Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3354/19 (J. U.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3354/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine , u predmetu broj AP-3354/19, rješavajući apelaciju Jasmina Uzunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Uzunovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 142014 19 Kž 3 od 25. maja 2019. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 142014 18 K od 24. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmin Uzunović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Srđan Petrić, advokat iz Zenice, podnio je 22. avgusta 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 142914 19 Kž 3 od 23. maja 2019. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 142914 18 K od 24. decembra 2018. godine. Od apelantovog advokata je zatraženo 1. februara 2021. godine da dopuni apelaciju a što je on i učinio 4. februara 2021. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 43 0 K 142914 18 K od 24. decembra 2018. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 142914 19 Kž 3 od 23. maja 2019. godine, apelanta oglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude preduzetim 28. februara 2017. godine zajedno sa optuženim A.U., odnosno sam radnjama preduzetom 3. i 4. aprila 2018. godine, počinio produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 31. i 55. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) pa mu izrekao kaznu zatvora od jeden godine i šest mjeseci.
3. Iz obrazloženja presude Općinskog suda, pored ostalog, proizilazi da su protiv devet osumnjičenih, među kojim je bio i optuženi A.U. ali ne i apelant, naredbom suda od 25. januara 2017. godine određene posebne istražne radnje - nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i to mobilnog telefona označenog broja, kao i obuhvatanje svih razgovora koji budu vođeni između osumnjičenih, kao i drugi razgovori osumnjičenih sa trećim licima, odlazni, dolazni pozivi, ispis SMS i MMS primljenih i poslanih poruka između osumnjičenih i lica koja ostvaruju sa njima kontakte. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je naredbom suda od 27. februara 2017. godine u odnosu na optuženog A.U. određena posebna istražna radnja tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima. Naredbom suda od 27. februara 2017. godine prema optuženom A.U. produžene su posebne istražne radnje određene naredbom od 25. januara 2017. godine. Općinski sud je konstatovao da se ova naredba odnosila i na apelanta, kao i da su njom prema apelantu određene posebne istražne radnja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i to mobilnog telefona označenog broja. Naredbom suda od 29. marta 2017. godine produžena je istražna radnja prema optuženom A.U. tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude detaljno interpretirao listu poziva i sadržaj razgovora pribavljenih na osnovu pobrojanih naredbi, pored ostalih, i između apelanta i optuženog A.U. Nadalje, interpretirane su SMS poruke između apelanta i S.A., te između apelanta i K.J..
5. Općinski sud je zaključio da na osnovu sadržaja ostvarene komunikacije između apelanta i optuženog A.U., a koje je cijenio u vezi sa iskazima svjedoka E.K. utvrdio da je apelant predao drogu optuženom A.U. koju je ovaj prodao svjedoku E.K. i njegovom rođaku a od kojih je, nakon zaustavljanja od strane ovlaštenih službenih lica, droga oduzeta. U prilog navedenog, ukazano je i na zapisnik o uviđaju, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnik o dobrovoljnoj predaji privremeno oduzetih predmeta, svi sa datumom od 28. februara 2017. godine, te na zapisnik o otvaranju privremeno oduzetih predmeta od 20. marta 2017. godine.
6. Nadalje, iz obrazloženja presude Općinskog suda proizialzi da je na osnovu iskaza svjedoka A.I. koji je dolazio u Zenicu sa S.A. utvrđeno da je svjedok S.A. kontaktirao apelanta kako bi dogovorili kupovinu droge. Svjedok S.A. je na glavnom pretresu negirao da se kritičnog dana sastao sa apelantom pa sud ovakav iskaz doveo u vezu sa njegovim iskazom iz istrage kojom prilikom je izjavio upravo suprotno a kom je i poklonio vjeru. Prema stavu Općinskog suda iskaz iz istrage svjedoka S.A. je bio potkrepljen: iskazom svjedoka A.I., sadržajem telefonskih razgovora ostvarenih između njega i apelanta, zapisnikom o uviđaju, potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnikom o dobrovoljnoj predaji privremeno oduzetih predmeta, svi sa datumom od 3. aprila 2017. godine, te službenom zabilješkom Uprave policije od istog datuma sačinjenom od šest službenika među kojim i G.V. i A.K. a u povodu provođenja posebne istražne radnje - kontrola i tehničko snimanje telekomunikacija i tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta određene prema apelantovom telefonskom broju. U izjavi na glavnom pretresu svjedok A.K., koji je radio na provođenju posebnih istražnih radnji, je potvrdio da su apelant i svjedoci A.I. i S.A. ostvarili kontakt na označenom mjestu prilikom kog im je apelant nešto predao, te da je od svjedoka A.I. i S.A., nakon što su se zaustavili kod označene pumpe, oduzeta droga.
7. Općinski sud je na temelju iskaza svjedoka A.K. i G.V. koji su radili na provođenju posebnih istražnih radnji, sadržaja telefonske komunikacije između J. K. i apelanta utvrdio da je J.K. po prethodnom dogovoru sa apelantom došao do njegovog stana na označenoj adresi, te tom prilikom od njega kupio opojnu drogu, koju je nakon zaustavljanja od strane ovlaštenih službenih lica, dobrovoljno predao. U prilog navedenog ukazano je na potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnik o dobrovoljnoj predaji privremeno oduzetih predmeta koji su tom prilikom sačinjeni.
8. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi i da su neosnovanim ocjenjeni navodi apelantovog branioca da se u odnosu na apelanta u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Naime, u prilog tvrdnje da je apelant presudom Okružnog suda u Doboju osuđen za produženo krivično djelo u prometu opojnim drogama, počinjeno u periodu kada je protiv njega vođena istraga od strane. Kantonalnog tužilaštva Zenica, Općinskom sudu nije predočen niti jedan dokaz.
9. Kantonalni sud je presudom broj 43 0 K 142914 19 Kž 3 od 23. maja 2019. godine odbijene su kao neosnaovane žalbe apelanta i negovog branitelja te žalba oprtuženog optuženom A.U. te je potvrđena presuda Općinskog suda od 24. decembra 2018. godine. Neosnovanim su ocijene tvrdnje apelanta da, zbog nedostatka naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji u odnosu na njega, kao dokaz nisu mogli biti korišteni transkripti razgovora između njega i optuženog A.U.. S tim u vezi je ukazano sa iskaz svjedoka S.Š. koji je na jasna i nedvosmislen način pojasni kako se došlo do saznanja da je apelant sa optuženim A.U. uključen u izvršenje krivičnog djela, da je protiv optuženog A.U. nesporno postojala naredba prema kom je bila određena mjera tajnog prćenja i snimanja telekomunikacija, a apelant se našao u zoni kriminalnog djelovanja optuženog A.U..
10. U vezi sa žalbenim navodima o presuđenoj stvari Kantonalni sud je istakao da apelant nije predočio bilo kakvu sudsku odluku u vidu presude ili eventualnog rješenja, kojim je krivični postupak protiv apelanta, a za isto krivično djelo, okončan pravosnažno. Također, ukazano je i da apelant nije naveo ni kada su preduzete navodne krivičnopravne radnje, u koje vrijeme i mjestu za koje je oglašen krivim presudom Okružnog suda u Doboju.
11. Iz prilično konfuznih apelacionih navoda proizilazi da apelant, u suštini, tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. U prilog ovih tvrdnji apelant je istakao da iz osporenih odluka nije moguće zaključiti prema kojoj naredbi i od kada su se prema njemu primjenjivale posebne istražne radnje odnosno zašto se naredba o provođenju posebnih istražnih radnji u odnosu na optuženog A.U. odnosila i na njega u pogledu krivičnog djela od 28. februara 2017. godine. Slijedom navedenog apelant smatra da se osporene presude u odnosu na ovo krivično djelo zasnivaju samo na iskazima krim-istražitelja koji su bili uključeni u provođenje posebnih istražnih radnji a iz čijih iskaza na glavnom pretresu nije moglo biti utvrđeno šta su njegovim praćenjem utvrdili. Pri tom posebno ukazuje na iskaz istražitelja K., te svjedoka, također istražitelja V. i M.. Nadalje, apelant tvrdi i da je za isto krivično djelo već osuđen pravosnažnom presudom Okružnog suda u Doboju, a u prilog čega, kako navodi, govori i činjenica da su u istom periodu kada su provođene posebne istražne radnje od strane Kantonalnog tužilaštva Zenica provođenje i istražne radnje od strane Okružnog tužilaštva u Dobuju.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. U obrazloženju osporene prvostepene presude detaljno su interpretirani dokazi, koji su cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a na temelju čega je zasnovan zaključak o postojanju krivičnog djela i apelantove odgovornosti. Iz obrazloženja osporenih odluka proozilazi da je detaljno ispitan apelantov navod o postojanju odnosno nepostojanju naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji prema njemu, da je on ocjenjen neosnovanim, a razlozi i obrazloženja koje su sudovi s tim u vezi ponudili ne mogu se smatrati proizvoljnim. Pri tom, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava da je ostvario telefonski kontakt sa optuženim A.U., da mu je nakon toga predao drogu koju je ovaj prodao E.Š., kao i da je sve navedeno potkrepljeno dokazima materijalne prirode (zapisnik o uviđaju, o dobrovoljnoj predaji privremeno oduzetih predmeta i dr.) a koje i ne osporava. Suprotno tvrdnjama apelanta iz osporenih presuda proizilazi i da su detaljno interpretirani iskazi svjedoka-ovlaštenih službenih lica K., V. i M. koji su učestvovali u provođenju istražnih radnji, da su ovi dokazi cijenjeni u vezi sa ostalim provedenim dokazima, kao i da apelant u apelaciji ne tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da ih na pretresu pred sudom unakrsno ispituje i osporava. Najzad, kao ni u postupku pred redovnim sudovima, apelant ni u apelaciji nije ponudio bilo kakav dokaz u prilog tvrdnji da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
17. Nadalje, apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako to apelant nije eksplicitno naveo iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova pa samo činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na efektivni pravni lijek nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
18. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pojedinačno i u vezi sa pravom na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Najzad, apelant je u apelaciji istakao i da mu je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kako ove tvrdnje ničim nisu potkrepljene a iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu ne proizlazi da se krivični postupa protiv apelanta ticao odlučivanja o navedenom pravu, Ustavni sud se nije upuštao i ispitivanje ovog dijela navoda.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević