Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3287/19 („NLB Banka“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3287/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3287/19, rješavajući apelaciju NLB Banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija NLB Banke d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 136722 19 Rev od 11. jula 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 136722 12 Pž od 9.

marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. NLB Banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Amela Dizdarević- Bulja i Dženita Kašmo, zaposlenice apelantice, podnijela je 15. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 136722 19 Rev od 11. jula 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 136722 12 Pž od 9. marta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tužitelja „Bosna Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo (sada „Adriatic osiguranje“, u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 13. i 14. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 16, odnosno 19. oktobra 2020. godine, dok tužitelj nije dostavio traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 136722 10 Ps od 23. januara 2012. godine u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da sud naloži prvotuženoj Moja banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelantici, kao drugotuženoj, da mu solidarno isplate iznos od 72.139,75 KM sa zakonskim zateznim kamatama (preciznije navedeno u izreci presude).

6. Nakon ocjene provedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke) Općinski sud je utvrdio da je tužitelj 25. januara i 2. februara 2007. godine sa prednikom prvotužene (VABA Bankom d.d. Sarajevo) zaključio ugovore o otvaranju i vođenju računa za obavljanje platnih transakcija, kojima su regulirane obaveze ugovornih strana kao klijenta i banke. Naime, tim ugovorima banka se obavezala da će primiti, evidentirati i izvršavati naloge za plaćanje, da će ove usluge klijentu pružiti kvalitetno i efikasno i da će izvode o stanju i promjenama na računu dostavljati redovno, dok se klijent obavezao da će naloge za plaćanje (što podrazumijeva instrukcije koje se daju banci da isplati ili uplati) popunjavati na način propisan Zakonom i uputstvima banke, te da će snositi odgovornost za pravilno popunjavanje i ovjeru naloga. Dalje je utvrđeno da je tužitelj u periodu od 3. septembra do 28. decembra 2007. godine popunio i dostavio banci (prvotuženoj) pet naloga za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u kojima je popunio račun pošiljaoca i račun primaoca sa brojem poreznog obveznika, vrstom prihoda i brojem budžetske organizacije, ali da su sporne uplate izvršene u korist transakcijskog računa trećeg lica (fizičkog lica), čiji je račun pogrešno bio označen na uplatnicama, umjesto računa označenog primaoca PIO. U nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke je navedena zakonska regulativa, činjenično stanje, visina transakcija koje su predmet tužbe, propusti na strani tuženih i načini njihovog postupanja u konkretnoj situaciji, te je u zaključku nalaza i mišljenja navedeno da su, u skladu sa relevantnom zakonskom regulativom, tužene (prvotužena i apelantica) trebale propisno identificirati primatelja, te kontaktirati nalogodavca u slučaju neslaganja.

7. Općinski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan s obzirom na to da tužitelj u toku postupka nije dokazao da je prvotužena napravila propust prilikom prebacivanja sredstava na apelanticin račun. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj nije postupio u skladu sa odredbom člana 4. ugovora (potpisanog između tužitelja i prvotužene), odnosno nakon što je dao instrukciju banci da uplati određeni novčani iznos nije provjerio tačnost izvoda i nije izvršio reklamaciju kod banke (u roku od dva dana), dakle, svojom greškom na uplatnicama popunio je žiroračun po kome je prvotužena i postupila. Također, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 9. Zakona o platnim transakcijama regulirano da, kada je na nalogu za plaćanje bilo koji učesnik u platnoj transakciji identificiran imenom i brojem, banka primalac nije dužna utvrditi usaglašenost imena i broja i može izvršiti plaćanje ili na osnovu imena ili na osnovu broja, što je u konkretnom slučaju prvotužena i uradila. Općinski sud je istakao da je donio odluku nakon ocjene provedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, kao i da je ocijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji nije bitno utjecao na odluku.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 136722 12 Pž od 9. marta 2018. godine uvažena je žalba tužitelja i preinačena je prvostepena presuda na način što su obavezane tužene (prvotužena i apelantica) da tužitelju solidarno isplate iznos od 72.139,75 KM sa zakonskim zateznim kamatama (preciznije navedeno u izreci presude), kao i da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, te je ponovio nesporno utvrđenu činjenicu da je tužitelj formalno popunio nalog, ali da tačnost podataka iz naloga nije iskontrolirana od odgovornih lica tužitelja iako su potpisom potvrdili tačnost podataka. Dalje, Kantonalni sud je naveo da se u žalbi osnovano navodi da u konkretnom slučaju prvotužena nije postupila u skladu sa članom 11. stav

3. Zakona o platnim transakcijama, kao i da upoređivanje potpisa na nalogu za plaćanje ili komunikacija sa ovlaštenim potpisnicima klijenta nije samo po sebi sigurnosni postupak (član 25. navedenog zakona). Također, iz stanja spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o platnoj transakciji kojom se vrši uplata javnih prihoda, tj. doprinosa, te da su računi za njih sastavni dio Pravilnika o načinu uplate javnih prihoda budžeta i vanbudžetskih fondova na teritoriji FBiH (u kojem su propisani računi na koji su konkretni nalozi tužitelja trebali biti popunjeni u korist računa otvorenih kod navedenih banaka). Međutim, prvotužena je izvršila platnu transakciju prema instrukciji primljenoj od nalogodavca (tužitelja), dok je apelantica prenijela elektronski sve podatke iz naloga i sredstva uplatila u korist fizičkog lica, suprotno svrsi doznake za uplatu doprinosa.

9. Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 154. i 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istakao da iz stanja spisa nesporno proizlazi da su tužene (prvotužena i apelantica) izvršile kontrolu formalne tačnosti primljenih naloga za izvršenje platne transakcije, dok je sporna činjenica da li su tužene trebale da izvrše suštinsku kontrolu naloga. Shodno odredbama zaključenog ugovora, Zakona o platnim transakcijama i Pravilnika o načinu uplate javnih prihoda, proizlazi da su tužene u obavljanju svoje djelatnosti bile dužne izvršiti suštinsku kontrolu naloga na koje okolnosti je proveden i dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koje je prvostepeni sud prihvatio, navedena je manjkavost sistema interne kontrole tuženih, propust tužitelja u popunjavanju broja žiroračuna, kao i da su tužene tako popunjene i primljene naloge izvršile doznakom sredstava na označeni račun klijenta koji u nazivu nije označen kao nalogoprimac s obzirom na to da je svrha uplate bila uplata doprinosa - javnih prihoda u korist PIO. Kantonalni sud je naveo da su tužene, shodno članu 11. stav 3. Zakona o platnim transakcijama, u konkretnom slučaju propustile da sa stepenom izvjesnosti izvrše provjeru broja računa za uplatu penzionih doprinosa. Naime, propuštanjem tuženih da postupe po navedenoj odredbi iznosi platnih transakcija su doznačeni na pogrešan broj transakcijskog računa (fizičkom licu), čime je tužitelju nanesena šteta iako svi elementi iz uplatnica upućuju da se radilo o uplati javnog prihoda (doprinosa), što je konstatirao i vještak finansijske struke u svom nalazu. Dakle, u žalbi tužitelja osnovano se navodi da su tužene odgovorne za nastalu štetu s obzirom na to da pri izvršenju naloga nisu dokazale da su postupile u skladu sa zakonskim propisima i stepenom sigurnosti u pogledu identifikacije primaoca pri obavljanju djelatnosti, propuštajući izvršiti kontrolu usaglašenosti naziva računa sa brojem i svrhom, jer se nije radilo o nekoj drugoj transakciji, nego o uplati javnih prihoda (doprinosa).

10. Kantonalni sud je obrazložio da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi i iz činjenice da su prvotužena i apelantica tužitelju izvršile povrat dijela sredstava (iznosa od 15.130,00 KM), dok ostatak duga koji se potražuje tužbenim zahtjevom nije isplaćen (u iznosu od 72.139,75 KM). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak kada je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 1. (ispravno tačka 4) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Odluku o troškovima postupka Kantonalni sud je donio primjenom odredaba čl. 397. stav 2, 393. i 386. ZPP i uspjehom stranaka u parnici.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 136722 19 Rev od 11. jula 2019. godine odbio kao neosnovane revizije prvotužene i apelantice izjavljene protiv drugostepene presude, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja da mu prvotužena i apelantica solidarno isplate iznos od 72.139,75 KM na ime povrata pogrešno uplaćenih novčanih sredstava na račun klijenta apelantice sa računa tužitelja kao klijenta tužene, te je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud, suprotno revizionim navodima, prilikom donošenja presude kojom je uvažio žalbu tužitelja i usvojio tužbeni zahtjev pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, drugostepeni sud je primijenio relevantne odredbe predmetnih ugovora (koji su zaključeni između tužitelja i prvotužene), kao i propise kojima je regulirano obavljanje platnih transakcija u vezi sa odredbom člana 18. ZOO kojom su propisani standardi pažnje prilikom zaključenja i izvršenja ugovora, odnosno u konkretnom slučaju nije smatrao odlučnom samo činjenicu da su sporne uplatnice tužitelja bile popunjene na način propisan ugovorom i zakonom, nego je postupanje banaka (prvotužene i apelantice) prilikom izvršenja naloga ispitivao i u suštinskom smislu. Shodno navedenom, drugostepeni sud je primjenom propisa koji se odnose na plaćanje doprinosa kao javnog prihoda, što je, također, bilo naznačeno na spornim uplatnicama, u konkretnom slučaju pravilno zaključio da su i prvotužena i apelantica propustile da propisno identificiraju primatelja. Naime, obaveza banke prilikom izvršenja naloga za uplatu javnih prihoda nije regulirana samo ugovorom stranaka (banke i klijenta) nego i općim aktima po kojima je banka dužna postupati (Pravilnik o načinu uplate javnih prihoda i Uputstvo o formi i sadržaju naloga za plaćanje i procedurama za izvršenje platnih transakcija, Odluka Federalne agencije za bankarstvo o minimalnim standardima internih kontrola u bankama).

12. Vrhovni sud smatra da je pravilna ocjenu drugostepenog suda da je u slučaju neslaganja podataka o plaćanju javnih prihoda (koje je u konkretnom slučaju bilo moguće utvrditi provjerom podataka na računu), o kojima je banka dužna voditi posebnu evidenciju, banka, kao dobar stručnjak, bila dužna prije obavljanja transakcije kontaktirati sa tužiteljem kao nalogodavcem i tako spriječiti uplatu sredstava na račun koji se ne odnosi na javne prihode. Naime, odlukom Agencije za bankarstvo o minimalnim standardima internih kontrola u bankama je propisana dužnost banke da uspostavi sistem unutrašnjih kontrola, pa je drugostepeni sud pravilno zaključio da nepostojanje ili manjkavost takvog sistema ne može osloboditi banku njene obaveze da pruži kvalitetnu uslugu klijentu koji je pogrešno popunio nalog za plaćanje, ako je ta njegova greška bila lako uočljiva iz sadržaja naloga kao u konkretnom slučaju. Zbog toga, Vrhovni sud smatra da je pravilan zaključak drugostepenog suda da su prvotužena i apelantica bile dužne postupati ne samo u skladu sa propisima koji obavezuju klijenta na pravilno popunjavanje naloga nego i propisima kojima je regulirano postupanje banke prilikom uplate javnih prihoda, te da je njihovo propuštanje da to učine uzrokovalo štetu tužitelju. Također, suprotno revizionim navodima, Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud svoju odluku nije donio samo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, već da je svoju odluku donio na osnovu pravne analize utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno primjene relevantnih pravnih propisa koje je koristio i navedeni vještak. Pravnom analizom drugostepeni sud je došao do pravilnog zaključka da obaveza tužitelja iz člana 4. Ugovora da nalog za plaćanje popuni u skladu i na način propisan zakonom, tj. da tačno identificira primaoca i odredišnu banku, ne isključuje zakonsku obavezu banke da prilikom izvršavanja tog naloga postupa sa pažnjom dobrog stručnjaka. Shodno navedenom, pravilno je utvrđeno i postojanje obaveze tuženih prema tužitelju iz osnova uzrokovanja štete zbog povrede ugovora, pa je i odluka kojom je sud solidarno obavezao tužene na plaćanje traženog iznosa tužitelju pravilna i zakonita. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju odbijen kao nepotreban, u skladu sa odredbama člana 397. stav 1. u vezi sa čl. 386. stav 1. i 387. stav 1. ZPP. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava apelantica je navela hronologiju predmetnog postupka, istaknuvši da su drugostepeni i Vrhovni sud zanemarili odredbe Zakona o platnim transakcijama i odredbe ugovora koje su potpisali tužitelj i tužena, kao i da su ocijenjeni samo dokazi koji su išli u korist tužitelja. Apelantica smatra da tužitelj u konkretnom slučaju nije postupio u skladu sa odredbama ugovora (pogrešno na nalogu popunio podatke o računu primaoca), čime je doveo do situacije da su plaćanja izvršena na pogrešan račun. Također, apelantica smatra da su drugostepeni i Vrhovni sud (suprotno članu 9. Zakona o platnim transakcijama) pogrešno zaključili da su tužena i apelantica trebale izvršiti i suštinsku, a ne samo formalnu kontrolu tačnosti primljenih naloga za plaćanje, te da je i tužitelj trebalo da primijeni pažnju stručnjaka prilikom popunjavanja naloga za uplatu. Dalje, apelantica navodi da se u konkretnom slučaju radilo o poslovnom odnosu privrednih subjekata i da se osporene presude ne mogu temeljiti na odredbi člana 18. ZOO, te je istakla da je „članom 30. stav 3. Zakona o platnim transakcijama propisano da nalogodavac odgovara i snosi štetu ako nalog za plaćanje ne sadrži ispravne podatke iz kojeg razloga je revizioni sud u cijelosti pogrešno primijenio materijalno pravo…“. Apelantica smatra da je ovakvim postupanjem drugostepenog i Vrhovnog suda došlo do direktne povrede njenog prava na imovinu s obzirom na to da je odlukom drugostepenog suda obavezana na isplatu novčanog iznosa tužitelju.

b)Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da je u obrazloženju presude naveo razloge za svoju odluku, te smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koje se apelantica poziva u apelaciji.

15. Kantonalni sud je istakao da u postupku donošenja svoje odluke nije došlo do povrede prava na koja se apelantica poziva u apelaciji, te je istakao da ostaje u cijelosti kod razloga navedenih u obrazloženju odluke.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 229. tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

17. Zakon o platnim transakcijama („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/00 i 28/03) glasi: Član 9.

Forma 1) Nalog za plaćanje može biti izdat u pisanoj formi ili elektronski.

2) Nalogodavac u nalogu za plaćanje mora tačno identifikovati primaoca i odredišnu banku. Kada je na nalogu za plaćanje bilo koji učesnik u platnoj transakciji identifikovan imenom i brojem, banka primalac nije dužna utvrditi usaglašenost imena i broja i može izvršiti plaćanje ili na osnovu imena ili na osnovu broja.

Član 11. stav 3.

Obaveze banke primaoca 3) Banka primalac je obavezna da izvrši samo naloge za plaćanje koji su: (a) propisno popunjeni i autorizovani ili autentični, (b) propisno identifikuju odredišnu banku i (c) identifikuju primaoca sa izvjesnim stepenom sigurnosti. Član 30.

Podizanje i uplate sredstava (1) Klijent može podići ili mu banka može isplatiti u skladu sa nalogom za plaćanje iznos pozitivnog salda na računu za koje ima odgovarajuće pokriće, pod uvjetima iz sporazuma klijenta i banke.

(2) Stav (1) ovog člana ne primjenjuje se u slučajevima kada je iznos na računu u postupku obustave, pljenidbe ili sličnog postupka namirivanja povjerioca, kada je račun zatvoren, suspendovan ili blokiran, te u slučaju kada bi izvršenjem naloga za plaćanje banka prekršila bilo koji zakon.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 136722 19 Rev od 11. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. jula 2019. godine a apelacija je podnesena 15. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantica pobija presude Kantonalnog i Vrhovnog suda tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužbi tužitelja protiv prvotužene i apelantice radi isplate duga (na ime povrata pogrešno uplaćenih novčanih sredstava) iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

26. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica osporava odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda kojima je, u konačnici, u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i obavezane tužene (prvotužena i apelantica) da tužitelju solidarno isplate iznos od 72.139,75 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

27. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

29. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

30. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neosnovana revizija apelantice i time, zapravo, potvrđeno odlučenje drugostepenog suda kojim je, primjenom relevantnih odredaba ZPP i Zakona o platnim transakcijama, te imajući u vidu i druge opće akte po kojima je banka dužna postupati (Pravilnik o načinu uplate javnih prihoda budžeta i vanbudžetskih fondova na teritoriji FBiH, Uputstvo o formi i sadržaju naloga za plaćanje i procedurama za izvršenje platnih transakcija, odluka Agencije za bankarstvo FBiH o minimalnim standardima internih kontrola u bankama), preinačena prvostepena presuda i usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim su obavezane tužene (tužena i apelantica) da mu solidarno isplate iznos od 72.139,75 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge o tome zašto je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te da je dao iscrpne razloge zašto apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelanticinim navodima, iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Kantonalni sud, na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, izveo zaključak da su tužene (prvotužena i apelantica) u konkretnom slučaju propustile izvršiti suštinsku kontrolu naloga tužitelja u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o platnim transakcijama (član 11. stav 3), čime je tužitelju nanesena šteta, pri čemu je ocijenio i druge podzakonske akte u vezi sa poslovanjem banaka, te je primjenom relevantnih odredaba ZPP i Zakona o platnim transakcijama preinačio prvostepenu presudu. Naime, drugostepeni sud je, kao i Vrhovni sud, zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza, u smislu člana 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbe Zakona o platnim transakcijama). Također, suprotno apelanticinim navodima, Vrhovni sud je u svom obrazloženju zaključio da je drugostepeni sud pravilno ocijenio istaknute žalbene navode i da je za svoju odluku dao jasan stav u pogledu primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, te da je za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg proizlazi da nije ostvarena povreda prava na koju ukazuje apelantica. Osim toga, Ustavni sud zapaža da odredba člana 30. Zakona o platnim transakcijama ne sadrži stav 3. koji je apelantica citirala i navela u apelaciji. Pri tome Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 18. ZOO, koji je pozicioniran u poglavlju koje nosi naziv „Osnovna načela“, regulirano „Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava“ učesnika u obligacionom odnosu (stav 1. -pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina; stav 2. – pažnja dobrog stručnjaka). Iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud, polazeći od primjene tog općeg načela na konkretnu činjeničnu situaciju, imajući u vidu odredbe ugovora i propisa kojima je regulirano obavljanje platnih transakcija, ocijenio da li su prvotužena i apelantica postupale sa dužnom pažnjom u smislu navedene odredbe.

31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, suprotno apelanticinim navodima, detaljno ispitali sve navode apelantice koje ona ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dali jasna i precizna obrazloženja zbog čega je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. S obzirom na to Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporenih odluka, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova zbog čega su neosnovani apelanticini navodi u vezi sa primjenom materijalnog prava.

32. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava) a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.

34. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava od redovnih sudova u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, koji je, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, Zakona o platnim transakcijama i podzakonskih akata koji reguliraju tu oblast, dao detaljne razloge zbog čega je odbijena kao neosnovana apelanticina revizija, odnosno zbog čega je u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preciziranog novčanog iznosa, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

36. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3287/19 („NLB Banka“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio