Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-333/21 (D.Ć.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-333/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-333/21, rješavajući apelaciju koju je podnio D. Ć., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. Ć.
protiv Rješenja Okružnoga suda u Bijeljini broj 83 0 P 001846 20 Gvlž od 11. studenoga 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. D. Ć. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 1. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Bijeljini (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 001846 20 Gvlž od 11. studenoga 2020. godine.
2. Rješenjem Okružnoga suda od 21. svibnja 2020. godine odbačen je prijedlog apelanta, kojim je tražio ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka u predmeta toga suda broj 83 0 P 001846 07 P.
3. Osporenim rješenjem Okružnoga suda od 11. studenoga 2020. godine priziv apelanta je odbijen i rješenje Okružnoga suda od 21. svibnja 2020. godine je potvrđeno.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je pravomoćnom odlukom čije se ponavljanje traži odbačena tužba apelanta u dijelu u kojemu je tražio da se obveže tuženica (Republika Srpska) da mu na ime troškova prijevoza za razdoblje od 8. ožujka 2004. godine do 31. svibnja 2006. godine isplati određeni iznos, dok je tuženica obvezana da apelantu na ime troškova prijevoza za razdoblje od 1. lipnja 2006. godine do 14. studenoga 2008. godine isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu i ubuduće na isti način plaća putne troškove sve dok se ne primjene okolnosti koje opravdavaju prestanak obveze plaćanja, kao i da apelantu na ime neisplaćenoga regresa za određeno vremensko razdoblje isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Okružni je sud istakao da je apelant prijedlog za ponavljanje postupka utemeljio na odredbi čl. 51. st. 1. toč. 9. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), navodeći da je saznao za odluke Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) u svezi sa primjenom prava koja se odnose na institut zastare i pravovremenosti. Okružni je sud istakao da je odlučujući o prijedlogu za ponavljanje postupka sud isti odbacio kao nedozvoljen primjenom čl. 262. ZPP, u svezi sa čl. 21. st. 1. ZPP. Okružni je sud istakao da iz obrazloženja pobijane odluke proistječe da drugačije pravno shvaćanje suda u odnosu na čiju odluku se ponavljanje traži, nema karakter nove činjenice, kao i da Vrhovni sud pri odlučivanju o reviziji, kao izvanrednome pravnome lijeku, odluke donosi u sjednici vijeća, a ne na raspravi, shodno čemu ne stoji ni zakonski temelj za ponavljanje postupka da apelantu na taj način nije dana mogućnost rasprave pred sudom. Okružni je sud istakao da je odredbama ZPP određena stvarna nadležnost okružnoga suda za odlučivanje o prijedlogu za ponavljanje postupka, tako da je neutemeljeno inzistiranje apelanta da je o prijedlogu trebao odlučivati Vrhovni sud, jer se prijedlogom osporava odluka toga suda. Okružni je sud istakao da je neophodno istaknuti da je apelant odluku Vrhovnoga suda mogao osporavati podnošenjem apelacije Ustavnome sudu, koju je apelant i iskoristio, te je Ustavni sud i donio odluku AP-4521/15 od 10. travnja 2018. godine, u kojoj je odbio kao neutemeljenu apelaciju apelanta kojom se osporavala odluka Vrhovnoga suda. Okružni je sud istakao da navodi priziva, da je sud bio dužan da prilikom odlučivanja o prijedlog za ponavljanje postupka izravno primijeni Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija), te da sud nije cijenio niti jednu povredu na koju se apelant pozvao, nisu utemeljeni. Okružni je sud istakao da je obujam primjene i zaštite ljudskih prava na koje se apelant pozvao u prizivu razmotrio i Ustavni sud, te utvrdio da u ranijemu postupku, čije se ponavljanje traži, nije došlo do povrede ljudskih prava apelanta. Okružni je sud istakao da kod činjenice da je sudac pojedinac prijedlog za ponavljanje postupka odbacio, a iz obrazloženja pobijane odluke proistječe da je meritorno odlučivao i da je pravilno bilo isti odbiti kao neutemeljen, ali kako su pravne posljedice za apelanta iste i u slučaju odbacivanja ili odbijanja prijedloga, to je vijeće ovoga suda primjenom čl. 235. st. 1. toč. 2. u svezi sa čl. 263. st. 4. ZPP donio odluku kao u izreci.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka
14. Europske konvencije, te prava na slobodu kretanja roba i usluga, kapitala i osoba iz članka I/4 Ustava Bosne i Hercegovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu apelanta za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnome slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnome postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obvezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnoga suda AP-1040/07 od 26. lipnja 2007. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnoga postupka, ukoliko se u predmetnome slučaju radi u smislu autonomnoga značenja pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnoga slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obvezama apelanta iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proistječe da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnome postupku nije odlučivalo niti o imovinskim pravima apelanta iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Konačno, Ustavni sud ukazuje da se u osporenom postupku u kojem se, dakle, odlučivalo samo o tomu da li su ispunjeni uvjeti za ponavljanje postupka, nije odlučivalo niti o ostalim pravima na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, slijedom čega su i navodi apelanta o povredi prava na slobodu kretanja roba i usluga, kapitala i osoba iz članka I/4 Ustava Bosne i Hercegovine, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević