Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3633/20 (S. H.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3633/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP 3633/20, rješavajući zahtjev Senada Huremovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Senada Huremovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Huremović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 12. oktobra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 K 020801 19 Kžk od 29. jula 2020. godine. Podneskom od 21. decembra 2020. godine apelant je predložio da Ustavni sud odredi privremenu mjeru „odlaganja izvršenja izrečene krivično pravne sankcije“ do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 K 020801 19 Kžk od 29. jula 2020. godine, apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način kako je opisano u činjeničnom dijelu izreke presude, kao učesnik u prometu, iz nehata, počinio krivično djelo Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa krivičnim djelom iz člana 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) postupajući po potvrđenoj optužnici Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) donio dvije presude, 10. oktobra 2016. godine i 24. aprila 2019. godine, kojima je apelant oglašen krivim za predmetno krivično djelo i osuđen na kaznu zatvora, koje su rješenjima Kantonalnog suda ukinute i određeno održavanje pretresa pred vijećem Kantonalnog suda kao drugostepenog suda. Na pretresu pred Kantonalnim sudom su uz suglasnost stranaka preuzeti i u dokazni materijal uvršteni dokazi optužbe, odbrane i suda. Prije zaključenja dokaznog postupka je izvršena izmjena optužnice na koju apelant i njegov branilac nisu imali primjedbi niti su tražili odlaganje glavnog pretresa radi pripreme odbrane. Nakon toga su ispitani prigovori apelantove odbrane u vezi sa zakonitošću pojedinih dokaza (opširno navedeno na str. 7 do 11) povodom kojih je zaključeno da su pribavljeni zakonito te da su na pretresu od 29. maja 2020. godine iz spisa izdvojeni nezakoniti dokazi (pobrojani na strani 5 presude). Ispitujući prigovor apelantove odbrane u pogledu izmjene optužnice učinjene u prethodnom prvostepenom postupku, Kantonalni sud je naveo da je izmjena optužnice na glavnom pretresu diskreciono pravo tužioca koje koristi kada se tokom dokaznog postupka izmijenilo činjenično stanje iznijeto u optužnici. Konkretizirajući navedeno, Kantonalni sud je istako da je nakon ukidanja prvostepene presude od 10. oktobra 2016. godine u ponovljenom krivičnom postupku optužnica ponovo izmijenjena 22. marta 2019. godine i da tužilac u smislu čl. 290. i 332. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) može vršiti izmjenu optužbe, uz primjenu pravila zabrane preinačenja na gore (zabrana reformatio in peius) što je u konkretnom slučaju ispoštovano, jer je optužnica precizirana samo u odnosu na mjesto kontakta između vozila na koju odbrana nije imala primjedbi.

4. Ocjenom svih izvedenih dokaza, kako onih subjektivne prirode tako i materijalnih dokaza na način kako propisuje odredba člana 296. stav 2. ZKP FBiH, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant u vrijeme i na način opisan u činjeničnom dijelu izreke presude počinio krivično djelo iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Pri tome je Kantonalni sud proveo obiman dokazni postupak, izvršio analizu i ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti (opširno navedeno na str. 13 do 52) te zaključio da je apelant u konkretnoj saobraćajnoj situaciji postupio suprotno odredbi člana 36. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini. Apelant se, kako je zaključio Kantonalni sud, kao učesnik u saobraćaju nije pridržavao saobraćajnih propisa i time je tako ugrozio javni saobraćaj da je doveo u opasnost život ljudi, usljed čega je prouzrokovana smrt dvije osobe, dok su kod dvije osobe prouzrokovane teške tjelesne ozljede. Apelant je pri tome, kako je dalje navedeno, postupao sa svjesnim nehatom, jer je bio svjestan da poduzimanjem radnje preticanja teretnog motornog vozila može ugroziti javni saobraćaj i time dovesti u opasnost život ljudi, ali je olako držao da zabranjena posljedica neće nastupiti. Kako nije utvrđeno da postoje elementi koji bi isključili apelantovu krivicu, apelant je za predmetno krivično djelo oglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od dvije godine.

5. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 390312 20 Iks od 9. decembra 2020. godine odbijena je apelantova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke i odredbu člana 45. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija FBiH (u daljnjem tekstu: ZIKS) kojom je propisano da se osuđenim osobama i tokom izdržavanja kazne zatvora pruža liječnička pomoć i bolničko liječenje, te da navedeno pravo stoga pripada i apelantu. U pogledu odlaganja kazne zatvora po osnovu člana 27. stav 1. tačka 4. ZIKS-a, u rješenju je napomenuto da se izvršenje kazne zatvora može odložiti najduže na period od tri mjeseca, ali da uz molbu moraju biti dostavljeni dokazi koji bi molbu učinili opravdanom i razlozi o nastupanju neotklonjive i znatnije štete. Kako apelant nije postupio na navedeni način, molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora po osnovu člana 27. stav 1. tačka 4. ZIKS-a je odbijena. Što se tiče ostalih razloga koje je apelant naveo, a odnose se na zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka podnesen Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i krivičnu prijavu protiv sudije Vildane Helić, u rješenju je navedeno da su u odredbi 27. stav 1. tačka 1. do 8. ZIKS-a taksativno navedeni razlozi zbog kojih se osuđenoj osobi koja se nalazi na slobodi može odložiti izvršenje kazne zatvora, među kojima nisu navedeni naprijed navedeni razlozi. U pravnoj pouci rješenja je navedeno da je dozvoljena žalba Kantonalnom sudu u roku od tri dana od dana prijema rješenja.

6. Apelant je u apelaciji istakao da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

7. U opširnoj apelaciji se ukazuje na nedostatke optužnice, nezakonitost određenih dokaza na kojima je presuda utemeljena, smatrajući da je u okolnostima konkretnog slučaja Kantonalni sud trebao donijeti oslobađajuću presudu. Osim toga, apelacijom se ukazuje na pristrasnost određenih sudija Kantonalnog suda i glavnog tužioca Tužilaštva zbog kojih je apelant podnio krivične prijave, iznoseći u tom pravcu svoje mišljenje i stav povodom događaja vezanih za apelantovu advokatsku djelatnost koju je vršio prije i u vrijeme kada se vodio krivični postupak.

8. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant je ponovio navode iz apelacije ukazujući da bi mu izvršenjem kazne zatvora bila narušena osnovna ljudska prava, pa je predloženo da se odloži izvršenje kazne zatvora do odluke Ustavnog suda.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Ustavni sud prije svega naglašava da razlozi koje je apelant istakao u prilog donošenja privremene mjere, koji se isključivo tiču kršenja ljudskih prava u vezi s meritumom predmeta, ne mogu sami po sebi biti dovoljni za donošenje privremene mjere. Dakle, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava u okviru postupka koji se apelacijom osporava. Navedeno stoga što je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru ne prejudicirajući ishod postupka o apelaciji, te u tom pravcu ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, prije svega, podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine ZIKS reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne, kao i postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant navedenu mogućnost samo djelomično iscrpio podnošenjem zahtjeva za odlaganje kazne zatvora Općinskom sudu u Tuzli, koji je odbio apelantov zahtjev. Međutim, apelant nije dokazao da je protiv tog rješenja podnio žalbu Kantonalnom sudu iako mu je taj pravni lijek bio na raspolaganju i da je na taj način iscrpio mogućnosti propisane odredbama ZIKS-a, što se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjetodlučivanja o zahtjevu za donošenje privremene mjere.

12. Osim toga, proizlazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na koje je u apelaciji ukazao, a koji se tiču merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost djelovanja Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije iskoristio sve mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3633/20 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio