Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4312/19 (D. O.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4312/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4312/19, rješavajući apelacije Dževada Omanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Dževada Omanovića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 059101 19 Rev od 6. augusta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 059101 18 Pž 2 od 4.
januara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dževad Omanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amir Omanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 059101 19 Rev od 6. augusta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 059101 18 Pž 2 od 4. januara 2019. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4312/19.
2. Zatim, apelant je posredstvom istog punomoćnika 7. novembra 2019. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 059101 19 Rev od 6. augusta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 059101 18 Pž 2 od 4. januara 2019. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4315/19.
3. Apelant je također u predmetnim apelacijama podnio zahtjeve za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Vrhovnog suda od 6. augusta 2019. godine do donošenja odluke o apelacijama.
4. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 4312/19 od 27. novembra 2019. godine kojom je odbio kao neosnovan „apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere“. II.Postupak pred Ustavnim sudom
5. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na iste osporene odluke, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4312/19.
6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, tužitelja „I- Crni“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: tužitelj) i „Bosna-sunce osiguranja“ d.d. Sarajevo, Podružnica Bihać (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 27. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelacije.
7. Vrhovni sud, Kantonalni sud i advokat Mirzet Kasić koji zastupa tužitelja dostavili su odgovore na apelacije u periodu od 2. do 16. novembra 2020. godine.
8. Drugotuženi nije dostavio odgovor na apelacije u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
10. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 059101 17 Ps 2 od 11. maja 2018. godine odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev da mu apelant i drugotuženi na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 77.350,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (stav I izreke presude). Istom presudom obavezan je tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu (stav II izreke presude), dok je zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav III izreke presude). Nadalje, tužitelj je obavezan da naknadi troškove postupka drugotuženom u određenom novčanom iznosu (stav IV izreke presude), dok je zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav V izreke presude).
11. Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci na osnovu provedenih dokaza, cijeneći ih u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je, između ostalog, istakao da je utvrdio da su „TOP 25. MAJ“ d.d. Cazin (u daljnjem tekstu: tužiteljev pravni prednik) kao naručitelj poslova i usluga i apelant (ranije advokat) kao izvršitelj poslova i usluga 14. decembra 2000. godine zaključili ugovor o zastupanju na osnovu kojeg se apelant obavezao da će tužitelju, odnosno njegovom pravnom predniku pružati usluge pravne prirode u svim poslovima detaljno i decidirano navedenim u ugovoru, što je, između ostalog, obuhvatalo i podnošenje tužbi radi naplate potraživanja. Nadalje, istaknuto je da je tužiteljev pravni prednik na osnovu zaključenog ugovora o zastupanju apelantu dostavio svu potrebnu dokumentaciju za utuženje društva „Čavkunović“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: dužnik), a koja se sastojala od 39 računa s pratećom finansijskom dokumentacijom. Općinski sud je naveo da je apelant zaprimio navedenu dokumentaciju, nakon čega je podnio tužbe radi naplate duga pred nadležnim sudom. Nadalje, nakon podnošenja predmetnih tužbi došlo je do prestanka zastupanja apelanta, odnosno tužitelj je ovlastio drugog punomoćnika (advokata Z. P.) da ga zastupa u svim njegovim pravnim sporovima, pa i u navedenim predmetima. Također, Osnovni sud je istakao da je nesporno da je novi punomoćnik pristupao nadležnom sudu, kao i da je sastavljao podneske u toku postupka kojima je povlačio tužbene zahtjeve, odnosno odricao se od njih, a na osnovu kojih podnesaka je nadležni sud donosio odluke u skladu sa zakonom, tj. rješenja o povlačenju tužbe, kao i presude na osnovu odricanja.
12. Općinski sud je istakao da tužitelj smatra da mu je apelantovim postupanjem nanesena šteta budući da je apelant zakasnio s podnošenjem tužbi, odnosno da su navedene tužbe podnesene nakon proteka roka od tri godine od dana nastanka potraživanja, kada su takva potraživanja zastarjela u smislu Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a shodno čemu je novi punomoćnik morao povlačiti tužbe ili se odricati od tužbi da ne bi nastajali novi troškovi za tužitelja. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 376. i 154. ZOO-a. Nadalje, zaključio je da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant propustio da blagovremeno podnese tužbe kako mu je to naloženo od tužitelja, ali da je također nesporno da je apelantu otkazana punomoć za zastupanje, te da je tužitelj zaključio ugovor o zastupanju s drugim punomoćnikom koji je preuzeo predmetne spise i preduzimao pravne radnje – povlačenje tužbe, odricao se od tužbenog zahtjeva, a nakon čega je sud donosio odluke u skladu sa zakonom. Pri tome, Općinski sud je naveo da je nakon otkaza punomoći za zastupanje apelantu došlo do prekida uzročno-posljedične veze između apelantove radnje i posljedica koje su prouzrokovane isključivo radnjom trećeg lica – novog punomoćnika, a za koje radnje apelant ni u kojem slučaju ne može snositi odgovornost. Osim toga, Općinski sud je istakao da je nesporno da je advokat Z. P., a da se nije upuštao u raspravljanje o meritumu tužbenih zahtjeva, a na koji način bi iskoristio sva pravna sredstva koja mu pruža ZPP, povlačio tužbe i odricao se od tužbenih zahtjeva tako što je unaprijed prejudicirao odluke nadležnog suda. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da tužitelj ni na koji način nije dokazao da između podnošenja tužbi van roka i odbijanja tužbenih zahtjeva postoji uzročno-posljedična veza jer je pitanje da li bi tužitelj uspio u svakom pojedinačnom postupku i da je tužba podnesena blagovremeno, odnosno da novi punomoćnik nije povlačio tužbene zahtjeve i odricao se od njih. U konačnici, Općinski sud je zaključio da tužitelj ničim nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između apelanta i eventualno nastale štete, te da samim tim nema ni odgovornosti drugotuženog kod kojeg je apelant imao zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti iz advokatske djelatnosti.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 059101 18 Pž 2 od 4. januara 2019. godine tužiteljeva žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda iz stava I izreke preinačena tako što su apelant i drugotuženi obavezani da tužitelju na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 22.566.89 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u ostalom dijelu tužiteljeva žalba odbijena i stav I izreke prvostepene presude preko dosuđenog iznosa potvrđen. Nadalje, povodom tužiteljeve žalbe, a po službenoj dužnosti, odluka iz st. II i IV izreke prvostepene presude je preinačena tako što je tužitelj obavezan da apelantu i drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. U preostalom dijelu (st. III i V izreke prvostepene presude) tužiteljeva žalba je odbačena kao nedopuštena. Istom presudom obavezani su apelant i drugotuženi da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka za sastavljanje žalbe i troškove sudske takse na žalbu, dok je zahtjev drugotuženog za naknadu sastavljanja odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan.
14. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud prilikom donošenja osporene presude pravilno odlučio kada je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelant i drugotuženi na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 54.783,97 KM, a u vezi sa 27 predmeta u kojima je prvostepeni sud donio presude na osnovu odricanja (26 predmeta) i rješenje o povlačenju tužbe (jedan predmet). Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je u konkretnim predmetima došlo do prekida uzročno-posljedične veze između štetne radnje apelanta i nastupanja štete. Nadalje, navedeno je da je i prema ocjeni Kantonalnog suda gubitak parnice u predmetima u kojima je tužiteljev novi punomoćnik povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva rezultat procesnih radnji tog punomoćnika, a ne radnje propuštanja apelanta da u tim predmetima blagovremeno podnese tužbu za naplatu duga.
15. Međutim, Kantonalni sud je istakao da se žalbom osnovano ukazuje da za štetu koja je nastala tužitelju u devet predmeta u kojima je prvostepeni sud donio meritorne presude kojima je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev zato što je usvojen prigovor zastarjelosti potraživanja koji je dužnik istakao u toku postupka odgovaraju solidarno apelant i drugotuženi, pa je u tom dijelu tužiteljeva žalba usvojena, a osporena presuda preinačena tako što su apelant i drugotuženi obavezani da tužitelju solidarno naknade štetu u iznosu od 22,566,89 KM. Nadalje, navedeni iznos štete čini dug po računima, troškovi punomoćnika – advokata dužnika, te troškovi sudske takse, a koja visina je utvrđena iz sadržaja izvedenih dokaza (preciziranih u obrazloženju presude). Kantonalni sud je istakao da osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete u dosuđenom iznosu proizlazi iz nesporne činjenice da je apelant propustio učiniti dužnu pravnu radnju u smislu blagovremenog podnošenja tužbe, kako mu je to naloženo od tužitelja s kojim je imao i zaključen ugovor o zastupanju, pa je zbog takvog propuštanja prvostepeni sud donio meritorne presude u kojima je odbio tužbene zahtjeve zbog osnovanog prigovora zastare potraživanja istaknutog od dužnika, a čime je tužitelju nastala šteta, u smislu odredbe čl. 154. i
155. ZOO-a.
16. Kantonalni sud je naveo da je obavezivanje apelanta da solidarno sa drugotuženim naknadi prouzrokovanu štetu tužitelju zasnovano na odredbi člana 414. stav 1. ZOO-a. Nadalje, s obzirom na to da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da je apelant s pravnim prednikom drugotuženog („Bosna-sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo) 26. januara 2004. godine zaključio ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu za period od 1. januara 2004. godine do 1. januara 2014. godine, te da se u periodu osiguranja desio štetni događaj, Kantonalni sud je istakao da je i drugotuženi obavezan da solidarno s apelantom naknadi štetu. Kantonalni sud je naveo da kod takvog stanja stvari postoji obaveza drugotuženog kao osiguravača da isplati naknadu štete (čl. 897. i 919. stav 1. ZOO-a), kao i da se solidarna odgovornost za naknadu štete drugotuženog zasniva na odredbi člana 941. stav 1. ZOO-a.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 059101 19 Rev od 6. augusta 2019. godine revizija apelanta i drugotuženog je odbačena. Istom presudom usvojena je tužiteljeva revizija i nižestepene presude su preinačene tako da su apelant i drugotuženi obavezani tužitelju solidarno naknaditi štetu u iznosu od 54.783,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom, pored iznosa od 22.566,89 KM, dosuđenog drugostepenom presudom (ukupno 77.350,86 KM) i naknaditi mu troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
18. Vrhovni sud je naveo da revizije apelanta i drugotuženog nisu dopuštene. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da vrijednost osporenog dijela drugostepene presude, odnosno dosuđujući dio osporavan revizijama apelanta i drugotuženog iznosi 22.566,89 KM, a što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij dopuštenosti revizije, u smislu člana 237. stav 2. ZPP-a, nije ostvaren. Osim toga, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uvjeti iz člana 237. st. 4. i 5. ZPP-a budući da apelant i drugotuženi u revizijama nisu određeno naznačili pravno pitanje zbog kojeg su reviziju podnijeli, niti izložili razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
19. Vrhovni sud je rezimirao relevantna činjenična utvrđenja redovnih sudova (kako je to pobliže navedeno na stranici 4. presude), te je istakao da je drugostepeni sud apelantovu odgovornost zasnovao na njegovom propustu da tužbe podnese blagovremeno, prije nastupanja zastare potraživanja (shodno odredbi člana 388. ZOO-a), a što mu je tužitelj omogućio dostavljanjem potrebne dokumentacije 35 dana prije isteka roka zastarjelosti. Nadalje, istaknuto je da je propuštanjem preduzimanja pravnih radnji na vrijeme apelant prouzrokovao štetu tužitelju, pa odgovara po osnovu presumirane krivnje na osnovu odredbi člana 154. stav 1. ZOO-a s obzirom na to da nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje. Kako se apelant osigurao od odgovornosti za štete pričinjene obavljanjem advokatske djelatnosti, Vrhovni sud je istakao da zajedno s njim za štetu solidarno odgovara i drugotuženi kao osiguravač.
20. U odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva u iznosu od 54.783,97 KM, Vrhovni sud je naveo da je pravni zaključak drugostepenog suda (da je radnjama drugog angažiranog advokata došlo do prekida uzročno-posljedične veze između apelantove štetne radnje i nastale štete, odnosno da je šteta nastala odricanjem od tužbenog zahtjeva, odnosno povlačenjem tužbe od drugog punomoćnika, posljedica radnji drugog punomoćnika, a ne apelantovih radnji) zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, i to odredaba člana 154. stav 1. i člana 155. ZOO-a.
21. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelant i drugotuženi solidarno odgovaraju za ukupnu štetu koju trpi tužitelj, nastalu uslijed apelantovih radnji, propuštanjem da tužbu za dug po svim računima podnese prije isteka vremena određenog za zastarjelost potraživanja, nezavisno od toga što je u predmetima u kojima je istaknut prigovor zastarjelosti potraživanja drugi advokat odustao od tužbenog zahtjeva ili povukao tužbu. Nadalje, da bi došlo do odgovornosti za štetu, Vrhovni sud je naveo da je potrebno ne samo da neko lice pretrpi štetu već i da se ostvare i druge pretpostavke, i to: postojanje subjekta odgovornog za štetu, štetna radnja, protupravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete. Vrhovni sud je naveo da do štete koju trpi tužitelj nije došlo radnjama drugog angažiranog advokata, već, naprotiv, da je štetna radnja propuštanje, nečinjenje apelanta da u roku prije isteka vremena za zastarjelost podnese tužbu, tako da se uzročna veza između štetne radnje i nastale štete, kao pretpostavka odgovornosti za štetu, nalazi u toj vezi. Vrhovni sud je istakao da drugi angažirani advokat, koji je odustao od tužbenog zahtjeva i povukao tužbu u spornim predmetima radi isplate duga po računima, nakon istaknutog prigovora zastare, svojim postupcima nije prekinuo uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete koju traži tužitelj u predmetnom sporu, niti njegove radnje imaju obilježja štetnih radnji. Nadalje, istaknuto je da je preduzetim radnjama on smanjio visinu štete, troškove postupka, pa njegovim radnjama tužitelju nije prouzrokovana šteta, odnosno da između njegovih radnji i nastale štete nema međusobne povezanosti. Vrhovni sud je istakao da je apelant štetnom radnjom, koja se sastoji u njegovom pasivnom držanju u situaciji koja je tražila njegovu aktivnost (nevršenje dužnosti u zakonskom roku), prouzrokovao tužitelju štetu za koju odgovara zbog svoje krivnje. Vrhovni sud je dalje istakao da, s obzirom na to da je šteta proizišla iz apelantove konkretne radnje, radnjama drugog advokata nije prekinuta uzročna veza između apelantove radnje i štete, nego je šteta smanjena. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neprihvatljiv stav drugostepenog suda da je uzročna veza prekinuta radnjom trećeg lica i da je time postavljena granica odgovornosti apelanta, koji ne odgovara za daljnje posljedice.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Vrhovni sud, u skladu sa načelom kontradiktornosti, trebao razmotriti sve podnesene revizije jer bi mu to omogućilo da profesionalno i nepristrasno razmotri sve pravne aspekte predmetne pravne stvari. U vezi s tim, apelant smatra da je restriktivnom primjenom pravila revizionog postupka (člana 237. ZPP-a) apelantu onemogućen pristup revizionom sudu, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije. Apelant, također, smatra da su sudovi arbitrarno primijenili materijalno pravo i tako apelantu i drugotuženom povrijedili pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na imovinu. Apelant, dalje, navodi da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu cijenili izvedeni dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke i dokaze saslušanjem svjedoka, koje je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude analizirao, a što se odnosi na činjenicu postojanja dugoročnog poslovnog odnosa između tužitelja i dužnika u kojem bi se na kraju svake poslovne godine sačinjavali u pismenoj formi usaglašeno stanje dugovanja i potraživanja (obrazac IOS – izvod otvorenih stavki), tako da su rokovi zastare počinjali teći iznova. Naime, apelant tvrdi da u konkretnim predmetima nije došlo do zastare jer je nakon isticanja roka zastare za potraživanja naknade ugovorne štete u trajanju od tri godine počeo teći opći rok zastare u trajanju od pet godina na ime stjecanja bez osnova, a na osnovu člana 209. ZOO-a. Također, ističe da je svaki put kada su tužitelj i dužnik sravnjivali račune na kraju poslovne godine došlo do prekida zastare konkludentnim priznanjem duga na osnovu člana 387. ZOO-a. Osim toga, apelant smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud proizvoljno primijenili i odredbe čl. 154. i 155. ZOO-a budući da su u cijelosti zanemarili da odštetna odgovornost advokata u zastupanju zbog navodne pogreške u zastupanju postoji samo ukoliko bi se dokazalo da bi stranka uspjela u izgubljenoj parnici da je tužba blagovremeno podnesena jer se samo u tom slučaju može govoriti o postojanju uzročno-posljedične veze između propusta advokata i štete koja je nastala kao posljedica nepravilnog zastupanja.
b)Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci obrazloženo iz kojih razloga taj sud smatra da je tužiteljeva revizija osnovana, a revizije apelanta i drugotuženog nedopuštene, odnosno da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu štete u cijelosti. Također, Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao „u apelaciji“, te je predložio da se „apelacija odbije“.
24. Kantonalni sud je naveo da „apelantovu apelaciju smatra neosnovanom“ jer je apelant imao pristup sudu, te se procesno aktivno ponašao i izvodio dokaze u svoju korist. Nadalje, istaknuto je da je odluka donesena u razumnom roku, te da apelant postupanjem suda nije diskriminiran, kao i da odlukom Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Kantonalni sud je predložio da se „apelacija odbije kao neosnovana“.
25. Tužiteljev advokat je u opširnom odgovoru na apelacije, između ostalog, naveo da apelant neosnovano ističe da je došlo do prekida uzročno-posljedične veze između apelantovih radnji i nastupanja štete tužitelju s obzirom na to da je apelant propustio u zakonskom roku podnijeti tužbe za utuženje dužnika. Nadalje, nije tačan navod da Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu cijenili izvedene dokaze, odnosno vještačenje vještaka finansijske struke i iskaze saslušanih svjedoka, kao ni navod da su tužitelj i dužnik na kraju godine usaglašavali stanje dugovanja i potraživanja, odnosno potpisivali izvod otvorenih stavki, tako da su, prema apelantovom mišljenju, rokovi zastare počeli teći iznova. U vezi s tim, tužiteljev advokat je naveo da je takav apelantov stav neosnovan s obzirom na to da u dokaznom postupku kao dokaz nije predložen navedeni izvod otvorenih stavki. Osim toga, tužiteljev advokat je naveo da apelant u izjavljenoj reviziji nije naveo materijalne propise, a koji se odnose na pitanja koja je postavio u reviziji, zbog čega nije došlo do kršenja prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Također, tužiteljev advokat je naveo da nije osnovan ni apelantov navod da zastara nije nastupila jer je, navodno, došlo do konkludentnog priznanja duga od tužitelja. U vezi s tim, tužiteljev advokat ističe da je apelant kontradiktoran prilikom iznošenja činjenica, odnosno donošenja zaključaka „u apelaciji“. U konačnici, tužiteljev advokat je predložio da Ustavni sud odbaci „apelaciju“ kao očigledno (prima facie) neosnovanu jer ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno jer predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, tako da je ispitivanje merituma nepotrebno.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 237. st. (2) - (5) (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.
(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
(4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem;
3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.
(5) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).
28. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 209.
Posle nastupanja zastarelosti prava da zahteva naknadu štete, oštećenik može zahtevati od odgovornog lica, po pravilima koja važe u slučaju sticanja bez osnova, da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je prouzrokovana šteta.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.
Priznanje duga Član 387.
(1) Zastarevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom poveriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbeđenja.
Podizanje tužbe Član 388.
Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 059101 19 Rev od 6. augusta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 11. septembra 2019. godine, a apelacija u predmetu broj AP 4312/19 podnesena je 8. novembra 2019. godine, odnosno 7. novembra 2019. godine u predmetu broj AP 4315/19, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Apelant, u suštini, ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.
38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
40. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, između ostalog, tužiteljeva revizija usvojena i da su nižestepene presude preinačene tako da su apelant i drugotuženi obavezani tužitelju solidarno naknaditi štetu u određenom novčanom iznosu, a pored iznosa dosuđenog drugostepenom presudom. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, naglašavajući da je Kantonalni sud, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, apelantovu odgovornost zasnovao na njegovom propustu da tužbe podnese blagovremeno, prije nastupanja zastare potraživanja, a što mu je tužitelj omogućio dostavljanjem potrebne dokumentacije 35 dana prije isteka roka zastarjelosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da apelant i drugotuženi solidarno odgovaraju za štetu koja je nastala tužitelju u devet predmeta (u iznosu od 22,566,89 KM) u kojima je prvostepeni sud donio meritorne presude kojima je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev zato što je usvojen prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakao dužnik. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da mu apelant i drugotuženi na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 54.783,97 KM, a u vezi sa 27 predmeta u kojima je prvostepeni sud donio presude na osnovu odricanja (26 predmeta) i rješenje o povlačenju tužbe (jedan predmet), Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke jasno i argumentirano obrazložio svoj stav da je pravni zaključak drugostepenog suda, u vezi sa odbijanjem navedenog dijela tužbenog zahtjeva, zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, i to odredaba člana 154. stav 1. i člana 155. ZOO-a, ističući da je neprihvatljiv stav tog suda da je uzročna veza prekinuta radnjom trećeg lica i da je time postavljena granica odgovornosti apelanta koji ne odgovara za daljnje posljedice. Nadalje, istaknuto je da je, nasuprot apelantovim navodima da u spornim predmetima nije došlo do zastare, Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude jasno i detaljno obrazložio da u konkretnom slučaju štetnu radnju predstavlja apelantovo propuštanje da u roku prije isteka vremena za zastarjelost podnese tužbu, tako da se uzročna veza između štetne radnje i nastale štete kao pretpostavka odgovornosti za štetu nalazi u toj vezi. Također, šteta je proizišla iz apelantove konkretne radnje (nevršenje dužnosti u zakonskom roku), a radnjama drugog advokata nije prekinuta uzročna veza između apelantove radnje i štete, nego je šteta smanjena. Osim toga, u odnosu na apelantove navode da su proizvoljno primijenjene odredbe čl. 154. i 155. ZOO-a, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbom člana 154. stav 1. ZOO-a propisana obaveza štetnika da oštećenom nadoknadi štetu, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok je odredbom člana 155. ZOO-a, između ostalog, propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist). Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda slijedi da apelant odgovara po osnovu presumirane krivnje na osnovu odredbi člana 154. stav 1. ZOO-a s obzirom na to da nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, odnosno ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava na predmetnu situaciju. Dakle, Ustavni sud smatra da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud trebao razmotriti sve podnesene revizije, te da mu je zbog restriktivne primjene pravila revizionog postupka povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, istakao da u konkretnom slučaju dosuđujući dio osporavan revizijama apelanta i drugotuženog iznosi 22.566,89 KM, odnosno da imovinski cenzus kao kriterij dopuštenosti revizije, u smislu člana 237. stav 2. ZPP-a, nije ostvaren. Nadalje, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uvjeti iz člana 237. st. 4. i 5. ZPP-a budući da apelant i drugotuženi u revizijama nisu određeno naznačili pravno pitanje zbog kojeg su reviziju podnijeli, niti izložili razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da pravo na pristup sudu, garantirano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da „je sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998. godine, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333). Imajući u vidu da je apelant u konkretnom predmetu učestvovao kao stranka u prvostepenom i drugostepenom postupku pred redovnim sudovima i da je u tim postupcima imao mogućnost i koristio pravne lijekove propisane zakonom, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije dovedena u pitanje suština apelantovog prava na sudsku zaštitu, već je to pravo ograničeno ispunjavanjem određenih zakonom propisanih uvjeta, što je proporcionalno legitimnom cilju poštovanja pravnog poretka i efikasnog funkcioniranja sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2196/18 od 13. novembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u postupku pred Vrhovnim sudom, okončanim osporenom presudom, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i povredi prava na pristup sudu, a koje je apelant istakao i u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni lijek, te o kršenju zabrane diskriminacije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti ima elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na pristup sudu u situaciji kada je Vrhovni sud jasno i logično obrazložio osporenu odluku u dijelu kojim je odbacio apelantovu reviziju, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na to da je procesno pravo proizvoljno primijenjeno i kada osporenom odlukom nije dovedena u pitanje sama suština apelantovog prava na pristup sudu.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i da nije došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni prava i povredi prava na pristup sudu, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević