Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-228/21 (M. Š. i D. Š.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-228/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-228/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Mehmed Šabić i Damir Šabić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mehmed Šabić i Damir Šabić protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 23 0 P 039070 20 Gž 2 od 2. studenoga 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 039070 20 P 2 od 30. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Šabić i Damir Šabić (u daljnjemu tekstu: apelanti), oboje iz Velike Kladuše, koje zastupa Mirsada Bašić, odvjetnica iz Velike Kladuše, podnijeli su 21. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 039070 20 Gž 2 od 2. studenoga 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 039070 20 P 2 od 30. lipnja 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, utvrđeno je da je tužitelj (H.M.) na temelju dosjelosti stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnine, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke. Nadalje, određeno je da je sastavni dio presude geodetska situacija sačinjena po vještaku geodetske struke (B.K.) od listopada 2018. godine, sa površinom dijela predmetne parcele i svim podacima potrebnim za cijepanje, na dijelu parcele na kojoj tužitelj traži utvrđenje posjeda i vlasništva. Nadalje, određeno je da su apelanti dužni trpjeti da se na temelju pravomoćne presude, na dijelu predmetne parcele izvrši upis prava posjeda u katastarskim knjigama i upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama u korist tužitelja sa 1/1 vlasničkoga dijela.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz utvrđenih činjenica slijedi da je tužitelj predmetnu parcelu kupio od V.Š. (prednik apelanata), da je isplatio ugovorenu cijenu, da je stupio u posjed predmetne nekretnine i da je posjednička ovlaštenja na nekretnini izvršavao svo vrijeme od kupnje i stupanja u posjed, pa do podnošenja tužbe. Kantonalni je sud istakao da je navedeno činjenično stanje prvostupanjski sud utvrdio pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, odnosno iskaza svjedoka i tužitelja, a koji iskazi se međusobno slažu, pa stoga prvostupanjski sud nije imao razloga da ne vjeruje iskazima. Kantonalni je sud istakao da svoje uvjerenje prvostupanjski sud temelji pravilno i na činjenici da su tužitelj i prednik apelanata zaključili pismeni ugovor o kupoprodaji predmetne parcele 7. veljače 1985. godine, da su isti obojica svojeručno potpisali, tužitelj isplatio kupovnu cijenu i stupio u posjed. Kantonalni je sud istakao da je istina da takav ugovor nije ovjeren kod nadležnih organa, ali je isti u cijelosti izvršen. Kantonalni je sud istakao da apelanti nisu sa uspjehom osporili činjenice da njihov prednik jeste prodao nekretninu, niti su sa uspjehom osporili potpis njihova prednika na označenome ugovoru. Kantonalni je sud istakao da je predmetni ugovor zaključen 1985. godine, dakle prije 35 godina, da je tužitelj bio savjestan posjednik jer mu se savjesnost pretpostavlja, pa slijedi da su ispunjeni uvjeti za izvanrednu dosjelost, jer je tužitelj kao savjestan posjednik u posjedu predmetne nekretnine dulje od 20 godina. Kantonalni je sud istakao da je tako tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva, kako temeljem čl. 58. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjemu tekstu: ZSP), tako i prema odredbama Zakona o vlasničko pravnim odnosima, koje su imale propisane iste odredbe uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Kantonalni je sud istakao da se neprekidnost posjeda pretpostavlja, pa eventualni prekid posjedovanja, na koji se priziv poziva, je bio teret dokazivanja apelanata. Kantonalni je sud istakao da apelanti nisu zakonsku pretpostavku sa uspjehom oborili, jer je tužitelj dokazao da je bio u posjedu, tako što je ili neposredno vršio posjednička ovlaštenja ili je to vršio putem trećih osoba kao pomoćnika u posjedu, ali koje je on ovlastio da vrše posjedničke radnje na njegovoj nekretnini. Kantonalni je sud istakao da u svezi pozivanjem apelanata na prestanak ili prekid posjedovanja od strane tužitelja treba spomenuti čl. 336. ZSP, kojim su propisani način i osnovi prestanka posjeda stvari, pa u kontekstu konkretnih činjenica bi slijedilo da posjed tužitelja nije prestao niti ukoliko je on privremeno bio spriječen da vrši faktičku vlast, kao npr. u ratnome razdoblju, jer je prekid posjedovanja bio nezavisno od njegove volje, a isti je slučaj i onda kada su na njegovoj nekretnini apelanti obavljali određene faktičke radnje kojim nisu prekinuli posjed tužitelja, jer i tada nije postojala volja tužitelja da posjed ustupi apelantima, već su ga apelanti neovlašteno zauzeli bez postojanja njihova prava na posjed. Kantonalni je sud istakao da zakonitost pobijane odluke nije dovedena u sumnju niti tvrdnjama apelanta da oni ne znaju za predmetni ugovor o prodaji, jer izvedeni dokazi ukazuju da je ugovor nastao i da je upravo on bio temelj stupanja tužitelja u posjed. Kantonalni je sud istakao da su neutemeljeni i prizivni razlozi povrede odredaba parničnoga postupka, koji se tiču ocjene dokaza i obrazloženja prvostupanjske odluke, jer je prvostupanjski sud cijenio sve izvedene dokaze, posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, te nije našao proturječnost jednih dokaza spram drugih, niti je imao razloga bilo kojemu dokazu da ne vjeruje.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da „zbog povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene dokaza, prvostepeni sud je odlučujući o zahtjevu tužitelja pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, tj. čl. 53., 57. i 58. ZSP, kada je usvojio tužbeni zahtjev, a drugostepeni sud kada je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu odluku“, te navodi „da u obrazloženju odluke kod ocjene dokaza prvostepeni sud zauzima suprotan stav u odnosu na raniji stav dat u prethodnoj odluci povodom istoga pitanja (koja presuda je rješenjem Kantonalnoga suda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak)“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitinopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata o pogrešnoj primjeni odredaba materijalnoga prava, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZSP. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-228/21 (M. Š. i D. Š.) | Sudska praksa | Aktio