Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3301/19 (N. P.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Mjera obezbjeđenja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3301/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-3301/19, rješavajući apelaciju Nenada Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Popovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 172518 19 Mož od 7. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ Banjaluka, podnio je 16. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 172518 19 Mož od 7. juna 2019. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 172518 18 P 3 od 1. marta 2019. godine odbijen je u cijelosti apelantov prijedlog kojim je tražio da se odredi mjera obezbjeđenja kojom se zabranjuje Milki Rekavić (u daljnjem tekstu: drugotužena) da otuđi, optereti i raspolaže poslovnim prostorom bliže opisanim u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: prvi poslovni prostor); da se odredi mjera obezbjeđenja kojom se zabranjuje Draganu Striki (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) da otuđi, optereti i raspolaže poslovnim prostorom bliže opisanim u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: drugi poslovni prostor); da se odredi mjera obezbjeđenja kojom se zabranjuje Melihi Dolić (u daljnjem tekstu: trećetužena) da otuđi, optereti i raspolaže garažom bliže opisanoj u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetna garaža); da se naloži nadležnom organu da u svojim evidencijama izvrši zabilježbu mjere obezbjeđenja na navedenim poslovnim prostorima i garažom, što su tuženi dužni trpjeti, te da mjera obezbjeđenja ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja postupka u rubriciranoj stvari. Rješenjem je također odbijen zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova postupka o kojem će sud odlučiti u odluci o glavnoj stvari.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv više tuženih radi poništenja ugovora o poklonu, ugovora o kupoprodaji i ugovora o zasnivanju založnog prava, predaji u posjed prvog i drugog poslovnog prostora i predmetne garaže, upisa odgovarajućih prava u javnim evidencijama, isplate radi neosnovanog bogaćenja, te podnio prijedlog za određivanje mjera obezbjeđenja. Osnovni sud je naveo da su prednica prvotuženog i prvotuženi, kao prodavci, zaključili sa apelantom, kao kupcem, ugovor o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: ugovor iz 1993. godine) kojim je prednica prvotuženog prodala stan u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni stan) a prvotuženi predmetnu garažu. Dalje je naveo da su prednica prvotuženog i prvotuženi pokrenuli parnični postupak radi utvrđenja ništavosti ugovora iz 1993. godine, da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, utvrđena ništavost ugovora, apelant obavezan da preda stan u posjed a prednica prvotuženog i prvotuženi obavezani na isplatu određenog iznosa na ime kupoprodajne cijene, te je u izvršnom postupku provedena navedena presuda (apelant vratio stan a prednica prvotuženog i prvotuženi isplatili traženi iznos). Također je ukazao da je odlukom Vrhovnog suda ukinuta navedena drugostepena odluka, nakon čega je drugostepeni sud ukinuo prvostepenu presudu. Dalje je ukazao da je u ponovnom postupku, pravosnažnom sudskom odlukom odbijen tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora iz 1993. godine i protivtužbeni zahtjev za isplatu kupoprodajne cijene i troškova sanacije i utvrđenja da je apelant vlasnik predmetnog stana i predmetne garaže, dok je djelomično usvojen protivtužbeni zahtjev i naloženo prednici prvotuženog i prvotuženom da priznaju i trpe uknjižbu apelanta na predmetnom stanu, odnosno garaži (presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 073334 14 Rev 2 od 14. oktobra 2014. godine). Osnovni sud je naveo da se u međuvremenu prednica prvotuženog upisala kao vlasnica predmetnog stana, nakon čega se po osnovu ugovora o poklonu prvotuženi upisao kao vlasnik predmetnog stana, pa ga je prodao drugotuženoj, koja je predmetni stan pretvorila u prvi i drugi poslovni prostor. Dalje je naveo da je drugotužena drugi poslovni prostor prodala četvrtotuženom, koji se upisao kao njegov vlasnik, te je na njemu zasnovana hipoteka u korist banke. Istaknuo je i da se prvotuženi upisao kao posjednik predmetne garaže, nakon čega je zaključio ugovor o poklonu sa trećetuženom, pa se trećetužena upisala kao posjednica predmetne garaže.

4. Osnovni sud je citirao odredbu člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te ukazao da bi sud odredio sudsku mjeru obezbjeđenja, potrebno je da su kumulativno ispunjena dva uslova, a to su da predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja, kao i da dokaže postojanje opasnosti da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti i znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Dalje je naveo da apelant najvećim dijelom tužbenog zahtjeva zahtijeva da se utvrdi ništavost predmetnih ugovora. Stoga je ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari radi o deklaratornoj tužbi, pa bi navedeno značilo da ne postoji potraživanje koje bi se moglo obezbijediti mjerom obezbjeđenja. Stoga, po ocjeni Osnovnog suda, prvi od dva uslova za određivanje mjere obezbjeđenja nije ispunjen. Osim toga, po mišljenju Osnovnog suda, apelant nije učinio vjerovatnim postajanje svog prava ili potraživanja ni u dijelu tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnih nekretnina, s obzirom da apelant zahtjev za predaju u posjed crpi iz zahtjeva za utvrđivanje ništavosti predmetnih pravnih poslova. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da je neosnovana apelantova tvrdnja da je vlasnik predmetnih nekretnina po osnovu donesenih presuda u parničnom postupku broj 71 0 P 073334, imajući u vidu da navedenim presudama nije utvrđeno da je apelant vlasnik predmetnih nekretnina. Osnovni sud je također zaključio da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje svog potraživanja ili prava niti u pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ime neosnovanog bogaćenja, s obzirom da zapravo proističu u slučaju prethodnog utvrđivanja ništavosti pravnih poslova čije utvrđenje predstavlja osnovni i pretežni dio tužbenog zahtjeva, a koji je deklaratorni tužbeni zahtjev koji nije podoban za određivanje mjere obezbjeđenja. Također, Osnovni sud je ocijenio i da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da postoji opasnost da bi bez mjere obezbjeđenja protivnici obezbjeđenja, mogli spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje njegovog potraživanja.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 172518 19 Mož od 7. juna 2019. godine, djelimično je usvojena apelantova žalba i preinačeno rješenje Osnovnog suda, pa je izrečena mjera obezbjeđenja kojom je zabranjeno trećetuženoj da otuđi, optereti i raspolaže predmetnom garažom, određeno da se ova mjera obezbjeđenja dostavi nadležnom organu radi zabilježbe i da nadležni organ izvrši zabilježbu, što je trećetužena dužna trpjeti, te da ova mjera obezbjeđenja ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja postupka po predmetnoj tužbi apelanta podnesenoj protiv prvotuženog i trećetužene. Nadalje, rješenjem je odbijena apelantova žalba u ostalom dijelu i potvrđeno rješenje Osnovnog suda u Banjaluci u preostalom dijelu kojim je odbijen prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja u odnosu na prvi i drugi poslovni prostor, kao i žalba prvotuženog i trećetužene i potvrđena odluka o troškovima postupka prvostepenog suda, sve bliže opisano u izreci rješenja.

6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da prvostepeni sud na pogrešnoj primjeni odredbi ZPP-a zasniva stav da deklaratorni zahtjevi (kojim je traženo utvrđenje ništavosti ugovora) i konstitutivni (preobražajni) zahtjevi kojim je tražena promjena stanja upisa u zemljišnoknjižnim evidencijama, nisu podobni za određivanje predmetne mjere obezbjeđenja. Dalje je naveo da ovi zahtjevi su po materijalnom pravu u koneksnoj vezi, te su nadalje u koneksnoj vezi sa zahtjevima za predaju u posjed stana (sada poslovnih prostora), odnosno garaže. Okružni sud je ukratko opisao činjenično stanje predmeta, te zaključio da apelant ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom stanu i predmetnoj garaži. Dalje je zaključio da je apelant savjesni posjednik navedenih nekretnina, u neprekidnom i savjesnom posjedu nekretnina u periodu dužem od 10 godina. Zbog toga je apelant, po mišljenju Okružnog suda, u ovom postupku učinio vjerovatnim da je u smislu odredbe člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, održajem, na originaran način, po zakonu, stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama. Okružni sud je naveo da iz okolnosti konkretnog slučaja proizilazi da su prvotuženi i trećetužena bili nesavjesni prilikom zaključenja ugovora o poklonu garaže, kako bi se apelant osujetio u ostvarenju svojih vlasničkopravnih ovlaštenja na predmetnoj garaži. Stoga, po ocjeni Okružnog suda, u konkretnom slučaju su ispunjeni uslovi za određivanje mjere obezbjeđenja zabranom raspolaganja predmetnom garažom iz odredbe člana 269. stav 1. tač. 1. i 2. ZPP.

7. Okružni sud je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je ugovor o kupoprodaji sa drugotuženom zaključen 19. novembra 2012. godine i drugotužena se 8. marta 2013. godine upisala vlasnicom predmetnog stana. Dalje je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi zaključak da apelant u ovom postupku nije dokazao vjerovatnim da je drugotužena, kao kupac predmetnog stana u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevala upis svog prava znala ili mogla znati da predmetni stan ne pripada prvotuženom kao otuđiocu. Istaknuo da ona kao treće lice koje postupa sa povjerenjem u zemljišne knjige, prema odredbama materijalnog prava ne može trpjeti štetne posljedice, a zaključak da se radi o ništavom prvobitnom ugovoru na osnovu kojeg je prvotuženi upisan vlasnikom stana nema uticaja na položaj drugotužene. Okružni sud je naveo da prema stanju spisa ove parnice i sadržaju izvedenih dokaza, drugotužena ne zna ništa o činjenici ništavosti ugovora, niti joj je poznato da je apelant sa prvotuženim i njegovom prednicom vodio postupak o valjanosti ovog ugovora. Dalje je naveo da nije dokazana vjerovatnost da je drugotužena nesavjesna, ona nije morala istraživati vanknjižno stanje, pa se ona kao savjestan sticalac uspješno može suprotstaviti zahtjevu apelanta za utvrđenje ništavosti ugovora i njegovom zahtjevu za brisanje u zemljišnoknjižnoj evidenciji te zahtjevu za predaju u posjed. Istaknuo je da zaključak o vjerovatnosti da je apelant vanknjižni vlasnik nekretnina i okolnost da je dokazana vjerovatnost o nepostojanju prava prvotuženog na predmetnim nekretninama ne može poslužiti za zaključak da je konačno dokazana vjerovatnost prava apelanta na predmetni stan (sada poslovne prostore). Zbog toga što apelant nije dokazao vjerovatnost prava na predmetnom stanu (sada poslovnim prostorima), Okružni sud je ocijenio da za određivanje mjere obezbjeđenja zabranom otuđenja, opterećenja i raspolaganja ovim nekretninama nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 269. stav 1. tačka 1. ZPP.

8. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. I/2, II/1 i II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra neosnovanim i netačnim navod suda da nije dokazao vjerovatnost da je vlasnik predmetnih nekretnina, te smatra da je sud proizvoljno protumačio presude iz parničnog postupka broj 71 0 P 073334. Također smatra netačnim i navod da nije dokazao da postoji opasnost da bi bez mjere obezbjeđenja protivnik predlagača mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja. S tim u vezi, apelant opisuje detaljno sve okolnosti predmeta i ukazuje na ponašanja tuženih. Ukazuje i na okolnost da je došlo do promjene namjene i prodaje predmetnih nekretnina, pa smatra u cijelosti osnovanim svoj prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja, kao i da je sasvim izvjesno da drugotužena, trećetužena i četvrtotuženi imaju namjeru dalje prometovati predmetne nekretnine. Posebno ukazuje da je Osnovni sud već jednom odbio apelantov prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja u odnosu na predmetne nekretnine, nakon čega je došlo do raspolaganja sa predmetnim nekretninama od strane tuženih. Također, apelant smatra da su sudovi povrijedili ustavni princip vladavine prava, jer su donijeli odluke suprotne svojoj ustaljenoj sudskoj praksi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u pogledu prijedloga za određivanje mjera obezbjeđenja u odnosu na prvi i drugi poslovni prostor, ukazao da apelant nije dokazao vjerovatnost prava na predmetnom stanu (odnosno poslovnim prostorima), pa za određivanje mjere obezbjeđenja zabranom otuđenja, opterećenja i raspolaganja ovim nekretninama nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 269. stav 1. tačka 1. ZPP. Pri tome, Okružni sud je detaljno analizirao sve okolnosti predmeta i cijenio savjesnost drugotužene, o čemu je dao dovoljno obrazloženje. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta tj. meritumu prijedloga za donošenje mjere obezbjeđenja, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja korespondira odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa apelantovim pozivanjem na odredbe čl. I/2, II/1 i II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da navedene odredbe upućuju na poštivanje prava i sloboda iz Evropske konvencije i njenih protokola, te da, zapravo, ne uspostavljaju nikakva posebna prava koja već nisu prethodno ispitana.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3301/19 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio