Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3018/19 („Mikroelektronika“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zastara
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3018/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-3018/19, rješavajući apelaciju „Mikroelektronike“ a.d. Banjaluka na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Mikroelektronike“ a.d.
Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 111365 19 Rev od 12. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Mikroelektronika“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 111365 19 Rev od 12. juna 2019. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 111365 14 Ps od 29. juna 2018. godine obavezan je apelant da Republici Srpskoj, Ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime ispunjenja ugovora o preuzimanju kredita, isplati određene iznose na ime glavnog duga, zakonske zatezne kamate na glavni dug za period od 31. oktobra 2014. godine do 18. aprila 2018. godine, te na ime ugovorene kamate od 2 % godišnje za period od 31. marta 2004. godine do 30. juna 2006. godine i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga i iznos ugovorene kamate počev od 19. aprila 2018. godine pa do isplate, sve bliže označeno u izreci presude. Također, obavezan je apelant da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka. Istovremeno, odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da mu se isplati zakonska zatezna kamata na iznos ugovorene kamate za period od 31. oktobra 2014. godine do 18. aprila 2018. godine u određenom iznosu, kao neosnovan.
3. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je po provedenom postupku utvrdio da su 2. juna 1998. godine „Kristal banka“ a.d. Banjaluka, kao davatelj kredita i MDP ,,Čajavec“ - ZDP ,,Mikroelektronika“ Banjaluka, kao korisnik kredita zaključili ugovor o deviznom kreditu na određeni iznos i određeni vremenski period, sve precizirano u presudi, sa kamatom od 2 % na godišnjem nivou. Nadalje, utvrđeno je da MDP „Čajavec“ - ZDP ,,Mikroelektronika“ Banjaluka nije u roku otplatio navedeni kredit, tako da je na osnovu zaključka Vlade RS od 11. aprila 2002. godine, 4. juna 2002. godine zaključen ugovor o preuzimanju kredita između Vlade RS, kao povjeritelja i apelanta, kao dužnika, kojim ugovorom je Vlada RS preuzela nekadašnje potraživanje „Kristal banke“ a.d. Banjaluka u odnosu na apelanta i postala povjeriteljem tog potraživanja u određenom iznosu preciziranom u presudi, na način pobliže opisan u navedenom ugovoru o preuzimanju kredita. Također, utvrđeno je da je tim ugovorom o preuzimanju kredita bilo dogovoreno da potraživanje po osnovu tog ugovora dospijeva sa 31. marta 2007. godine, na način pobliže opisan u ugovoru, te da je zbog nezavidne finansijske situacije apelanta tužitelj donio rješenje o reprogramiranju obaveze apelanta, na način da ta obaveza apelanta dospijeva 30. juna 2009. godine pod uslovima iz rješenja o reprogramiranju obaveze. Isto tako, utvrđeno je da apelant nije ispunio svoju obavezu do 30. juna 2009. godine, te da je tužitelj podnio tužbu prvostepenom sudu 31. oktobra 2014. godine, kao i da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlaze određeni iznosi za određene vremenske periode vezano za potraživanje tužitelja, sve precizirano u presudi.
4. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je ukazao da je zahtjev tužitelja osnovan u smislu relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je valjalo donijeti odluku kao u izreci presude. Pri tome, Okružni privredni sud je naveo da predmetno potraživanje nije zastarjelo kada se ima u vidu da nije protekao rok zastarjelosti potraživanja iz odredaba člana 371. ZOO, kod činjenice da je potraživanje dospjelo 30. juna 2009. godine, a da je tužba podnesena prvostepenom sudu 31. oktobra 2014. godine.
5. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 111365 18 Pž od 14. marta 2019. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu potvrđena. Također, odbijen je i zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 111365 19 Rev od 12. juna 2019. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 111365 18 Pž od 14. marta 2019. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je predmetno potraživanje tužitelja osnovano u smislu člana 262. stav 1. ZOO. Nadalje, ukazano je kada se ima u vidu da je potraživanje tužitelja dospjelo 30. juna 2009. godine, a da je tužitelj podnio tužbu 31. oktobra 2014. godine, također je pravilan zaključak nižestepenih sudova da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, jer nije protekao rok zastarjelosti potraživanja iz člana 371. ZOO. Vrhovni sud je istakao da na takav zaključak ne utiču revizioni prigovori, da je potraživanje tužitelja zastarjelo u smislu člana 374. ZOO, jer se radi o ugovoru o prometu roba i usluga zaključenog između pravnih lica. U vezi s tim, ukazano je da je to zbog toga što potraživanje iz ugovora o kreditu, kao i potraživanje iz ugovora o zajmu, koji karakter ima predmetni ugovor, ne zastarijevaju u trogodišnjem roku iz člana 374. ZOO, jer se ne radi o potraživanju iz ugovora o prometu roba i usluga. Naime, sintagma „promet roba i usluga” podrazumijeva uz promet robe karakterističan ugovor o prodaji i prometu usluga, kojima se promet robe olakšava (u pravilu trgovinskih usluga koji prate platni promet, npr. prevoz, špedicija, komisiona trgovina, zastupanje), te takve usluge koje se mogu u širem smislu izjednačiti sa prodajom robe (npr. ugovor o djelu, građenju). Prema tome, ukazano je da se ugovor o zajmu, odnosno kreditu, ne bi se mogao svrstati u kategoriju usluga koje ima u vidu član 374. ZOO, a pojam ugovora o prometu robe i usluga iz ovog propisa ne može se izjednačiti sa pojmom ugovora u privredi datom u članu 25. st. 2. i 3. ZOO.
8. Također, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani i revizioni prigovori da je u predmetnom slučaju valjalo primijeniti odredbe čl. 372. i 373. ZOO jer se ne radi o povremenim potraživanjima i anuitetima, koje imaju u vidu odredbe čl. 372. i 373. ZOO. Dakle, ukazano je da je to zbog toga što se zahtjevom iz tužbe traži ispunjenje ugovorene obaveze apelanta u ukupnom iznosu preciziranom u presudi, čija isplata je bila dogovorena u ratama, odnosno obrocima. Naime, navedeno je da od povremenih potraživanja i anuiteta valja razlikovati druga obročna i djelimična davanja kao vidove ispunjenja obaveze. U vezi s tim, istaknuto je da se pod otplatama u obrocima i drugim djelimičnim ispunjenjima podrazumijevaju potraživanja iz obligacija (po pravilu ugovornih) kod kojih je ukupna obaveza podijeljena u jednake obroke, odnosno rate koje dospijevaju u jednakim vremenskim razmacima, koji ukupno posmatrani, mogu biti i duži od godinu dana. Dakle, ako se radi o takvom potraživanju kod koga je obaveza podijeljena na jednake rate (obroke) koje dospijevaju u jednakim vremenskim razmacima, dužim od godinu dana, takva potraživanja zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost potraživanja iz pravnog posla iz koga proističu. Kod takvog stanja stvari, ukazano je da nema uticaja na drugačiji zaključak suda pozivanje apelanta na presudu Vrhovnog suda od 14. maja 2010. godine, zasnovanu na neistovjetnom činjeničnom utvrđenju.
9. Najzad, Vrhovni sud je naveo kada se ima u vidu, da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 18. aprila 2018. godine, te iskaza tog vještaka na ročištu održanom 8. maja 2018. godine, jasno proizlazi, da je vještak finansijske struke izvršio finansijsko vještačenje u pogledu visine predmetnog potraživanja, shodno finansijskoj dokumentaciji tužitelja koja se nalazila u spisu, onda se neosnovano revizijom ističe da vještak finansijske struke nije izvršio analizu finansijske dokumentacije koju je tužitelj dostavio u sudski spis uz tužbu.
10. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da predmetno potraživanje nije osnovano i da osporena presuda nije obrazložena. Također, apelant ukazuje da je potraživanje tužitelja zastarjelo u smislu člana 374. ZOO jer se radi o potraživanju iz ugovora o prometu roba i usluga, pri čemu apelant navodi da se ugovor o zajmu, odnosno kreditu, može svrstati u kategoriju usluga koje ima u vidu član 374. ZOO. Nadalje, apelant ukazuje da je u predmetnom slučaju valjalo primijeniti odredbe čl. 372. i 373. ZOO jer se radi o povremenim potraživanjima i anuitetima, koje imaju u vidu navedene zakonske odredbe. Isto tako, apelant navodi da je njegovo pozivanje na presudu Vrhovnog suda od 14. maja 2010. godine moglo uticati na drugačiji zaključak Vrhovnog suda u konkretnom slučaju. Najzad, apelant smatra da vještak finansijske struke nije izvršio analizu finansijske dokumentacije koju je tužitelj dostavio u sudski spis uz tužbu.
Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 371.
Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.
(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unapred određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga delimična ispunjenja.
Član 373. stav (1) (1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastareva za pet godina, računajući od dospelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja posle koga dužnik nije vršio davanja.
Član 374. stav (1) (1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Ustavni sud nalazi da je u postupku, pored ostalog, obavezan apelant da tužitelju, na ime ispunjenja ugovora o preuzimanju kredita, isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode na ime glavnog duga, zakonske zatezne kamate na glavni dug, te na ime ugovorene kamate od 2 % godišnje i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga i iznos ugovorene kamate, sve bliže označeno u izreci prvostepene presude. Ustavni sud smatra da je, suprotno svim navodima apelanta, Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević