Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-99/21 (M. L.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dosjelost
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-99/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-99/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Momir Lukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Momir Lukić protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 114059 20 Gž od 14. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momir Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 5. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 114059 20 Gž od 14. oktobra 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 114059 18 P od 12. marta 2020. godine utvrđeno je da je apelant vlasnik nekretnine pobliže označene izrekom predmetne presude, što je tuženi (Brčko Distrikt BiH) dužan priznati i dozvoliti da se apelant upiše kao vlasnik predmetne nekretnine, te je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 12. marta 2020. godine, Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 114059 20 Gž od 14. oktobra 2020. godine predmetu žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je apelant vlasnik nekretnine pobliže označene izrekom prvostepene presude, što je tuženi dužan priznati i dozvoliti da se apelant upiše kao vlasnik predmetne nekretnine. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude Apelacioni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za utvrđenje da je dosjelošću i nasljeđem stekao vlasništvo predmetne nekretnine, te da je tuženi dužan priznati navedeno i trpjeti upis tog prava u korist apelanta u zemljišnim evidencijama. Apelacioni sud je naveo da je tokom prvostepenog postupka, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, utvrđeno da je predmet spora nekretnina, šuma V klase, upisana u popisni list broj 461 k.o. Bijela posjednika apelanta, u površini od 12921 m2, što po starom premjeru i zemljišnoknjižnim-gruntovnim planovima odgovara dijelu k.č. broj 516 u površini od 103450 m2, upisana u z.k. ulošku kao vlasništvo društvena svojina sa dijelom 1/1, a u „C“ listu uknjižena u korist Uprave za šumarstvo u dijelu 1/1. Dalje, da je predmetna nekretnina u zemljišnoknjižnim-gruntovnim planovima do 1946. godine bila upisana kao svojina fizičkih lica (porodica F.), te da je na osnovu „odluke Okružne agrarne komisije u Tuzli“ i dopunske odluke od 14. oktobra 1947. godine predmetna nekretnina upisana u z.k. uložak broj 88 k.o. Bijela na ime i u korist zemljišnog fonda Agrarne reforme i kolonizacije sa dijelom 1/1, kao i da je na osnovu rješenja SO Brčko od 1. jula 1971. godine predmetna nekretnina uknjižena u z.k. uložak 578 k.o. Bijela kao društvena svojina sa dijelom 1/1, a pravo korišćenja u „C“ listu upisano u korist Uprave za šumarstvo Brčko i da je od tada stanje nepromijenjeno. Takođe, da je prema podacima starog katastarskog operata, uspostavljenog revizijom Austro-ugarskog katastarskog operata, u toku 1948. godine (koji je bio u upotrebi do 1968. godine) predmetna parcela bila upisana u zemljišni popisni list broj 460 k.o. Bijela posjednika Ministarstvo šuma BiH sa dijelom 1/1, a od 1963. godine predmetna nekretnina upisana u posjedovni list broj 484 k.o. Bijela posjednika opštenarodna imovina sa dijelom 1/1, te da je na osnovu aerofotogrametrijskog snimanja zemljišta i objekata tokom 1964. godine, u novom katastarskom operatu stavljenom u upotrebu 1968. godine, dio sporne gruntovne parcele u površini od 12842 m2 upisan u popisni list broj 461 k.o. Bijela, posjednika apelanta, te se apelant od tog perioda, do sada, nalazi u nesmetanom posjedu navedenog dijela predmetne nekretnine.
5. Apelacioni sud je dalje naveo da je odredbama člana 207. stav (1) Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH propisano da se sticanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu tog zakona prosuđuju prema njegovim odredbama, ako tim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno, dok je stavom (2) istog člana propisano da se sticanje, promjena, pravni efekat i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih efekata. Apelacioni sud je dalje naveo da nije sporno da je apelant upisan u katastarskim evidencijama na osnovu izvršenog snimanja tokom 1964. godine kao posjednik predmetne nekretnine, ali i da prvostepeni sud osnovanost zahtjeva nije cijenio sa aspekta materijalnih propisa koji su važili u periodu sticanja posjeda i koji određuju sticanje stvarnih prava, budući da upis posjeda na osnovu aerofotogrametrijskog snimanja (bez odluke nadležnog organa o osnovu upisa) ne održava pravno stanje nekretnine.
6. Apelacioni sud je naveo da, međutim, kod toga da je predmetno zemljište prema zemljišnoknjižnoj-gruntovnoj evidenciji još od 1946. godine upisano kao imovina zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije i opštenarodna imovina, a od 1971. godine kao društvena svojina, apelant nije mogao dokazivati da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na šumskom zemljištu u društvenoj svojini poslije 1. januara 1972. godine kada je stupio na snagu raniji Zakon o šumama, jer od tog perioda, u smislu odredaba navedenog zakona, apelant je mogao steći pravo vlasništva na šumskom zemljištu u društvenoj svojini na osnovu pravnog posla (punovažnog ugovora), nasljeđivanjem ili odlukom suda ili drugog nadležnog organa, ali apelant na tim osnovama, odnosno na tim činjenicama nije zasnivao tužbeni zahtjev, niti je te činjenice dokazivao. Apelacioni sud je dalje naveo da je i članom 9. Zakona o šumama izričito propisano da se na šumi u društvenoj svojini ne može steći pravo svojine putem dosjelosti, a da je i stupanjem na snagu Zakona o svojinsko pravnim odnosima, shodno odredbama člana 29. navedenog zakona, zabranjeno sticanje prava vlasništva dosjelošću na svim stvarima u društvenoj svojini. Apelacioni sud je naveo da, shodno naprijed navedenom, jasno proizlazi da apelant od perioda posjedovanja predmetne nekretnine (od 1964. godine, pa do danas) nije mogao steći vlasništvo na predmetnoj nekretnini, šumi u društvenoj svojini, dosjelošću u smislu važećih pravila materijalnog prava, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Apelacioni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Apelacioni sud primijenio materijalno procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Apelacioni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH, te Zakona o šumama i Zakona o svojinsko pravnim odnosima, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević