Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4556/19 (M. J.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Aktivna legitimacija
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4556/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4556/19, rješavajući apelaciju Miralema Janjarca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Miralema Janjarca.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 086508 16 Rev od 3. septembra 2019.

godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miralem Janjarac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Hatidža Kapetan, advokat iz Advokatskog društva „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 27. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 086508 16 Rev od 3. septembra 2019. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i advokata B. K., zastupnika tužiteljice Dž. J. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 23. i 24. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 2. oktobra 2020. godine. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 086508 04 P od 27. maja 2015. godine odbijen je kao neosnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stan (u daljnjem tekstu: predmetni stan) koji je upisan na apelantovo ime s dijelom 1/1 u Zk. uredu Općinskog suda stečen u toku trajanja bračne zajednice tužiteljice i apelanta, te da čini njihovu zajedničku bračnu stečevinu, da su udjeli tužiteljice i apelanta u stjecanju bračne stečevine jednaki, odnosno da iznose po ½ dijela, te da je apelant dužan trpjeti da se tužiteljica u Zk. uredu Općinskog suda upiše kao suvlasnik na predmetnom stanu sa ½ dijela i da se slijedom prednjeg utvrđenja naloži Zk. uredu Općinskog suda da u roku od 30 dana od dana donošenja presude upiše tužiteljicu kao suvlasnika na predmetnom stanu. Prvostepenom presudom obavezana je tužiteljica da na ime naknade troškova parničnog postupka isplati apelantu iznos bliže naveden u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelant i tužiteljica bili u braku od 20. decembra 2000. godine, u kojem su rođena njihova zajednička djeca, a da je brak razveden Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 064896 12 P od 27. novembra 2012. godine (bračna zajednica faktički je prestala u januaru 2012. godine od kada tužiteljica i djeca ne žive u predmetnom stanu). Dalje je naveo da nije sporno da je apelant u posjedu predmetnog stana, ali da jeste sporno da li predmetni stan predstavlja zajedničku bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta, kako to tvrdi tužiteljica, ili predstavlja apelantovu posebnu imovinu, kako to tvrdi apelant. Općinski sud je naveo da je apelant u knjizi položenih ugovora upisan kao vlasnik predmetnog stana sa 1/1 dijela. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je na osnovu Ugovora o poklonu OPU-IP-628/10 od 22. decembra 2010. godine, koji su kod notara J. D. u Novom Travniku zaključili apelantova majka S. H. kao poklonodavac i apelant kao poklonoprimac, utvrđeno da je apelantova majka poklonila apelantu predmetni stan. Također je naveo da je prilikom notarske obrade ugovora o poklonu apelantova majka izjavila da je ona vlasnik predmetnog stana sa 1/1 dijela, te da ga poklanja svome sinu (apelantu) i da je saglasna da se apelant upiše kao vlasnik s dijelom 1/1 na predmetnom stanu. Općinski sud je naveo da je prilikom notarske obrade izjava volja ugovornih strana notar upozorio apelantovu majku na odredbe čl. 251, 252. i 254. Porodičnog zakona, koje se odnose na bračnu stečevinu, upravljanje bračnom stečevinom i posebnu imovinu. Općinski sud je naveo da iz ugovora o poklonu proizlazi da je apelant za vrijeme trajanja braka s tužiteljicom dobio od svoje majke na poklon predmetni stan, te da je izričita volja i želja apelantove majke bila da predmetni stan daruje apelantu. Također je naveo da namjera apelantove majke nije bila da predmetni stan pokloni apelantu i tužiteljici kao apelantovoj tadašnjoj supruzi, već isključivo apelantu. Shodno tome, Općinski sud je naveo da se ne može smatrati da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka za vrijeme trajanja braka, već apelantovu posebnu imovinu, na kojoj je tužiteljica imala samo pravo zajedničkog korištenja dok je živjela u braku s apelantom, a nikakva druga prava na predmetnom stanu nije imala niti je stekla.

7. Općinski sud je ukazao da je iz iskaza parničnih stranaka, koji su potvrđeni iskazima saslušanih svjedoka (tužiteljicina sestra Dž. A., tužiteljicin brat M. B., apelantova sestra M. B. i susjeda E. R.), utvrđeno da su apelant i tužiteljica kao supružnici živjeli sa svojom djecom u predmetnom stanu od 2002. godine do faktičkog prekida bračne zajednice, tj. do 2012. godine. Nadalje, navedeno je da je na osnovu tih iskaza utvrđeno da je apelantova majka, uz saglasnost i pristanak apelantove sestre M. B., predmetni stan poklonila apelantu u namjeri da riješi stambeno pitanje za apelanta i njegovu porodicu. Također, prilikom zaključenja ugovora o darovanju kod notara nisu bili pozvani da prisustvuju ni apelantova sestra niti tužiteljica, da niko od svjedoka nije vidio ugovor o poklonu, niti je potvrdio da je namjera apelantove majke kao poklonodavca bila da dio predmetnog stana pokloni tužiteljici, već rješavanje stambenog pitanja za apelantovu porodicu. Nadalje je naveo da je bez utjecaja na odluku u sporu činjenica da je apelantova majka imala namjeru da poklonom predmetnog stana apelantu riješi stambeno pitanje za njega i članove njegove porodice (tužiteljica i djeca). Također je naveo da se rješavanje stambenog pitanja za apelantovu porodicu, sve i ako je to bila namjera apelantove majke, može tumačiti u smislu osiguranja stana za stanovanje članovima apelantove porodice i pravo korištenja predmetnog stana za stanovanje zajedno s apelantom. Zatim je naveo da tužiteljica, po osnovu korištenja predmetnog stana, prije i nakon zaključenja ugovora o poklonu nije stekla niti je mogla steći nikakva druga stvarna prava na predmetnom stanu, pa po tom osnovu predmetni stan ne može predstavljati zajedničku imovinu parničnih stranaka, bračnu stečevinu. Shodno tome, Općinski sud je naveo da tužiteljica nije stekla niti može imati pravo vlasništva na dijelu predmetnog stana, niti je aktivno legitimirana da traži promjenu upisa u knjizi položenih ugovora i upisa dijela predmetnog stana na svoje ime. Zatim je ukazao da tužiteljicini navodi da nije učestvovala u zaključenju ugovora o poklonu, te da nije bila pozvana kada su apelant i njegova majka pravili ugovor o poklonu dovodi do zaključka da nije bila želja i volja apelantove majke kao poklonodavca da tužiteljica učestvuje i ostvari pravo po osnovu ugovora o poklonu. Općinski sud je ukazao da je na osnovu navedenog utvrđeno da predmetni stan ne predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka, odnosno imovinu koju su apelant i tužiteljica kao bivši bračni partneri stekli radom za vrijeme bračne zajednice u smislu člana 251. stav 1. Porodičnog zakona. Općinski sud je naveo da se iz provedenih dokaza, posebno ugovora o poklonu, može zaključiti da je namjera poklonodavca, odnosno volja i želja bila da učini poklon samo jednom od bračnih partnera – apelantu, da bi on na taj način riješio stambeno pitanje svoje porodice. Općinski sud je naveo da predmetni stan predstavlja apelantovu posebnu imovinu koju je stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice po pravnom osnovu drugačijem od onoga navedenog u članu 251. Porodičnog zakona.

8. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 086508 15 Gž od 18. novembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana tužiteljicina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu iskaza tužiteljice i apelanta kao parničnih stranaka, iskaza svjedoka, te uvidom u ugovor o poklonu pravilno zaključio da je apelantova majka, uz saglasnost i pristanak apelantove sestre, poklonila predmetni stan apelantu u namjeri da bi riješila stambeno pitanje za apelanta i njegovu porodicu, te da predmetni stan predstavlja apelantovu posebnu imovinu koju je stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice. Kantonalni sud je citirao sadržaj člana 251. Porodičnog zakona. Dalje je naveo da je odredbama člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te je shodno tome tužiteljica morala dokazati da je apelantova majka poklonila predmetni stan tužiteljici i apelantu. Kantonalni sud je naveo da za tužiteljicu to znači da je morala dokazati one činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, a za apelanta one činjenice na kojima zasniva prigovore o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da tužiteljica u toku postupka nije dokazala svoje tvrdnje primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredaba člana

126. ZPP-a, što obavezuje sud da te činjenice uzme kao nedokazane. Kantonalni sud je naveo da je o primjeni navedenih odredaba člana 123. stav 1. i člana 126. ZPP-a (teret dokazivanja) na navedeni način zauzet stav u sudskoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2700/08 i Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000943 10 Rev od 12. januara 2012. godine).

10. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 086508 16 Rev od 3. septembra 2019. godine usvojena je tužiteljicina revizija i obje nižestepene presude su preinačene, tako da je utvrđeno da predmetni stan na apelantovo ime s dijelom 1/1 čini bračnu stečevinu parničnih stranaka s udjelima od po ½, te je apelant dužan trpjeti da se tužiteljica u Zk. uredu Općinskog suda upiše kao suvlasnik na predmetnom stanu sa dijelom ½, pa je naloženo Zk. uredu Općinskog suda da je u roku od 30 dana upiše kao suvlasnika na predmetnom stanu sa dijelom ½. Istom presudom obavezan je apelant da nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da materijalno pravo u drugostepenoj presudi nije pravilno primijenjeno, pa je ostvaren revizioni razlog iz odredaba člana 240. stav 1. tačka 2. ZPP-a. Vrhovni sud je ukazao da, prema odredbama člana 251. stav 1. Porodičnog zakona, bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, a prema odredbama iz stava 2. istog člana pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. Dalje je naveo da je odredbama člana 252. stav 1. Porodičnog zakona propisano da su bračni partneri suvlasnici u jednakim dijelovima u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. Vrhovni sud je ukazao da iz formulacije citiranih odredaba, a naročito člana 251. stav 2. Porodičnog zakona, slijedi da je zakonska pretpostavka da pokloni primljeni tokom trajanja bračne zajednice predstavljaju bračnu stečevinu, bez obzira kojem bračnom partneru su učinjeni, s tim da se može dokazivati suprotno. Vrhovni sud je naveo da u tom slučaju teret dokazivanja leži na stranci koja tvrdi da određena imovina stečena tokom braka po osnovu poklona predstavlja njenu posebnu imovinu. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju pretpostavlja da predmetni stan, stečen tokom trajanja bračne zajednice po osnovu poklona koji je apelant primio od svoje majke, predstavlja bračnu stečevinu. Vrhovni sud je naveo da teret dokazivanja da iz namjene poklona proizlazi suprotno, tj. da je apelantova majka željela učiniti poklon samo apelantu, leži upravo na apelantu. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u tom smislu pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da odredbe člana 251. stav 2. Porodičnog zakona stavljaju teret dokazivanja na stranku koja tvrdi da određena imovina stečena u braku predstavlja bračnu stečevinu. Nadalje je naveo da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da je tužiteljica morala dokazati da je apelantova majka predmetni stan poklonila i tužiteljici i apelantu. Naprotiv, Vrhovni sud je istakao da je tužiteljica dokazala bitnu činjenicu na kojoj zasniva svoj tužbeni zahtjev, a to je da je apelant predmetni stan primio kao poklon za vrijeme trajanja bračne zajednice. Zatim je naveo da je apelant, nasuprot tome, propustio dokazati svoju tvrdnju da se iz namjene poklona, odnosno okolnosti u momentu davanja poklona, može zaključiti da je njegova majka željela učiniti poklon samo njemu. Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantova majka predmetni stan poklonila apelantu kako bi riješila stambeno pitanje apelanta i članova njegove porodice. Vrhovni sud je naveo da takvo činjenično utvrđenje ukazuje da apelant nije dokazao da je njegova majka željela učiniti poklon isključivo njemu, a takav zaključak ne proizlazi ni iz ugovora o poklonu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je pravilnom primjenom odredaba člana 251. stav 2. i člana 252. stav 1. Porodičnog zakona, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka, te da su suvlasnici s dijelom od po ½.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Apelant je naveo da se Kantonalni sud pravilno pozvao na primjenu pozitivnih propisa i na zauzete stavove domaćih sudova, dok je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbe ZPP-a. Zatim je naveo da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je on propustio dokazati tvrdnju da se iz namjene poklona, odnosno okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je njegova majka željela učiniti poklon samo njemu. Apelant je naveo da je takav zaključak Vrhovnog suda pogrešan zato što su u toku postupka izvedeni dokazi koji upućuju na to da je apelant dokazao da je namjera njegove majke bila da se predmetni stan pokloni isključivo njemu. Nadalje je naveo da je zaključenjem ugovora o poklonu jasno izražena namjera poklona (u članu 1. ugovora je izjava apelantove majke: „Darujem daroprimcu, svome sinu“), te je ukazao i da je zatražena saglasnost apelantove sestre da se predmetni stan pokloni njemu, sa čime se apelantova sestra složila. Apelant smatra da zaključenjem ugovora o poklonu tužiteljica nije mogla steći prava koja joj je priznao Vrhovni sud jer iz ugovora o poklonu ne proizlazi da se predmetni stan poklanja apelantu radi rješavanja stambenog pitanja parničnih stranaka. Također je naveo da je njegova majka u ugovoru o poklonu mogla istaći da je imala namjeru da predmetni stan pokloni i tužiteljici, da se predmetni stan ostavlja parničnim strankama, ali takva namjera nije postojala, posebno jer su parnične stranke već tada imale određenih bračnih problema, a već godinu dana od zaključenja ugovora o poklonu faktički je prestala da postoji bračna zajednica.

b)Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao. Također je naveo da je osporena presuda donesena primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, te je ukazao da apelacione navode smatra neosnovanim.

V.Relevantni propisi

15. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:

a) Bračna stečevina Član 251. stav (1) i (2) (1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

Član 252. stav (1) (1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju apelacijom se osporava Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 086508 16 Rev od 3. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 3. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđenja i podjele bračne stečevine, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio odredbe ZPP-a kada je zaključio da je apelant propustio dokazati svoju tvrdnju da se iz namjene ugovora o poklonu, odnosno okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je njegova majka poklon (predmetni stan) učinila samo njemu.

26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može iznimno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

28. Ustavni sud zapaža da je presudom Općinskog suda, koju je u žalbenom postupku potvrdio Kantonalni sud, odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je predmetni stan stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice između nje i apelanta i da čini njihovu zajedničku bračnu stečevinu, te da je apelant dužan trpjeti da se tužiteljica upiše u javnim knjigama kao suvlasnik na predmetnom stanu sa dijelom ½. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da se iz provedenih dokaza, posebno iz ugovora o poklonu, može zaključiti da je namjera, odnosno volja i želja apelantove majke kao poklonodavca bila da učini poklon isključivo apelantu da bi na taj način riješio stambeno pitanje svoje porodice. Također, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da tužiteljicini navodi da nije učestvovala u zaključenju ugovora o poklonu, te da nije bila pozvana kada su apelant i njegova majka pravili ugovor o poklonu dovode do zaključka da nije bila želja i volja apelantove majke kao poklonodavca da tužiteljica učestvuje i ostvari pravo po osnovu ugovora o poklonu. Nasuprot tome, Vrhovni sud je, odlučujući o tužiteljicinoj reviziji, preinačio nižestepene presude i usvojio tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je tužiteljica trebala dokazati da je apelantova majka predmetni stan poklonila i njoj i apelantu, te da u skladu s relevantnim odredbama Porodičnog zakona, prije svega člana 251. stav 2. tog zakona, teret dokazivanja tvrdnje da imovina koja je tokom braka stečena na osnovu poklona predstavlja posebnu imovinu jednog bračnog partnera leži na stranci koja to tvrdi, što je u konkretnom slučaju apelant. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je bračna stečevina regulirana odredbama Porodičnog zakona, prema kojima u bračnu stečevinu ulaze pokloni koji su učinjeni bračnim partnerima u toku trajanja bračne zajednice, bez obzira na to koji od bračnih partnera je primio poklon, osim ako iz namjene poklona ne proizlazi drukčije ili se iz okolnosti u trenutku davanja poklona može zaključiti da se poklon želio učiniti samo jednom od bračnih partnera. Također, Ustavni sud primjećuje da je odredbama člana 123. stav 1. ZPP-a regulirano na kojoj od stranaka u postupku je teret dokazivanja, pa je shodno tome stranka koja u postupku nešto tvrdi dužna to i dokazati.

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o poklonu treće osobe koji je učinjen za vrijeme trajanja bračne zajednice, te je u vezi s tim sporno pitanje da li predmetni stan kao poklon ulazi u bračnu stečevinu. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da iz izvedenih dokaza i činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je ugovor o poklonu koji su zaključili apelantova majka i apelant sačinjen u pismenoj formi, da je potpisan od apelantove majke (poklonodavac) i apelanta (poklonoprimac), te da ga je ovjerio notar. Također, istaknuto je da je prvostepeni sud utvrdio da je ugovorom o poklonu apelantova majka poklonila predmetni stan apelantu, kao i da je dala saglasnost da se apelant u javnim knjigama upiše kao vlasnik predmetnog stana s dijelom 1/1. Dalje, niko od saslušanih svjedoka nije vidio ugovor o poklonu, niti je potvrdio da je namjera apelantove majke bila da dio predmetnog stana pokloni tužiteljici, te da tužiteljicini navodi da nije učestvovala u zaključenju ugovora o poklonu i da nije bila pozvana kada su apelant i njegova majka pravili ugovor o poklonu dovode do zaključka da nije bila želja i volja apelantove majke kao poklonodavca da tužiteljica učestvuje i ostvari pravo po osnovu ugovora o poklonu.

30. Prema stavu Općinskog suda iz provedenih dokaza, posebno ugovora o poklonu, može se zaključiti da je namjera poklonodavca, odnosno volja i želja bila da učini poklon samo jednom od bračnih partnera – apelantu, odnosno da predmetni stan predstavlja apelantovu posebnu imovinu koju je stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice po pravnom osnovu drugačijem od onoga navedenog u članu 251. Porodičnog zakona.

31. Ustavni sud ponavlja da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je tužiteljica trebala dokazati da je apelantova majka predmetni stan poklonila i njoj i apelantu. Dakle, Vrhovni sud je problematizirao pitanje koje se tiče pravila o teretu dokazivanja, te je, prema stavu Vrhovnog suda, tužiteljica bila dužna da dokaže činjenicu da je poklon učinjen za vrijeme trajanja bračne zajednice, a da teret dokazivanja da iz namjene poklona proizlazi suprotno, tj. da je apelantova majka željela učiniti poklon samo apelantu, leži upravo na apelantu. Prema stavu Vrhovnog suda, apelant je propustio dokazati svoju tvrdnju da se iz namjene poklona, odnosno okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je njegova majka željela učiniti poklon samo njemu. Međutim, Ustavni sud nalazi da su nižestepeni sudovi, na osnovu dokaza koji su izvedeni u toku postupka, utvrdili da apelant jeste dokazao da je njegova majka predmetni stan poklonila samo njemu, te su odbili tužiteljicin tužbeni zahtjev. Iz navedenog proizlazi da su i nižestepeni sudovi i Vrhovni sud istog stava da je na apelantu bio teret dokazivanja da je predmetni stan poklonjen samo njemu, u čemu Ustavni sud, imajući u vidu odredbe člana 123. ZPP-a, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Međutim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije ponudio obrazloženje zbog čega je na osnovu dokaza koji su provedeni u toku postupka izveo zaključak, koji je suprotan utvrđenju nižestepenih sudova, da apelant nije dokazao tvrdnju da je njegova majka predmetni stan poklonila samo njemu. Prema tome, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije obrazložio razloge na osnovu kojih se opredijelio da donese presudu kojom je preinačio nižestepene presude i usvojio tužbeni zahtjev, pa je shodno tome proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je predmetni stan poklonjen samo njemu jer za takav zaključak nije ponudio argumentirano obrazloženje.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud na osnovu izvedenih dokaza, a suprotno utvrđenju nižestepenih sudova, izveo zaključak da apelant nije dokazao tvrdnju da je predmetni stan poklonjen samo njemu, a da pri tome u obrazloženju odluke nije ponudio razloge za takav zaključak.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević