Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-204/21 (B. K.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Pristup sudu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-204/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-204/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Branka Kočić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Branka Kočić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 290351 20 Gž od 16. novembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 290351 18 I od 4. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branka Kočić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnijela je 20. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 290351 20 Gž od 16. novembra 2020. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), na prijedlog tražioca izvršenja („MF banka“ a.d. Banjaluka) podnesen radi prinudne naplate novčanog potraživanja protiv apelantkinje na osnovu izvršne isprave, otpravka originala u svrhu izvršenja notarskog ugovora o zasnivanju založnog prava na nepokretnosti od 20. aprila 2016. godine, određeno je izvršenje na nekretnini apelantkinje pobliže označenoj izrekom predmetnog rješenja.
3. Osnovni sud je zaključkom od 17. decembra 2019. godine predmetnu nepokretnost prodao tražiocu izvršenja za iznos od 91.000,00 KM.
4. Osporenim Rješenjem o dosudi Osnovnog suda broj 71 0 I 290351 18 I od 4. juna 2020. godine predmetna nekretnina je dosuđena u vlasništvo sa 1/1 dijela tražiocu izvršenja kao kupcu, te je određeno da mu se predmetna nekretnina preda u posjed i naloženo je Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka da upiše pravo vlasništva na predmetnoj nepokretnosti u korist tražioca izvršenja.
5. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja o dosudi Osnovnog suda od 4. juna 2020. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 290351 20 Gž od 16. novembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
6. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju postupak izvršenja, shodno odredbama člana 23. stav (1) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), pokrenut na osnovu notarski obrađene isprave na osnovu koje je u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova list broj 19388/20 k.o. Banjaluka upisana hipoteka na predmetnom stanu i tražilac izvršenja na osnovu takve izvršne isprave može u svrhu plaćanja obezbijeđenog potraživanja neposredno nakon dospjelosti zahtijevati izvršenje na toj nepokretnosti, ako je dužnik u originalu na ovo izričito pristao na osnovu odredbe člana 85. Zakona o notarima. Okružni sud je dalje naveo da iz otpravka originala broj OPU-595/2018, ugovora od 20. aprila 2016. godine, koji je ovjeren od strane notara N.B. iz Banjaluke proizlazi da su ugovor zaključili tražilac izvršenja, te M.K. i apelantkinja kao založni dužnici, kao i da su se predmetnim ugovorom založni dužnici saglasili sa založnim povjeriocem da se u njegovu korist radi obezbjeđenja potraživanja iz ugovora o kreditu (u iznosu od 150.000,00 KM) obezbijedi uspostava hipoteke na predmetnoj nepokretnosti. Okružni sud je dalje naveo da je založeni stan predmet izvršenja u konkretnom izvršnom postupku, te da je članom 4. navedenog ugovora o zasnivanju založnog prava uređeno podvrgavanje prinudnom izvršenju jer su ugovorne strane saglasne da se podvrgnu neposrednom prinudnom izvršenju bez odlaganja na nepokretnosti navedenoj u članu 3. tog ugovora na način što je izvršenje dopušteno prema svakodobnom vlasniku predmetne nepokretnosti. Okružni sud je naveo da se kod takvog stanja stvari tvrdnja apelantkinje da ona nije izvršenik i da nije zaključila bilo kakav ugovor o kreditu ukazuju u cijelosti neosnovanim, pa prvostepeni sud nije povrijedio odredbe čl. 69., 82. i 90. ZIP, kako to neosnovano u izjavljenoj žalbi tvrdi apelantkinja. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, postupajući po prijedlogu tražioca izvršenja donio rješenje o izvršenju i u skladu sa odredbama Glave X ZIP „Izvršenje na nepokretnosti” sproveo postupak izvršenja i to zabilježbom izvršenja, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti i prodajom nepokretnosti kako je to propisano odredbama člana 68. ZIP. Okružni sud je dalje naveo da je vrijednost predmetnog stana prvostepeni sud utvrdio, shodno odredbama člana 80. stav (3) ZIP, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke T.Š., te je na osnovu odredbi člana 82. ZIP donio zaključak o prodaji i shodno odredbama člana 89. stav (4) ZIP prodao nepokretnost tražiocu izvršenja za iznos od 91.000,00 KM. Okružni sud je takođe naveo da je prvostepeni sud, budući da nije bilo drugih zainteresovanih kupaca, pravilno donio pobijano rješenje kojim je predmetni stan dodijelio tražiocu izvršenja koji je istovremeno i kupac, shodno odredbama člana 93. st (1) i (2) ZIP.
Apelacioni navodi
7. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da je rješenje o dosudi doneseno uz kršenje pravila izvršnog postupka, a na njenu štetu. Apelantkinja naročito ističe da je predmetni postupak izvršenja proveden suprotno odredbama ZIP, te da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 62. i 82. navedenog zakona.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Osim toga, nesporno je da je apelantkinji omogućeno da o njenoj žalbi izjavljenoj protiv osporenog rješenja Osnovnog suda meritorno odluči Okružni sud (koji je predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i za svoje odlučenje dao jasne razloge), te su, stoga, neosnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević