Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-364/21 (Z. Đ.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-364/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-364/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zijad Đulović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Đulović protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 03 0 U 019844 19 U od 22. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijad Đulović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Ljubača, podnio je 3. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 019844 19 U od 22. prosinca 2020. godine.
2. Rješenjem tuženika (Federalni zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje) – Kantonalna administrativna služba Tuzla od 3. siječnja 2019. godine je odlučeno da se apelantu, kod kojega zbog bolesti postoji II kategorija invalidnosti – promijenjena radna sposobnost, ne priznaju prava iz invalidskoga osiguranja.
3. Rješenjem tuženika od 12. studenoga 2019. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv prvostupanjskoga rješenja od 3. siječnja 2019. godine.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 22. prosinca 2020. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 12. studenoga 2019. godine je odbijena.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz utvrđenih činjenica slijedi da je prvostupanjski postupak pokrenut po zahtjevu apelanta od 13. ožujka 2018. godine, da je prvostupanjski organ u postupku pribavilo nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenoga stanja Sarajevo (u daljnjemu tekstu: Institut) od 30. studenoga 2018. godine, kojim je ocijenjeno da kod apelanta počevši od 25. lipnja 2014. godine (kada je prvi put utvrđeno postojanje invalidnosti II kategorije) i na dan 30. studenoga 2018. godine, zbog bolesti, postoji promijenjena radna sposobnost – II kategorija invalidnosti. Kantonalni je sud istakao da je nadalje tim nalazom i mišljenjem utvrđeno da apelant zbog promijenjene radne sposobnosti i dalje nije sposoban za svoj posao – pomoćni radnik, ali da je sposoban za drugi odgovarajući posao koji ne iziskuje fizičko naprezanje, te dizanje i prenošenje teškoga tereta. Kantonalni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da apelant počevši od 30. travnja 2013. godine nema status osiguranika, jer mu je toga dana prestao radni odnos. Kantonalni je sud istakao da je na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja prvostupanjski organ odlučio kao u izreci prvostupanjskoga rješenja pozivajući se na odredbe čl. 52. Zakona o mirovinskome i invalidskome osiguranju. Kantonalni je sud istakao da je tuženik u postupku po prizivu pribavio nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta – Odjeljenje za drugostupanjski postupak od 14. listopada 2019. godine, iz kojega proistječe da je i od strane drugostupanjskoga liječničkoga povjerenstva izvršen uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i obavljen je neposredan pregled apelanta, nakon čega je ocijenjeno da su pravilni nalaz, ocjena i mišljenje prvostupanjskoga liječničkoga povjerenstva. Kantonalni je sud istakao da su odredbama čl. 52. Zakona o mirovinskome i invalidskome osiguranju propisana prava osiguranika sa promijenjenom radnom sposobnosti, i to: pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto, prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju i novčanu naknadu u svezi sa promijenjenom radnom sposobnošću. Kantonalni je sud istakao da iz toga proistječe da osobe sa promijenjenom radnom sposobnošću, tj. invalidi II kategorije imaju određena prava samo u slučaju kada se radi o osiguranicima, dok apelant nesporno nema takav status (od 30. travnja 2013. godine kada mu je prestao radni odnos), zbog čega mu niti po toj niti to drugim odredbama istoga Zakona ne pripadaju prava iz invalidskoga osiguranja. Kantonalni je sud istakao da je neutemeljenim ocijenio navode tužbe koji se odnose na postojanje bitnih povreda pravila postupka iz odredbi čl. 8. i 9. Zakona o upravnome postupku. Kantonalni je sud istakao da su činjenice koje se tiču radne i zdravstvene sposobnosti apelanta bliže i detaljnije opisane u aktima prvostupanjskoga i drugostupanjskoga liječničkoga povjerenstva, i u kojima su oba liječnička povjerenstva dala suglasnu ocjenu da kod apelanta i dalje postoji II kategorija invalidnosti. Kantonalni je sud istakao da ovakvu suglasnu ocjenu liječničkih povjerenstava apelant dovodi u pitanje bez nuđenja ili predlaganja bilo kojega konkretnoga medicinskoga dokaza, kojim dokazuje da kod osiguranika u konkretnomu slučaju postoji I kategorija invalidnosti. Kantonalni je sud istakao da je apelant nakon podnošenja tužbe naknadno dostavio otpusno pismo UKC Tuzla – Klinika za psihijatriju od 23. listopada 2020. godine, kojega sud s obzirom da je sačinjen po završetku predmetnoga upravnoga postupka nije mogao uzeti u obzir pri ocjeni i zakonitosti osporenoga rješenja tuženika. Kantonalni je sud istakao da u tomu dokumentu ne postoje bilo kakve liječničke indikacije u pogledu radne sposobnosti apelanta, odnosno indikacije o postojanju I kategorije invalidnosti, zbog čega niti taj dokument ne bi mogao utjecati na drugačije rješavanje upravne stvari, čak i u slučaju da je mogao biti uzet u obzir pri ocjeni zakonitosti osporenoga rješenja tuženika.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, navodeći da „je neprihvatljivo da sa njegovim teško narušenim zdravstvenim stanjem nadležni organi smatraju da je sposoban za rad“, te navodi da „sud nije stručan ocjenjivati sadržaj medicinske dokumentacije i da je sud trebao tražiti mišljenje sudskog vještaka medicinske struke koji bi imao zadatak da ocijeni sadržinu Otpusnog pisma“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na život), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o mirovinskome i invalidskome osiguranju. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević