Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2977/19 (M. P. i Udruga za jednakopravnost i promociju dobre vladavine „IDEM IUS“ Mostar)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni odnos
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Konkurs
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2977/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-2977/19, rješavajući apelaciju Mladena Prusine i Udruge za jednakopravnost i promociju dobre vladavine „IDEM IUS“ Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Prusina i Udruga za jednakopravnost i promociju dobre vladavine „IDEM IUS“ Mostar protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 062591 19 Rev od 28.

marta 2019. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 062591 17 Rsž od 29. novembra 2018. godine i presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 062591 16 Rs od 6. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Prusina iz Mostara i Udruga za jednakopravnost i promociju dobre vladavine „IDEM IUS“ Mostar (u daljnjem tekstu: apelant i apelant ili apelanti), koje zastupa Milenko Krčum advokat iz Mostara, podnijeli su 19. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 062591 19 Rev od 28. marta 2019. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 062591 17 Rsž od 29. novembra 2018. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 062591 16 Rs od 6. oktobra 2017. godine.

2. Odlučujući po tužbi apelanta protiv tuženih FBiH, Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke Mostar i Odbora državnih službenika za žalbe Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) radi isplate, uz sudjelovanje apelantice kao umješača na strani apelanta, Općinski sud je donio presudu broj 53 0 Rs 062591 16 Rs od 6. oktobra 2017. godine (i rješenje o ispravci od 27. septembra 2018. godine kojim je ispravljen naziv prvotuženog). Navedenom presudom odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište rješenja (precizirana u izreci presude), donesena u postupku za izbor glavnog federalnog inspektora, i da se utvrdi da je u navedenom postupku apelant bio protupravno diskriminiran dok je izabrani kandidat bio protupravno favoriziran. Zatim, da se utvrdi da je prvotuženi povrijedio pravo apelanta na pošten i pravedan tretman u aspektima kadrovske politike iz člana 18. stav 2. Zakona o državnoj službi u FBiH kod popunjavanja radnog mjesta na koje je apelant konkurisao odnosno, zbog nepopunjavanjem tog radnog mjesta uz obavezu prvotuženog da mu naknadi razliku plate (sve preciznije navedeno u izreci presude), kao i da mu naknadi iznos od 3.300,00 KM na ime nematerijalne štete - duševne boli, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je nakon provedenih dokaza utvrdio da je apelant uposlenik prvotuženog, da je Agencija za državnu službu FBiH (u daljnjem tekstu: Agencija) raspisala javni konkurs za popunu upražnjenih radnih mjesta državnog službenika - Glavni federalni inspektor u Inspektoratu na koji se prijavio apelant, međutim rješenjem prvotuženog na navedeno radno mjesto (u ponovljenom postupku) postavljen je drugi kandidat sa liste uspješnih kandidata (A. M.) koji je imao manje osvojenih bodova nego apelant uz obrazloženje da su apelant i izabrani kandidat već uposlenici ministarstva (prvotuženog) tako da se imenovanjem bilo kojeg od njih neće u tom trenutku promijeniti postojeća nacionalna struktura. U žalbenom postupku drugotuženi je odbio žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja prvotuženog, te je u rješenju naveo da (imajući u vidu podatke o popisu stanovništva od 1991. godine) u konkursnoj proceduri u odnosu na apelanta nije narušen princip iz člana 2. Zakona o državnoj službi u FBiH, uz navođenje sadržaja st. 1. i 2. navedenog člana Zakona. Općinski sud je u obrazloženju presude citirao odredbu člana 31. Zakona o državnoj službi, te je istakao da je odbio tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti iz razloga što isti nije pravilno postavljen odnosno, da je zahtjev pravilno postavljen isti bi bio odbijen u skladu sa citiranom odredbom Zakona (član 31.) prema kojoj konačna odluka o imenovanju državnih službenika pripada rukovoditelju organa državne službe, kao što je to u konkretnom slučaju i učinjeno. Sud je ukazao na utvrđenu nacionalnu strukturu rukovodećih državnih službenika, zbog čega je zaključio da nije poremećena nacionalna struktura kod prvotuženog, kao i da apelant nije dokazao koji omjer treba biti kod rukovodećih službenika odnosno isti nije pružio dokaze da li je počinjena diskriminacija prema njemu, dok sud nije mogao usvojiti taj dio tužbenog zahtjeva jer bi prekoračio tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osim toga, sud je istakao da spor o zakonitosti odluke o izboru kandidata, nije spor pune jurisdikcije i sud nema ovlaštenje odlučivati o izboru kandidata, niti naložiti prvotuženom da donese odluku o izboru apelanta (što bi bilo u suštini isto što i odlučiti o tome), jer bi time neovlašteno uzurpirao prava nadležnog tijela prvotuženog. Obzirom da apelant po raspisanom oglasu nije zasnovao radni odnos, niti je prvotuženom naloženo da sa njim zasnuje taj odnos, neosnovan je i tužbeni zahtjev za plaćanje naknade plata, koje je isključivo vezano za radni odnos. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude, dok o troškovima postupka nije odlučivao iz razloga što isti nisu ni traženi u smislu odredbe člana 396. ZPP.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 062591 17 Rsž od 29. novembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda u cijelosti. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelant i apelantica pobijaju prvostepenu presudu iz svih razloga propisanih odredbama člana 208. ZPP, uz napomenu da su navodi iz obje žalbe identični. Dalje, suprotno žalbenim navodima, u skladu sa odredbom člana 65. Zakona o državnoj službi, drugotuženi je samostalna stranka koja po mišljenju Kantonalnog suda ima stranačku sposobnost kao organ na nivou FBiH i nije potrebno da se ispred njegovog naziva stavlja FBiH. Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno od strane prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo (odredbu člana 31. stav 1. Zakona o državnoj službi). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je diskreciono pravo rukovodioca državne službe da izabere odgovarajućeg kandidata sa liste uspješnih kandidata, kao i da ta odredba ne obavezuje da se postavi prvi rangirani kandidat sa liste uspješnih kandidata s tim da rukovodioca državne službe ne obavezuje mišljene Agencije. Naime, mišljenje Agencije je neobavezujući pravni akt tako da rukovodilac odluku o izboru određenog kandidata može donijeti i ako je mišljenje Agencije za tog kandidata negativno, te je ukazao na odluku Vrhovnog suda FBiH broj 53 0 Rs 033952 17 Rev od 7. septembra 2018. godine. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da se utvrdi da je protupravno diskriminiran i da je izabrani kandidat bio protupravno favoriziran u postupku za izbor glavnog federalnog inspektora, kao i da mu je povrijeđeno pravo na pošten i pravedan tretman u aspektima kadrovske politike iz člana 18. stav 2. Zakona o državnoj službi u navedenom postupku.

5. Kantonalni sud je naveo šta u skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije predstavlja neposrednu i posrednu diskriminaciju, kao i stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u tom pogledu, te je istakao da ukoliko nema nejednakog postupanja u uporednoj situaciji nema diskriminacije, da samo pozivanje na diskriminaciju nije dovoljno, već je potrebno navesti razloge i dokaze koji upućuju na neopravdano pravljenje razlike ili nejednakog postupanja u okviru iste kategorije lica. Dalje, sud je citirao odredbu člana 18. stav 2. Zakona o državnoj službi kojom je utvrđen je princip zabrane diskriminacije u postupku ostvarivanja kadrovske politike, te je istakao da se prava iz citirane odredbe ostvaruju jedino i isključivo na način i pod uslovima koji su propisani zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona i samo pod tim uslovima može da se obezbijedi pošten i pravedan tretman svih državnih službenika u postupku ostvarivanja kadrovske politike u organima državne službe. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da su i apelant i izabrani kandidat bili uposlenici ministarstva te da se imenovanjem bilo kojeg od njih u trenutku izbora nije promijenila postojeća nacionalna struktura odnosno, nije prekršen princip iz člana 2. Zakona o državnoj službi i da takvim izborom prvotuženi nije izložio apelanta diskriminaciji. Osim toga, nije u nadležnosti suda da poslodavcu (prvotuženom) naloži ponovni izbor prijavljenih kandidata, pa kako apelant po raspisanom konkursu nije zasnovao radni odnos na navedenom radnom mjestu za koji je raspisan javni oglas to je neosnovan njegov zahtjev za isplatu razlike plaće. Obzirom da u konkretnom slučaju nije utvrđena diskriminacija to apelantu ne pripada ni pravo na naknadu nematerijalne štete na ime duševne boli prouzrokovane povredom prava na pravičan tretman u aspektima kadrovske politike. Cijeneći provedeni postupak pred prvostepenim sudom, Kantonalni sud je mišljenja da nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje obzirom da je apelantu omogućeno izvođenje dokaza koje je predložio da se provedu, kao i da je u zapisniku sa održane glavne rasprave unesena završna riječ apelanta kao i apelantice, u kojoj su se u cijelosti osvrnuli na provedeni postupak.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 062591 19 Rev od 28. marta 2019. godine odbijene su kao neosnovane revizije apelanata izjavljene protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud ispitao prvostepenu presudu i ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora, pri čemu je izveo valjan zaključak da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom cijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP, dok su u obrazloženju presude dati valjani razlozi koji ne protivrječe sadržajima zapisnika, niti stanju u spisu, zbog čega je neosnovan prigovor povrede odredaba parničnog postupka. Dalje, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova i istakao da je neosnovan i prigovor apelanata da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio da su nižestepeni sudovi u obrazloženju svojih odluka, kojima su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev apelanta, zaključili da je rukovoditelj organa državne službe (prvotuženog) koristio svoje zakonsko ovlaštenje iz člana 31. stav 1. Zakona o državnoj službi prilikom odabira kandidata, dok su zahtjev za isplatu izmakle zarade odbili iz razloga što rješenja osporena tužbom nisu nezakonita odnosno, što prvoapelant nije dokazao da bi baš on bio izabran na radno mjesto Glavnog federalnog inspektora.

7. Vrhovni sud je istakao da prihvata kao pravno utemeljeno izloženo stanovište nižestepenih sudova odnosno, smatra da su suprotno prigovoru apelanata nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava (odredbi Zakona o državnoj službi) donijeli odluku kojom su odbili tužbeni zahtjev prvoapelanta. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je prvotuženi postupio u skladu sa važećim zakonskim propisima (odredbom člana 31. stav 1. Zakona o državnoj službi) odnosno, da odluke osporene tužbenim zahtjevom nisu nezakonite i da nije povrijeđeno pravo apelanta. Također, pravilan je zaključak nižestepenih sudova u odnosu na zahtjev apelanta koji se odnosi na ponovni izbor kandidata (zbog nenadležnosti suda), kao i zahtjev za naknadu izmakle koristi – izgubljene zarade (nije dokazano osnovano očekivanje apelanta).

8. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i prigovor apelanata o povredi odredbe člana 18. stav

2. Zakona o državnoj službi, u vezi sa članom 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije te je istakao da ispunjenje pretpostavki iz navedenog člana Zakona omogućava primjenu člana 12. istog Zakona i podnošenje tužbe za zaštitu od diskriminacije. U konkretnom slučaju apelant tužbenim zahtjevom traži utvrđenje diskriminacije, otklanjanje diskriminacije i naknadu štete uzrokovane povredom prava zaštićenih Zakonom o zabrani diskriminacije. Međutim, apelant u konkretnom slučaju tokom postupka nije dokazao da mu je donošenjem Rješenja o izboru kandidata povrijeđeno neko od prava iz člana 18. stav 2. Zakona o državnoj službi. Ovo iz razloga što su apelant i izabrani kandidat već bili zaposlenici tuženog, pa samim tim izborom jednog od njih za radno mjesto za koji je raspisan javni oglas ne bi došlo do promjene postojeće nacionalne strukture. Dakle, pravilan je zaključak drugostepenog suda da izborom glavnog federalnog inspektora prvotuženi nije postupio protuzakonito niti je u odnosu na apelanta postupio diskriminirajuće, niti je povrijedio pravo prvoapelanta na pošten i pravedan tretman u aspektima kadrovske politike propisane članom 18. stav 2. Zakona o državnoj službi zbog čega apelantu ne pripada pravo na zaštitu u smislu odredbe člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 25. tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo odnosno, da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je rukovoditelj organa državne službe (prvotuženog) koristio svoje zakonsko ovlaštenje iz člana 31. stav 1. Zakona o državnoj službi prilikom odabira kandidata za radno mjesto na koje je konkurisao apelant. Dalje, apelanti su naveli hronologiju predmetnog postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda, te su u suštini ponovili navode koje su isticali u toku postupka pred drugostepenim i revizionim sudom (da je u postupku provođenja konkursne procedure od strane rukovodioca organa favorizovan kandidat koji je postavljen na oglašeno mjesto). Također, apelanti su ukazali na ovakve postupke rukovodilaca državnih organa (postavljanja stranačkog kadra za savjetnike i kasnije zapošljavanje istih u državnoj službi), kao i na manjkavost sistema zaštite kandidata koji konkurišu za oglašenu poziciju u državnoj službi.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu su detaljno razmotrili i navode koje apelanti ponavljaju u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je u osporenoj odluci kojom je okončan predmetni postupak istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su zakonite odluke donesene u postupku izbora glavnog federalnog inspektora odnosno te da su pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe čl. 18. stav 2. i 31. stav 1. Zakona o državnoj službi) kada su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev apelanta. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Također, apelanti su ukazali i na kršenje prava iz člana 25. tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (kojima je garantirano pravo na pristup javnim službama svoje zemlje uz opće uslove jednakosti). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog prava, za koje je u prethodnim tačkama zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2977/19 (M. P. i Udruga za jednakopravnost… | Sudska praksa | Aktio