Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-279/21 (S. Z.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-279/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-279/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Salko Zorlak, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Salko Zorlak protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 356136 17 Gž od 2. rujna 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 356136 13 P od 23. kolovoza 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Salko Zorlak (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Nusret Kolašinac, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 28. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 356136 17 Gž od 2. rujna 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 356136 13 P od 23. kolovoza 2016. godine.

2. Rješenjem Općinskoga suda od 23. kolovoza 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je tuženik (S.O.) smetao i oduzeo zadnji i faktički posjed apelanta, time što je 12. lipnja 2012. godine i 22. lipnja 2012. godine samovoljno koristio objekt apelanta za izvođenje građevinskih radova, zatim što je iznad istoga na samoj međi otvorio dva prozorska okna i na istim postavio dio fasade kojom je prešao građevinsku liniju između nekretnina, na štetu apelanta, te kojim je tražio da se naloži tuženiku da uspostavi posjedovno stanje kakvo je bilo u času smetanja, kao i da vrati oduzeti posjed, kao i da se zabrani tuženiku svako takvo ili slično uznemiravanje posjeda apelanta. Nadalje, apelant je obvezan tuženiku naknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 3.739,90 KM.

3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 2. rujna 2020. godine priziv apelanta je djelomično uvažen i prvostupanjsko je rješenje preinačeno u dijelu odluke o troškovima, tako da se apelant obvezuje tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.476,30 KM (umjesto 3.739,90 KM), dok se u preostalome dijelu priziv apelanta odbija i prvostupanjsko rješenje potvrđuje.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik samovoljnim postavljanjem skele na objektu apelanta, koristeći se objektom apelanta radi izvođenja građevinskih radova na zidu svojega objekta, smetao apelanta u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu njegovoga objekta i to 12. lipnja 2012. godine, kada je kao investitor radova bez odobrenja apelanta uveo u njegov posjed radnike firme „Džena“ d.o.o. iz Gradačca, nakon čega su se isti popeli na krov poslovnoga objekta apelanta i na isti postavili skelu, te 22. lipnja 2012. godine, kada je započeo radove na fasadi svojega objekta, čime je povrijedio pravo apelanta na mirno uživanje posjeda. Kantonalni je sud istakao da je dalje utvrđeno da je za učinjeno smetanje apelant saznao 12. lipnja 2012. godine, odnosno 22. lipnja 2012. godine, a da je tužbu podnio 29. svibnja 2013. godine. Kantonalni je sud istakao da je na temelju ovako utvrđenoga činjeničnoga stanja prvostupanjski sud zaključio da je apelant u okviru objektivnoga roka od godine dana propustio subjektivni rok za podnošenje tužbe, tj. nije je podnio u roku od 30 dana od saznanja učinjenoga smetanja i počinitelja, pa je primjenom odredbi čl. 80. i 82. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, u svezi sa čl. 372. Zakona o stvarnim pravima odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni je sud istakao da u konkretnomu slučaju apelant u prizivu uopće ne osporava utvrđene odlučne činjenice, odnosno kada je izvršeno smetanje posjeda i kada je apelant za smetanje saznao. Kantonalni je sud istakao kako je rok za podnošenje tužbe u postupcima smetanja posjeda zakonski rok, i kako na pravovremenost tužbe u ovim postupcima sud vodi računa po službenoj dužnosti, suprotno navodima priziva, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje, i pravilno primijenio odredbe čl. 82. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, prema kojoj posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i počinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastaloga smetanja. Kantonalni je sud istakao da je priziv apelanta glede troškova postupka utemeljen, jer prvostupanjski sud prilikom obračuna svake pojedinačne radnje nije pravilno primijenio odredbe čl. 13. Odvjetničke tarife, kojima je propisano da odvjetniku pripada 50% nagrade za zastupanje na nastavku glavne rasprave, tako da tuženiku za zastupanje na nastavcima glavne rasprave pripada iznos od po 180,00 KM (umjesto od prvostupanjskoga suda dosuđenih po 320,00 KM), što sve ukupno iznosi 2.476,30 KM (umjesto od prvostupanjskoga suda ukupno dosuđenih 3.739,90 KM).

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da je „Općinski sud odbio tužbeni zahtjev, a nije cijenio materijalne dokaze na strani apelanta“, te da je „Općinski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku u pogledu naknade troškova parničnog postupka“

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja iste navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske odluke, a koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može utjecati na drugačije odlučivanje u predmetnome slučaju, dok je glede određenih navoda (o pogrešnom obračunu troškova od strane prvostupanjskoga suda) Kantonalni sud donio odluku kojim je ocijenio kao utemeljene navode apelanta, te umanjio iznose dosuđenih troškova postupka. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-279/21 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio