Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3249/19 (V. I.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3249/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-3249/19, rješavajući apelaciju Veljka Ilića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Ilića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 256472 18 Rsž od 25. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 256472 17 Rs od 18. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnio je 9. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 256472 18 Rsž od 25. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 256472 17 Rs od 18. jula 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 256472 17 Rs od 18. jula 2018. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno je da je nezakonit otkaz ugovora o radu-odluka o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga od 28. maja 2013. godine, na osnovu koje je apelantu prestao radni odnos kod tuženog Wiener osiguranje Vienna Insurance Group A.D. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) sa 28. juna 2013. godine, pa je navedena odluka poništena. Nadalje, naloženo je tuženom da apelanta vrati na radno mjesto preuzimač svih vrsta osiguranja u poslovnici Brčko ili da ga rasporedi na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu isplati plate u bruto mjesečnim iznosima bliže označenim u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinčane mjesečne novčane iznose počev od 10. u mjesecu za prethodni mjesec pa sve do končane isplate, kao i da u korist apelanta uplati na računu nadležnih institucija pripadajuće zakonske poreze i doprinose na navedene uplate a sve od 28. juna 2013. godine pa do dana vraćanja na posao. Također, u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva tužba je odbijena kao neosnovana i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Istovremeno, odbačena je tužba u dijelu kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu na ime manje isplaćenih plata u periodu od 28. aprila 2011. godine do 8. maja 2013. godine isplati novčani iznos bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao neblagovremena.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je nesporno između parničnih stranaka da je apelant bio radnik tuženog, te da je tuženi rješenjem o otkazu ugovora o radu od 28. maja 2013. godine prekinuo radni odnos apelantu zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga. Međutim, Osnovni sud je istakao da je sporna, između ostalog, osnovanost zahtjeva apelanta za nadoknadu prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o radu, Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu manje isplaćenih plata u navedenom vremenskom periodu u predmetnom iznosu, jer je navedeni vremenski period zahvaćen prekluzijom pošto je tužba podnesena 8. maja 2014. godine.
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 256472 18 Rsž od 25. juna 2019. godine odbačena je kao neblagovremena žalba tuženog izjavljena protiv prvostepene presude. S druge strane, djelimično je usvojena žalba apelanta i preinačena u odbijajućem dijelu prvostepena presuda na način da je obavezan tuženi da isplati apelantu naknadu plata zbog nezakonitog ugovora o radu, u neto mjesečnim iznosima (koji su viši od iznosa dosuđenih prvostepenom presudom) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne novčane iznose od 10. u mjesecu za prethodni mjesec pa sve do isplate, kao i da u korist apelanta uplati na računu nadležnih institucija pripadajuće zakonske poreze i doprinose na navedene uplate a sve od 28. juna 2013. godine pa do dana vraćanja na posao. U preostalom dijelu žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu kojim je tužba odbačena kao neblagovremena. Istovremeno, obavezan je tuženi da nadoknadi apelantu troškove parničnog postupka u određenom iznosu bliže označenom u izreci presude.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o radu, a otkaz ugovora o radu je izjavljen također uz pozivanje na odredbe tog zakona, pa je taj zakon mjerodavno materijalno pravo za rješavanje spornog odnosa. Naime, ukazano je da je članom 118. Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Također, ukazano je da pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava, te da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
6. Nadalje, Okružni sud je istakao da tužbe u radnom sporu, pored zahtjeva za utvrđenje nezakonitosti akta poslodavca kojim je povrijeđeno neko pravo radnika, mogu sadržavati i zahtjeve za osudu na činidbu, kao što su: vraćanje radnika na rad (radna reintegracija), isplata novčanog potraživanja, u vidu naknade izostalih plata i slično. Također, ukazano je da se apelant za zaštitu svojih prava, isplatu razlike plata, prvi put obratio sudu u predmetnoj tužbi koja je podnesena 8. maja 2014. godine. U vezi s tim, istaknuto je da se radi o zahtjevu iz radnog spora, pa da bi se o tužbi meritorno raspravljalo mora biti ispunjena procesna pretpostavka blagovremenosti tužbe. Naime, navedeno je da se rok iz odredbe člana 118. Zakona o radu, računa od dana saznanja za povredu prava, odnosno, od dana kada je radnik saznao da mu je neko pravo ograničeno, uskraćeno ili na drugi način povrijeđeno. Prema tome, Okružni sud je istakao da je pravilan stav prvostepenog suda da se vrijeme saznanja o kršenju prava u pogledu isplata plata ima vezati za vrijeme dospjelosti plata, pa je tužba u ovom dijelu pravilno odbačena, slijedom čega je žalbu apelanta u tom dijelu valjalo odbiti i presudu potvrditi. Naime, ukazano je da prema ustaljenoj praksi sudova u Republici Srpskoj, rok blagovremenosti tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, jednako se odnosi na tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa kao i na tužbe za ostvarivanje svih novčanih potraživanja iz radnog odnosa, tako da se poistovjećuju u sudskoj praksi navedene kategorije zaštite prava i zaštite novčanih potraživanja u pogledu blagovremenosti tužbe.
7. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da se apelacija odnosi na dio njegovog tužbenog zahtjeva koji je od strane redovnih sudova odbačen kao neblagovremen. Naime, apelant ukazuje da je stav redovnih sudova rezultat proizvoljnog podvođenja konkretne pravne situacije pod odredbu člana 118. Zakona o radu. U vezi s tim, apelant navodi da se taj dio njegovog tužbenog zahtjeva odnosi na potraživanje iz perioda dok je bio u radnom odnosu kod tuženog, dakle, prije donošenja nezakonitog otkaza ugovora o radu od 28. maja 2013. godine. Nadalje, apelant ukazuje kako je odredbom člana 90. stav 5. Zakona o radu na jasan i nedvosmislen način propisan postupak koji se pokreće u slučaju povrede prava zagarantovanog stavom 2. tog člana Zakona o radu, dakle postupak naknade štete, u predmetnoj pravnoj stvari nema mjesta za primjenu odredbe člana 118. Zakona o radu. Shodno tome, apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o povredi njegovog prava iz odredbe člana 90. Zakona o radu. Najzad, kako je tužba podnesena 8. maja 2014. godine, a potraživanje se odnosi na navedeni vremenski period, shodno odredbi člana 90. stav 5. navedenog zakona, a u vezi sa odredbom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, apelant tvrdi da je, suprotno shvatanju od strane redovnih sudova, blagovremeno podnio tužbu u pogledu novčanih potraživanja koja proizlaze iz navedenog pravnog osnova.
Relevantni propisi
8. Zakon o radu - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud nalazi da je u postupku, pored ostalog, odbačena kao neblagovremena tužba apelanta u dijelu kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime manje isplaćenih plata u određenom vremenskom periodu isplati predmetni iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže označeno u izreci presude. Ustavni sud smatra da su, suprotno svim navodima apelanta, Osnovni sud i Okružni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević