Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2065/19 ("BEBEN" d.o.o. Prijedor)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kamata
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2065/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2065/19, rješavajući apelaciju „Bebena“ d.o.o. Prijedor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Bebena“ d.o.o.

Prijedor podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 027175 18 Pž 2 od 14. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 027175 18 Ps 2 od 18. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Beben“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 027175 18 Pž 2 od 14. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 027175 18 Ps 2 od 18. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i „Neškovića“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 24. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. decembra 2020. do 14. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 027175 18 Ps 2 od 18. juna 2018. godine obavezan je apelant da tužiocu na ime duga po osnovu neplaćene zakonske zatezne kamate, sada glavnog duga, isplati iznos od 18.800,04 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to: na iznos od 14.150,99 KM počev od 5. maja 2014. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, a na iznos od 4.649,99 KM počev od 25. maja 2016. godine pa do konačne isplate, te da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu ugovora iz 2012. i 2013. godine, kojim se tužilac obavezao da će apelantu isporučiti naftu i naftne derivate prema njegovim potrebama, a apelant se obavezao da isporučenu robu plati prema cjenovniku tužioca na dan isporuke, s tim da je ugovoreno da će se fakturisanje robe vršiti svakih 15 dana, a plaćanje najkasnije peti dan od dana fakturisanja. U vezi s tim je istakao da je tužilac potraživanje zakonske zatezne kamate zasnivao na apelantovom kašnjenju u plaćanju računa, precizno navedenih u obrazloženju presude. Okružni privredni sud je ukazao da je odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da zatezna kamata nastaje kao posljedica docnje u ispunjenju novčane obaveze i da teče sve dok glavni dug ne bude izmiren (član 277), te da dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje (član 324 stav 1). Pri tome je naglasio da kada glavni dug bude izmiren zatezna kamata prestaje teći, te da zatezna kamata od trenutka docnje do izmirenja glavnog duga tada postaje samostalno potraživanje. Okružni privredni sud je naveo da apelant nije dokazao da je ispostavljene račune platio u ugovorenom roku, slijedom čega je, primjenom odredbe člana 277 ZOO-a, obavezao apelanta da tužiocu isplati obračunatu zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 18.800,04 KM, shodno nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke kojem nije bilo argumentovanog i dokumentovanog prigovora od apelanta. Pri tome je istakao da apelant nije dokazao tvrdnju da je rabat iskazan u predmetnim računima tužioca, na kojim zasniva potraživanje obračunate zakonske zatezne kamate, odobren zbog blagovremenog plaćanja isporučene robe s obzirom na to da predmetnim ugovorima nije bilo ugovoreno umanjenje cijene po osnovu rabata. U pogledu apelantovog pozivanja na izvode otvorenih stavki iz kojih proizlazi da su knjigovodstva obje parnične stranke po pitanju potraživanja i obaveza usaglašena tako da na kraju perioda za koji su sačinjeni izvodi apelant nije imao dugovanja prema tužiocu po osnovu računa za ispostavljenu robu, Okružni privredni sud je istakao da navedeno ne znači i da su računi za isporučenu robu plaćeni blagovremeno, u ugovorenim rokovima, jer u vezi s tim u izvodima otvorenih stavki nema podatka.

7. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 027175 18 Pž 2 od 14. marta 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda, te su zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka odbijeni kao neosnovani.

8. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud imao selektivan pristup u ocjeni izvedenih dokaza i da je time povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka u postupku. U vezi s tim je istakao da su izvodi otvorenih stavki sadržavali samo račune za isporučenu robu, a ne i obračun zakonskih zateznih kamata, te da nepostojanje glavnog duga po osnovu isporučene robe ne znači oslobađanje obaveze plaćanja zakonskih kamata zbog kašnjenja u ispunjenju novčane obaveze. S obzirom na to da su u konkretnom slučaju bile nesporne činjenice koje se odnose na visinu glavnog duga po osnovu preuzete robe i da je bilo kašnjenja u isplati, Viši privredni sud je zaključio da je pravo na zakonsku zateznu kamatu, koje se nakon isplate glavnog potraživanja osamostalilo, izgubilo svoj akcesorni karakter i može se samostalno utužiti, što proizlazi iz odredaba čl. 277 i 279 stav 2 ZOO-a. Nadalje je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je rabat koji je u konkretnom slučaju uračunat u fakturisanu cijenu imao značenje oslobađanja od plaćanja zatezne kamate zbog docnje, odnosno da je rabat priznat apelantu zbog redovnog plaćanja obaveza s obzirom na to da apelant u tom pravcu nije predložio ni izveo dokaze. Pri tome je istakao da se u situaciji kada su nesporne činjenice da su uplate cijene bile neblagovremene i da je u računima bio iskazan rabat ne bi mogle prihvatiti logičnim apelantove tvrdnje da je rabat odobren zbog redovnosti u plaćanju, nego bi se s većom vjerovatnoćom moglo zaključiti da je rabat bio odobren zbog količine robe, vremenskog trajanja poslovnog aranžmana i slično. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da redovni sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili izvedene dokaze i da ocjena dokaza i primjena materijalnog prava u predmetnom postupku ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti, zbog čega je predmetni postupak u cjelini gledano, prema apelantovom mišljenju, nepravičan. Navodi da se Viši privredni sud, osim paušalnih navoda, nije suštinski upustio u ispitivanje apelantovih žalbenih navoda i kontrolu prvostepene presude. Apelant navodi da je Viši privredni sud u potpunosti propustio da obrazloži zbog čega tužiočev dokaz pod nazivom „obračun zakonskih zateznih kamata u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate od 23. maja 2016. godine”, koji dokaz nije knjigovodstvena isprava, ima jaču dokaznu snagu od izvoda otvorenih stavki kao knjigovodstvenih isprava. Navodi da su sudovi proizvoljno primijenili pravila o teretu dokazivanja i da je tužilac, koji je tvrdio da je došlo do kašnjenja u plaćanju i zahtijevao isplatu zakonske zatezne kamate zbog zadocnjenja, bio dužan da dokaže da rabat koji je prilikom svakog fakturisanja odobravao nije značio popust zbog redovnog plaćanja, te da su teret dokazivanja navedene činjenice sudovi neosnovano prebacili na apelanta. Nadalje navodi da je zaključak redovnih sudova da zakonske zatezne kamate predstavljaju samostalno potraživanje koje ne dijeli prirodu glavnog potraživanja i da stoga nisu navedene u izvodima otvorenih stavki proizvoljan i da se zasniva na pogrešnoj primjeni odredbe člana 277 ZOO-a i odredbe člana 18 Zakona o računovodstvu i reviziji, te da je tužilac bio dužan da u izvodima otvorenih stavki navede i zakonske zatezne kamate, a ne samo glavnicu duga s obzirom na to da se navedenim knjigovodstvenim ispravama vrši usaglašavanje svih međusobnih potraživanja. Apelant nadalje navodi da mu je usljed nepravičnog i arbitrarnog postupka, u kojem je na osnovu proizvoljne ocjene dokaza i arbitrarne primjene materijalnog prava odlučeno o nepostojećem apelantovom dugu na ime zakonskih zateznih kamata iz poslovnog odnosa s tužiocem, došlo do povrede njegovog prava na imovinu. U konačnici, navodi da očigledno proizvoljna ocjena dokaza i arbitrarna primjena materijalnog prava od redovnih sudova ukazuje da je apelant žrtva diskriminacionog postupanja pravosudnih organa po osnovu pripadnosti ukrajinskoj nacionalnoj manjini.

b) Odgovor na apelaciju

10. Viši privredni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da apelant u apelaciji ponavlja razloge koje je iznosio u žalbi protiv prvostepene presude, o kojim žalbenim navodima se taj sud izjasnio ne nalazeći ih osnovanim, te da neuspjeh žalbe nikako ne znači proizvoljnost u suđenju, niti je do negativne odluke za apelanta došlo povredom prava na koja se poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

11. Okružni privredni sud je naveo da je osporenu odluku zasnovao na ocjeni svakog dokaza posebno i dokaza u njihovoj međusobnoj vezi, tako da nema mjesta navodima o očigledno proizvoljnoj ocjeni dokaza, izostanku brižljive, savjesne i suštinske ocjene dokaza i pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja.

12. Tužilac je naveo da su osporene odluke zakonite, te da su neosnovani apelantovi navodi da redovni sudovi nisu brižljivo i pažljivo cijenili dokaze. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

14. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

III - ZATEZNA KAMATA

Kad se duguje Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i posle dužnikove docnje.

Kamata na kamatu Član 279.

(1) Na dospelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom određeno.

(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtevati zatezna kamata samo od dana kad je sudu podnesen zahtev za njenu isplatu.

(3) Na povremena dospela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtev za njihovu isplatu.

Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.

(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga poverilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 027175 18 Pž 2 od 14. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naplatu duga, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

23. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, te da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da obrazloženje drugostepene presude ne zadovoljava standard prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te da li obrazloženje drugostepene presude zadovoljava standard prava na obrazloženu sudsku odluku.

25. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi primjenom odredaba čl. 277 i 279 ZOO-a obavezali apelanta na isplatu utuženog novčanog iznosa, koji predstavlja zakonske zatezne kamate na ime docnje u izmirenju ugovorene novčane obaveze, koji novčani iznos na ime kamata je, nakon izmirenja glavnice, postao samostalno potraživanje. Viši privredni sud je pri tome istakao da je u konkretnom slučaju bila nesporna visina glavnog duga i da je apelant zadocnio s ispunjenjem ugovorne obaveze. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO-a sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom primjene materijalnog prava.

26. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da je Viši privredni sud propustio da obrazloži zbog čega tužiočev dokaz pod nazivom „obračun zakonskih zateznih kamata u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate od 23. maja 2016. godine”, koji dokaz nije knjigovodstvena isprava, ima jaču dokaznu snagu od izvoda otvorenih stavki kao knjigovodstvenih isprava, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud istakao da su izvodi otvorenih stavki sadržavali samo račune za isporučenu robu, a ne i obračun zakonskih kamata, te da nepostojanje glavnog duga ne znači oslobađanje obaveze plaćanja zakonskih kamata zbog zadocnjenja u njegovom izmirenju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da pozitivnim procesnim zakonodavstvom nije propisana hijerarhija dokazne snage određene vrste dokaznih prijedloga parničnih stranaka, te da su redovni sudovi u predmetnom postupku donijeli odluku na osnovu slobodne ocjene dokaza, inter alia i nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke koji je izvršio obračun dospjelih, a neplaćenih zakonskih zateznih kamata na predmetnu apelantovu ugovornu obavezu.

27. U vezi s apelantovim navodima da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravila o teretu dokazivanja kada su zaključili da je apelant bio dužan da dokaže da se rabat koji je tužilac odobrio apelantu i koji je iskazan u predmetnim računima odnosio na redovnost u plaćanju i da je tužilac bio dužan da dokaže suprotno, Ustavni sud ukazuje da je svaka parnična stranka, shodno odredbi člana 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku, dužna da dokaže činjenice na koje se poziva. S obzirom na to da se apelant pozivao na činjenicu da je rabat u konkretnom slučaju odobren zbog urednog plaćanja obaveza i da to ukazuje na nepostojanje predmetnog duga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je na apelantu, a ne na tužiocu, bio teret dokazivanja te činjenice.

28. Ustavni sud nadalje primjećuje da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 277 ZOO-a i člana 18 Zakona o računovodstvu i reviziji kada su obavezali apelanta na plaćanje spornih kamata kao samostalnog potraživanja, iako one nisu evidentirane u izvodima otvorenih stavki, kojim knjigovodstvenim ispravama se vrši usaglašavanje svih međusobnih potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na obrazloženja redovnih sudova prema kojima činjenica da apelant prema izvodima otvorenih stavki nema dugovanja po osnovu ispostavljenih faktura ne znači istovremeno nepostojanje apelantove obaveze na plaćanje zakonskih kamata kao posljedice zakašnjenja u ispunjenju novčane obaveze koje je nesporno utvrđeno, odnosno izvodi otvorenih stavki nemaju značaj za osnovanost tužiočevog potraživanja po osnovu kamata jer izvod otvorenih stavki u pravilu predstavlja spisak neplaćenih računa na određeni dan koji sadrži potvrdu stanja međusobnih dugovanja u vezi s konkretnim pravnim poslom. Stoga, i prema mišljenju Ustavnog suda, činjenica da sporne kamate nisu evidentirane u izvodima otvorenih stavki parničnih stranaka ne isključuje per se postojanje duga po tom osnovu, te s obzirom na to da je u predmetnom postupku nespornim utvrđeno postojanje kašnjenja u plaćanju (apelant nije dokazao suprotno) i provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedene zakonske odredbe kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev.

29. Sumirajući navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, niti prilikom ocjene dokaza, niti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te smatra da je Viši privredni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da je apelant dužan da isplati tužiocu zakonsku zateznu kamatu koja kao potraživanje na ime zakonskih zateznih kamata nije evidentirana u izvodima otvorenih stavki kao knjigovodstvenim ispravama kojima se vrši usaglašavanje međusobnih potraživanja jer je nesporno utvrđeno da je apelant zadocnio u ispunjenju ugovorne novčane obaveze, odnosno plaćanju ispostavljenih računa za primljenu robu.

30. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

32. Apelant smatra da je u predmetnom postupku diskriminisan po osnovu nacionalne pripadnosti. Ustavni sud primjećuje da je apelant navode o diskriminacije zasnovao na tvrdnjama o proizvoljnosti pri ocjeni dokaza i primjeni materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova, a koje navode je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada je Viši privredni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom parničnom postupku, u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da je apelant dužan da isplati tužiocu zakonsku zateznu kamatu koja kao potraživanje nije evidentirana u izvodima otvorenih stavki jer je nesporno utvrđeno da je apelant zadocnio u ispunjenju ugovorne novčane obaveze, odnosno plaćanju ispostavljenih računa za primljenu robu.

34. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tih prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2065/19 ("BEBEN" d.o.o. Prijedor) | Sudska praksa | Aktio