Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-977/19 (F.S.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-977/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 977/19, rješavajući apelaciju F. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija F. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 505585 18 Kž od 7.
novembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. F. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. marta 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 505585 18 Kž od 7. novembra 2018. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio nastupanje pravomoćnosti presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 505585 15 K i odložio tok roka od jedne godine za isplatu na ime naknade štete do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji“. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 977/19 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 23. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 505585 15 K od 15. decembra 2017. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo pronevjera u službi iz člana 384. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i izrečena mu je uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora od dvije godine i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko: a) u roku od pet godina od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo, b) apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude plati oštećenoj ASA PSS d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: oštećena) iznos od 21.000,00 KM na ime naknade štete. Sud je, na osnovu člana 212. stav 3. ZKPFBiH u vezi sa odredbom člana 66. KZFBiH, oštećenoj „dosudio imovinskopravni zahtjev u iznosu od 21.000,00 KM, pa se optuženom nalaže da u roku od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti ove presude oštećenoj isplati novčani iznos od 21.000,00 KM na ime naknade štete pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i pod prijetnjom opoziva izrečene uvjetne osude“. U preostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva oštećena je upućena da imovinskopravni zahtjev ostvari u parničnom postupku.
6. Apelant je proglašen krivim što je tokom aprila 2013. godine, obavljajući poslove radnog mjesta savjetnik za prodaju rabljenih vozila kod oštećene, u svojstvu odgovornog lica, u smislu člana 2. stav 6. KZFBiH, dogovorio sa kupcem S. S. prodaju vozila za ukupnu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 21.000,00 KM. S. S. je nekoliko dana kasnije predao novac svom rođaku B. Dž. i dao mu uputu da s tim novcem ode u prostorije oštećene i da se javi zaposleniku oštećene E. H., što je B. DŽ. i učinio. U prostorijama oštećene B. Dž. se sastao sa E. H., te zajedno s njim otišao u poslovnu prostoriju oštećene koju je koristio apelant, pa je B. DŽ. u prisustvu E. H. prebrojao novac u iznosu od 21.000,00 KM koji je predao apelantu na ime uplate kupoprodajne cijene vozila, a u ime i za račun S. S. Taj novac je apelant primio, pa načinio i predao račun - otpremnicu koju je u rubrici „Odobrio" potpisao apelant, a u rubrici „Preuzeo" u ime S. S. potpisao B. Dž. Nakon toga je B. Dž., u ime S. S., potpisao ugovor o kupoprodaji rabljenog vozila bliže označenog u presudi za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 21.000,00 KM, te je B. Dž. preuzeo vozilo, kao i kupoprodajnu dokumentaciju i dokumentaciju vozila. Tada je apelant, postupajući protivno važećoj proceduri za prodaju vozila, izdanje broj 7. broj QSP3-7.2.1./2, koja se kod oštećene primjenjivala od 12. februara 2013. godine (kojom je u tački 5.8. u stavu 2. definirano da savjetnik za prodaju prilikom prodaje vozila za gotovinu izrađuje račun uz napomenu da se radi o gotovinskom plaćanju i taj račun uručuje kupcu, nakon čega zajedno s kupcem odlazi do blagajne gdje kupac vrši uplatu, pri čemu blagajnik i kupac ovjeravaju račun i time potvrđuju da je kupac predao novac, a blagajnik da je novac primio), primljeni novac u iznosu od 21.0000,00 KM prisvojio za sebe i oštetio oštećenu za taj iznos, čime je počinio krivično djelo pronevjera u službi.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužiteljstvo optužnicom broj T09 0 KTPO 0062294 13 od 20. maja 2015. godine optužilo apelanta da je radnjama opisanim u optužnici počinio krivično djelo pronevjera u službi. Tokom glavnog pretresa provedeni su dokazi optužbe i odbrane saslušanjem svjedoka označenih u presudi, te uvidom i čitanjem materijalne dokumentacije označene u presudi. U svojstvu svjedoka ispitan je i apelant. Kao dokazi optužbe kojim se pobijaju navodi odbrane provedeno je ispitivanje svjedoka H. S., te odgovor na zahtjev za dostavljanje dokumentacije oštećene od 14. septembra 2017. godine sa Procedurom za prodaju vozila broj QS P3-7.2.1/2 i print screen internog portala oštećene, a kao dokaz odbrane kojim se pobijaju navodi optužbe provedeno je ispitivanje svjedoka H. B.
8. Navedeno je da je apelant prigovorio zakonitosti dokaza optužbe Procedura za prodaju vozila broj QS P3-7.2.1/2, budući da, prema njegovoj tvrdnji, dokument kao što je Procedura mora imati adekvatnu formu, potpis i pečat, te mora biti na adekvatan način objavljen i u skladu sa Zakonom o privrednim društvima i Zakonom o radu učinjen dostupnim svim zaposlenicima, dok objavljivanje na internom portalu nije u skladu sa Zakonom. U vezi s tim, sud je naveo da je taj prigovor odbio budući da je Tužiteljstvo uz Procedure dostavilo podnesak oštećene od 14. septembra 2017. godine kojim se potvrđuje da se radi o njenom dokumentu, pa sud nije imao dilemu da se radi o autentičnom dokumentu tog pravnog lica. S druge strane, u pogledu prigovora na koji način je objavljena predmetna procedura, sud je ukazao da se taj prigovor ne može smatrati prigovorom zakonitosti dokaza budući da je dokaz pribavljen na zakonit način i njegova autentičnost nije sporna. Ukazano je da je odredbom člana 289. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) propisano da su za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije potrebni originalno pismeno, zapis ili fotografija osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom. Izuzetno od ovog stava, može se koristiti kao dokaz i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original. U konkretnom slučaju ovlašteno lice oštećene navedenim podneskom je potvrdilo da se radi o autentičnom dokumentu koji je neizmijenjen u odnosu na original.
9. Nadalje, navedeno je da je na ročištu za glavni pretres Tužiteljstvo izmijenilo optužnicu u dijelu činjeničnog opisa na način da je tekst iza riječi „dokumentaciju od vozila” izmijenilo tako da stoji “na taj način postupajući protivno važećoj proceduri za prodaju vozila, izdanje broj 7. broj QSP3~7.2.1./2 koja je bila u primjeni od 12.2.2013. godine u ASA PSS d.o.o. Sarajevo kojom je u tački 5.8. u stavu 2. definirano da savjetnik za prodaju prilikom prodaje vozila za gotovinu izrađuje račun uz napomenu da se radi o gotovinskom plaćanju i taj račun uručuje kupcu, nakon čega zajedno sa kupcem odlazi do blagajne gdje kupac vrši uplatu pri čemu blagajnik i kupac ovjeravaju račun i time potvrđuju da je kupac predao novac, a blagajnik da je novac primio, te postupajući protivno tački 5.12. navedene Procedure, gdje je, između ostalog, propisana obaveza savjetnika za prodaju vozila da provjeri da li je izvršena kompletna uplata vozila, odnosno da li je kupac izmirio svoj dug, a što se vrši provjerom finansija za uplatu, odnosno provjerom knjigovodstvene kartice u računovodstvu, a tek zatim izvrši isporuka vozila, da bi nakon toga [apelant] primljeni novac u iznosu od 21.000,00 KM prisvojio za sebe i oštetio ASA PSS d.o.o. Sarajevo za isti iznos“. U preostalom dijelu optužnica je ostala neizmijenjena.
10. Da je apelant u kritičnom periodu bio zaposlenik oštećene, da je obavljajući poslove zaposlenika na radnom mjestu savjetnik za prodaju rabljenih vozila faktički imao svojstvo odgovornog lica kod oštećene, u smislu člana 2. stav 6. KZFBiH, odnosno da mu je, s obzirom na njegovu dužnost iz radnog odnosa, povjeren određeni krug poslova koji se odnose na upravljanje i rukovanje imovinom društva, kao i da je apelant realizirao prodaju rabljenog motornog vozila kupcu S. S. sud je van svake sumnje utvrdio iz provedenih dokaza, a te činjenice u toku glavnog pretresa nije osporavala odbrana.
11. Sud je, nadalje, ispitao da li je tužilac van razumne sumnje dokazao da apelant novac od prodaje predmetnog vozila u iznosu od 21.000,00 KM nije predao na blagajnu, odnosno u računovodstvo firme, kakvu obavezu je imao. Radi dokazivanja te odlučne činjenice, po prijedlogu Tužiteljstva ispitan je stalni sudski vještak iz oblasti finansija i računovodstva Abid Hodžić, koji je na glavnom pretresu iznio svoj nalaz i mišljenje koje je izradio po naredbi Tužiteljstva. Vještak je utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kao savjetnik za prodaju rabljenih vozila, da je predmetno vozilo prodao kritičnog dana, te da je vozilo istoga dana predato ovom kupcu i, po stanju dokumentacije, da je kupac platio to vozilo u gotovini u iznosu od 21.000,00 KM. Taj iznos od 21.000,00 KM nije nikada položen na račun bilo unošenjem novca predajom gotovine na blagajnu, niti predajom i polaganjem novca na transakcijski račun Društva. Prema odredbama Zakona o finansijskom poslovanju, lice koje preuzme novac dužno je da položi novac u blagajnu istog ili narednog dana. Za iznos od 21.000,00 KM je umanjena imovina oštećene koji nije uplaćen, ni položen na račun. Vještak je, također, istakao da, prema normativnom aktu o opisu poslova i radnih zadataka, optuženi na poslovima na koje je raspoređen nije ni mogao izvršiti naplatu novca na osnovu normativnog akta Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta i opisu poslova apelanta kao savjetnika za prodaju rabljenih vozila, već je trebalo da pošalje kupca na blagajnu da uplati novac, ili da položi novac na račun. U spisu ne postoji nalog blagajne da je novac primljen. Dalje, Općinski sud je naveo da vjerodostojnost i tačnost zaključka vještaka Hodžića nisu dovela u pitanje ni pitanja odbrane kako vještak zna da je apelant zaključio predmetni ugovor, jer za sud nije ni važno ko je faktički ugovor potpisao, već da je optuženi ugovor realizirao, koju činjenicu ni sam apelant nije osporio, pri čemu je ta činjenica dokazana drugim dokazima (navedenima na strani 5, pasus 4 i strani 6, pasus 1 presude). Navedeno je da za sud nije od značaja da li je vještak upoznat kojim je tačno aktom oštećene propisan način prodaje i rukovanjem novcem od prodaje vozila savjetnika za prodaju vozila, budući da je jedina važna činjenica koja je sudu od značaja nalaz i mišljenje vještaka da u blagajnu društva ili na račun društva nije uplaćen novac od prodaje predmetnog vozila. Dalje, navedeno je da sastavni dio spisa u vidu dokaza nije bio Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta oštećene, ali da je sud iz drugih dokaza (kako je obrazloženo u presudi) utvrdio da je apelant obavljao prodaju rabljenih vozila i faktički preuzimao novac od prodaje, što je bila uobičajena praksa u predmetnom društvu u inkriminirano vrijeme. U nastavku obrazloženja Općinski sud je interpretirao iskaze svjedoka E. K., koja je u kritično vrijeme bila zaposlena na poslovima koji se odnose na finansije, platni promet i poslove blagajne oštećene, H. S., koji je bio direktor oštećene i I. P., advokata oštećene, i naveo da je iz navedenih dokaza sud van razumne sumnje utvrdio da ni apelant, niti neko drugi u njegovo ime u blagajnu oštećene nije predao iznos od 21,000,00 KM od prodaje rabljenog vozila.
12. Sud je naveo da je prilikom razmatranja da li je dokazana tvrdnja Tužiteljstva da je apelant s namjerom da pribavi protivpravnu imovinsku korist primljeni novac u iznosu od 21.000,00 KM prisvojio za sebe, utvrdio da apelant, nakon što je primio novac za vozilo, taj novac nije uplatio na blagajnu oštećene, niti njen bankovni račun. Prema Proceduri za prodaju vozila broj QS P3-7.2.1/2, apelant je kao savjetnik za prodaju, kako je propisano odredbom tačke 5.8. u stavu 2. Procedure, bio dužan prilikom prodaje vozila za gotovinu izraditi račun uz napomenu da se radi o gotovinskom plaćanju i taj račun uručiti kupcu, nakon čega je trebalo da zajedno s kupcem ode do blagajne gdje bi kupac izvršio uplatu, pri čemu blagajnik i kupac treba da ovjere račun i time potvrde da je kupac predao novac, a blagajnik da je novac primio. Sud je istakao da navedena obaveza apelantu nije mogla biti nepoznata budući da je bila objavljena na internoj web-stranici ovog društva, pri čemu je činjenicu da su procedure postojale i u štampanoj formi potvrdio upravo svjedok odbrane Bajraktarević. Dakle, apelantu nije moglo biti nepoznato da gotov novac od prodaje vozila mora biti položen u blagajnu Društva/računovodstvo koja se nalazila u zgradi preko puta, što je priznao i sam apelant u svom iskazu. Da je navedena obaveza postojala, potvrdili su i drugi svjedoci u svojim iskazima (poimenično označeni u presudi). Na osnovu navedenoga, odnosno činjenice da je apelant novac nesporno primio, a da novac nije predao na blagajnu, niti bankovni račun oštećene, Općinski sud je zaključio da je apelant predmetni novac prisvojio, jer nijedna druga verzija događaja nije vjerovatna, niti predstavlja razumnu pretpostavku.
13. Dalje, sud je konstatirao da nijedan svjedok odbrane nije imao neposredna saznanja o prodaji konkretnog vozila, niti o novcu koji je isplaćen na ime prodaje tog vozila, nego su svjedoci, koji su bili zaposlenici oštećene u predmetnom periodu, svjedočili o načinu rada, te o općim okolnostima poslovanja u odjelu servisa i prodaje u to vrijeme. Sud je prihvatio činjenicu koju je isticala odbrana u toku dokaznog postupka da je u servisu (koji je potpuno odvojen odjel u odnosu na prodaju rabljenih vozila) postojao sef/kasa kojem je pristup imalo više ljudi u koji se, pored novca od servisa i prodaje dijelova, odlagao i gotov novac od prodaje rabljenih vozila, u pravilu, ukoliko je naplaćen poslije 16 sati, kada banke i direkcija više ne rade, ali i da je novac odlagan i u svako doba tokom radnog vremena, te da se u blagajnu nosio u pravilu sutradan. Sud je prihvatio i da je novac iz te kase od servisa zajedno s novcem od prodaje rabljenih vozila znalo nositi više lica u glavnu blagajnu koja se nalazila u zgradi preko puta. Sve navedeno proistječe iz iskaza svjedoka odbrane, ali i svjedoka optužbe. Za sud nije bilo sporno da u praksi prilikom prodaje rabljenih vozila nije poštovana obaveza iz Procedure da savjetnik za prodaju vozila, zajedno s kupcem, odlazi na blagajnu gdje kupac predaje novac i dobiva potvrdu o uplati, već da se faktički naplata cijene vozila vršila na način da se novac predavao savjetniku koji bi novac predavao u blagajnu. Međutim, sud nije ocijenio kao vjerovatnu apelantovu tvrdnju da je predmetni novac predao u kasu servisa koji je neko od kolega kasnije trebalo da preda blagajnici i da se novcu nakon toga gubi svaki trag, a da apelant i nije znao da novac nije predat blagajnici, kako proistječe iz njegovog iskaza. Sud je zaključio da je apelantu nesporno poznato da je za svaki pojedinačan polog novca na blagajnu morao dobiti potvrdu koju izdaje glavna blagajna da je novac primljen. Međutim, iz iskaza svjedoka Kusturice – blagajnice i vještaka Hodžića proistječe da uplata nikada nije izvršena, te da takva potvrda nije izdata. Ni apelant nije tvrdio, nije dokazivao, niti na drugi način učinio vjerovatnim da je on za predmetnu uplatu takvu potvrdu dobio, bilo da je novac iz kase na blagajnu predao sam ili neko drugi. S obzirom na navedeno, Sud nije našao da je vjerovatno da je optuženi tek tako ostavio iznos od 21.000,00 KM u kasu servisa, te da mu jednostavno nije poznato šta se s novcem desilo, da nikada nije provjerio da li je novac predat na blagajnu, niti da li je izdata potvrda za polog tog novca, računajući da jeste, kakva teza proistječe iz njegove odbrane. Imajući u vidu da se radi o značajnom iznosu novca, te činjenici da je apelant u predmetnom pravnom licu bio zaposlen niz godina prije inkriminiranog događaja, dakle, njegove radne obaveze i dužnosti mu nisu bile novina, niti nepoznanica, da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio zrela osoba (31 godina života), sud nije prihvatio tezu odbrane da je apelant lakomisleno novac predao u kasu servisa i potom prosto računao da je novac predao blagajnici neko od kolega, a da za navedeni polog nikada nije tražio potvrdu, niti je provjerio da li je novac zaista položen, prebacujući takvim tvrdnjama odgovornost na treća lica koja su imala pristup kasi servisa. Apelant je u tom kontekstu u svom iskazu u svojstvu svjedoka tvrdio da je novac od prodaje predmetnog vozila predao u sef servisa, te da je putem telefona obavijestio blagajnicu da se u sefu/kasi nalazi predmetni novac. Međutim, iz iskaza svjedoka Kusturice - blagajnice proistječe da ona nije znala za navedenu prodaju, jer joj novac nije donesen, te da je o tom novcu u vrijeme prodaje niko nije obavijestio, već je obaviještena naknadno da novac nedostaje. Ovakva teza odbrane za sud nije prihvatljiva, jer nije razumna, niti je učinjena vjerovatnom, protivna je svim drugim provedenim dokazima i očigledno predstavlja konstrukciju koja je usmjerena na izbjegavanje odgovornosti optuženog. Ukazano je da su po apelantovom prijedlogu, odnosno prijedlogu odbrane, provedeni i drugi dokazi, ali da iz njihovog sadržaja kako pojedinačno, tako i u vezi sa drugim provedenim dokazima sud nije utvrdio činjenično stanje drukčije od izloženog.
14. Općinski sud je naveo da je kao vjerodostojne prihvatio iskaze svih svjedoka optužbe, kao i odbrane koji su svi prenijeli svoja saznanja o događaju i općim okolnostima koje su im poznate, kao i da nijedan ispitani svjedok nema motiv da lažno tereti apelanta. Kada je u pitanju vjerodostojnost iskaza svjedoka odbrane, ali i svjedoka optužbe (označenih u presudi), sud je konstatirao da je svaki od tih svjedoka prenio svoja saznanja o poslovanju i načinu rada kod oštećene, svaki iz svog ugla poznavanja poslovanja, te da su svi u bitnom saglasno opisali radne procese prema svom najboljem znanju s razlikama koje su za predmetni slučaj nevažne, ali prirodne, jer svi zaposlenici nisu obavljali istu vrstu posla, pa i nisu mogli detaljno poznavati sve radne procese, zbog čega su njihovi iskazi ocijenjeni vjerodostojnim. Istaknuto je da je posebna pažnja posvećena iskazu svjedoka Kusturice budući da je njen iskaz, uz nalaz i mišljenje vještaka, bio od odlučnog značaja za utvrđivanje činjenice da li je predmetni novac položen u blagajnu Društva, odnosno njoj predat. Sud je smatrao da je svjedok Kusturica detaljno i neprotivrječno opisala kakav je bio postupak s novcem od naplate prodate usluge, dijelova ili vozila, te saglasno drugim svjedocima navela da je ona lično primala gotov novac i da je za to obavezno izdavala potvrde. Svjedok je bila izričita u tvrdnji da novac od apelanta, niti bilo koga drugog od prodaje predmetnog vozila nije primila, pa da za njega nije ni mogla izdati potvrdu. Kako iz iskaza svjedoka odbrane Bajraktarevića, koji je radio isti posao kao i apelant i koji je apelanta uveo u posao, proistječe da je za svaki polog novca od Kusturice dobivao potvrdu o prijemu novca, a kako odbrana nije učinila vjerovatnim da je novac predat i da o tome postoji potvrda, sud nije našao razlog da posumnja da ovaj svjedok govori neistinu i da lažno tereti apelanta, posebno imajući u vidu da je ovakav iskaz svjedoka u potpunosti saglasan s nalazom i mišljenjem vještaka Hodžića, koji je nalaz i mišljenje donio na osnovu analize-poslovnih knjiga, blagajničkih dnevnika, izvoda banke, odnosno prometa po računima Društva u kritičnom periodu i utvrdio da predmetni novac na blagajnu Društva, niti na bankovni račun Društva do donošenja nalaza i mišljenja nije predat. Istaknuto je da je sud nalaz i mišljenje vještaka Hodžića u cijelosti prihvatio, nalazeći da je načinjen prema najboljem znanju vještaka, u skladu s pravilima nauke i struke, te dugogodišnjim profesionalnim iskustvom, zasnovan na objektivnoj računovodstvenoj i knjigovodstvenoj dokumentaciji Društva oštećene i nespornim naučnim metodama, a koji je u relevantnom dijelu potvrđen iskazom svjedoka Kusturice. Osim toga, istaknuto je da je sud sve materijalne dokaze kako optužbe, tako i odbrane ocijenio vjerodostojnim i sadržaj u njima tačnim, jer se radi o dokumentima oštećene u kojima je konstatirano određeno činjenično stanje koje je potvrđeno iskazima svjedoka.
15. Sud je ukazao da, ocjenjujući ga samostalno i u vezi s drugim dokazima, nije kao vjerodostojan ocijenio iskaz koji je apelant dao u svojstvu svjedoka u kojemu tvrdi da je predmetni novac ostavio u kasu/sef servisa o čemu je obavijestio službenike glavne blagajne Društva, čime teret odgovornosti za novac prebacuje na treća lica koja su imala pristup kasi, te na službenike glavne blagajne ovog društva, budući da je ovakav iskaz sam po sebi nelogičan i nerazuman (kako je detaljno pojašnjeno u obrazloženju na strani 10, pasus 3 presude), a koji je suprotan i svim provedenim dokazima optužbe, ali i odbrane, jer nijedan dokaz ne ukazuje na tačnost apelantovog iskaza. Iskaz optuženog, prema tome, očigledno se pokazuje kao usmjeren na izbjegavanje krivice u ovom krivičnom predmetu zbog čega ga sud nije prihvatio kao tačan.
16. Općinski sud smatra da je van razumne sumnje utvrđeno da apelant nije predao novac na blagajnu ili bankovni račun oštećene, niti u kasu servisa, već da je navedeni iznos novca, koji prelazi iznos od 10.000 KM, koji mu je bio povjeren u službi, prisvojio, pa su se na taj način u radnjama optuženog stekla objektivna obilježja bića krivičnog djela pronevjera u službi iz člana 384. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Da je apelant navedene pokretne stvari prisvojio s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi u smislu odredbe člana 384. stav 1. KZFBiH, sud je utvrdio na osnovu činjenice da je optuženi prisvojio novac u većem iznosu (21.000,00 KM) koji je zadržao a koja okolnost nesumnjivo ukazuje na predmetno subjektivno obilježje krivičnog djela pronevjera u službi iz člana 384. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.
17. Dalje, ukazano je da je, analizirajući činjenični opis izmijenjene optužnice, sud utvrdio da su pojedini dijelovi činjeničnog opisa suvišni, i to jedan dio od navoda koje je Tužiteljstvo prilikom izmjene optužnice dodalo, a odnosi se na obavezu savjetnika za prodaju iz Procedure za prodaju vozila broj QS P3-7.2.1/2 da provjeri da li je izvršena uplata cijene vozila. Naime, optuženom se na teret ne stavlja da je prema novcu koji mu je povjeren u službi nesavjesno postupao, već mu se stavlja na teret da je s namjerom da pribavi protivpravnu imovinsku korist novac koji mu je povjeren prodajom vozila prisvojio, pa je samim tim nelogično da će apelant kontrolirati da li je novac uplaćen, prvo jer je novac njemu predat, a drugo jer je novac prisvojio, dakle, svjesno odlučio da ga ne položi na blagajnu oštećene. Zbog navedenog, sud je iz činjeničnog opisa izmijenjene optužnice izostavio navod: „postupajući protivno tački 5.12. navedene procedure, gdje je, između ostalog, propisana obaveza savjetnika za prodaju vozila da provjeri da li je izvršena kompletna uplata vozila, odnosno da li je kupac izmirio svoj dug, a što se vrši provjerom finansija za uplatu, odnosno provjerom knjigovodstvene kartice u računovodstvu, a tek zatim izvrši isporuka vozila“, jer je bio suvišan, opterećivao je činjenični opis i činio ga nelogičnim.
18. Odlučujući o uračunljivosti optuženog, sud je utvrdio da u toku postupka nije bilo okolnosti, niti naznaka koje bi dovele u sumnju uračunljivost optuženog u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Osim toga, sud je našao da je krivično djelo iz izreke presude počinio sa direktnim umišljajem, dok nije bilo naznaka da postoje okolnosti koje bi ukazivale na neki od zakonskih osnova koji isključuju njegovu krivicu. Prilikom izbora i odmjeravanja sankcije sud se kretao u granicama koje su zakonom propisane za krivično djelo pronevjera u službi, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti).
19. Protiv prvostepene presude apelant i Kantonalno tužiteljstvo Kantona Sarajevo su podnijeli žalbe po kojima je Kantonalni sud donio Presudu broj 65 0 K 505585 18 Kž od 7. novembra 2018. godine kojom su žalbe odbijene i prvostepena presuda je potvrđena.
20. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužiteljstvo žalbu podnijelo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, a apelant zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji. Na sjednici vijeća drugostepenog suda apelant je u cijelosti ostao kod navoda i prijedloga iz žalbe s tim što je dodao da smatra da pobijana presuda nije zasnovana na zakonu, da je obrazloženje kontradiktorno, odnosno da su razlozi izneseni u obrazloženju protivrječni izvedenim dokazima koji su provedeni pred prvostepenim sudom. Posebno je naglasio da su sporne Procedure za prodaju vozila na osnovu kojih je prvostepeni sud donio osuđujuću presudu kao opći akt oštećene - dokaz koji nema apsolutno nikakvu dokaznu snagu. Ukazao je da je odredbom člana 310. stav 3. Zakona o privrednim društvima propisano kako i na koji način se donose opći akti društva i činjenica da je sud prihvatio kao dokaz Procedure, a one nisu ni potpisane, niti su ovjerene pečatom Društva, niti postoje u smislu citiranih odredaba Zakona o privrednim društvima ukazuje da one ne mogu biti zakonit dokaz i da se ne mogu konvalidirati činjenicom da podnosilac prijave svojim propratnim aktom kaže da su validni. Osim toga, ukazao je da nikada tokom postupka Tužiteljstvo nije prezentiralo sudu na osnovu kojeg akta i koje provedene procedure je utvrđen sporni manjak. Smatra da to dobiva na posebnom značaju ako se ocjenjuje (što je prvostepeni sud propustio adekvatno učiniti) ključan dokaz, a to je kontrolna lista razduženja - potvrda prema kojoj se apelant, nakon donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, razdužio sa cjelokupnim materijalno-tehničkim sredstvima, finansijskim sredstvima, tj. njegov kompletan dotadašnji rad i zaduženje bili su predmet provjere. Tu potvrdu potpisao je kako njegov poslodavac, tako i Odjel računovodstva, finansija i svaka članica grupacije ASA. Zbog navedenog razloga, apelant je smatrao da je pogrešnom ocjenom tog dokaza dovedeno u pitanje načelo in dubio pro reo. Nadalje, apelant smatra da činjenica koju Tužiteljstvo nije ničim dokazalo jeste pitanje gdje se blagajna fizički nalazila. Osim toga, apelant je osporavao kredibilitet vještaka Hodžića, ukazujući da je protiv njega podignuta optužnica u predmetu „Pravda“ pred Kantonalnim sudom, kao i tvrdnjama da su njegov nalaz i mišljenje manjkavi, obrazlažući to na način opisan i u drugostepenoj presudi (strana 4 i 5).
21. Kantonalni sud je ukazao da apelant žalbenim navodima pobija prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, obrazloženje žalbe se odnosi samo na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi zbog čega je drugostepeni sud odgovore na žalbu dao samo u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, dok žalbene navode u odnosu na izrečenu sankciju treba posebno razmotriti.
22. Dalje, ukazano je da, za razliku od prigovora iz žalbe, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud potpuno i pravilno ocijenio sve izvedene dokaze i na takvoj osnovi zasnovao svoje činjenične i pravne zaključke kada je apelanta proglasio krivim za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Zaključke u toj presudi koji se odnose na utvrđene odlučne činjenice kao osnovane u cijelosti je prihvatio i taj sud, jer odgovaraju rezultatima izvedenih dokaza. U tom smislu, ukazano je da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi objasnio razloge za činjenična utvrđenja koji se odnose na navedeno krivično djelo (str. 12-14 pobijane presude) sa kojim zaključcima je saglasan i Kantonalni sud, koji smatra da je svaki iskaz svjedoka na glavnom pretresu (po prijedlogu tužioca ili odbrane) ocijenjen pojedinačno i doveden u vezu sa drugim iskazima svjedoka, a potom i sa materijalnim dokazima iz spisa koji se odnose na odgovarajuću dokumentaciju.
23. Navedeno je da su u osporenoj presudi pravilno i objektivno analizirani iskazi svjedoka (označenih u presudi) koji su detaljno opisali komunikaciju sa apelantom i saglasno potvrdili kretanje spornog novca koji je predat apelantu na ime prodaje rabljenog vozila, kao i da iskaze tih svjedoka potvrđuju i materijalni dokazi, pa nema sumnje u njihovu vjerodostojnost. Ukazano je da su svjedoci odbrane i svjedoci optužbe (označeni u presudi) svjedočili o načinu poslovanja oštećene koja je prvostepeni sud objektivno ocijenio u svom zaključku. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i iskaz svjedoka Kusturice budući da je njen iskaz, uz nalaz i mišljenje vještaka Hodžića, bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje činjenice da li je predmetni novac položen u blagajnu Društva. Svjedok Kusturica je detaljno opisala kakav je bio postupak s novcem od naplate prodate usluge, te je, saglasno izjavama drugih saslušanih svjedoka, navela da je ona lično primala gotov novac i da je za to obavezno izdavala potvrde. Svjedok je bila izričita u tvrdnji da novac od apelanta niti od koga drugog od prodaje predmetnog vozila nije primila, te da za njega nije ni mogla izdati potvrdu. Dalje, drugostepeni sud je ukazao i na iskaz svjedoka odbrane Bajraktarevića, koji je radio isti posao kao i apelant i koji je apelanta uveo u posao, iz kojeg proizlazi da je za svaki polog novca morala postojati potvrda o čemu odbrana nije pružila kontraargumente. Osim toga, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i iskaz vještaka finansijske struke Hodžića, koji je potkrijepljen materijalnom dokumentacijom, pri čemu njegov nalaz i iskaz na glavnom pretresu nisu dovedeni u sumnju ni pitanjima apelantovog branitelja. Dalje, navedeno je da je u prvostepenoj presudi objašnjeno da kao dokaz nije proveden Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta kod oštećene, ali da je sud iz drugih dokaza ( ugovor o radu zaključen između oštećene i apelanta, aneks ugovora o radu, odluka o otkazu ugovora o radu) nesporno utvrdio da je apelant obavljao prodaju rabljenih vozila i da je faktički preuzimao novac od prodaje, što je bila uobičajena praksa u predmetnom društvu u inkriminirano vrijeme. Dalje, navedeno je da je apelant smatrao da su pred prvostepenim sudom bile sporne procedure po kojima se radilo u navedenom pravnom subjektu koje, i po ocjeni Kantonalnog suda, nisu imale značaj u dokazivanju radnji izvršenja koje su mu optužnicom stavljene na teret. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud svestrano ispitao sve odlučne činjenice, analizirao sve izvedene dokaze i svoj zaključak temeljio na ocjeni vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza i pri tome dao razloge za sve prigovore i prijedloge koje je prezentirala odbrana zbog čega je ocijenjeno da nema propusta u utvrđenom činjeničnom stanju.
24. U pogledu sankcije koja je izrečena apelantu, drugostepeni sud je smatrao da je sankcija adekvatna svim okolnostima na apelantovoj strani, kao i zakonskoj svrsi. Pri tome je ukazano da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude pravilno utvrdio sve okolnosti bitne za donošenje odluke o kazni, kako je to detaljno opisano na str. 6 i 7 drugostepene presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Eropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Euvropska konvencija).
26. Apelant navodi da mu je prvenstveno povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Istakao je da je podnio žalbu protiv prvostepene odluke, kojom je tu presudu u cijelosti pobijao, osporavao kako činjenične, tako i pravne zaključke prvostepenog suda, iznio niz žalbenih prigovora i postavio nekoliko žalbenih pitanja u odnosu na donesenu presudu, a od kojih odgovora upravo i zavise zakonitost i pravilnost prvostepene presude. Tvrdi da nije dobio odgovor ni na jedan žalbeni prigovor, odnosno da se odgovori drugostepenog suda u odnosu na njegove argumente iz žalbe protiv prvostepene presude nalaze na strani 5 i 6 drugostepene odluke i da ne sadrže niti jedan pravni argument, mišljenje ili zaključak, već da se obrazloženje svodi na paušalne, generalne i općenite fraze kojima drugostepeni sud prihvaća zaključke prvostepenog suda i citira prvostepenu odluku. Smatra da takvo postupanje drugostepenog suda predstavlja očigledno i svjesno kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, da narušava fer i pravičan postupak, jer pozitivni zakonski propisi i ustavno uređenje apelantu garantiraju da stranka ima pravo na djelotvoran pravni lijek i da ima pravo da prvostepenu presudu preispita sud više instance.
27. Ono što apelant smatra grubom povredom svojih prava jeste da su redovni sudovi potpuno zanemarili činjenice koje apelantu idu u korist, dok su, s druge strane, na sve načine nastojali i potrudili se da činjenice koje idu na teret apelantu kako-tako utvrde, pri tome zanemarujući načelo in dubio pro reo. Tvrdi da je, pored povrede procesnih zakona u postupku ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica, primjetno da je u odlukama redovnih sudova potpuno izostala pravna ocjena i analiza samog krivičnog djela sa aspekta primjene prava, te da se redovni sudovi bave samo činjeničnim utvrđenjima, visinom sankcije i imovinskopravnim zahtjevom.
28. Dalje, apelant ukazuje da je tokom postupka narušeno načelo jednakosti stranaka u postupku, tvrdeći da su redovni sudovi kroz postupak suđenja favorizirali i davali prednost Tužiteljstvu tokom izvođenja dokaza (Tužiteljstvu je dozvoljeno da dva puta, nakon što je odbrana završila izvođenje dokaza, predlaže i izvodi dodatne dokaze, i to, između ostalog, i za osuđujuću presudu „ključni“ dokaz – Procedure).
29. Naveo je da pri raščlanjenju radnji izvršenja u okviru bitnog obilježja bića krivičnog djela za koje je apelant osuđen redovni sudovi nisu jasno kvalificirali radnje izvršenja činjenjem i nečinjenjem ni u pogledu činjeničnog supstrata, niti u pogledu namjere, cilja, motiva, umišljaja, bitnih obilježja djela onako kako to zahtijeva, prvo, utvrđenje a, zatim, obrazloženje. Smatra da je bilo nužno jasno definirati način izvršenja krivičnog djela, kako bi se sve ostale činjenice mogle sagledati u pravom svjetlu i na kraju odlučiti o apelantovoj krivici. Smatra da, uslijed propusta drugostepenog suda da otkloni sve nejasnoće u konkretnom predmetu, nije odgovoreno na pitanje na koji je način apelant izvršio krivično djelo, da li činjenjem ili nečinjenjem, da li je svjesno prisvojio novac kako bi za sebe ostvario imovinsku korist, ili je propustio da postupi po navodnim procedurama po kojima prodavači postupaju. Tvrdi da su činjenice koje predstavljaju konstitutivna obilježja djela, tj. činjenice koje se tiču pribavljanja imovinske koristi, prisvajanja novca, načina prisvajanja, vršenja službe optuženog kod poslodavca, postojanja navodnih procedura u vezi sa gotovim novcem, utvrđivanje manjka i povezivanje toga sa apelantovim radnjama ključne činjenice u ovoj krivičnoj stvari. Smatra da tim činjenicama, uslijed povreda Zakona o krivičnom postupku, nije posvećena dovoljna pažnja i da su one pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno ili uopće nisu utvrđene.
30. Nadalje, tvrdi da se prvostepeni sud, da bi potkrijepio svoju odluku o apelantovoj krivici, služio dokazom predloženim na samom kraju glavnog pretresa, koji je naknadno unesen i u izmijenjenu optužnicu, pa na kraju i u izreku presude, a to su navodne Procedure za prodaju vozila broj QS P3-7.2.1/2, objavljene na internom portalu oštećene. Primjedbe odbrane kojim je sadržaj predloženog dokaza, kao i sam dokaz, izričito i jasno osporen prvostepeni sud je odbacio služeći se argumentom da je oštećena potvrdila da se radi o njenim Procedurama i da je apelant imao mogućnost da izvrši uvid u njih putem internog portala. Smatra da je sud propustio da ocijeni okolnost da navodne Procedure nisu potpisane, da su napravljene kao fotokopija, da ne postoji pečat Društva, niti datum njihove objave, niti naznaka u kojoj proceduri i ko je donio takva pravila, kao niti naznake da li su one učinjene dostupnim radniku i na koji način. Sud je prihvatio tvrdnju oštećene da su Procedure objavljene na internom web-portalu Društva i da su na taj način dostupne radnicima, odnosno apelantu. Pristup internom web-portalu Društva je ograničen i njemu se ne može pristupiti putem javnih mreža. Dakle, samo lica kojima su uručeni pristupni podaci mogu pristupati internim webstranicama. Ukazuje kako nije utvrđeno da li su apelantu uručeni takvi podaci i da li je on, zaista, imao pristup podacima. Selektivan pristup dokazima i njihova arbitrarna ocjena uz prividno provođenje odredaba ZKP doveli su do toga da su ključne činjenice ove krivične stvari olako i bez čvrstih dokaza utvrđene, a sve na štetu optuženog, odnosno sada osuđenog. Istakao je da prigovori odbrane nisu bili usmjereni na zakonitost dokaza u smislu ZKP, nego na pouzdanost samih dokaza i da li sud može na osnovu njih utvrđivati činjenice u ovome krivičnom postupku, pa su, stoga, obrazloženja prvostepenog suda u pogledu ovog dokaza nesuvisla i izlišna, a drugostepeni sud nije odgovorio na ove žalbene navode.
31. Apelant smatra da je sud nekritički pristupio nalazu i mišljenju vještaka, te da je činjenicu o postojanju manjka od 21.000,00 KM utvrdio a da je pri tome ostalo potpuno nerasvijetljeno i apstraktno kako je oštećena nakon nekoliko mjeseci utvrdila manjak koji potječe baš od prodaje spornog vozila. Također, ukazao je da sud nije smatrao da je bitna činjenica da je apelantu prestao radni odnos, da je prilikom primopredaje dužnosti izvršena sveobuhvatna provjera apelantovog rada, pa tako i provjera koja uključuje servis polaganja gotovog novca, te da je utvrđeno da ne postoje nikakva dugovanja u odnosu na samog radnika i da mu je izdao potvrdu o tome. Naknadno utvrđenje manjka sud obrazlaže životnom i poslovnom logikom, smatrajući da nije ništa sporno što je manjak utvrđen skoro pola godine nakon navodnog počinjenja i da je to razumljivo kada se ima u vidu veličina i obim poslovanja oštećene.
32. Naveo je da je u žalbi ukazao šta nije utvrđeno u prvostepenoj presudi, a da i ono što je navodno utvrđeno predstavlja pogrešno utvrđenje bez adekvatnih dokaza, a što, opet, ima kao posljedicu da je materijalno pravo proizvoljno primjenjivano. Smatra da odgovor koji je dao drugostepeni sud predstavlja u procesnom smislu potpuni izostanak obrazloženja, odnosno izostanak razloga o odlučnim činjenicama, a u pogledu utvrđivanja bitnih elemenata bića krivičnog djela potpuno proizvoljnu primjenu prava. U opisu krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja jasno su naznačene moguće radnje izvršenja, pa i vidovi djelovanja kojima je moguće ostvariti te radnje, iskorištavanjem službenog položaja, prekoračenjem ovlaštenja ili nevršenjem službene dužnosti.
b)Odgovor na apelaciju
33. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je pred tim sudom proveden žalbeni postupak u smislu čl. 307-339. ZKPFBiH, te da je donesena Presuda broj 65 0 K 505585 18 Kž od 7. novembra 2018. godine kojom su odbijene žalbe apelanta i Tužiteljstva. Navedeno je da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, Kantonalni sud u obrazloženju presude detaljno dao odgovore na sve njegove žalbene prigovore. Ti prigovori su se odnosili na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku, a drugostepeni sud je objasnio da su apelantove žalbene tvrdnje neosnovane u navedenoj presudi, uz objašnjenje svih dokaza iz prvostepenog postupka i razloga zbog kojih je smatrao da je činjenično stanje pravilno utvrđeno. Navedeno je da žalbeni postupak nije vođen pro forme, nego pažljivo, uz poštivanje jednakosti stranaka u postupku, pri čemu je postojala mogućnost da se na javnoj sjednici drugostepenog vijeća apelant i njegov branitelj izjasne u vezi sa žalbenim prigovorima.
34. Općinski sud je naveo da je, nakon što je razmotrio navode iz apelacije, ocijenio da su u obrazloženju prvostepene presude, kod kojeg sud ostaje, jasno navedeni svi razlozi i odlučne činjenice, kao i relevantne zakonske odredbe na kojima je sud zasnovao svoju odluku.
35. Tužiteljstvo je navelo da je evidentno da se suština apelacije odnosi na navodni izostanak obrazloženja u presudi Kantonalnog suda na navode iz apelantove žalbe protiv prvostepene presude. Tužiteljstvo smatra da apelant pokušava ponovno pred Ustavnim sudom istaknuti iste razloge koje je isticao tokom redovnog postupka, propisane članom 312. stav 1. tačka k), podvodeći ih pod navodnu povredu prava na pravično suđenje, a u čiju ocjenu se Ustavni sud, u skladu sa relevantnim propisima i svojom nadležnosti, ne upušta. Tužiteljstvo smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka na detaljan način obrazložili razloge za njihovo donošenje, da su osporene odluke pravilne i zakonite, kao i da su apelantovi navodi neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije zbog navedenih razloga.
V.Relevantni propisi
36. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 384. st. (1) i (2) Pronevjera u službi (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretnine koje su mu povjerene u službi ili uopće na radu u institucijama u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
37. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Princip zakonitosti (1) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se počiniocu izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima koje predviđa Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu:
KZFBiH), drugi zakoni Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
Federacija), zakoni kantona i zakoni Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i na osnovu zakonom propisanog postupka.
(2) Prije donošenja pravosnažne presude osumnjičeni ,odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima, samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.
(3) Krivičnopravnu sankciju može počiniocu krivičnog djela izreći samo nadležan sud, odnosno sud kome je Sud Bosne i Hercegovine prenio vođenje postupka, u postupku koji je pokrenut i proveden po ovom zakonu.
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 276.
Izvođenje dokaza (1) Stranka i branilac imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze.
(2) Osim ako sudija, odnosno "predsjednik vijeća" u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:
a) dokazi optužbe,
b) dokazi odbrane,
c) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),
d) dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika), […] VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 505585 18 Kž od 7. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom. […]
45. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
46. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa, te tvrdi da nije zadovoljen standard obrazložene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
47. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
48. Ustavni sud, također, ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
49. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore istakao tokom postupka pred redovnim sudovima o čemu su se i dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili prvostepeni i drugostepeni sud. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala detaljna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno naveo na kojim je dokazima zasnovao svoju odluku, prije svega na iskazima svjedoka optužbe i odbrane, nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke za koje je ocijenjeno da su dati po pravilima nauke i struke, kao i na drugim izvedenim dokazima, zatim, na iskazu koji je apelant dao u svojstvu svjedoka, kao i na materijalnoj dokumentaciji u spisu. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo kojim je iskazima svjedoka i zbog kojeg razloga poklonio vjeru, nalazeći da su svjedoci iznijeli svoja saznanja o dijelovima poslovanja oštećene koje su oni obavljali, te da se razlike u njihovim iskazima mogu opravdati upravo činjenicom da su obavljali različite poslove i da su imali različit uvid u poslovanje oštećene, što nije dovelo u pitanje zaključak suda o apelantovoj krivici. Nadalje, slijedi da Općinski sud nije prihvatio apelantovu odbranu, nalazeći da je poricanje izvršenja krivičnog djela dato radi izbjegavanja krivične odgovornosti, kao i da apelantova odbrana nije saglasna s iskazima saslušanih svjedoka i drugim dokazima provedenim tokom postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, zaključio da se prvostepeni sud jasno odredio prema svakom pojedinačnom dokazu, te da se analizom tih dokaza nesporno zaključuje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Apelant smatra da Kantonalni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode, čime je povrijeđen standard obrazložene odluke. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u drugostepenoj presudi analizirao prvostepenu presudu po segmentima, pa naveo da smatra da je prvostepeni sud izvršio pravilnu ocjenu kako iskaza svjedoka optužbe i odbrane, tako i nalaza vještaka i materijalnih dokaza provedenih tokom postupka, obrazlažući svoj stav na način koji se Ustavnom sudu ne čini nedovoljnim ili proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u tom smjeru neosnovani.
50. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za donošenje odluke, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
51. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta za apelantove tvrdnje o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz presuda redovnih sudova ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
52. Dalje, apelant smatra da je prekršen princip „jednakosti oružja“, tvrdeći da su redovni sudovi kroz postupak suđenja favorizirali i davali prednost Tužiteljstvu time što je Tužiteljstvu dozvoljeno da, nakon što je apelant izveo svoje dokaze, uvede dodatne dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 276. stav 2. propisan red izvođenja dokaza, kao i da na osnovu obrazloženja prvostepene presude Ustavni sud ne može zaključiti da je Općinski sud postupio protivno ovoj odredbi. Osim toga, Ustavni sud ne može zaključiti ni da je Općinski sud favorizirao bilo koju od stranaka tokom postupka s obzirom na to da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je svaka od stranaka imala i iskoristila priliku da predloži i provede sve dokaze koje su smatrale potrebnim da bi potkrijepile svoje tvrdnje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi koji se odnose na kršenje principa jednakosti strana u postupku u smislu člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te primjene pozitivnopravnih propisa, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja presuda redovnih sudova ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su prvostepeni i drugostepeni sud imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog, pri čemu su oba suda jednako tretirali stranke u postupku.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević