Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3338/19 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Javna vlast
  • Propisano zakonom
  • Dokazni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3338/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3338/19, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046060 19 Rev 3 od 20. juna 2019. godine i Rješenja o ispravci broj 65 0 P 046060 19 Rev 3 od 2. jula 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 21. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 046060 19 Rev 3 od 2. jula 2019. godine i Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 046060 19 Rev 3 od 20. juna 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, opunomoćenika Radenka Zimonjića (u daljnjem tekstu: tužilac) i Bosne i Hercegovine - Ministarstvo pravde (u daljnjem tekstu: prvotužena) zatraženo je 21. i 22. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

Opunomoćenik tužioca je 23. oktobra 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud 28. oktobra 2020. godine, dok prvotužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku. Na traženje Ustavnog suda Vrhovni sud je 10. novembra 2020. godine dostavio traženu dokumentaciju. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

4. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 046060 12 P 2 od 24. aprila 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046060 15 Gž 3 od 22. septembra 2015. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da sud naloži apelantici da mu na ime tržišne vrijednosti stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) isplati iznos od 139.800,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 21. jula 2007. godine, pa do isplate, uz naknadu troškova postupka.

5. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je istakao da je tužilac 14. februara 1992. godine zaključio valjan ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnine - predmetnog stana s prodavcem. Međutim, tužilac na toj nekretnini nije uknjižio pravo vlasništva s obzirom na to da je u prethodnom toku postupka pravomoćno utvrđeno da mu to pravo ne pripada, budući da je nakon 19. maja 1992. godine, odnosno i nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi Vojske Jugoslavije, te da se nije mogao smatrati izbjeglim, odnosno raseljenim licem. Postupajući prema Odluci o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj CH/00/4442 od 8. juna 2005. godine, kojom je apelantici naloženo da bez daljnjeg odgađanja preduzme neophodne korake i osigura isplatu naknade prema članu 39e. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), apelantica je tužiocu u 2007. godini isplatila iznos od 21.436,46 eura, odnosno 41.968,00 KM, na ime naknade za predmetni stan. Tužilac je navedeni iznos vratio smatrajući ga neadekvatnim u smislu naknade koju propisuje član 39e. Zakona o prodaji stanova, jer je smatrao da mu pripada tržišna vrijednost stana. Tokom parničnog postupka u kojem je tužilac tražio da mu se nadoknadi tržišna vrijednost stana, građevinskim vještačenjem je utvrđeno da tržišna vrijednost stana iznosi 139.800,00 KM, a na taj dokaz parnične stranke nisu imale primjedaba. Nadalje, tokom postupka je utvrđeno da je tužilac, odnosno njegova nasljednica nakon njegove smrti trajno riješila stambeno pitanje dodjelom jednoiposobnog stana u zakup na neodređeno vrijeme u Beogradu na osnovu rješenja Stambene komisije (UP-1 broj 11327-35/98 od 12. jula 2012. godine), što se smatra ekvivalentom stanarskog prava budući da se ti stanovi mogu otkupiti po istom načelu kao i stanovi na kojima postoji stanarsko pravo.

6. Općinski sud je prvenstveno zaključio da tužiocu ne pripada tržišna vrijednost stana koji je predmet pravno valjanog ugovora o kupoprodaji – otkupu nekretnine od 14. februara 1992. godine, budući da je tužilac ostvario ekvivalent stanarskog prava u Srbiji. Dalje, Općinski sud je, imajući u vidu stavove Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), čije su odluke obavezujuće – da sve kategorije lica koja imaju pravno valjane ugovore, ali nemaju pravo na uknjižbu i predaju u posjed stanova imaju pravo na naknadu od apelantice – zaključio da i tužilac u ovom slučaju ima pravo na naknadu. Međutim, tužilac nije nudio druge navode i dokaze o visini naknade koja bi mu pripadala (osim tržišne vrijednosti), a u tom pogledu, kako je sud obrazložio, nema nikakvih kriterija, niti propisa. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da nije u nadležnosti redovnih sudova (naročito ne prvostepenog suda) da se bave zakonodavnom ulogom i da stvaraju propise, te da samostalno, bez ikakvih kriterija, određuju naknade koje u ovim slučajevima pripadaju ovoj kategoriji lica. U vezi s navedenim, Općinski sud je zaključio da visina tužbenog zahtjeva nije dokazana, nije određena, niti odrediva zbog čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 046060 15 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine odbijena je revizija tužioca.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je, ocjenjujući sadržaj odredbe člana 39e. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova, tužilac mogao ostvariti samo pravo na novčanu naknadu za predmetni stan koju je, u konačnom, i ostvario nakon donošenja odluke Komisije, ali koju nije želio prihvatiti. Navedena odredba člana 39e. Zakona o prodaji stanova, kako je dalje obrazloženo, ne propisuje novčanu naknadu po tržišnoj vrijednosti stana u vrijeme isplate, već u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju, a to u ovom slučaju nije traženi iznos od 139.800,00 KM, koji, prema nalazu vještaka, predstavlja tržišnu cijenu predmetnog stana. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da treba imati u vidu da je tužilac riješio stambeno pitanje dodjelom jednoiposobnog stana u zakup u Beogradu, pa da mu, stoga, ne pripada pravo na naknadu tržišne vrijednosti predmetnog stana.

9. Postupajući po apelaciji tužiočeve zakonske nasljednice Ljiljane Zimonjić (u daljnjem tekstu: tužiočeva nasljednica), Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2916/16 od 31. januara 2019. godine kojom je usvojio apelaciju, utvrdio povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 046060 15 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu, kojeg je obavezao da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Osporene odluke

10. Postupajući u ponovnom postupku po nalogu iz Odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 046060 19 Rev 3 od 20. juna 2019. godine kojom je usvojio reviziju tužioca i obje nižestepene presude preinačio tako da je naložio apelantici da tužiocu isplati iznos od 139.800,00 KM u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove presude pa do isplate, uvećan za sve poreze koji se mogu zaračunati na ovaj iznos, a da od proteka navedena tri mjeseca do isplate na navedeni iznos, koji treba pretvoriti u eure prema važećem tečaju na dan isplate, treba platiti običnu kamatu po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda. Presudom je odbijen preostali dio zahtjeva tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate, dok je apelantica obavezana da tužiocu isplati određeni novčani iznos na ime naknade troškova cijelog postupka. Također, presudom je odbačen odgovor na apelantovu reviziju sadržan u podnesku primljenom kod Vrhovnog suda 21. maja 2019. godine.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je opširno naveo činjenični tok predmeta i prethodno donesene odluke, te ukazao na stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2916/16. Dalje je naveo da pravno rezoniranje Kantonalnog suda u drugostepenoj presudi nema svoje uporište u pravilima materijalnog prava primjenom kojih se ima sagledati razrješenje spornog odnosa, gdje pravilnom primjenom materijalnog prava proizlazi zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca u pogledu glavne stvari. Istaknuo je da je u ovoj pravnoj stvari tužilac omeđio predmet raspravljanja na način da, kao nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova za čiji stan je sadašnji korisnik, saglasno vrijedećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, traži umjesto upisa prava vlasništva na stanu pravo na naknadu od apelantice utvrđenu prema prometnoj vrijednosti stana. Po mišljenju Vrhovnog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava su ostvarene materijalnopravne pretpostavke koje opravdavaju osnovanost potraživanja tužioca, kao nosioca prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova, da mu, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, apelantica isplati vrijednost stana utvrđenu prema njegovoj prometnoj vrijednosti, dakle, u iznosu od 139.800,00 KM, utvrđenom provedenim vještačenjem vještaka građevinske struke, na isplatu kojeg se imala obavezati apelantica.

12. Vrhovni sud je naveo da je odluka o kamatama na dosuđeni iznos predmetne naknade, s obzirom na to da se radi o sporednom potraživanju, koje dijeli sudbinu glavnog duga - dosuđenog primjenom odluka Evropskog suda, koje podržava i Ustavni sud, a prema kojima je kao polazna osnova za određivanje naknade u predmetima vojnih stanova upravo bila tržišna vrijednost stana, te da naknada koja bi se zasnivala na odredbama koje su prestale važiti nije bila adekvatna, donesena u skladu sa presudom Evropskog suda prilikom razmatranja predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 6518/04, odluka od 27. maja 2010. godine. S tim u vezi, ocijenjeno je da karakter ove naknade, visina koja svoj odraz nalazi prvi put u odluci revizijskog suda, ne predstavlja naknadu štete, već naknadu sui generis - da tužilac kao nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova, traži, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, pravo na naknadu od apelantice utvrđenu prema prometnoj vrijednosti stana.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 046060 19 Rev 3 od 2. jula 2019. godine ispravljena je očita pogreška u pisanju prepisa presude Vrhovnog suda od 20. juna 2019. godine u prvoj rečenici obrazloženja presude na način da se poslije riječi „prvostepenom presudom“ brišu riječi „zbog propuštanja“.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Smatra da je Vrhovni sud donio osporenu presudu u suprotnosti sa dosadašnjom praksom, te u suprotnosti sa čl. 39. i 39.e Zakona o prodaji stanova i članom 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Apelantica navodi da Vrhovni sud nije naveo zakonski osnov za svoju odluku, te da se poziva na odluku Evropskog suda u predmetu Đokić, svjesno ignorirajući notornu činjenicu da se praksa Evropskog suda promijenila prije pet godina. Također, ističe da Vrhovni sud ignorira činjenicu da je tužbom tražen i povrat predmetnog stana, kao i da se pred domaćim organima vodio postupak za povrat predmetnog stana. Apelantica navodi da se Vrhovni sud u osporenoj presudi, kao ni vještak građevinske struke, koji je angažiran u ovom predmetu, u svom nalazu i mišljenju nije pozvao na relevantan zakonski propis na osnovu kojeg je formirao cijenu za predmetni stan, što je prigovarano i u toku postupka. S tim u vezi, smatra da se cijena stana ne može formirati po cijenama iz oglasa ili cijenama koje je naveo vještak, upoređujući tržišne cijene stanova objavljenih na Internetu, što je sve rečeno i u toku postupka. Također, smatra da tužilac, odnosno njegova nasljednica nemaju prava na isplatu tržišne vrijednosti predmetnog stana koju nije uplatio ni tužilac u svrhu otkupa stana, jer bi to bilo u suprotnosti sa odredbama Zakona o prodaji stanova. Smatra da je nedopustivo da je Vrhovni sud preuzeo ulogu zakonodavca i tvrdi da je osporena odluka u suprotnosti sa stavom usvojenim u Odluci Ustavnog suda broj AP 2341/10. Apelantica ističe da su se selektivnost i paušalnost pri donošenju osporene presude potvrdile i donošenjem osporenog rješenja o ispravci.

15. Apelantica, također, smatra da Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke nije utvrdio odlučne činjenice na okolnosti konačnog rješavanja stambenog pitanja tužiočeve nasljednice i stjecanja ekvivalentnog prava iz novoformiranog stambenog fonda Republike Srbije. Navodi da su, nakon stupanja na snagu Sporazuma o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, nastupile promijenjene okolnosti na način da iznosom koji je uplatio tužilac raspolaže AD Srpska banka Beograd, kojoj je njegova nasljednica trebalo da se obrati za povrat sredstava. Također, ističe da su tužilac i njegova nasljednica odbijanjem ponuđenog iznosa utvrđenog odlukom Komisije počinili krivično djelo propisano članom 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Apelantica ukazuje i na odluke Evropskog suda Ivan Čaldović protiv Bosne i Hercegovine ( u kojoj je razmatrana aplikacija Milorada Ivanovića) i Slavko Stojnić protiv Bosne i Hercegovine, kojima je isplaćena naknada za stan u skladu sa odlukama Komisije, koje Ustavni sud nije razmatrao u Odluci broj AP 2916/16. Također, ukazuje na odluke Evropskog suda (Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine i Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine) i Ustavnog suda (AP 1207/08, AP 3151/09 i AP 1838/14) u kojima je identično činjenično i pravno stanje kao u predmetnom slučaju. Smatra da bi odbijanjem ove apelacije Ustavni sud odstupio od svojih dosadašnjih stavova, kao i od posljednjih stavova Evropskog suda. b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud navodi da ostaje u cijelosti kod razloga navedenih u osporenoj presudi. Predlaže da se apelacija odbije, jer je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te da nije bilo povreda na koje apelant ukazuje.

17. Opunomoćenik tužioca smatra da su odluke na koje se apelant pozvao u apelaciji različitog činjeničnog i pravnog stanja u odnosu na predmetni slučaj. Ističe da je Komisija povodom apelacije tužioca donijela Odluku o prihvatljivosti i meritumu br. CH/00/4314, CH/00/4437 i CH/00/4442, čijim je zaključkom prijava proglašena prihvatljivom u dijelu koji se ne odnosi na povrede ljudskih prava koje je počinila Federacija Bosne i Hercegovine. Posebno ističe da je Ustavni sud u obrazloženju Odluke broj AP 2916/16 dao jasne i razumljive razloge za svoju odluku, te da ostaje kod ovih stavova.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09, 5/10 i 50/12) glasi:

Član 39.e Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade prestaje važiti narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je apelantica organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi je ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

22. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na osporene odluke Ustavni sud, u prvom redu, podsjeća da je apelantica, pored presude Vrhovnog suda kao konačne odluke u predmetnom postupku, osporila i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 046060 19 Rev 3 od 2. jula 2019. godine kojim je ispravljena očita pogreška u pisanju prepisa navedene presude u prvoj rečenici obrazloženja presude (na način da se poslije riječi „prvostepenom presudom“ brišu riječi „zbog propuštanja“). Kako je navedenim rješenjem samo otklonjena manja pogreška u pisanju prepisa obrazloženja presude Vrhovnog suda, koje sa presudom čini pravno jedinstvo, Ustavni sud će dopustivost apelacije ispitati u odnosu na presudu Vrhovnog suda u kojoj je sadržano i osporeno rješenje.

23. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 046060 19 Rev 3 od 20. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin zakonski zastupnik je primio 26. juna 2019. godine a apelacija je podnesena 21. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na obavezivanje apelantice na isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade za predmetni stan, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Apelantica, u suštini, tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno ocijenio provedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, te da je proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je apelanticu obavezao na isplatu naknade za predmetni stan tužiocu.

29. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da je osporena presuda proizašla iz ponovnog postupka povodom revizije tužioca i to nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2916/16 kojom je utvrđeno kršenje prava tužiočeve nasljednice na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi prilikom donošenja odluka potpuno zanemarili ustavnu obavezu da se Evropska konvencija direktno primjenjuje i obavezujuće odluke Evropskog i Ustavnog suda, pa se takvo miješanje u pravo tužiočeve nasljednice na mirno uživanje imovine ne može smatrati „zakonitim“.

31. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci opširno analizirao praksu Evropskog suda i Ustavnog suda u kontekstu isplatu naknade za stanove u smislu člana 39e. Zakona o prodaji stanova. Dovodeći analizirane predmete u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud je zaključio „da se ne mogu smatrati prihvatljivim zaključci redovnih sudova koji su, tumačeći odredbe koje su stavljene van snage, utvrdili da apelantica nema pravo na tržišnu vrijednost stana, niti da se naknada koja bi joj pripadala ne može utvrditi zbog 'nedostatka jasnih zakonskih odredaba'. Naime, iz sadržaja navedenih odluka Evropskog suda, koje podržava i Ustavni sud, proizlazi da je kao polazni osnov za određivanje naknade u predmetima vojnih stanova upravo bila tržišna vrijednost stana, te da naknada koja bi se zasnivala na odredbama koje su prestale važiti nije bila adekvatna. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su u nedostatku odredaba kojima bi bila propisana visina naknade u skladu sa odlukama Evropskog i Ustavnog suda redovni sudovi trebali uzeti u obzir sudsku praksu Evropskog suda i Ustavnog suda u ovakvim slučajevima koja, prema mišljenju Ustavnog suda, daje dovoljno podataka da naknada može biti određena u postupku pred redovnim sudovima. Postupajući na suprotan način, redovni sudovi su, bez obzira što nadležna vlast nije izvršila obavezujuće odluke Evropskog i Ustavnog suda i uspostavila odgovarajući zakonodavni okvir, propustili da primjereno zaštite apelanticino pravo na imovinu“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2916/16 od 31. januara 2019. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).

32. Dakle, Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio povredu prava na imovinu, te ukinuo osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratio istom sudu, koji je bio dužan da donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga se u konkretnom slučaju postavlja pitanje da li je Vrhovni sud u ponovnom postupku odlučivanja o reviziji tužioca imao u vidu stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2916/16 da sudska praksa Evropskog suda i Ustavnog suda u ovakvim slučajevima daje dovoljno podataka da naknada može biti određena u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, nakon analize činjeničnog stanja predmeta i stavova iz obrazloženja Odluke Ustavnog suda broj AP 2916/16, zaključio da su ostvarene materijalnopravne pretpostavke koje opravdavaju osnovanost potraživanja tužioca, kao nosioca prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova, da mu, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, apelantica isplati vrijednost stana utvrđenu prema njegovoj prometnoj vrijednosti, u iznosu od 139.800,00 KM, utvrđenom provedenim vještačenjem vještaka građevinske struke. Dakle, iz navedenog slijedi da je Vrhovni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i provedenih dokaza u prethodnom dijelu postupka, odredio naknadu u visini koja je tražena tužbenim zahtjevom tužioca. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz činjeničnog dijela odluke proizlazi da je Općinski sud u obrazloženju presude od 24. aprila 2015. godine naveo: „Tokom parničnog postupka u kojem je apelanticin prednik tražio da mu se nadoknadi tržišna vrijednost stana građevinskim vještačenjem je utvrđeno da tržišna vrijednost stana iznosi 139.800,00 KM, a na taj dokaz parnične stranke nisu imale primjedaba.“ Imajući u vidu navedeno, kao i stavove Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2916/16 u pogledu spornog pitanja, Ustavni sud smatra da odluka Vrhovnog suda korespondira sa stavovima iz prethodne odluke Ustavnog suda u ovom slučaju, koja je obavezujuća za redovni sud. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelacione navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, kao i navode o provedenom vještačenju, jer iz navedenog proizlazi da parnične stranke nisu imale primjedaba na taj dokaz.

34. U pogledu apelacionih navoda kojima se ukazuje na okolnost konačnog rješavanja stambenog pitanja tužiočeve nasljednice i stjecanja ekvivalentnog prava iz novoformiranog stambenog fonda Republike Srbije, Ustavni sud podsjeća da je ove okolnosti razmatrao u Odluci broj AP 2916/16 i zaključio da ne može biti od utjecaja na pravo tužiočeve nasljednice na naknadu zbog lišavanja imovine (vidi tačku 36. Odluke broj AP 2916/16). Također, Ustavni sud je imao u vidu i odluku Komisije u predmetu tužioca, pa se i ovi apelacioni navodi pokazuju neosnovanim.

35. U pogledu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda na koju se apelantica pozvala, Ustavni sud, u prvom redu, podsjeća da je u Odluci broj AP2916/16 (vidi tačku 37.) obrazložio razloge zbog čega se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti stavovi iz odluka Evropskog suda Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine, Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine i Odluka Ustavnog suda broj AP 1207/08 od 23. novembra 2012. godine. Također, apelanticino ukazivanje na odluke Evropskog suda u kojima je utvrđeno da je aplikantima isplaćena naknada (Ivan Čaldović protiv Bosne i Hercegovine, u okviru koje je razmatrana aplikacija Milorada Ivanovića, i Slavko Stojnić protiv Bosne i Hercegovine) nema utjecaja na konkretan predmet, jer je iz činjenica konkretnog predmeta nesporno da je ova činjenica bila poznata od početka postupka, te da je tužilac vratio iznos isplaćen po osnovu odluke Komisije, smatrajući ga neadekvatnim u smislu naknade koju je propisivao član 39e. Zakona o prodaji stanova, jer je smatrao da mu pripada tržišna vrijednost stana.

36. Osim toga, Ustavni sud smatra da osporena odluka nije u suprotnosti sa stavom usvojenim u Odluci broj AP 2341/10 u kojoj je Ustavni sud razmatrao odluke nadležnih organa i sudova donesene u postupcima za povrat stanova u posjed, odnosno utvrđivanje valjanosti ugovora o kupoprodaji stana i uknjižbi prava vlasništva. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu apelanata, jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava, odnosno prava po zaključenom pravno obavezujućem ugovoru o otkupu stana budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen preveliki teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. Dakle, i u navedenoj odluci Ustavni sud je afirmirao stav da su javne vlasti dužne, u slučaju ispunjenja potrebnih uvjeta, isplatiti određenu naknadu licima u sličnim predmetima. Također, suprotno apelanticinim navodima, činjenično stanje u odlukama Ustavnog suda br. AP 3151/09 i AP 1838/14 nije identično kao u konkretnom predmetu, jer je Odluka broj AP 3151/09 razmatrala postupke koji su vođeni pred nadležnim organima radi povrata stana, a ne isplate naknade, dok je u predmetu broj AP 1838/14 razmatran samo postupak u dijelu koji se odnosio na upis prava vlasništva na stanu, a dio postupka koji se odnosio na isplatu naknade bio je u toku pred redovnim sudovima.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

38. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je navela u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova i relevantnom praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti su takva da bi se moglo zaključiti da ne korespondiraju sa prethodnom odlukom Ustavnog suda u ovom slučaju, koja je obavezna za redovni sud.

40. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je te tvrdnje ocijenio neosnovanim.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3338/19 (Federacija Bosne i Hercegovine… | Sudska praksa | Aktio