Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3590/19 (A. K.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Ništavost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ugovor o poklonu
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3590/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-3590/19, rješavajući apelacije Adnana Kahvedžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Adnan Kahvedžić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 079418 19 Rev od 26. novembra 2019.
godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 079418 19 Gž 2 od 20. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 079418 15 P 2 od 28. septembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Kahvedžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Haris Kaniža, advokat iz Advokatskog društva „Adil Lozo i drugi „ d.o.o. Travnik, podnio je 13. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 079418 19 Gž 2 od 20. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 079418 15 P 2 od 28. septembra 2018. godine. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-3590/19.
2. Apelant je 23. marta 2019. godine podnio novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 079418 19 Rev od 26. novembra 2019. godine (kao i presuda koje je osporio i ranijom apelacijom). Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-1136/20.
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3590/19.
4. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 079418 15 P 2 od 28. septembra 2018. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav Ugovor o poklonu od 7. aprila 2010. godine, koji je zaključen kod notara M. J. iz Travnika, između R. K. kao poklonodavca (u daljnjem tekstu: poklonodavac ili prodavac) i M. K. kao poklonoprimca (u daljnjem tekstu: poklonoprimac), kojim je izvršen prenos suvlasničkih dijelova, suposjedničkih dijelova i dijelova prava korištenja na određenim nekretninama (bliže preciziranim u izreci navedene presude, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Takođe da se izvrši brisanje upisa tuženih S. K. i S. S. (u daljnje tekstu: I i II tužena) kao vlasnika, nosioca prava korištenja i posjednika na predmetnim nekretninama i da se obavežu da apelantu predaju u posjed predmetne nekretnine, te da se utvrdi da je apelant vlasnik, nosilac prava korištenja i posjednik predmetnih nekretnina, pa da su „tužene“ dužne trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik, nosilac prava korištenja i posjednik na predmetnim nekretninama (sve bliže opisano u izreci navedene presude). Osim toga, navedenom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev I i II tužene, kojim su tražile da se utvrdi da je apsolutno ništav Ugovor o kupoprodaji od 19. septembra 2006. godine (u daljnjem tekstu: Kupoprodajni ugovor), zaključen između prodavca (poklonodavca) i apelanta (kao kupca), o prodaji suvlasničkog djela na predmetnim nekretninama, te je obavezan apelant da na ime naknade troškova parničnog postupka isplati I i II tuženoj iznos od 5.625,46 KM, a S. Z., D. Z. i S. Z. (u daljnjem tekstu: IV, V i VI tuženi) iznos od 2.988,00 KM (sve bliže opisano u izreci navedene presude).
5. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo koji su dokazi provedeni u ponovnom postupku pred tim sudom i šta proizlazi iz tih dokaza (detaljno navedeno u presudi, str. 18.-25.), te je, između ostalog, ukazao da je uvidom u Kupoprodajni ugovor utvrdio da je isti zaključen između prodavca i apelanta (kao kupca), te da je ovjeren kod Općinskog suda 20. septembra 2006. godine i potpisan od ugovornih strana. Naime, da je tim ugovorom prodavac prodao apelantu svoj suvlasnički dio na predmetnim nekretninama za cijenu od 6.000,00 KM, te pristao da se bez njegove dalje saglasnosti uknjiži pravo svojine na predmetnim nekretninama u korist apelanta, a apelant pristao da se na predmetnim nekretninama zabilježi pravo doživotnog uživanja u korist prodavca, kao i da plati porez na promet nekretnina. Nadalje je ukazao, da je uvidom u Ugovor o poklonu, koji je sačinjen kod notara 7. aprila 2010. godine, utvrdio da je isti zaključen između poklonodavca (prodavca) i poklonoprimca (prednika I i II tužene), te da je tim ugovorom poklonodavac poklonio poklonoprimcu predmetne nekretnine. U vezi s tim je ukazao, šta proizlazi iz sadržaja tog ugovora i šta je notar u postupku obrade ove isprave utvrdio (detaljno navedeno u presudi, str. 20. i 21.). Zatim je ukazao, da je uvidom u pravosnažno Rješenje o nasljeđivanju od 11. januara 2011. godine i Rješenje o ispravci pravosnažnog rješenja od 20. decembra 2012. godine, utvrdio da su zaostavštinu iza umrlog poklonoprimca naslijedile njegove kćerke, I i II tužena. Takođe je ukazao, da je u zemljišnim knjigama uknjiženo pravo korištenja, odnosno pravo vlasništva, kao i pravo posjeda na predmetnim nekretninama u korist I i II tužene na osnovu nasljeđa iza umrlog poklonoprimca, koji je navedene nekretnine stekao na osnovu predmetnog Ugovora o poklonu.
6. Općinski sud je naveo, da je među strankama nesporno da Kupoprodajni ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama i katastru, da nije izvršen prenos predmetnih nekretnina sa prodavca na apelanta, odnosno uknjižba prava svojine u korist apelanta, da nisu predate u posjed apelanta, niti je u zemljišnim knjigama upisana zabilježba prava doživotnog uživanja na predmetnim nekretninama u korist prodavca, te da nije ni plaćen porez na promet nekretnina. U vezi s tim je istakao, da razlog koji navodi apelant za neprovođenje Kupoprodajnog ugovora ne može biti pravo doživotnog uživanja predmetnih nekretnina u korist prodavca, jer se oba prava, pravo vlasništva, odnosno pravo korištenja na predmetnim nekretninama, kao i pravo doživotnog uživanja, ako su bili ispunjeni ostali uslovi, moglo upisati shodno odredbama člana 28. Zakona o zemljišnim knjigama F BiH. Takođe je istakao, da se iz sadržaja Kupoprodajnog ugovora vidi da na istom nema pečata Porezne uprave, kao dokaza o plaćenom porezu na promet, pa da je i to mogao biti jedan od razloga zašto se nije mogao provesti navedeni ugovor, pod uslovom da je pravno valjan.
7. Općinski sud je istakao, da je među strankama sporan potpis prodavca na Kupoprodajnom ugovoru, kao i da li se potpisao u knjigu ovjere Općinskog suda 20. juna 2006. godine. U vezi s tim je ukazao, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka grafologa I. Dž. (u daljnjem tekstu: vještak grafolog I) utvrdio da je grafološkim vještačenjem spornih potpisa i spornog otiska štambilja Općinskog suda na spornim dokumentima (Kupoprodajnom ugovoru i Izvodu iz knjige ovjere potpisa Općinskog suda za 2006. godinu) i nespornim dokumentima (Zapisnik Općinskog suda od 30. januara 1985. godine, Darovni ugovor od 11. jula 1984. godine i prepis izvornika Ugovora o poklonu od 7. aprila 2010. godine sa nespornim potpisima prodavca, kao i nesporni otisci štambilja Općinskog suda i kompletan spis Općinskog suda), navedeni vještak našao da prodavac nije svojeručno potpisao spornu dokumentaciju, te da se na spornim Kupoprodajnim ugovorima (dostavljena dva primjerka) ne nalaze otisci štambilja od original štambilja Općinskog suda. Nadalje je ukazao, da je na navedeni nalaz i mišljenje apelant stavio primjedbe (detaljnije navedeno u obrazloženju presude), pa je predložio da se provede novo vještačenje. Zatim je ukazao, da je u svom iskazu, datom na glavnoj raspravi, vještak grafolog I naveo da na osnovu izvršenog vještačenja i komparacije spornih potpisa prodavca sa nespornim grafološkim materijalom (nespornim potpisima) utvrdio da prodavac nije potpisao nijedan od dva sporna ugovora (dva primjerka Kupoprodajnog ugovora), da nije svojeručno stavio potpis u knjigu ovjere potpisa za 2006. godinu, te da otisci štambilja na oba kupoprodajna ugovora ne potiču od istog štambilja. Naime, da tekst na oba kupoprodajna ugovora nije otkucan istom mehaničkom pisaćom mašinom, da je poređenjem potpisa prodavca i apelanta utvrdio da je skriptor svih potpisa jedna osoba, da ni na jednom ugovoru ne stoji potpis prodavca, da su dva lica kucala jedan ugovor a drugo lice drugi ugovor, što dokazuje da su ti ugovori otkucani u različito vrijeme, te sa sigurnošću tvrdi da su oba ugovora falsifikat, da nisu originalni dokumenti.
8. Općinski sud je naveo, da iz provedenog vještačenja po vještaku grafologu M. R. (u daljnjem tekstu: vještak grafolog II), njegovog nalaza i mišljenja, kao i iz dopunskog nalaza i mišljenja istog vještaka, proizlazi da je prodavac skriptor spornih potpisa na dokumentima, da su otisci štambilja i pečata na spornim dokumentima „najvjerovatnije" originalni. Naime, da se na spornim dokumentima nalaze različiti otisci štambilja, da jedan služi za ovjeru autentičnosti potpisa a drugi za ovjeru autentičnosti kopije.
9. Općinski sud je istakao, da je nalaz i mišljenje vještaka grafologa I prihvatio u cijelosti i poklonio mu vjeru jer je u svemu obuhvatniji i uvjerljiviji od nalaza vještaka grafologa II, koji se u svom nalazu koristio riječima „vjerovatno" i „najvjerovatnije", što sporni nalaz čini neupotrebljivim, a apelant nalaz vještaka grafologa I nije doveo u sumnju nikakvim drugim dokazima. Naime, utvrđeno je da prodavac nije svojeručno potpisao Kupoprodajni ugovor, pa ako Kupoprodajni ugovor nije potpisan od obje ugovorne strane, smatra se da između istih nije nastao, da Kupoprodajni ugovor nije ni zaključen, da je takav ugovor protivan Ustavu, prinudnim propisima i moralu društva, te je apsolutno ništav i ne može proizvoditi pravno dejstvo, niti može služiti kao valjan pravni osnov za promet nepokretnosti i uknjižbu prava na nekretninama. Nadalje je istakao, da sve da je Kupoprodajni ugovor i potpisan od ugovornih strana, da prodavac prije zaključenja Kupoprodajnog ugovora nije o namjeravanoj prodaji, shodno odredbama člana 29. do
32. Zakona o prometu nepokretnosti, obavijestio, niti ponudio na prodaju predmetne nekretnine nikom od suvlasnika, sukorisnika, odnosno suposjednika, koji imaju pravo preče kupnje, iako je bio u obavezi, prema navedenim odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, iste ponuditi putem pismene ponude. Naime, navedenim postupanjem predmetni kupoprodajni ugovor je zaključen protivno prinudnim propisima Zakona o prometu nepokretnosti i kao takav ništav pravni posao shodno odredbama člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe je istakao, da iz sadržaja Kupoprodajnog ugovora proizlazi da je istim ugovorena kupoprodajna cijena u visini od 6.000,00 KM, a prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke tržišna vrijednost predmetnih nekretnina iznosi 29.131,00 KM, a građevinska vrijednost 21.420,00 KM, pa je navedenim Kupoprodajnim ugovorom apelant za sebe ugovorio nesrazmjernu imovinsku korist, pa se takav ugovor smatra i zelenaškim ugovorom.
10. Zatim je Općinski sud ukazao šta je propisano odredbama čl.23., 38., 43. i 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te je, pored ostalog, istakao da kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, da jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno. Nadalje je istakao, da apelantu od strane prodavca nije izvršena predaja u posjed predmetnih nekretnina, niti je prema izvedenim dokazima stekao pravo vlasništva na istim ni na jedan način predviđen odredbama člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno člana 52. Zakona o stvarnim pravima. S druge strane, I i II tužene su stekle pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu valjanog pravnog osnova (nasljeđivanjem iza umrlog poklonoprimca i upisom u zemljišne knjige), te su u posjedu predmetnih nekretnina, pa apelant nema pravo zahtijevati sudsku zaštitu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, niti ima pravo tražiti brisanje uknjižbe prava vlasništva, korištenja i posjeda I i II tužene i predaju u posjed predmetnih nekretnina na osnovu ništavog Kupoprodajnog ugovora.
11. Pored navedenog, Općinski sud je ukazao, da je iz provedenih dokaza utvrdio da je predmetni Ugovor o poklonu pravno valjan, da je zaključen u zakonskoj formi propisanoj članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti, da je potpisan od ugovornih strana i ovjeren kod notara, pa da nije protivan Ustavu, prinudnim propisima i moralu društva, odnosno nije ništav. Nadalje je istakao, da je na osnovu valjanog pravnog posla izvršen prenos prava na predmetnim nekretninama sa poklonodavca na poklonoprimca, a da su nakon smrti poklonoprimca predmetne nekretnine po osnovu Zakona o nasljeđivanju naslijedile I i II tužene, da iste drže u posjedu, te da su savjesni posjednici. Zatim je naglasio, da se apelant na predmetnim nekretninama ne može smatrati pretpostavljenim vlasnikom istih, pa da ne može imati ni jači pravni osnov od I i II tuženih. Stoga je Općinski sud apelantov tužbeni zahtjev odbio a protivtužbeni zahtjev I i II tuženih usvojio, uz primjenu odredaba čl. 2., 23., 38., 43. i 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, čl. 17., 23., 27., 52. i 53. Zakona o stvarnim pravima, čl. 9., 29., 31., 32. i 33. Zakona o prometu nepokretnosti, čl. 103., 108., 109., 110. i 113. ZOO i čl. 3., 5. i 9. Zakona o zemljišnim knjigama. Takođe je istakao, da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da IV, V i VI tuženi nemaju pasivnu legitimaciju u konkretnom sporu (bliže opisano u obrazloženju presude).
12. Na kraju, Općinski sud je istakao da je odluku o troškovima parničnog postupka donio na osnovu odredaba čl. 383., 386. stav 1. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), člana 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, kao i člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi F BiH, te je ukazao od čega se sastoje troškovi I i II tužene, odnosno troškovi IV, V i VI tuženih, koji troškovi su dosuđeni tuženim prema uspjehu u parnici (sve bliže precizirano/opisano u obrazloženju presude).
13. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 079418 19 Gž 2 od 20. juna 2019. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presude.
14. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao, između ostalog, da je iz izvedenih dokaza prvostepeni sud pravilno zaključio da je predmetni Ugovor o poklonu valjan. Naime, iz sadržaja Ugovora o poklonu proizlazi da je notar u svemu postupio u skladu sa pozitivnim zakonskim odredbama, te je ugovor zaključen u skladu sa zakonom i kao takav valjan. Takođe je istakao, da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao valjane i potpune razloge zašto je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, a koje razloge je prihvatio i Kantonalni sud. Zatim je istakao, da je prvostepeni sud isto tako pravilno postupio kada je usvojio protivtužbeni zahtjev I i II tuženih i utvrdio da je apsolutno ništav Kupoprodajni ugovor, imajući u vidu da je među strankama sporan potpis prodavca na navedenom ugovoru, kao i njegov potpis u knjizi ovjere kod suda 20. juna 2006. godine. Naime, zbog toga je izvršeno grafološko vještačenje, te je prvostepeni sud prihvatio nalaz vještaka grafologa I i istome poklonio vjeru, a nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka grafologa II koji se u svom nalazu koristio riječima „vjerovatno" i „najvjerovatnije", što sporni nalaz čini neupotrebljivim. U vezi s tim je istakao, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka grafologa I prvostepeni sud pravilno utvrdio da prodavac nije svojeručno potpisao Kupoprodajni ugovor, pa ako kupoprodajni ugovor nije potpisan od obe ugovorne strane smatra se da između istih nije nastao, da je apsolutno ništav i da ne može služiti kao valjan pravni osnov za promet nepokretnosti i uknjižbu prava na nekretninama.
15. Kantonalni sud je ukazao da pored navedenog apelant nije proveo Kupoprodajni ugovor u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu, niti je platio porez na taj ugovor. Naime, kako prema izvedenim dokazima apelant nije stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, na način predviđen zakonom, a I i II tužena su stekle pravo vlasništva na istim nekretninama na osnovu valjanog pravnog osnova nasljeđivanjem i upisom u zemljišne knjige, apelant nema pravo zahtijevati sudsku zaštitu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, niti ima pravo tražiti brisanje uknjižbe prava vlasništva, korištenja i posjeda I i II tužene i predaju u posjed predmetnih nekretnina.
16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 51 0 P 079418 19 Rev od 26. novembra 2019. godine, odbačena je apelantova revizija.
17. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je istakao da je tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari nenovčani (utvrđenje ništavosti ugovora), kao i protivtužbeni zahtjev, pa je za ocjenu prava na dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora. Nadalje je istakao, da je u predmetnoj tužbi vrijednost predmeta spora naznačena u iznosu od 5.000,00 KM, a u protivtužbi u iznosu od 11.000,00 KM, pa kako ovi iznosi ne prelaze vrijednosni kriterij iz člana 237. stav (2) ZPP za dopustivost revizije, to revizija kao vanredan pravni lijek nije dopuštena. Zatim je istakao, da je odredbom člana 237. stav (3) ZPP propisano da izuzetno Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Međutim, kako u reviziji nije naznačeno pravno pitanje od čijeg rješenja zavisi odluka o sporu, a koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti ostali elementi koje je, prema odredbama člana 237. stav (3) u vezi sa st. (4) i (5) istog zakona, revident/apelant dužan navesti u izuzetnoj reviziji, to je odlučeno kao u izreci konkretnog rješenja.
Apelacioni navodi
18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ipravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Iz predmetnih apelacija proizlazi da apelant, u suštini, smatra da u osporenim presudama nije dato adekvatno obrazloženje zašto je odbijen njegovog tužbenog zahtjeva, te da su osporene odluke donijete uz očito nesavjesnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava (Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i ZOO). Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka, koje je dokaze izveo pred prvostepenim sudom, te je, između ostalog, istakao da postojanje, sačinjavanje, zaključivanje i potpisivanje Kupoprodajnog ugovora nikako ne može biti sporno jer svi izvedeni dokazi potvrđuju valjanost tog ugovora, osim vještačenja vještaka grafologa I koje je u svom mišljenju usamljeno i nestručno. Naime, da to potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka grafologa II (koji je sačinjen u ponovnom postupku), koji vještak je za razliku od vještaka grafologa I vještačio originalne dokumente, pa mu se morala dati prednost u odnosu ne vještaka grafologa I. Zatim je istakao da on ima jači pravni osnov na predmetnim nekretninama (Kupoprodajni ugovor), nego I i II tužena (Ugovor o poklonu), pa da je „sud“ morao primijeniti član 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i usvojiti apelantov tužbeni zahtjev, odnosno analogno tome odbiti protivtužbeni zahtjev I i II tužene. U vezi s tim je naglasio, da je odlučna činjenica u konkretnom slučaju bila ko ima jači pravni osnov, a ne ko je upisan u javnim knjigama o nekretninama i ko je u posjedu. Takođe je istakao, da je zaključivanje predmetnog ugovora o poklonu ništavo i nezakonito jer se raspolagano sa nekretninama sa kojima se već raspolagalo Kupoprodajnim ugovorom. Pored navedenog, apelant je osporio i odluku o troškovima postupka iz razloga što je smatrao da je nepravilno primijenjena advokatska tarifa, te i iz razloga što je tužbeni zahtjev morao biti usvojen, a u tom slučaju na plaćanje troškova spora obavezuju se tuženi.
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Ustavni sud ukazuje da apelant, prije svega, povredu prava na koje se pozvao u predmetnim apelacijama nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
24. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan a protivtužbeni zahtjev osnovan pozivajući se na relevantne zakonske odredbe (između ostalog, odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i ZOO). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tom, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, postupajući po žalbi, u svojoj odluci (koja predstavlja konačnu odluku u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je apelantova revizija u konkretnom slučaju odbačena iz formalnih razloga) u potpunosti prihvatio zaključke prvostepenog suda i potvrdio prvostepenu presudu kao pravilnu i zakonitu. Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe na koje su se pozvali redovni sudovi (pored ostalog ZOO i Zakon o vlasničko-pravnim odnosima) sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, uključujući i obrazloženje koje je dato u vezi sa troškovima postupka, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević