Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1198/19 (A.A. i drugi)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na obrazovanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1198/19

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1198/19, rješavajući apelaciju A. A. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija A. A., E. A., L. A., A. A., A. B., Dž. B., L. D., S. D., S. A. H., A. H., B. H., H. H., E. H., M. H., M. I., A. M., A. M., H. M., S. M., E. M., A. M., A. M., A. M., E. M., M. M., K. O., M. O., E. O., H. O., A. O., M. O., S. R., R. S., B. S., H. D., S. D., H. O., H.

O., M. O., O. O., M. I., S. H., E. R. H. O., M. M., B. S., M. M., D. B., M. B., M. I., A. A., S. A., A. H., S. H., M. H., Dž. A., M. A., M. Z., S.

B., M. B., N. M., E. M., E. M., H. A., S. H., H. V., F. M., I. O., I. M., J.

M., Dž. M., M. M., E. O., A. M., M. O., S. A., O. M., A. H., M. A., M.

O., V. D. i S. S.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 184192 17 Rev od 22. novembra 2018. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelanti A. A. i drugi, učenici bošnjačke nacionalnosti Osnovne škole „Petar Kočić“ Kravice, i njihovi roditelji, navedeni u izreci ove odluke (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelanti i drugoapelanti), koje zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 184192 17 Rev od 22. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 184192 16 Gž od 24. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 184192 14P od 12. januara 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te Republike Srpske – Ministarstva prosvjete i kulture, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 28. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. oktobra 2020. godine, a Okružni i Osnovni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili 7. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 184192 14 P od 12. januara 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev učenika Osnovne škole „Petar Kočić“ Kravice (prvoapelanata) i njihovih roditelja (drugoapelanata) kojim su tražili da sud utvrdi da ih je tužena diskriminirala u smislu odredbi člana 2. i člana 3. st. 1, 2. i 4.c. Zakona o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani diskriminacije) u Osnovnoj školi „Petar Kočić“ u Kravicama donoseći aktuelni nastavni plan i program za osnovne škole za 2013/2014. godinu na način bliže opisan u izreci prvostepene presude, te povrijedila prava na privatni život, pravo na održiv povratak i pravo na njegovanje vlastitog identiteta na način bliže opisan u izreci prvostepene presude, da se naloži tuženoj da preduzme aktivnosti s ciljem eliminiranja svih načina i oblika diskriminacije, te da se presuda objavi u javnim medijima.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da su apelanti u tužbi i tokom postupka naveli da su prvoapelanti bili upisani od prvog do petog razreda u područnu školu „Petar Kočić“ koja pripada mjesnoj zajednici Konjević-Polje, da su drugoapelanti, roditelji prvoapelanata, raseljena lica koja su se nakon oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini vratila u prijeratna naselja, te da je svim apelantima maternji jezik bosanski. Dalje su u tužbi istakli da prvoapelanti podliježu nastavnom planu i programu za osnovnu školu koji donosi tužena, a na osnovu kojeg je donesen i raspored nastave koji se primjenjivao od 9. decembra 2013. godine, kao i raspored nastave koji se primjenjivao do tog datuma, koji uključuje, inter alia, predmet „Srpski jezik“. Pored toga, naveli su da su svi obavezni udžbenici za osnovnu školu za školsku 2013/14. godinu, a koje je odobrilo Ministarstvo prosvjete, napisani na srpskom jeziku i ćiriličnim pismom, te da u Republici Srpskoj ne postoji niti jedan udžbenik za bosanski jezik, kao ni udžbenici napisani na bosanskom jeziku, te da su ti udžbenici, štaviše, ne samo s gledišta jezika već i sadržajno, neprihvatljivi za pluralno, multietničko društvo. U tužbi je također navedeno da je sve vrijeme školovanja prvoapelanata Osnovna škola „Petar Kočić“ u đačkim knjižicama falsificirala činjenice na način da je prvoapelantima upisivala ocjenu iz predmeta „Bosanski jezik“, a da je kroz nastavni plan i program učen i izučavan isključivo i jedino „Srpski jezik“, što proizlazi iz Nastavnog plana i programa za osnovnu školu tužene. Stoga, smatraju da su bošnjačka djeca – učenici i njihovi roditelji stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na srpsku djecu i njihove roditelje kada je u pitanje pravo na obrazovanje jer tužena ne štampa udžbenik „Bosanski jezik“, niti štampa udžbenike na bosanskom jeziku, a niti ih štampa na latinici. Pored svega navedenog, apelanti su u toku postupka isticali i to da se konkretni slučaj ne tiče diskriminatornih propisa, već da se predmetni slučaj odnosi na postupanje tužene koja je donijela opće i pojedinačne pravne akte (službeni spisak udžbenika i nastavni plan i program), te uspostavila praksu koja je diskriminatorna. Konačno, istakli su da Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika od 5. marta 2002. godine nije nikada stavljan van snage, a da bi se prava iz ovog sporazuma mogla definirati kao mjere pozitivne diskriminacije u smislu odredbe člana 9. Zakona o zabrani diskriminacije, kao i to da sve dok nadležni upravni organi u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj ne provode ustavne i zakonske norme koje se tiču oblika, sistema, organizacije i standarda pluralnog obrazovanja, apelanti smatraju da je jedan od načina prevazilaženja svih problema izučavanje tzv. nacionalne grupe predmeta, a da je to, prema mišljenu apelanata, u situaciji kada ne postoje udžbenici na bosanskom jeziku apsolutno neophodno, te da bi uskraćivanje prava iz navedenog sporazuma značilo stavljanje bošnjačkih učenika i njihovih roditelja u nepovoljniji položaj.

7. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je u odgovoru na tužbu tužena istakla da se nastava u Republici Srpskoj odvija u skladu sa zakonskim i podzakonskim aktima, da zakonskim propisima entiteta, a ni Bosne i Hercegovine, nije predviđena obaveza uvođenja nacionalne grupe predmeta. Tužena je dalje navela da je Odlukom Ustavnog suda broj U 26/13 od 10. aprila 2015. godine utvrđeno da su Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnom obrazovanju), kao i zakoni kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi s odredbama člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, odnosno da navedenim zakonskim propisima nije propisana diskriminacija niti jednim članom, po bilo kojem osnovu, da apelanti kao državljani Bosne i Hercegovine mogu pohađati nastavu koja se organizira u skladu s nastavnim planom i programom entiteta, te da je nastavni plan i program usklađen s važećim zakonskim propisima koji reguliraju datu oblast. Nadalje, tužena je u odgovoru istakla i da u školama svi nastavnici i učenici mogu pisati i usmeno se izražavati, odnosno koristiti bilo koji od jezika konstitutivnih naroda, te da sva tri konstitutivna naroda mogu slušati i razumjeti materiju iz bilo kojeg predmeta i odgovarati na svom jeziku, i to bez prevoda, budući da ga svi razumiju. Tužena je također istakla i da izmjena nastavnog plana i programa ne spada u domen sudske vlasti, te da uvođenje nacionalne grupe predmeta nije propisano niti jednim zakonskim ili podzakonskim aktom i da uvođenje nacionalne grupe predmeta dovodi do direktne segregacije među djecom.

8. Ocjenom provedenih dokaza (čiji je sadržaj naveden na str. od 4. do 8. obrazloženja presude), između ostalih, rasporeda časova, kopija đačkih knjižica, spiska predmeta i udžbenika, obavještenja koje je Osnovna škola „Petar Kočić“ uputila tuženoj o organiziranju časova razlike sadržaja iz nastavnih predmeta Poznavanje prirode i društva i maternjeg jezika u razrednoj nastavi za sve učenike koji to žele u područnoj školi Konjević-Polje i područnom odjeljenju Pobuđe od 9. decembra 2013. godine, saslušavanjem pet drugoapelanata i dr., Osnovni sud je utvrdio da su apelanti učenici Osnovne škole „Petar Kočić“ iz Kravica, općina Bratunac, i njihovi roditelji, da su bošnjačke nacionalnosti i da su u vrijeme pokretanja postupka pohađali nastavu prema Nastavnom planu i programu koje je donijela tužena na prijedlog Republičkog pedagoškog zavoda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pedagoški zavod) za školsku 2013/2014. godinu shodno svojim entitetskim nadležnostima i Zakonu o osnovnom obrazovanju, te da su kasnije na zahtjev roditelja, kao zakonskih zastupnika, zatražili ispisnicu iz Osnovne škole „Petar Kočić“, te da trenutno pohađaju nastavu u terenskom odjeljenju Osnovne škole „Vladislav Skarić“ iz Sarajeva, koje se nalazi u Novoj Kasabi.

9. Osnovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanata kojim traže utvrđivanje diskriminacije, tj. povrede prava na obrazovanje pod jednakim uvjetima, povrede prava na privatni život i održiv povratak i povrede prava na njegovanje vlastitog identiteta, kao i vlastitog identiteta kod svoje djece zbog onemogućavanja odvijanja nastave na maternjem jeziku apelanata, nepostojanja štampanih obaveznih udžbenika u Republici Srpskoj na bosanskom jeziku i latiničnom pismu, kao i zbog neuvođenja nacionalne grupe predmeta. Dakle, kako je naglasio Osnovni sud, u konkretnom slučaju riječ je o tužbi za utvrđivanje diskriminacije i za njeno otklanjanje u smislu odredbe člana 12. stav 1a) i b) Zakona o zabrani diskriminacije, te je definirao pojam diskriminacije prema citiranom zakonu, pozivajući se u tom pravcu na praksu Ustavnog suda AP 366/10 i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).

10. Osnovni sud je dalje ukazao da je Ustavni sud u Odluci broj U 26/13 od 26. marta 2015. godine ocijenio da je Zakon o osnovnom obrazovanju nediskriminatoran te, između ostalog, naveo: „[...] Ustavni sud smatra da su opća načela u oblasti osnovnog i srednjeg obrazovanja jasno utvrđena Okvirnim zakonom, Sporazumom o zajedničkoj jezgri nastavnih planova i programa“, pa je zaključio da se Privremeni sporazumom u konkretnom slučaju nije ni mogao primijeniti, odnosno navedeni sporazum bio je predviđen kao privremeno rješenje, na šta upućuje i sam naziv ovog sporazuma – privremeni, budući da je i samim sporazumom ustanovljena obaveza za entitetska ministarstva da pronađu trajnija rješenja za pitanje obrazovanja povratnika. Pored toga, sud je imao u vidu da je nakon usvajanja Okvirnog zakona tužena Republika Srpska donijela novi Zakon o osnovnom obrazovanju koji u svom članu 12. predviđa da se nastava u osnovnom obrazovanju i vaspitanju izvodi na službenim jezicima konstitutivnih naroda, uz korištenje oba službena pisma, dok u članu 38. definira da se u nastavi ne može koristiti udžbenik čiji je sadržaj protivan Ustavu Republike Srpske i Ustavu Bosne i Hercegovine. Prema toma, samim donošenjem ovakvih zakonskih propisa kao trajnih rješenja za pitanje obrazovanja ispunjeni su uvjeti iz samog Sporazuma, a to je donošenje trajnih zakonskih rješenja, pa, prema shvaćanju Osnovnog suda, od momenta stupanja na snagu tih zakonskih rješenja više ne postoji svrha ni potreba primjene navedenog sporazuma, čiji sam naziv ukazuje na privremeni karakter njegove primjene do ispunjenja određenih uvjeta, koji su ispunjeni. Stoga je Osnovni sud zaključio da je mjerodavno pravo za rješenje predmetnog spora Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju, Zakon o osnovnom obrazovanju i Zakon o zabrani diskriminacije.

11. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da izvedenim dokazima apelanti nisu učinili vjerovatnim da su donošenjem Nastavnog plana i programa za osnovnu školu za 2013/2014. godinu diskriminirani na način da se nastava u školi „Petar Kočić nije izvodila na sva tri jezika koji su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini, odnosno da su udžbenici koje prvoapelanti moraju koristiti u nastavi napisani na samo jednom jeziku i jednim pismom, odnosno, kako je Osnovni sud naveo, apelanti, osim 'gole tvrdnje' nisu izveli niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi sud mogao cijeniti na kojem jeziku se odvijala nastava“. Naime, apelanti osnovanost svojih navoda nisu dokazivali Nastavnim planom i programom za koji smatraju da je diskriminatoran, a kako se ne radi o općepoznatoj činjenici, sud nije imao saznanja o sadržaju navedenog nastavnog plana i programa. Također je navedeno da su apelanti tvrdili da su obavezni udžbenici napisani na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, kao i da su sadržajno neprihvatljivi, zbog čega su oni diskriminirani, ali nisu predlagali da su u okviru dokaznog postupka izvede kao dokaz uvid u sporne udžbenike ili eventualno njihovo vještačenje radi dokazivanja svojih tvrdnji na kojem jeziku i pismu su oni napisani jer, osim „gole tvrdnje“ i paušalnih navoda, tu činjenicu koja nije općepoznata nisu dokazivali niti jednim drugim dokazom. Pored toga, Osnovni sud je naveo da su apelanti imali mogućnost i da kao dokaz izvedu uvid u sveske učenika u prilog tvrdnjama da su djeca pisala ćirilicom i ekavicom. Konačno, istaknuto je da su imali mogućnost da predlože da se u okviru dokaznog postupka saslušaju direktor škole, nastavnici ili razredni starješina, na osnovu čijih izjava bi se eventualno moglo utvrditi šta se izučavalo, a šta se upisivalo, i da li je uopće postojala razlika između izučavanog gradiva i predmeta za koji je upisana ocjena učeniku u njegovu đačku knjižicu, ali to apelanti nisu učinili, te je i ova tvrdnja, prema ocjeni Osnovnog suda, ostala nedokazana.

12. Osnovni sud je dalje istakao da je Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju), kao i nizom drugih zakonskih i podzakonskih propisa propisano da je osnovno obrazovanje obavezno za svu djecu, da je pravo i obaveza roditelja da se staraju o obrazovanju svoje djece, kao i da su roditelji obavezni svojoj djeci osigurati redovno pohađanje škole tokom perioda obaveznog školovanja. U vezi s tim je smatrao da radnje drugoapelanata, koje se odnose na bojkot nastave i ispis prvoapelanata iz škole „Petar Kočić“, samo narušavaju i ugrožavaju ostvarivanje prava na obrazovanje, kao i da dovode do direktne podjele među djecom i produbljivanja razlika, te ukazao i da je Evropski sud u predmetu Belgijski lingvistički slučaj utvrdio da se ostvarivanje prava na obrazovanje osigurava bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, ali da ne podrazumijeva pravo svakoga da dobije obrazovanje na jeziku koji sam izabere.

13. Sud je također naveo da je imao u vidu i da se Ustavom Republike Srpske kao službeni jezici Republike Srpske navode: jezik srpskog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik bošnjačkog naroda, te sve dok je takva ustavna odredba na snazi, prema ocjeni ovog suda, ne može se govoriti o diskriminaciji tužilaca iz razloga što se u službenim dokumentima navodi „bošnjački jezik“ i „bošnjački narod“, jer Ustav Republike Srpske ne poznaje „bosanski jezik“. Konačno, navedeno je da se ovdje ne radi o jeziku koji je nerazumljiv i u bitnom smislu drugačiji od jezika apelanata, a imajući u vidu i mišljenja lingvista Alije Isakovića, Midhata Riđanovića, Ibrahima Čedića, Hanke Vajzović i Hadžema Hajdarevića koji smatraju da sva tri jezika koja su u upotrebi u Bosni i Hercegovini imaju veliku međusobnu podudarnost i da ne postoje ni minimalne komunikacijske prepreke između Bošnjaka i Srba, kada je u pitanju isti jezik koji se različito ,,zove“.

14. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali, odnosno učinili vjerovatnim da se nastava u školi „Petar Kočić“ ne izvodi na sva tri jezika koji su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini, odnosno da su udžbenici koje tužioci moraju koristiti u nastavi napisani na samo jednom jeziku i jednim pismom, da Nastavni plan i program koji je u primjeni u navedenoj školi sadrži takve udžbenike čiji je sadržaj neprihvatljiv ili uvredljiv za tužioce zbog njihovog etničkog porijekla, odnosno apelanti nisu učinili vjerovatnim da su diskriminirani u ostvarivanju svog prava na obrazovanje, odnosno nisu „potkrijepili navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena“ kako bi uspješno prebacili teret dokazivanja na suprotnu stranu. Drugim riječima, apelanti su bili u obavezi da učine bar vjerovatnim da je sistem obrazovanja u Republici Srpskoj i način na koji se izvodi u predmetnoj osnovnoj školi takve asimilacijske prirode da ne razvija svijest o nacionalnom, jezičkom i kulturnom identitetu apelanata na način zasnovan na univerzalnim vrijednostima demokratskog društva, te vlastitih vrijednosnih sistema zasnovanih na specifičnostima nacionalne, historijske, kulturne i vjerske tradicije naroda i nacionalnih manjina koje žive u Bosni i Hercegovini, kako to predviđa član 3. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju.

15. Imajući u vidu da su apelanti dokaznu građu usmjerili na dokazivanje da je Nastavni plan i program za predmetnu osnovnu školu diskriminatoran, da su obavezni udžbenici koje prvoapelanti koriste napisani isključivo na srpskom jeziku i da je prvoapelantima onemogućeno da se nastava odvija na bosanskom jeziku, kao i izučavanje nacionalne grupe predmeta, Osnovni sud je utvrdio da apelanti, osim paušalnih tvrdnji roditelja učenika, nisu izveli niti jedan dokaz u svrhu dokazivanja tvrdnji iz tužbe, odnosno da svoje tvrdnje nisu učinili vjerovatnim da bi prebacili teret dokazivanja na tuženu stranu, pa je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.

16. Drugostepenom presudom Okružnog suda broj 71 0 P 184192 16 Gž od 24. marta 2017. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostepenog suda.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 184192 17 Rev od 22. novembra 2018. godine revizija apelanata je odbijena kao neosnovana.

18. Vrhovni sud je također naveo da je mjerodavno pravo za rješenje predmetnog spora Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju, Zakon o osnovnom obrazovanju i Zakon o zabrani diskriminacije. Shodno Zakonu o zabrani diskriminacije, i to čl. 2. i 3, koje je Vrhovni sud citirao, prvi uvjet za utvrđivanje neposredne diskriminacije je dokaz o nepovoljnom položaju koji se može uporediti s postupanjem prema drugom licu u sličnoj situaciji, a obaveza lica koje se poziva na ovaj vid diskriminacije jeste da uvjeri sud da postoje lica s kojima se povoljnije postupilo ili bi se povoljnije postupilo, a da je pri tome jedina razlika između njih pravno zaštićeni osnov. Odredbom člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije propisano je da u slučajevima kada lice ili grupa lica navode činjenice u postupku iz člana 12. ovog zakona potkrepljujući navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena, navodni prekršilac dužan je da dokaže da nije prekršio načelo jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave. Prema navedenom, u postupcima za utvrđivanje diskriminacije odstupljeno je od standardnog načela tereta dokazivanja, a tužilac treba učiniti vjerovatnim da je do diskriminacije došlo, što znači da je dovoljno da dokaže postojanje pretpostavke diskriminacije, nakon čega teret dokazivanja prelazi na tuženog, pri čemu je neophodno da dokaže da nije diskriminirao tužioca u konkretnom slučaju. Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, za uspjeh u parnici prema odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP) apelanti bili u obavezi da dokažu da su postupanjem tužene u pogledu njihovih prava na obrazovanje dovedeni u neravnopravan položaj na način propisan odredbama člana 2. u vezi sa članom 3. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije.

19. Zatim se Vrhovni sud pozvao na Zakon o obrazovanju i njegove odredbe (čl. 12. i 33), koje je citirao, te na Odluku Ustavnog suda broj U 26/13 u kojoj je ocijenjeno da Zakon o obrazovanju garantira visok nivo zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda bez diskriminacije u oblasti obrazovanja. Vrhovni sud je ponovio obrazloženje nižestepenih sudova da su apelanti svoje navode o diskriminaciji zasnivali na tvrdnji da je sporni nastavni plan i program za školsku 2013/2014. godinu diskriminatoran u odnosu na djecu bošnjačke nacionalnosti, ali da takvu tvrdnju nisu dokazivali čitanjem tog plana i programa, pa, s obzirom na to da se ne radi o općepoznatoj činjenici, sudovi nisu imali saznanja o sadržaju tog nastavnog plana i programa, pogotovo o eventualnim diskriminatornim odredbama tog plana. Dakle, izvedenim dokazima apelanti nisu učinili vjerovatnim da su diskriminirani na način da se nastava u Osnovnoj školi „Petar Kočić“ u Kravicama nije izvodila na sva tri jezika koji su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini, odnosno da su udžbenici koje prvoapelanti koriste u nastavi napisani na samo jednom jeziku, pa je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim tvrdnje apelanata o pogrešnoj primjeni odredbe člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, odnosno o prelasku tereta dokazivanja na tuženog.

20. Prema ocjeni Vrhovnog suda, sudovi su pravilno imali u vidu i da „bosanski jezik“, na čijoj primjeni insistiraju apelanti, nije ustavna kategorija s obzirom na to da se u Ustavu Republike Srpske kao službeni jezici u Republici Srpskoj navode jezik srpskog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik bošnjačkog naroda, ali ne i bosanski jezik. Također, i prema ocjeni Vrhovnog suda, radi se o jezicima koji imaju veliku međusobnu podudarnost, a eventualne minimalne razlike ne predstavljaju komunikacijske prepreke između pripadnika konstitutivnih naroda, bez obzira na razliku u nazivu tih jezika.

21. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizione prigovore o odluci o troškovima postupka navodeći da je procesni status Pravobranilaštva i advokata izjednačen u pogledu troškova postupka, čime se prigovor revizije o dosudi troškova tuženoj ukazuje neosnovanim. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na obrazovanje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvenciju, te član 8. Konvencije o pravima djeteta, kao i član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

23. U iscrpnim navodima apelacije apelanti, između ostalog, navode da je tužena 2013. godine prestala da primjenjuje Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnike u odnosu na djecu od I do V razreda, kada su djeca bošnjačke nacionalnosti izgubila mogućnost da izučavaju svoj jezik, pismo i tzv. nacionalnu grupu predmeta, pa su na taj način djeca bošnjačke nacionalnosti izložena diskriminaciji u odnosu na djecu srpske nacionalnosti, koja sve navedeno imaju (izučavaju srpski jezik, ćirilično pismo i predmete koji se svrstavaju u tzv. nacionalnu grupu predmeta). Apelanti ističu da se o tom problemu nabrojano puta govorilo u gotovo svim medijima u BiH, ali i inostranstvu, da su se u problem rješavanja ovog pitanja uključili institucija Ombudsmena, OHR, mnoge nevladine organizacije, pa shodno tome činjenice da u entitetu RS ne postoje udžbenici bosanskog jezika, niti udžbenici na bosanskom jeziku, niti udžbenici na latinici su već toliko „sažvakane“ u javnom prostoru godinama unazad da su ih redovni sudovi morali tretirati kao općepoznate u smislu člana 152. stav 4. ZPP. Apelanti tvrde da su ponuđenim dokazima učinili nespornim postojanje okolnosti koje ukazuju na diskriminaciju, a tužena niti jednim dokazom nije osporila postojanje diskriminacije. Prema ocjeni apelanata, oni su u tužbi iznijeli tvrdnju o nepostojanju udžbenika na bosanskom jeziku i latiničnom pismu, što je negativna tvrdnja koja se ne može dokazati, pa je upravo tužena trebala tu tvrdnju opovrgnuti i dokazati da ne postoji diskriminacija kako to proizlazi iz člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije. Osim toga, na okolnosti diskriminacije saslušano je pet drugoapelanata u svojstvu parničnih stanaka „koji su očevici i protagonisti svih događaja u vezi sa 'slučajem Konjević-Polje'. Pet drugoapelanata u svojstvu parničnih stranka su u formalno-pravnom smislu dokaz!!!“. Istaknuto je da su saslušani drugoapelanti izjavili: da se radi o djeci bošnjačke nacionalnosti, da su svi udžbenici koji su korišteni u toj školi bili na srpskom jeziku i na ćiriličnom pismu, da se nigdje nisu mogli kupiti drugi udžbenici na drugom jeziku i pismu u RS ili u Bratuncu, da je nastava bila na srpskom jeziku, da su u đačkim knjižicama upisivane ocjene iz „bosanskog jezika“, a da nikada nisu učili taj jezik, da te činjenice utječu na njihov identitet, narušava im se pravo na povratak i pravo na porodični život. Međutim, redovni sudovi uopće nisu cijenili iskaze drugoapelanata saslušanih u svojstvu parničnih strana, niti su cijenili njihove iskaze kao vjerodostojne ili nevjerodostojne, a u skladu sa svojom slobodnom ocjenom u smislu člana 8. ZPP, niti su objasnili zašto ne uzimaju prezentirane materijalne dokaze kao nekredibilne. Prvostepeni sud je čak naveo da su iskazi drugoapelanata „gole tvrdnje“, umjesto da cijeni iskaze kao dokaz, kredibilan ili ne. Apelanti postavljaju pitanje: „Odakle pravo prvostepenom sudu da jedan dokaz – iskaz drugoapelanata u svojstvu parnične stranke – okvalificira kao 'golu tvrdnju' kada je taj iskaz dokaz (!!!), koji može biti vjerodostojan ili ne, što se mora obrazložiti u jednom ili drugom pravcu. Odakle pravo prvostepenom sudu da ukazuje apelantima da su mogli saslušati druge svjedoke (čiji iskaz vjerovatno ne bi bio 'gola tvrdnja', već 'gola istina'?!). Odakle pravo prvostepenom sudu da drugoapelantima, koji su dali iskaz, i koji su bili očevici događanja, i koji su znali šta njihova rođena djeca uče i iz kojih knjiga pohađaju nastavu, da ih se vrijeđa na način kao da njihov iskaz nije vrijedan bilo kakve procjene vjerodostojnosti.“ Navedenom apelanti prigovaraju posebno u kontekstu specifičnosti postupka utvrđivanja zabranjene diskriminacije. Apelanti posebno potenciraju da kredibilnost drugoapelanata kao parničnih stranaka tužena ni na koji način nije dovela u pitanje. Također, ističu da iste okolnosti, koje su potvrdili drugoapelanti kao parnične stranke, neupitno proizlaze i iz spiska obaveznih udžbenika za osnovnu školu za školsku 2013/2014. godinu, iz nastavnih planova od 1. do 6. razreda, te iz rasporeda časova Osnovne škole „Petar Kočić“. U svim navedenim dokumentima je eksplicitno navedeno da će se izučavati srpski jezik, dok izučavanje bosanskog jezika nije predviđeno. Također, predviđeni su isključivo udžbenici za izučavanje srpskog jezika, dok udžbenici za izučavanje bosanskog jezika nisu predviđeni, niti postoje. Apelanti tvrde da su u postupku ne samo dokazali vjerovatnost da su diskriminirani već su dokazali diskriminaciju, pa je teret dokazivanja da diskriminacija ne postoji prebačen na tuženu.

24. U vezi s povredom ustavom i međunarodnim konvencijama garantiranih prava – prava na obrazovanje, prava na povrat izbjeglica i raseljenih lica, te povreda Konvencije o pravima djeteta apelanti su iznijeli opširnu argumentaciju koju su zasnovali na zakonskom okviru i relevantnim međunarodnim dokumentima koje su prezentirali, citirajući relevantne odredbe primjenjive na konkretan slučaj. Između ostalog, istaknuto je da je RS potpisnica tzv. Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika koji predstavlja pravni osnov za uvođenje tzv. nacionalne grupe predmeta u mnogim školama u entitetu RS. Navedeni sporazum bio je pravni osnov da se ova nastava uvede u mnogim školama širom RS. Tačka III Plana provođenja navedenog sporazuma obavezuje sve škole da organiziraju nastavu iz nacionalne grupe predmeta pod uvjetom da roditelji i učenici izaberu da se ti predmeti izučavaju na osnovu nastavnog plana i programa koji je drugačiji od onog koji se trenutno primjenjuje. Polazeći od nepobitnih činjenica konkretnog slučaja, a uzimajući u obzir navedeni normativni okvir iz kojeg proizlaze obaveze tužene, tužena je različito postupala prema prvoapelantima u smislu da im je uskratila pravo na obrazovanje na maternjem bosanskom jeziku, čime je izvršila diskriminaciju u smislu člana 2. i člana 3. Zakona o zabrani diskriminacije u odnosu na drugu djecu, čiji je maternji jezik srpski, a da za takvo postupanje nema bilo kakvo razumno opravdanje. Time je bez opravdanja bošnjačku djecu dovela u neravnopravan položaj u odnosu na srpsku djecu jer im je uskratila pravo na jednakost pred zakonom. Time se negira i veoma bitan element identiteta prvoapelanata, a to je maternji jezik. Tužena je, na osnovu Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika od 5. marta. 2002. godine imala mogućnost da osigura jednakopravnost pred zakonom, a što nije učinila. Propisivanjem obaveze bošnjačkoj djeci da uče srpski jezik, da izučavaju nastavni plan i program iz udžbenika na srpskom jeziku i, isključivo, ćirilici došlo je do zabranjenog uskraćivanja prava bošnjačke djece u odnosu na srpsku djecu na obrazovanje na vlastitom jeziku. Za ovakav postupak tužena nema bilo kakvo opravdanje u smislu člana 5. Zakona o zabrani diskriminacije.

25. Apelanti smatraju da se mora omogućiti da u BiH zažive jednostavna, perspektivna rješenja koja nude, s jedne strane, interakciju različitosti i istinski suživot, a s druge strane, izučavanje i njegovanje vlastitog identiteta. Apelanti su predložili da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja su se u apelaciji pozvali, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak, te da se apelantima nadoknade troškovi sastavljanja apelacije.

b) Odgovori na apelaciju

26. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim tvrdeći da su osporene presude donesene u skladu sa zakonom i da se njima ne krše prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali.

27. Tužena je podržala presude redovnih sudova kojima je tužbeni zahtjev odbijen i predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

28. Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 18/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se principi predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i odgoja, obrazovanja odraslih i osnivanja i funkcioniranja institucija za pružanje usluga u obrazovanju u Bosni i Hercegovini […] Organi vlasti nadležni za organiziranje obrazovnog sistema u Brčko Distriktu BiH, Republici Srpskoj, Federaciji BiH i kantonima, u skladu sa ustavom (u daljem tekstu: nadležne obrazovne vlasti), ustanove koje se prema važećim zakonima u Bosni i Hercegovini registriraju za pružanje usluga u oblasti predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i obrazovanja odraslih (u daljem tekstu: škole), i druge stručne institucije u oblasti obrazovanja, obavezni su primjenjivati i poštivati principe i norme utvrđene ovim zakonom i osigurati obrazovanje pod jednakim uslovima za sve učenike.

Principi i standardi utvrđeni ovim zakonom i na osnovu ovog zakona ne mogu se smanjivati.

Član 3. stav (1) Opći ciljevi obrazovanja proizlaze iz općeprihvaćenih, univerzalnih vrijednosti demokratskog društva, te vlastitih vrijednosnih sistema zasnovanih na specifičnostima nacionalne, historijske, kulturne i vjerske tradicije naroda i nacionalnih manjina koje žive u Bosni i Hercegovini. Opći ciljevi obrazovanja su: Član 4.

Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti učešća u odgovarajućem obrazovanju, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi.

[…] Član 6.

Škola ima odgovornost da, u vlastitoj i u sredini u kojoj djeluje, doprinese stvaranju takve kulture koja poštuje ljudska prava i osnovne slobode svih građana, kako je to utemeljeno Ustavom i ostalim međunarodnim dokumentima iz oblasti ljudskih prava koje je potpisala Bosna i Hercegovina.

Član 7.

Jezici konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine upotrebljavat će se u svim školama, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Svi učenici će u školama izučavati pisma koja su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini.

Član 9.

Škola će unapređivati i štititi vjerske slobode, toleranciju i kulturu dijaloga. Imajući na umu različitost ubjeđenja/vjerovanja u BiH, učenici će pohađati časove vjeronauke samo ako su u skladu s njihovim ubjeđenjem ili ubjeđenjima njihovih roditelja.

Škola ne može preduzimati bilo kakve mjere i aktivnosti kojima bi se ograničavala sloboda izražavanja sopstvenih i upoznavanja drugih i drugačijih vjerskih uvjerenja.

Učenici koji ne žele pohađati vjeronauku neće ni na koji način biti dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na druge učenike.

Član 23.

Roditelji imaju pravo i obavezu starati se o obrazovanju svoje djece.

Pravo je roditelja da, u skladu s njihovim uvjerenjima o tome šta je u najboljem interesu njihove djece, koliko je to dostupno, odaberu vrstu obrazovanja koju će njihova djeca sticati, pod uslovom da je takvim izborom ostvareno pravo djeteta na odgovarajuće obrazovanje.

Član 34.

U školi se podučavaju učenici i redovno se prati i vrši procjena njihovog obrazovnog napretka, kako bi se osiguralo potrebno obrazovanje koje odgovara njihovim potrebama i mogućnostima.

Škola svoju ulogu i obaveze ostvaruje u okruženju koje razvija motivaciju za sticanje znanja, koje poštuje i podržava individualnost svakog učenika, kao i njegov kulturni i nacionalni identitet, jezik i vjeroispovijest, koje je sigurno i u kojem ne postoji bilo kakav oblik zastrašivanja, zlostavljanja, fizičkog kažnjavanja, vrijeđanja, ponižavanja ili degradiranja ili štete po zdravlje, uključujući i štetu izazvanu pušenjem ili upotrebom drugih opojnih i zakonom zabranjenih sredstava.

Član 35.

Škola ne smije vršiti diskriminaciju u pristupu djece obrazovanju ili njihovom učešću u obrazovnom procesu, na osnovu rase, boje, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, na osnovu toga što su djeca s posebnim potrebama, ili na bilo kojoj drugoj osnovi. […] Član 59.

[…] Svi zakoni u entitetima, kantonima i Brčko Distriktu BiH, kao i drugi odgovarajući propisi iz oblasti obrazovanja uskladit će se s odredbama ovog zakona, najkasnije u roku od šest mjeseci po stupanju na snagu ovog zakona. […] Kako bi se postigao odgovarajući kvalitet obrazovanja i standarda znanja, te njihove uporedivosti na domaćem i međunarodnom planu, nadležne obrazovne vlasti dužne su osigurati da se do početka 2003./2004. godine nastava u svim školama u Bosni i Hercegovini realizira na osnovu zajedničkih jezgara nastavnih planova i programa kako je to utvrđeno ovim zakonom.

29. Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/08, 71/09, 104/11 i 33/14), koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi: Član 7. tačka j) Ciljevi osnovnog obrazovanja i vaspitanja su:

j) razvijanje svijesti o pozitivnoj pripadnosti vlastitom kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji na način primjeren civilizacijskim tekovinama, Član 9.

(1)Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti u osnovnom obrazovanju i vaspitanju bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.

(2)Jednak pristup i jednake mogućnosti podrazumijevaju osiguranje jednakih uvjeta i prilika za svu djecu pri početku i nastavku osnovnog obrazovanja i vaspitanja.

(3)Pravo iz stava 1. ovog člana ostvaruje se u skladu sa pedagoškim standardima.

Član 11. stav (2) (2)Škola ima odgovornost da u sredini u kojoj djeluje doprinese stvaranju kulture koja poštuje ljudska prava i osnovne slobode svih građana kako je to utemeljeno Ustavom i ostalim međunarodnim dokumentima iz oblasti ljudskih prava koje je potpisala Bosna i Hercegovina.

Član 12.

(1)Nastava u osnovnom obrazovanju i vaspitanju izvodi se na službenim jezicima konstituirajućih naroda, uz korištenje oba službena pisma, ćirilice i latinice.

(2)U školama se ne smije vršiti diskriminacija nastavnika ili nekoga drugog uposlenog pri imenovanju, uvjetima uposlenja, napredovanju ili u bilo kojoj drugoj odluci u vezi sa tim licem, na osnovu toga što u školi, u usmenom i pisanom izražavanju koristi bilo koji od jezika konstituirajućih naroda.

(3)U školama se ne smije vršiti diskriminacija učenika pri prijemu, učešću u aktivnostima škole ili u bilo kojoj drugoj odluci u vezi sa tim učenikom, na osnovu toga što u školi, u usmenom i pisanom izražavanju koristi bilo koji od jezika konstituirajućih naroda.

(4)Jezik i kultura nacionalnih manjina u Republici Srpskoj poštovat će se i koristiti u školi u najvećoj mogućoj mjeri, a u skladu sa Okvirnom konvencijom o zaštiti prava nacionalnih manjina i Zakonom o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 2/05).

(5)Jezik i kultura nacionalnih manjina izučavaju se u okviru proširenog programa kao fakultativna nastava.

Član 33.

(1) Nastavni plan i program po kojem se ostvaruje nastavni proces donosi ministar na prijedlog Republičkog pedagoškog zavoda, u skladu sa zajedničkim jezgrima nastavnih planova i programa iz čl. 42. i 43. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 18/03, u daljem tekstu: Okvirni zakon).

(2) Nastavni plan i program za predmet vjeronauk donosi ministar na prijedlog nadležnog organa odgovarajuće crkve ili vjerske zajednice.

30. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ br. 59/09 i 16/06) Za potrebe ove odluke koristi se nezvanični prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2.

(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Član 3.

(Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.

(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definirane u članu 2. stav (1) ovog zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.

Član 15. st. (1) i (3) (Teret dokazivanja) (1)Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

(3)U slučajevima kada lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumnog prilagođavanja, teret dokazivanja leži na protivnoj strani.

31. Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika od 5. marta 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:

Uzimajući u obzir sve veći broj porodica povratnika, njihovo ustavno pravo i pravo njihove djece na adekvatno obrazovanje, te imajući u vidu da se nedostatak adekvatnog obrazovanja često navodi kao jedna od osnovnih prepreka za povratak, ministri obrazovanja bh. entiteta uočavaju potrebu za zadovoljenjem posebnih potreba i prava djece povratnika u okviru sporazuma koji će ponuditi jednaka privremena rješenja za sve i garantirati prava svih konstitutivnih naroda. Ministri obrazovanja bh. entiteta usaglasili su se o sljedećem:

1. Sva djeca će učiti sve opće predmete na osnovu lokalnog plana i programa gdje god da se nalaze i gdje god da se oni i njihove porodice vrate (to znači plan i program RS u RS, te kantonalni planovi i programi u FBiH);

2. U vezi sa takozvanom „nacionalnom grupom“ predmeta (jezik i književnost, historija i geografija ˗ „priroda i društvo“ u početnim razredima osnovne škole ˗ te vjeronauka), roditelji će imati mogućnost da biraju između entitetskog, odnosno kantonalnog ili nastavnog plana i programa po vlastitom izboru.

Prioritet će biti zapošljavanje/angažiranje nastavnika povratnika da predaju nacionalnu grupu predmeta. […]

5. Oba entitetska ministarstva obrazovanja će se odmah angažirati kako bi pronašla trajnija rješenja za pitanja obrazovanja povratnika i zadovoljavanje posebnih potreba i prava svih konstitutivnih naroda, što će zahtijevati, naprimjer, usvajanje novih zakona u oblasti obrazovanja, izradu novih planova i programa, kao i udžbenika koji neće sadržavati nikakve sporne materijale, opće poštivanje ljudskih prava učenika/studenata, roditelja i nastavnika, te ponovno zapošljavanje nastavnika u školama u kojima su predavali prije rata. Ovaj sporazum će ostati na snazi dok se ne ispune navedeni uslovi.

32. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

DOKAZI

1. Opšte odredbe Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 184192 17 Rev od 22. novembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 18. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su im njima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na obrazovanje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član 8. Konvencije o pravima djeteta, kao i član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

40. Prije ispitivanja opravdanosti iznesenih prigovora, Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao gotovo identično činjenično i pravno pitanje. Naime, 128 učenika bošnjačke nacionalnosti OŠ „Sveti Sava“ iz Kotor-Varoši vodili su parnični postupak protiv navedene škole i entiteta Republika Srpska zbog diskriminacije po osnovu prava na obrazovanje, odnosno „onemogućavanja priznavanja, uživanja i ostvarivanja, na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u oblasti obrazovanja, odnosno kršenja prava na jednako postupanje“. Odlučujući o apelaciji apelanata protiv osporenih odluka redovnih sudova, kojima je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, Ustavni sud je, nakon detaljnog ispitivanja relevantnih okolnosti tog konkretnog slučaja, zaključio „da je prekršeno pravo apelanata na obrazloženu odluku kao sastavni dio prava na pravično suđenje […] kada sudovi nisu na zadovoljavajući način obrazložili zbog čega smatraju da dokazima koje su apelanti izveli nije učinjeno vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te kada su odbili tužbeni zahtjev, a nisu pravilno primijenili pravilo o prebacivanju tereta dokazivanja, zbog čega su propustili ispitati i obrazložiti pitanje jesu li tužene primijenile razumne mjere prilagođavanja nastavnih planova i programa potrebama apelanata, kako se to traži standardima propisanim Okvirnim zakonom, Zakonom o obrazovanju i Sporazumom o zajedničkom jezgru nastavnih planova i programa“ (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, tač. od 35. do 43. i tačka 47, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

41. Ustavni sud zapaža da je prilikom odlučenja u citiranoj odluci imao u vidu praksu Ustavnog suda u predmetu U 26/13, na koju su se tužena i Ministarstvo, ali i redovni sudovi, pozivali u konkretnom slučaju, ukazavši na ključne stavove iz citirane odluke (op. cit. AP 3174/17, tač. 38, 39. i 41). Ustavni sud, također, zapaža da je u citiranoj Odluci broj AP 3174/17 ukazano i na to „da sudovi nisu razmotrili ni pitanje eventualne indirektne diskriminacije koja postoji kada naizgled neutralna norma, kriterij ili praksa imaju diskriminirajuće efekte na lica koja pripadaju nekoj grupi koja ima zaštićene karakteristike, u ovom slučaju etničku pripadnost. U slučajevima indirektne diskriminacije se, dakle, ne radi o različitom tretmanu u odnosu na druge u istoj ili sličnoj situaciji, već o jednakom tretmanu onih koji bi morali, zbog neke svoje zaštićene karakteristike, biti drugačije tretirani kako ne bi bili dovedeni u nepovoljan položaj, a ta se vrsta diskriminacije otklanja 'razumnim mjerama prilagođavanja' “ (vidi Evropski sud, D. H. i drugi protiv Češke, presuda od 13. novembra 2007. godine, aplikacija broj 57325/00, i Oršuš i drugi protiv Hrvatske, presuda od 16. marta 2010. godine, aplikacija broj 15766/03).

42. Primjenjujući navedene standarde na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da su apelanti (djeca bošnjačke nacionalnosti i njihovi roditelji), s ciljem dokazivanja vjerovatnosti da su u procesu osnovnog školovanja u Osnovnoj školi „Petar Kočić“ Kravice diskriminirani na etničkom i jezičkom osnovu jer im je, za razliku od učenika srpske nacionalnosti, tužena, donoseći aktuelni nastavni plan i program za osnovne škole za 2013/2014. godinu, između ostalog, uskratila pravo na obrazovanje na maternjem, bosanskom jeziku, predložili određene materijalne dokaze (raspored časova, kopije đačkih knjižica, spisak predmeta i udžbenika, obavještenje koje je Osnovna škola „Petar Kočić“ uputila tuženoj o organiziranju časova razlike sadržaja iz nastavnih predmeta Poznavanje prirode i društva i maternjeg jezika u razrednoj nastavi za sve učenike koji to žele u područnoj školi Konjević-Polje i područnom odjeljenju Pobuđe od 9. decembra 2013. godine), ali i saslušavanje pet drugoapelanata na te okolnosti (vidi tačku 8. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP, utvrdio da saslušani drugoapelanti, osim iznošenja paušalnih tvrdnji („golih tvrdnji“) roditelja učenika, nisu izveli niti jedan dokaz u svrhu dokazivanja tvrdnji iz tužbe u smislu člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, čime se, prema ocjeni tog suda, nisu stvorili uvjeti za uspješno prebacivanje tereta dokazivanja da do diskriminacije nije došlo na tuženu. Naime, Osnovni sud, što je potvrdio i Okružni sud, smatrao je da su apelanti osnovanost svojih navoda trebali dokazivali Nastavnim planom i programom za koji smatraju da je diskriminatoran, uvidom u udžbenike ili eventualno njihovo vještačenje radi dokazivanja svojih tvrdnji na kojem jeziku i pismu su oni napisani jer sud nije imao saznanja o sadržaju navedenog nastavnog plana i programa, niti udžbenika koji su korišteni u nastavi koju su prvoapelanti pohađali u školi „Petar Kočić“. Pored toga, Osnovni sud je smatrao da su apelanti imali mogućnost i da kao dokaz izvedu uvid u sveske učenika u prilog tvrdnjama da su djeca pisala ćirilicom i ekavicom, te predlože da se u okviru dokaznog postupka saslušaju direktor škole, nastavnici ili razredni starješina, na osnovu čijih izjava bi se eventualno moglo utvrditi šta se izučavalo, a šta upisivalo i da li je uopće postojala razlika između izučavanog gradiva i predmeta za koji je upisana ocjena učeniku u njegovu đačku knjižicu.

43. Ustavni sud zapaža da je shvaćanje Osnovnog i Okružnog suda u cijelosti podržao Vrhovni sud, koji je otišao i korak dalje, pa je utvrdio da su „apelanti za uspjeh u parnici prema odredbama čl. 7. i 123. ZPP bili u obavezi da dokažu da su postupanjem tužene u pogledu njihovih prava na obrazovanje dovedeni u neravnopravan položaj na način propisan odredbama člana 2. u vezi sa članom 3. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije“.

44. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud takav stav dodatno zasnovao na odredbama Zakona o obrazovanju (čl. 12. i 33), zatim na Odluci Ustavnog suda broj U 26/13, kojom je utvrđeno da navedeni zakon garantira visok stepen zaštite ljudskih prava i sloboda, bez diskriminacije u oblasti obrazovanja, te da apelanti svoje navode o diskriminaciji, koje su zasnivali na tvrdnji da je sporni nastavni plan i program za školsku 2013/2014. godinu diskriminatoran u odnosu na djecu bošnjačke nacionalnosti, nisu dokazivali čitanjem tog plana i programa, pa izvedenim dokazima apelanti nisu učinili vjerovatnim da su diskriminirani na način da se nastava u Osnovnoj školi „Petar Kočić“ u Kravicama nije izvodila na sva tri jezika koji su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini, odnosno da su udžbenici koje prvoapelanti koriste u nastavi napisani na samo jednom jeziku.

45. U vezi sa spornim pitanjima koja se predmetnom apelacijom pokreću, Ustavni sud podsjeća da usvajanje jedinstvenog Zakona o zabrani diskriminacije, koji je u konkretnom slučaju primijenjen i prema čijim pravilima je trebalo provesti postupak, podrazumijeva uvođenje novih koncepata u bosanskohercegovački pravni sistem. Ustavni sud podsjeća da se evropski standardi u pogledu dokazivanja jednakog postupanja ogledaju u pristupu prema kojem lice, koje se poziva na diskriminaciju, mora učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, te učiniti vjerovatnim (dokazati opravdanu sumnju) da bi zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije, pri čemu teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije leži na protivnoj strani, odnosno na strani tužene. Prilikom ocjene postojanja dovoljne vjerovatnosti kao pravnog standarda suprotstavljaju se dvije logičke teze – jesu li izgledi o postojanju diskriminacije pretežniji nego izgledi da diskriminacije nije bilo, pri čemu stepen izvjesnosti mora biti takav da se u sudskom ili drugom postupku odluka o postojanju diskriminacije čini izglednijom od odluke da diskriminacije nije bilo, a ti izgledi se zasnivaju na dokazima na kojima se zasniva postojanje vjerojatnosti da je došlo do diskriminacije. Dakle, činjenice ne bi trebalo dokazivati na nivou sigurnosti (izvjesnosti), kao što je to inače dužan da učini onaj na kome leži teret dokazivanja.

46. Shodno navedenom, imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova u svjetlu relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, te raspoloživih dokumenata, Ustavni sud smatra da su osporene presude zasnovane na proizvoljnom obrazloženju u kontekstu primjene člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obavještenja koje je Osnovna škola „Petar Kočić“ uputila tuženoj o organiziranju časova razlike sadržaja iz nastavnih predmeta Poznavanje prirode i društva i maternjeg jezika u razrednoj nastavi u drugoj područnoj školi proizlazi da ne postoji mogućnost izučavanja svih jezika konstitutivnih naroda u navedenoj školi (u slučaju apelanata bosanskog jezika), osim srpskog jezika. Ustavni sud zapaža da su tokom prvostepenog postupka na navedene okolnosti saslušani drugoapelanti, koji su saglasno navodima iz materijalnih dokaza izjavili da su svi udžbenici koji su korišteni u toj školi bili na srpskom jeziku i na ćiriličnom pismu, da se nigdje nisu mogli kupiti drugi udžbenici na drugom jeziku pismu u RS, da je nastava bila na srpskom jeziku. Međutim, kao što su i apelanti u apelaciji ukazali, redovni sudovi uopće nisu cijenili iskaze drugoapelanata saslušanih u svojstvu parnične stranke. Isto tako, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tužena relevantnom argumentacijom opovrgnula dokaze apelanata i navode iz tužbe. Ustavni sud ponovo ukazuje da se u postupcima koji se provode prema odredbama Zakona o zabrani diskriminacije činjenice ne bi trebale dokazivati na nivou sigurnosti, kao što je to inače dužan da učini onaj na kome leži teret dokazivanja (čl. 7. i 123. ZPP). Shodno navedenom, pozivanje Vrhovnog suda na odredbe čl. 7. i 123. ZPP ukazuje se proizvoljnim. Ustavni sud, također, naglašava da u konkretnom slučaju nije ni sporna primjena Zakona o obrazovanju, niti njegove odredbe, već njegova implementacija prilikom sačinjavanja nastavnih planova i programa po osnovu kojih se provodi proces obrazovanja u entitetu RS, pa se stoga pozivanje na odredbe Zakona o obrazovanju i Odluku Ustavnog suda broj U 26/13 u okolnostima konkretnog slučaja ne čini osnovanim.

47. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je došlo do proizvoljne primjene relevantnog prava, i to prvenstveno odredbi člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, kao i u odnosu na primjenu čl. 7. i 123. ZPP, vezano za stav redovnih sudova da apelanti ponuđenim dokazima nisu uspjeli dokazali vjerovatnost diskriminacije kao preduvjeta za uspješno prebacivanje tereta dokazivanja na tuženu da do diskriminacije nije došlo.

48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, prekršeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

49. Na kraju, Ustavni sud smatra svrsishodnim da u vezi s pozivanjem redovnih sudova na član

7. Ustava Republike Srpske koji govori o službenim jezicima u tom bosanskohercegovačkom entitetu, u kontekstu tvrdnji tog suda da navedeni entitetski ustav ne poznaje bosanski jezik, ukaže na obrazloženje iz Odluke broj U 7/15 u kojoj je citirana odredba Ustava RS bila predmet ocjene od strane Ustavnog suda. Iz citirane odluke Ustavni sud izdvaja tek dio: „Osporena odredba, kao što je naglašeno u prethodnim stavovima ove odluke, ne daje pravo javnoj vlasti da određuje ime jezika, već je to isključivo pravo konstitutivnih naroda i Ostalih. Osporena odredba ne zabranjuje pripadnicima Ostalih (kao ni Bošnjacima) da jezik kojim govore zovu 'bosanski' i nadležne vlasti u Republici Srpskoj dužne su im to omogućiti. Javne vlasti u Republici Srpskoj ne mogu osporenu odredbu tumačiti na neustavan način, niti mogu određivati ime jezika mimo volje naroda koji ga govori“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 7/15 od 26. maja 2016. godine, tačka 74, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Ostali navodi

50. S obzirom na prethodnu elaboraciju i zaključak o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu arbitrarnog obrazloženja u vezi s primjenom člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale prigovore apelanata.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je došlo do proizvoljne primjene relevantnog prava, i to prvenstveno odredbi člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, kao i u odnosu na primjenu čl. 7. i 123. ZPP, vezano za stav redovnih sudova da apelanti ponuđenim dokazima nisu uspjeli dokazali vjerovatnost diskriminacije kao preduvjeta za uspješno prebacivanje tereta dokazivanja na tuženu da do diskriminacije nije došlo.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1198/19 (A.A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio