Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3355/20 (A. B.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3355/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-3355/20, rješavajući zahtjev Admira Beganovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Admira Beganovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Admir Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 9. septembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 005062 20 Rev 2 od 24. juna 2020. godine i 96 0 P 005062 19 Gž 3 od 26. novembra 2019. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu. Osnovni sud) broj 96 0 P 005062 16 P 2 od 20. decembra 2018. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-3355/20. Apelant je također, 28. januara 2021. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio provođenje izvršnog postupka koji se kod Osnovnog suda vodi pod brojem 96 0 I 130309 20 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

2. Apelant je protiv istih presuda podnio i apelaciju putem advokata Seada Agića od 25. septembra 2020. godine koja je registrirana pod brojem AP-3500/20 i apelaciju od 26. septembra 2020. godine putem advokata Gorana Duke koja je registrirana pod brojem AP-3521/20. Kako je apelant samo u apelaciji broj AP-3355/20 zatražio donošenje privremene mjere to Ustavni sud neće u ovoj fazi postupka izvršiti spajanje navedenih predmeta u smislu člana 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

3. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 005062 16 P 2 od 20. decembra 2018. godine utvrđeno je da je tužitelj Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: tužitelj) nosilac prava građenja sa dijelom od 1/2 na parceli označenoj kao k.č. br. 8/115 upisanoj u z.k. ul. br. 373 k.o. Brčko i nosilac prava vlasništva sa dijelom od 1/2 nekretnina upisanih u z.k. ul. br. 373 k.o. Brčko i to: kućište i dvorište „Atik mahala" u površini od 200 m2 i zgrada na k.č. br. 8/115 (u daljnjem tekstu: precizirane nekretnine) a na kojima je kao nosilac prava građenja i prava vlasništva sa dijelom od 1/2 upisan apelant, što je apelant dužan priznati i trpiti da se tužitelj upiše u zemljišnu knjigu na preciziranim nekretninama sa dijelom 1/2 prava građenja i prava vlasništva, a koje su sa tim dijelom upisane u korist apelanta, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je obavezan apelant da tužitelju preda u posjed i slobodno raspolaganje precizirane nekretnine koje u naravi čine poslovni prostor površine 68 m2, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je obavezan apelant da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi (stav 1.) Presudom je odbijen apelantov protivtuženi zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vanknjižni vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji je stekao kupovinom po osnovu odluke Osnovnog suda broj P-210/2000-I od 25. jula 2000.godine, koji poslovni prostor je preciziran u presudi i koji je izgrađen na dijelu gruntovne parcele po starom premjeru preciziranom u presudi i koji je prikazan na skici vještaka geodetske struke uz nalaz od 6. februara 2018. godine, koja skica je sastavni dio presude, što je tužitelj dužan priznati i trpiti da se na osnovu presude, kada se steknu uvjeti apelant Admir uknjiži kao etažni vlasnik predmetnog poslovnog prostora, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, te da se obaveže tužitelj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka (stav 2.).

4. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da je predmet spora predmetni poslovni prostor; da je na toj katastarskoj čestici kao zemljišnoknjižno tijelo II upisana zgrada; da je zemljište uknjiženo kao društvena svojina sa 1/1 a da je pravo vlasništva na zgradi uknjiženo u korist parničnih stranaka sa dijelom od po 1/2, te da je pravo korištenja zemljišta pod zgradom i koje služi za redovnu upotrebu zgrade uknjiženo u korist vlasnika zgrade dok na tom zemljištu postoji zgrada. Utvrđeno je da navedenoj zemljišnoknjižnoj čestici po katastarskom operatu odgovara dio k.p. preciziran u presudi u kojem su kao sukorisnici upisani tužitelj i Stjepa Kovačević sa dijelom od po ½ a da se predmetni poslovni prostor u površini od 9 m2 nalazi i na dijelu k.č precizirane u presudi u kojem je zemljište uknjiženo kao vlasništvo tužitelja sa 1/1 a pravo građenja u korist apelanta sa 1/1, a kojoj po katastru odgovara dio čestice precizirane u presudi u kojem su kao sukorisnici upisano više lica (između ostalog i apelant sa dijelom od 2/56). Nadalje je utvrđeno da je rješenjem Narodnog odbora opštine Brčko, Srez Brčko-Komisije za nacionalizaciju od 16. septembra 1959. godine utvrđeno da je nacionalizovan i postao društveno vlasništvo poslovni prostor površine 30 m2 sa k.č. 8/115 upisan u zk.ul.br. 373, koji je bio ranije vlasništvo Stjepe Kovačević iz Brčkog kao nasljednice Dimitrija Kovačevića. Protiv navedenog rješenja Stjepa Kovačević je izjavila žalbu koja je uvažena rješenjem Narodnog odbora opštine Brčko, Srez Brčko-Komisije za nacionalizaciju od 30. maja 1960. godine tako što je poništeno rješenje od 16. septembra 1959. godine i utvrđeno da nije nacionalizovan predmetni poslovni prostor.

5. Nadalje je utvrđeno da je rješenjem Odjeljenja za finansije Skupštine opštine Brčko, Srez Brčko, broj preciran u presudi, od 22. aprila 1964. godine utvrđeno da je sa 26. decembrom 1958. godine, kao danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58,3/59, 24/59, 24/61 i 1/63, u daljnjem tekstu: Zakon), nacionalizovano i postalo društveno vlasništvo zemljište označeno kao k.č.br. 8/115 upisana zk.ul.br. 373 k.o. Brčko, te je određeno da će se u zemljišnim knjigama izvršiti uknjižba prava vlasništva na tom zemljištu u korist društvene svojine, te pravo korištenja zemljišta u korist ranijeg vlasnika. Polazeći od navedenog rješenja, Opštinski sud u Brčkom je dana 5. maja 1964. godine donio rješenje precizirano u presudi kojim je proveo promjenu na k.č.br. 8/115, tako što je, na osnovu člana 11. Uputstva o zemljišnoknjižnim upisima nacionalizovanih najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ", broj 49/59), u ,,A“ popisnom listu izvršio diobu zemljišnoknjižnog tijela na zemljište bez zgrade, kao zemljišnoknjižno tijelo I, i zgradu bez zemljišta, kao zemljišnoknjižno tijelo II, a, na osnovu člana 37. Zakona uknjižio je pravo korištenja zemljišta pod zgradom u korist vlasnika zgrade dok na tom zemljištu postoji zgrada. Nakon toga na preciziranoj nekretnini preduzeće „Alija Hođžić“ iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: Alhos) kao naručilac, prednik tužitelja i Opštinski fond za stambenu izgradnju Brčko (kao izvršioci) su zaključili predugovor o izgradnji poslovnog prostora. Utvrđeno je da, međutim, Alhos, prednik tužitelja i Opštinski fond za stambenu izgradnju Brčko nikad nisu zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, niti je Alhos bio uknjižen kao vlasnik tog prostora. Nadalje je prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke utvrđeno da je Alhos u ranijem sistemu funkcionisalo kao preduzeće u društvenoj svojini, da je u periodu od 1988. godine do 1992. godine uslijedio program privatizacije dijela imovine preduzeća koja su bila u društvenom vlasništvu pretvaranjem dijela tog vlasništva u privatno pa je tako došlo do promjene strukture Alhosa na način da se pored društvene imovine (89,77 % osnovnog kapitala) pojavljuje i privatno vlasništvo (10,23 % osnovnog kapitala).

6. Utvrđeno je i da je Alhos 1993. godine pripojen preduzeću „Alija Hodžić Alhos" d.d. za proizvodnju i prodaju konfekcije eksport-import u mješovitom vlasništvu sa p.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: mješovito preduzeće) i da od tada posluje pod tim imenom. Utvrđeno je i da je odlukom navedenog mješovitog preduzeća od 2. januara 2000. godine usvojen program privatizacije i početni bilans i odobrena prodaja državnog kapitala, te da je nakon toga 16. februara 2001. godine to preduzeće i privatizovano sa 100 % kapitala u privatnom vlasništvu. Utvrđeno je da u Javnom pozivu za prodaju metodom neposredne pogodbe državnog kapitala mješovitog preduzeća nije bio naveden predmetni poslovni prostor, a da je apelant u posjedu predmetnog poslovnog prostora bio od 28. oktobra 1994. godine kada je prvi put zaključio ugovor o zakupu sa nadležnim organima (koji je produžavan ugovorima 1994. godine, 1995. godine, 1996. godine, 1997. godine i 1999. godine). Osim toga utvrđeno je da su mješovito preduzeće, kao prodavač, i Mirza Azapagić, kao kupac, 15. novembra 1999. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, ali da je upravni odbor mješovitog preduzeća 18. aprila 2000. godine raskinuo navedeni ugovor o kupoprodaji, jer nije postojala saglasnost Ministarstva pravde i Agencije za privatizaciju za zaključivanje istog.

7. Navedeno je i da je presudom Osnovnog suda Brčko broj P-210/2000-I od 25. jula 2000. godine, koja je potvrđena je presudom Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-742/2000 od 30. novembra 2000. godine, u pravnoj stvari tužitelja Vladimira Popovića i tuženih – mješovitog preduzeća i Mirze Azapagića, poništen sporni ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora od 15. novembra 1999. godine, te je mješovitom preduzeću naloženo da sa apelantom zaključi ugovor podoban za prijenos prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti navedena presuda. Osim toga, pravosnažnom presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj P-104/2001-I od 28. februara 2001. godine, u pravnoj stvari tužitelja Vladimira Popovića i tužene Stjepke-Stjepe Kovačević, utvrđeno je da je taj tužitelj po osnovu kupoprodaje stekao pravo posjeda, vlasništva i korištenja na preciziranim nekretninama, da je tužitelj iz konkretnog predmeta podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji se vodio pod brojem P-104/2001-1 i da je isti odbačen obzirom da tužitelj nije bio stranka u tom postupku, niti umješač na strani tužene Stjepke-Stjepe Kovačević. Nakon toga rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda suda u Brčkom Dn.br. 341/2001, a na osnovu navedene presude broj P-104/2001-I od 28. februara 2001. godine, izvršen je prijenos prava vlasništva na 1/2 zgrade upisane u A II listu sa Stjepe Kovačević u korist apelanta dok je spiskom promjena preciziranim u presudi izvršen i prijenos prava korištenja nekretnine u apelantovu korist sa dijelom 1/1 nakon čega je rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 96 0 0 078115 14 0 od 17. septembra 2015. godine zaostavština iza umrle Stjepe Kovačević, uručena tužitelju nakon čega je tužitelj i uknjižen u navedenoj zemljišnoknjižnoj evidenciji u dijelu od ½. Iz činjenica predmeta proizlazi i da prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke stambeno-poslovna zgrada u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor nije upisana u zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama, a objekti koji su u tim evidencijama upisani su objekti koji su postojali prije (koji su u međuvremenu srušeni), odnosno nikad nije izvršeno snimanje postojeće stambeno-poslovne zgrade kako bi se ista upisala u knjižnim evidencijama. Također je utvrđeno da je u postupku koji se vodi pred Vijećem za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na zemljištu, Komisija za izračunavanje idealnih dijelova suvlasnika u etažnom vlasništvu i prava građenja, utvrdila da idealni dio za predmetni poslovni prostor u sklopu stambeno-poslovne zgrade iznosi 11/100, a prema vještaku građevinske struke površina predmetnog poslovnog prostora je 76,61 m2, najvećim dijelom nalazi se na k.p. br. 829 (k.č.br. 8/115) i dograđen je u periodu 2005-2006 godine.

8. Osnovni sud je, polazeći od činjenice da stambeno-poslovni objekat u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor nije upisan u zemljišnim knjigama, zaključio prvo da je momentom rušenja starog objekta (koji je evidentiran u zemljišnoj knjizi) prestalo vlasništvo pravnog prednika tužene Stjepe Kovačević na predmetnoj zgradi, pa shodno tome, nije ni mogla prenijeti apelantu više prava nego što je i sama imala, odnosno apelant se nije mogao upisati i smatrati vlasnikom predmetnog poslovnog objekta. Predmetni poslovni prostor, kako je obrazloženo, nikad nije bio upisan na prednika tuženog Alhosa, jer je navedeno preduzeće sa Opštinom Brčko i Opštinskim fondom za stambenu izgradnju Brčko imao zaključen samo predugovor o izgradnji poslovnog prostora, a ne i nakon toga ugovor kojim bi u konačnom regulisali imovinske odnose u vezi predmetnog poslovnog prostora. Također je obrazloženo da je navedeno preduzeće bilo u društvenom vlasništvu, a kasnije u većinskom državnom vlasništvu sve do 16. februara 2001. godine kada je izvršena njegova privatizacija. Obzirom na navedeno, Osnovni sud je, imajući u vidu Nalog supervizora za Brčko o privatizaciji od 4. decembra 1997. godine, kao i Dopunski nalog supervizora o privatizaciji od 26. juna 1999. godine (kojima je naložena zabrana privatizacije državne ili javne imovine), te član 12. Aneksa konačne arbitražne odluke (kojim je propisano da vlasti tužitelja upravljaju svom društvenom imovinom unutar tužitelja i imaju ovlaštenja uz odobrenje supervizora da vrše privatizaciju te imovine), zaključio da je ugovor o kupoprodaji između mješovitog preduzeća i Mirze Azapagića od 15. novembra 1999. godine nevažeći jer je protivan navedenim aktima (raspolagalo se društvenom imovinom sa kojom se nije moglo raspolagati), pa posljedično tome ni presuda Osnovnog suda Brčko broj P-210/2000-I od 25. jula 2000. godine (kojom je taj ugovor od 15. novembra 1999. godine poništen i naloženo mješovitom preduzeću da sa apelantom zaključi ugovor podoban za prijenos prava vlasništva na poslovnom prostoru) ne može proizvoditi pravna dejstva između ovdje parničnih stranaka. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Apelacionom sudu koji je presudom broj 96 0 P 005062 19 Gž 3 od 26. novembra 2019. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda.

10. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Apelacionom sudu koji je presudom broj 96 0 P 005062 20 Rev 2 od 24. juna 2020. godine reviziju odbio kao neosnovanu kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova te istaknuto da revizija nije osnovana. Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke postupio u skladu sa navedenim zakonskim članovima i prvo naveo da se u ovoj parnici ne preispituje presuda donesena u postupku koji se vodio pod brojem P.210/2000- I jer bi to bilo suprotno članu 7. Zakona o sudovima Brčko distrikta. U vezi sa apelantovim revizijskim prigovorom vezanim za postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelja navedeno je da je tužitelj svoj zahtjev samo i mogao postaviti u odnosu na nekretninu koja je upisana u zemljišnoj knjizi (jer se taj upis i odnosi na predmetni poslovni prostor, ali sa drugačijom površinom tog prostora u odnosu na stvarnu površinu) i u odnosu na lica koja su upisana sa određenim pravima i određenim vlasničkim udijelom na toj nekretnini, a nakon što stambeno-poslovna zgrada koja se nalazi na licu mjesta bude uplanjena i izvršeno njeno etažiranje, predmetni poslovni prostor će se, prema obrazloženju tog suda, upisati u poseban zemljišnoknjižni uložak u kojem će se uknjižiti nosioci prava na istom i to neće dirati u prava koja ostala lica budu imala na drugim jedinicama u sklopu te zgrade. Obrazloženo je i da će navedena lica svakako biti uknjižena i sa određenim suvlasničkim dijelom na cjelokupnoj zgradi u skladu sa omjerom (udjelom) u kojem njihova nekretnina čini dio te zgrade. Apelacioni sud je istakao da prema Komisiji za izračunavanje idealnih dijelova suvlasnika u etažnom vlasništvu i prava građenja, idealni dio za predmetni poslovni prostor iznosi 11/100. Imajući u vidu navedeno, prema obrazloženju tog suda, neosnovana je i apelantova reviziona tvrdnja da je tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbaciti kao nedopušten ili odbiti kao neosnovan jer se odnosi na zgradu koja ne postoji.

11. Apelacioni sud je obrazložio da je u vezi s tim, neosnovano i apelantovo pozivanje na odluku Apelacionog suda broj 96 o P 050640 15 Gž od 24. februara 2016. godine, budući da je u tom predmetu (u kojem je uz deklaratorni zahtjev da se utvrdi da je suvlasnik i suposjednik nekretnine, tužiteljica postavila i konstitutivni zahtjev za upis prava suvlasništva i suposjedništva) prvostepena presuda ukinuta, jer tužiteljica tužbom nije obuhvatila sva lica koja su u zemljišnoj knjizi upisana kao korisnici predmetne nekretnine, što ovdje nije slučaj, jer je tužitelj u tužbi na tuženoj strani označio samo lice koje jedino i jeste uknjiženo sa pravom vlasništva na objektu i pravom korištenja zemljišta pod objektom i koje služi za redovnu upotrebu objekta. Nadalje je obrazloženo da je Alhos predmetni poslovni prostor izgradio u vrijeme kada je bio radna organizacija u društvenoj svojini (privatizacija tog preduzeća je uslijedila tek 2001. godine) i kao takav nije mogao steći pravo vlasništva na toj nekretnini, koja je, dakle postala društveno vlasništvo. Na stvarima u društvenom vlasništvu, prema obrazloženju tog suda, niko nije imao pravo vlasništva, osim specifičnih subjektivnih prava koja su u pravnom poretku društvenog vlasništva postojala kao prava određenih pravnih subjekata kao što su pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja. Kako je obrazložio taj sud donošenjem Aneksa arbitražne odluke za Brčko od 18. augusta1998. godine, Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i Naloga supervizora za Brčko o privatizaciji od 4. decembra 1997. godine i Dopunskog Naloga o privatizaciji od 26. juna 1999. godine, sve stvari u Distriktu koje su se zatekle u društvenom vlasništvu ili u samostalnom posjedu nekadašnjih subjekata društvenog vlasništva iz Bosne i Hercegovine su postale ex lege javna imovina i imovina Distrikta, kojom se bez odobrenja Supervizora ne može raspolagati. Time je, kako je obrazloženo, isključeno vlasništvo pravnih sljednika nekadašnjih ovlaštenika prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tim stvarima, pa tako i pravo vlasništva preduzeća Alhos na predmetnom poslovnom prostoru, kao i sticanje prava vlasništva putem dionica (dionice vlasnicima samo daju pravo da učestvuju u upravljanju društvom). Prema obrazloženju tog suda, Supervizor za Brčko je svojim Nalogom o privatizaciji od 4. decembra 1997. godine naredio da ne smije doći do bilo kakve privatizacije državne ili javne imovine ili firmi kojim rukovodi država, zemljišta, opreme i drugih posjeda, bilo da je to vlasništvo ili radnja u nadležnosti lokalnih, regionalnih ili vlasti RS, unutar područja pod njegovom supervizijom. Dopunskim Nalogom o privatizaciji od 26. juna 1999. godine Supervizor je naredio i da nikakva privatizacija preduzeća u društvenom vlasništvu ili preduzeća kojima rukovodi država, privatizacija zemljišta, opreme i druge imovine, bilo da je to vlasništvo ili radnja u nadležnosti lokalnih, regionalnih ili entitetskih vlasti, neće se vršiti u predratnoj Opštini Brčko dok se Supervizor ne složi sa privatizacijskim programom u tom području u saradnji sa agencijama za privatizaciju oba entiteta i u skladu sa principima zasnovanim u Zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH i dok ne da pismeno odobrenje za strategiju privatizacije svakog preduzeća u društvenom vlasništvu u okviru predratne Opštine Brčko. Imajući u vidu navedeno te kako je predmetni poslovni prostor sagrađen društvenim sredstvima i bio u društvenom vlasništvu, prema mišljenju tog suda, na njemu niko nije imao pravo vlasništva, pa ni pravni prednik tuženog Alhosa, pa tako onda ni apelant nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, budući da kod sljednika mogu egzistirati samo ona prava koja su postojala kod prednika.

12. Osim toga navedeno je da kako tužitelj nije učestvovao u parničnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u predmetu broj P.210/2000-I i kako su Arbitražna odluka i Nalozi Supervizora o privatizaciji (osnovni Nalog od 4. decembra 1997. godine i Dopunski od 26. juna 1999. godine) doneseni prije nego je zaključen ugovor o kupoprodaji između mješovitog preduzeća i Mirze Azapagića (15. novembra 1999. godine) i prije nego je donesena presuda Osnovnog suda P.210/2000-I od 25 jula 2000. godine, onda je i po ocijeni tog suda, tužitelj mogao tražiti zaštitu svog prava u ovom sporu, jer svoj zahtjev zasniva na činjenicama koje su nastale prije donošenja navedene presude broj P.210/2000-I. Stoga, kod činjenica utvrđenih u postupku da je zemljište na kojem se nalazi predmetni poslovni prostor nacionalizovano i postalo društvena svojina, da je pravo korištenja zemljišta ranijih vlasnika prestalo propašću zgrade koja je prije postojala, da je predmetni poslovni prostor izgrađen društvenim sredstvima i bio u društvenom vlasništvu, da je po sili zakona postao javna imovina i imovina Distrikta, da samim tim pravni prednik tuženog mješovitog preduzeća-Alhosnije stekao pravo vlasništva i nije bio vlasnik tog prostora, prema mišljenju tog suda pravo vlasništva nije mogao steći ni apelant po pravu sljedništva pri čemu je nesporno da je precizirana nekretnina u nadležnosti tužitelja kao vlasnika te imovine. Imajući u vidu navedeno Apelacioni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Smatra da redovni sudovi nisu imali nikakvo zakonsko ovlaštenje ni pravo da preispituju pravosnažnu presudu Osnovnog suda od 25. jula 2000. godine koja za apelanta predstavlja osnov za sticanje preciziranog poslovnog prostora te da bi svako drugo tumačenje vodilo ka podržavanju pravne nesigurnosti. Također navodi da je proizvoljno ocijenjen i nalaza vještaka ekonomske struke iz kojeg proizlazi da je Alhos privatiziran prvo po osnovu tzv. Markovićevih dionica a onda po programu privatizacije i da nije imao državni kapital. Zbog toga se prema mišljenju apelanta u ovom slučaju može primijeniti i stav Ustavnog suda iz predmeta broj AP-2157/08 vezano za privatizaciju preduzeća „Borac Travnik“ dd. Navodi da ovo ističe opreza radi a vezano za naloge Supervizora iz 1997. godine i 1999. godine koji se odnose na privatizaciju u entitetima. Navodi i da se nalozi supervizora ne mogu primijeniti na ovaj slučaj jer je predmetna presuda iz 2000. godine donesena prije izdavanja Supervizorovih naloga. Kako je tužitelj pokrenuo izvršni postupak iako je znao da se isti ne može provesti na preciziranom poslovnom prostoru koji je nedjeljiva cjelina te kako bi apelantu koji već godinama u istom obavlja poslovnu djelatnost oftamološke i optičarske struke sa preko 2000 pacijenata koji su navikli na precizirani prostor apelant smatra da bi Ustavni sud trebao donijeti privremenu mjeru i obustaviti navedeni izvršni postupak do okončanja postupka po apelaciji jer bi mu u suprotnom nastala velika i nenadoknadiva šteta.

14. Prilikom ispitivan osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

17. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

18. Ustavni sud, dakle, ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere (odlaganja izvršnog postupka) temelji na tvrdnji da u predmetnom poslovnom prostoru obavlja profesionalnu djelatnost sa velikim brojem korisnika usluga koji su „navikli“ na taj prostor te da bi zbog toga provođenjem izvršnog postupka za njega nastupila nenadoknadiva šteta.

19. S tim u vezi Ustavni sud smatra da navedeno ne predstavlja dovoljan argument za donošenje privremene mjere i obustavljanje izvršnog postupka koji se vodi po osnovu pravosnažne sudske presude odnosno da tvrdnja apelantada bi provođenjem postupka izvršenja pretrpio neotklonjive štetne posljedice, sama po sebi, kako je već rečeno, ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru odnosno nije dokazala da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

20. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3355/20 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio