoj dužnosti počev od 1. februraa 2010. godine, s tim da je takođe članom 2. tog zakona (o izmjenama i dopunama) brisan član 89. ranijeg Zakona o PIO. Vrhovni sud je naveo da je, shodno tome, apelantkinji pravilno utvrđena penzija, bez beneficija koje su joj bile priznate kao borcu 6. kategorije, kako je to i propisano članom 3. pomenutog Zakona o izmjenama i dopuni ranijeg Zakona o PIO. Vrhovni sud je dalje naveo da nije pravilan stav apelantkinje da joj je penziju u iznosu od 230,06 KM trebalo priznati počev od 29. februara 2012. godine, kao dana donošenja ranijeg prvostepenog rješenja koje je u sporu pune jurisdikcije poništeno prethodnom presudom nižestepenog suda od 30. juna 2014. godine, u kojoj presudi je izražen nepravilan stav da, kako u vrijeme donošenja tog rješenja nije bio na snazi raniji Zakon o PIO, da se taj zakon nije mogao u konkretnom slučaju primijeniti. Vrhovni sud je naveo da je, naime, nesporno da je tuženi (Fond) propustio da apelantkinji ranije donese rješenje o ponovnom određivanje penzije bez navedenih beneficija, čime je apelantkinju doveo u privilegovan položaj u odnosu na ostale penzionere za koje je takođe postojala obaveza usklađivanja penzija, pa naknadno otklanjanje tog propusta nije na njenu štetu, već predstavlja samo usklađivanje njene penzije sa zakonom, koja obaveza je između ostalog propisana odredbama člana 172. stav (4) važećeg Zakona o PIO (kojom je propisano da će se za korisnike penzije, koja je određena u skladu sa odredbama člana 87. ranijeg Zakona o PIO, ponovo odrediti penzija od penzijskog osnova određenog u skladu sa odredbama člana 77. do 86. tog zakona, od prvog dana narednog mjeseca nakon njegovog stupanja na snagu). Vrhovni sud je takođe naveo da, da bi tuženi uopšte mogao da u skladu sa tom odredbom izvrši ponovno određivanje i usklađivanje penzija navedenih kategorija penzionera (među kojima je i apelantkinja) bilo je potrebno prethodno izvršiti usklađivanje penzije apelantkinje sa odredbom člana 3. pomenutog Zakona o izmjenama i dopuni ranijeg Zakona o PIO. Vrhovni sud je naveo da to znači da se u konkretnom slučaju ne radi o retroaktivnoj primjeni zakona, već o usklađivanju penzije apelantkinje i određivanju penzije u visini propisanoj zakonom.

Apelacioni navodi

12. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja smatra da joj je penziju u iznosu od 230,06 KM trebalo priznati počev od 29. februara 2012. godine (kao dana donošenja ranijeg prvostepenog rješenja koje je u sporu pune jurisdikcije poništeno prethodnom presudom nižestepenog suda od 30. juna 2014. godine). Apelantkinja takođe navodi da joj je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, kao segment prava na pravično suđenje, a imajući u vidu da je „ovaj spor pokrenut prije više od osam godina“.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je svojom odlukom broj AP-118/19 od 14. oktobra 2020. godine djelimično usvojio apelaciju apelantkinje i utvrdio povredu prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se u vrijeme podnošenja navedene apelacije nalazio na rješavanju pred Vrhovnim sudom povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 13. decembra 2018. godine. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da je navedenom odlukom već razmatrao period od 29. februara 2012. godine, do donošenja predmetne odluke, dakle do 14. oktobra 2020. godine (na koji period se apelantkinja poziva i u predmetnoj apelaciji). Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena 11. novembra 2020. godine, Ustavni sud ne nalazi da ima osnova za ponovno razmatranje dužine trajanja predmetnog postupka. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-205/21 (V. G.) | Sudska praksa | Aktio