Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4273/20 (M.K.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4273/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-4273/20, rješavajući apelaciju koju je podnio M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. K.

protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 329758 20 Rev 2 od 25. avgusta 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. K.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 329758 19 Rsž 3 od 10. januara 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Behija Ljubović Aganović advokat iz Sarajeva, podnio je 30. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 329758 20 Rev 2 od 25. avgusta 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 329758 19 Rsž 3 od 10. januara 2020. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 329758 18 Rs 2 od 15. januara 2019. godine odbačena je kao neuredna tužba apelanta podnesena protiv tuženog (Medicinski fakultet u Sarajevu) radi utvrđenja nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 15. januara 2019. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 329758 19 Rsž 3 od 10. januara 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 66. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano djelovanje suda u slučaju kada utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbama člana 53. ZPP, dok je odredbama člana 336. stav (1) ZPP propisano postupanje suda ako utvrdi da je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, a stavom (3) istog člana je propisano da će se smatrati da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke odnosno dopune, odbacit će se. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud podnescima od 21. decembra 2017. godine i 2. novembra 2018. godine naglasio potrebu navođenja činjenica na kojima apelant zasniva tužbeni zahtjev, dokaze kojima će utvrđivati te činjenice, a da sud po tužbi kakva je dostavljena sudu ne može postupati jer je ista neuredna, konfuzna, „rasplijenjena navođenjem nepotrebnih podataka“ za rješavanje radnoga spora. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev, osim zahtjeva za poništenje rješenja poslodavca, morao sadržavati i zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa i po kom osnovu, te da je takođe i tužbeni zahtjev za naknadu plata neodređen jer se ne navodi osnov za isplatu razlike plata i penzije, a nije navedeno ni kada, ni po kom osnovu je apelant ostvario pravo na penziju i u kom iznosu. Dalje, da apelant tvrdi da ga je tuženi diskriminisao u ostvarenju prava iz radnog odnosa, ali tužbeni zahtjev ne usmjerava u pravcu utvrđenja diskriminacije. Kantonalni sud je naveo da, stoga, smatra da apelant nije uspio na zadovoljavajući način ispraviti i dopuniti tužbu da ona bude razumljiva i tuženom i podobna za isticanje eventualnih prigovora i izjašnjenje u smislu odredbe člana 71. ZPP, te da je prvostepeni sud zakonito postupio kada je predmetnu tužbu odbacio.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 10. januara 2020. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 329758 20 Rev 2 od 25. avgusta 2020. godine (u kojem je kao „pravilnu“ vrijednost predmeta spora označio iznos od 10.001,00 KM) predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav (2) ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM, dok je stavom (3) istog člana propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je naveo da činjenica da apelant u odnosu na svoje tužbene zahtjeve vrši izmjenu vrijednosti predmeta spora na iznos od 150.000,00 KM, tražeći isplatu u navedenom iznosu, u odnosu na koji zahtjev preinaka nije dopuštena, pa potom, uređujući tužbu po zahtjevu suda, dakle, ne poslije preinačenja koje je dopušteno, konačno uređenom tužbom od 14. novembra 2018. godine, ima se poprimiti da navedena vrijednost predmeta spora po predmetnim zahtjevima apelanta u iznosu od 10.001,00 KM nakon podnošenja tužbe nije izmijenjena, jer je tužbeni zahtjev apelanta u tom dijelu ostao isti. Vrhovni sud je naveo da, dosljedno navedenom, kako se rješenje drugostepenog suda pobija u cijelosti u vrijednosti pobijanog dijela pravosnažnog rješenja u dijelu odluke u visini vrijednosti predmeta spora u iznosu od 10.001,00 KM, odnosno i u dijelu bez utvrđene vrijednosti, dakle, koji ne prelaze označeni iznos kao uslov za dopuštenost izjavljivanja revizije, očito je da se kao predmet revizionog pobijanja pojavljuje rješenje u kojem je vrijednost pobijanog dijela u iznosu koji je ispod propisanog, što je čini nedopuštenom, pa se predmetna revizija, u smislu naprijed navedenih odredaba ZPP imala odbaciti kao nedopuštena. Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

Dopustivost ratione materiae (u odnosu na rješenje Vrhovnog suda od 25. avgusta 2020. godine)

7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluku donesenu u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. procesnoj dopustivosti pravnog lijeka koji je apelant koristio. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama apelanta“ u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Neiscrpljivanje (u odnosu na rješenje Kantonalnog suda od 10. januara 2020. godine)

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 336. stav (1) u vezi sa članom 53. stav (2) ZPP („Službene novine Federacije BiH“, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), postupi po nalogu suda i dostavi sudu uređenu tužbu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4273/20 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio