Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2350/19 (J. P.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Državno vlasništvo
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2350/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-2350/19, rješavajući apelaciju Jovana Pajkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Pajkanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 064727 16 Gž od 13. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Pajkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Dušan Tošić, advokat iz Lopara, podnio je 30. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 064727 16 Gž od 13. februara 2019. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 064727 15 P od 24. februara 2016. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu održaja stekao pravni osnov da se uknjiži kao vlasnik i posjednik nekretnina bliže označenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), pa su dosljedno tome prvotužena Javno preduzeće šumarstva „Šume Republike Srpske" a.d. Sokolac, Šumsko gazdinstvo „Majevica" Lopare (u daljnjem tekstu: prvotužena) i drugotužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: drugotužena) dužne trpjeti da se na osnovu ove presude brišu prvotužena kao posjednik, a drugotužena kao vlasnik predmetnih nekretnina (sve bliže opisano u izreci presude), te da se kao isključivi posjednik i vlasnik predmetnih nekretnina upiše apelant sa dijelom 1/1, kao i da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka. Presudom je također odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Osnovni sud je naveo da je prilikom uviđaja na licu mjesta koji je obavljen u prisustvu apelanta, prvotužene i vještaka, utvrdio je predmetne nekretnine u naravi predstavljaju visoku šumu obraslu bukovim drvetom u cijelosti i iste su nepravilnog oblika. Među strankama je nesporno, a što slijedi i iz dopune nalaza vještaka geometra da predmetne nekretnine pripadaju državnom šumskom kompleksu, shodno Odluci SO Lopare o utvrđivanju granične linije između šuma i šumskog zemljišta s jedne strane i poljoprivrednog zemljišta s druge strane od 30. septembra 1981. godine i koja je sastavni dio dopune nalaza vještaka zajedno sa skicom razgraničenja poljoprivrednog i šumskog kompleksa koju je sačinio vještak na kojoj su prikazane te granice. Navedeno razgraničenje parcela društvenog sektora sa privatnim vlasništvom je vršeno u skladu sa Zakonom o uzurpacijama. Zatim je naveo da predmetne nekretnine - šume su prikazane i na skici lica mjesta vještaka geometra koja je sastavni dio osnovnog nalaza vještaka. Osnovni sud je naveo da je iz rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio da apelant nije u odgovarajućim zemljišno-knjižnim evidencijama upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina (šuma) niti su u katastarskim evidencijama (važećim po osnivanju katastra nepokretnosti za KO Milino Selo nakon izlaganja iz 2008. godine i ranije važećim iz 1947. godine i 1957. godine) apelant odnosno njegovi prednici bili evidentirani kao posjednici predmetnih nekretnina. Zatim je ukazao da se od osnivanja zemljišne knjige austrougarskog premjera 1888. godine do danas predmetne nekretnine vode upisane kao društvena (sada državna) svojina, pri čemu je prvotužena u zemljišnim knjigama u teretnom listu upisana kao nosilac prava raspolaganja na istim temeljem odluke državnog organa (pravosnažnog i izvršnog rješenja SO Lopare od 12. januara 1981. godine) i da je prvotužena bila evidentirana kao posjednik spornih nekretnina u katastarskom operatu premjera iz 1947. godine odnosno 1957. godine, te da se upisi apelanta kao posjednika iz ranije važećeg posjedovnog lista ne odnose na predmetne nekretnine.
4. Osnovni sud je ukazao na odredbe Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske i ranije važećeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te Ustava RS. Zatim je naveo da u pogledu vlasništva na šumi i šumskom zemljištu važi pretpostavka da su u državnom vlasništvu, jer su šume i šumska zemljišta, zbog svojih opšte-korisnih funkcija i privrednog značaja, dobro od opšteg interesa i uživaju posebnu brigu i zaštitu države, te se ne mogu otuđivati niti prevoditi u druge oblike vlasništva ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno, kako su propisivale odredbe ranije važećeg Zakona o šumama Republike Srpske, te ukazao na sadržaj odredbi člana 2. stav 1. i člana 3. st. 2. i 3. važećeg Zakona o šumama Republike Srpske. Dalje je naveo da i prema Naredbi o davanju tapija na šumskom zemljištu Austrougarske uprave (1884. godine) polazilo se od pretpostavke da su šume državno vlasništvo i da samo pod određenim uslovima koje je utvrđivala posebna komisija za svaki konkretan slučaj izdavana je tapija o vlasništvu određene šume, te da je u obrazloženju Zemaljske vlade BiH (član 26. nacrta Gruntovnog zakona za BiH) konstatovano da za šumsko zemljište i pašnjake važi zakonska (oboriva) pretpostavka da su državno dobro, te da je ova pretpostavka bila propisana i odredbom člana 2. Zakona o šumama iz 1929. godine (pravo vlasništva po ovom zakonu priznavano je samo pod uslovom da se dokaže osnov sticanja). Također je ukazao da poslije 1. januara 1972. godine, kada je stupio na snagu Zakon o šumama SR BiH nije se moglo dokazivati da je održajem stečeno pravo svojine na šumi u društvenoj sada državnoj svojini i taj smisao su sadržavale i odredbe Zakona o šumama Republike Srpske. Osnovni sud je naveo da je i članom 6. stav 1. Zakonom o uzurpaciji koji je prestao da važi 1. januara 2010. godine odnosno početkom primjene Zakona o stvarnim pravima (član 355. stav 2.) predviđeno da se neće priznati pravo svojine na zemljištu koje je uzurpirano prije 8. jula 1955. godine ako je uzurpirano zemljište pod šumom koja je ostala u šumskom kompleksu nakon uspostavljanja granične linije između šuma i šumskog zemljišta i poljoprivrednog zemljišta, te da je slične odredbe sadržavao i Zakon o uzurpacijama SR BIH.
5. Osnovni sud je istakao da apelant tokom postupka nije dokazao da je on ili neki njegov prednik stekao valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na svoje ime ili da je pravo vlasništva stekao po samom zakonu. Zatim je naveo da izjave apelanta i saslušanih svjedoka da apelant zajedno sa svojim precima koristi predmetne nekretnine više od sto godina i da se prema njima ponaša kao vlasnik su nepouzdane u smislu dokazivanja navoda iz tužbenog zahtjeva. Također je naveo da kada bi navodi apelanta i saslušanih svjedoka o vremenu korištenja predmetnih nekretnina bili i tačni apelant niti njegov pravni prednik ne bi mogao temeljem iste činjenice steći pravo vlasništva, jer se na šumama u državnoj svojini ne može steći pravo vlasništva održajem. Osnovni sud je ukazao da bi apelantov tužbeni zahtjev bio osnovan, samo da je dokazao da je pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekao od lica koja su prije njih bila uknjižena kao vlasnici od kojih oni izvode svoje pravo vlasništva ili da su ta lica imala pravni osnov za upis prava vlasništva u zemljišne knjige (punovažan ugovor o prenosu prava vlasništva iz državne svojine ili pravosnažnu odluku nadležnog državnog organa). Osnovni sud je naveo da apelant to nije ni tvrdio tokom postupka zbog čega ne dolazi u obzir primjena pravila o sticanju prava svojine putem redovnog održaja. Zatim je ukazao na pravila vanrednog održaja, te naveo da bi tužbeni zahtjev bio osnovan pored toga što bi propisi koji regulišu sticanje vlasništva na šumama i šumskom zemljištu trebalo da ostavljaju mogućnost sticanja prava svojine na istim održajem kada se radi o šumama u društvenom odnosno državnom vlasništvu, potrebno je da apelantov posjed bude i savjestan. Osnovni sud je naveo da se savjesnost posjeda u smislu odredaba člana 312. stav 5. Zakon o stvarnim pravima odnosno člana 72. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima pretpostavlja pri čemu se radi o oborivoj zakonskoj pretpostavci. Zatim je ukazao da je i Austrijski građanski zakonik iz 1811. godine, koji se primjenjivao u Bosni i Hercegovini od 1879. godine, pa do stupanja na snagu Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, također, pored proteka roka od 40 godina faktičke vlasti nad nepokretnošću u državnoj svojini zahtjeva savjesnost držaoca. Osnovni sud je istakao da je savjestan onaj držalac koji nije znao i nije morao znati da je nekretnina koju faktički drži u tuđem vlasništvu. S tim u vezi je naveo da iz izjave apelanta i svjedoka proizilazi da je apelant za korištenje, tj. za sječu te šume plaćao određenu naknadu prvotuženoj da bi na taj način izbjegao sudske sporove sa prvotuženom, koja mu je zauzvrat izdavala dozvolu za to i obilježavala stabla koja je apelant smio sjeći, te da je prvotuženoj za odsječena drva plaćao maloprodajnu cijenu prema važećem cjenovniku. Osnovni sud je naveo da uzimajući u obzir naprijed navedeno, te činjenicu da su predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi od njenog osnivanja bile upisane kao državna (društvena svojina) proizilazi da je apelant znao, a u svakom slučaju mogao i morao znati da se predmetne nekretnine u zemljišno-knjižnim evidencijama vode kao društveno, odnosno državno vlasništvo i da istim raspolaže prvotužena, pa se iz navedenog da zaključiti da je apelantov posjed nesavjestan, te da stoga apelant nije mogao steći pravo svojine na predmetnim nekretninama ni putem vanrednog održaja. Osnovni sud je također naveo da je neosnovano pozivanje apelanta na Zakon o stvarnim pravima za koji tvrdi da predviđa mogućnost sticanja svojine na društvenoj odnosno državnoj imovini putem održaja i da je po istom ispunio uslove da se uknjiži kao vlasnik na predmetnim nekretninama. S tim u vezi je naveo da član 344. stav 4. Zakona o stvarnim pravima predviđa da se u rok za sticanje vlasništava na nepokretnostima održajem koje su na dan stupanja na snagu zakona bile u društvenoj odnosno državnoj svojini ne računa vrijeme držanja dok su na snazi bili propisi koji su izričito zabranjivali održaj na takvoj vrsti nepokretnosti (šume u državnoj svojini u šumskom kompleksu).
6. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 064727 16 Gž od 13. februara 2019. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
7. Okružni sud je naveo da činjenična utvrđenja i pravne razloge prvostepenog suda u potpunosti kao pravilne prihvata i ovaj sud što ožalbenu presudu čini pravno valjanom, a žalbu apelanta neosnovanom. Okružni sud je istakao da nije našao da je u postupku donošenja ožalbene presude prvostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na koje apelant ukazuje svojom žalbom, kao ni povrede odredaba ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a shodno članu 221. ZPP-a. Dalje je istakao da nije našao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava koje regulišu konkretan sporni institut održaja, pri čemu je to prvostepeni sud u obrazloženju presude vrlo detaljno i jasno obrazložio, što ovaj sud nema namjeru da ponavlja. Okružni sud je naveo da propust apelanta da dokaže osnovanost svog tužbenog zahtjeva, što je bio dužan i učiniti shodno čl. 7. i 123. stav 1. ZPP, ne može se tretirati kao propust tog suda.
8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjene odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Zakona o stvarnim pravima i ZPP-a, te da su apelantovi preci i apelant stekli pravo svojine na predmetnim nekretninama putem održaja u skladu sa Austrijskim građanskim zakonikom. Također je na naveo da "pozivanje Okružnog suda na iskaz apelanta da je plaćao za sječu šume naknadu Šumskom gazdinstvu, je pogrešno tumačenje njegove izjave, jer on za šumu koju je sjekao i koja je u njegovom posjedu nije plaćao naknadu nego tzv ,,fuš“ koji plaćaju svi vlasnici privatnih šuma". Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na fer i pravično suđenje u „razumnom roku“ i zabranu diskriminacije) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnom postupku primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud, također, uočava da je apelant u apelaciji samo paušalno naveo da mu je povrijeđeno pravo suđenje u razumnom roku, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije odnosno da apelant te navode uopće nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u ocjenu ovih navoda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević