Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2234/19 (A. R.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2234/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-2234/19, rješavajući apelaciju Asmire Redžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Asmira Redžić protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Km 131018 19 Kmv od 17. maja 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Km 131018 16 Kpp od 19. aprila 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Asmira Redžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, podnijela je 23. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Km 131018 16 Kmv od 17. maja 2019. godine i Rješenja Općinskog suda broj 43 0 Km 131018 16 Kpp od 19. aprila 2019. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Km 131018 16 Kpp od 19. aprila 2019. godine odbačen je troškovnik apelantice od 19. aprila 2019. godine za isplatu nagrade za odbranu mldb. A.H. u iznosu od 300.00 KM.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantica dostavila troškovnik, kojim je potraživala nagradu na ime odbrane mldb. A.H. u prethodnom postupku prilikom ispitivanja od strane ovlaštenih lica Uprave policije Zenica. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 199. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) propisano da se troškovi postupka iz člana 199. stav 2. ZKP FBiH, kao i nužni izdaci postavljenog branioca, isplaćuju unaprijed iz sredstava tužilaštva, odnosno suda. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantica pružala odbranu branjeniku u toku ispitivanja u fazi prethodnog postupka - istrage, a za koji „postupak“ je nadležno tužilaštvo, pa je slijedom toga, a imajući u vidu odredbe člana 199. stav 4. ZKP FBiH, taj sud odlučio kao u dispozitivu rješenja.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Km 131018 16 Kpp od 17. maja 2019. godine odbijena je žalba apelantice izjavljena na rješenje Općinskog suda od 19. aprila 2019. godine.
5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je tačno da je apelantica postavljena za branioca po službenoj dužnosti rješenjem tog suda, ali da se iz rješenja i predmetnog spisa vidi da je postavljanje izvršeno na osnovu zahtjeva Uprave policije Zenica, dakle prilikom preduzimanja radnji od strane ovlaštene službene osobe. Općinski sud je, takođe, ponovio šta je propisano odredbama člana 199. stav 4. ZKP FBiH, pa je s tim u vezi naveo da se radilo o fazi postupka za koju nije nadležan sud, i da bez obzira na činjenicu što je postavljanje branioca izvršio sud, sud nije u obavezi snositi troškove postavljenog branioca, nego troškove u toj fazi, u skladu sa citiranim odredbama, snosi tužilaštvo. Općinski sud je naveo da su netačni navodi da o troškovima postupka odlučuje samo sud, jer obaveza snošenja troškova postavljenog branioca zavisi od faze u kojoj se preduzimaju radnje i po čijem nalogu. Kako se u konkretnom radilo o radnjama koje nisu preduzimane po nalogu suda to je žalba „branioca Skopljak Envera“ neosnovana.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je Općinski sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno propise kojima se reguliše nagrada i naknada troškova za rad advokata. Apelantica ističe da je od strane suda postavljena za branioca po službenoj dužnosti, da je uredno obavila obaveze odbrane po službenoj dužnosti i da je stoga opravdano očekivala zarađenu nagradu. Nadalje, apelantica ističe da dio obrazloženja drugostepenog rješenja u kojem se citiraju navodi žalbe nisu u skladu sa izjavljenom žalbom, te da se u zadnjem pasusu obrazloženja odbija žalba advokata Skopljak Envera, a ne apelantičina žalba, zbog čega smatra da sud nije obrazložio odluku na adekvatan način. Osim toga, apelantica ističe da su osporena rješenja suprotna stanovištu zauzetom u rješenjima istog suda broj 43 0 Km 158152 18 Kpp i broj 43 0 Km 159881 18 Kpp u kojima je advokatica, takođe, potraživala troškove za zastupanje osumnjičenog lica prilikom saslušanja u istrazi i sud joj je dodijelio tražene troškove. Apelantica, u suštini, smatra da joj je zbog različitih odluka povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno, jer je Općinski sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, jer nije adekvatno obrazložio osporene odluke, te jer je povrijedio pravnu sigurnost (donoseći različite odluke o identičnom pravnom pitanju). Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u obrazloženju osporenih odluka dao jasne i precizne razloge zašto smatra da je neosnovan zahtjev apelantice kojim je tražila da joj se iz sredstava suda isplati nagrada za zastupanje u svojstvu branioca po službenoj dužnosti za radnje koje su preduzete u fazi istrage, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi sa tim nije našao proizvoljnost u postupanju Općinskog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1061/19 od 10. novembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na tvrdnju apelantice da Općinski sud nije adekvatno obrazložio odluku, jer se u rješenju pominje ime drugog advokata, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud dao jasno i potpuno obrazloženje u pogledu razloga zbog kojih je odbio žalbu, zbog čega greška suda u vidu imena drugog advokata nije mogla biti od uticaja na drugačiju odluku. U vezi apelantičinog pozivanja na rješenja Općinskog suda, za koja tvrdi da su suprotna pravnom stanovištu osporenih rješenja, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1745/14 od 7. marta 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je iz rješenja koja je dostavila apelantica vidljivo da se radi o prvostepenim rješenjima kojim je udovoljeno apelantičinom zahtjevu za troškove postupka. U konkretnom slučaju prvostepenim rješenjem nije udovoljeno apelantičinom zahtjevu, a drugostepenim rješenjem je ova odluka potvrđena. Iz navedenog proizilazi da apelantica nije učinila vjerovatnim da su zbog navedenog stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević