Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2515/19 (Š. P.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Troškovi i izdaci
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2515/19

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2515/19, rješavajući apelaciju Šefkije Plaste, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Šefkije Plaste podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 Rs 047823 18 Rev od 13. marta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 051747 19 Rsž od 22. aprila 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šefkija Plasto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 Rs 047823 18 Rev od 13. marta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 051747 19 Rsž od 22. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zakonskog zastupnika Republike Srpske - Ministarstva pravde Republike Srpske - Osnovni sud u Sokocu (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 20. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 17. decembra 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

a)U odnosu na postupak koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 92 0 Rs 047823 18 Rev od 13. marta 2019. godine

5. Presudom Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 Rs 047823 17 Rs od 29. septembra 2017. godine obavezana je tužena da apelantu i drugim tužiocima (B. V., E. B. i Š. Ć.) na ime neisplaćene naknade za putne troškove (za apelanta na relacijama Sarajevo – Sokolac i Sarajevo – Kakanj) za određeni vremenski period isplati iznose bliže označene u izreci sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je, također, obavezana tužena da "tužiocima" naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da nije sporna činjenica da je apelant sudija u Osnovnom sudu u Sokocu, a da mu je prebivalište prijavljeno u Kaknju. Zatim je naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da apelantu pripada određeni iznos na ime putnih troškova na relacijama Istočno Sarajevo – Sokolac i Sarajevo - Kakanj i nazad, odnosno utvrdio je visinu ove naknade za utuženi vremenski period. Osnovni sud je ukazao da nije sporna činjenica da svi tužioci, među kojima je i apelant, nisu nastanjeni u Sokocu, da vozare i da plaćaju naknadu za prevoz za dolazak i povratak sa posla, te da apelant koristi i vikend za odlazak iz Sarajeva u Kakanj i nazad. Osnovni sud je ukazao da po Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 3466/11 apelantu i ostalim tužiocima pripada pravo na naknadu troškova prevoza. Zatim je istakao da činjenica da pratećim propisima nije definirano pravo koje je utvrđeno zakonom ne može se tumačiti kao gubitak prava za tužioce, odnosno apelanta. Dalje je ukazao na sadržaj odredbe člana 13. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Zakon o platama). Osnovni sud je naveo da VSTV, s ciljem osiguranja nezavisnosti i nepristrasnosti sudija i tužilaca, vrši često imenovanja sudija i tužilaca izvan njihovog prebivališta, te da takva situacija zahtijeva priznanje zakonskog prava sudija i tužilaca na naknadu putnih troškova od mjesta prebivališta do mjesta sjedišta suda, jer su odlukom o posebnim pravima i naknadama izabranih i postavljenih lica zaposlenih u organu državne uprave dužnosnicima priznata navedena prava, te je kao kriteriji za ostvarivanje prava za naknadu putnih troškova propisana udaljenost mjesta stalnog boravka od mjesta rada više od 50 km. Nadalje je naveo da nepriznavanje prava na naknadu troškova prevoza u takvoj situaciji vodi činjenici da su apelant i ostali tužioci dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na sudije i tužioce koji žive i rade u mjestu prebivališta, te u odnosu na ostale zaposlene u sudu i u odnosu na izabrana i postavljena lica zaposlena u državnim organima uprave (Odluka Ustavnog suda broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine).

7. Presudom Okružnog suda broj 92 0 Rs 047823 17 Rs od 2. februara 2018. godine žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

8. Okružni sud je naveo da je prihvatio činjenično utvrđenje i pravno shvatanje prvostepenog suda, te odlučio kao u izreci.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 047823 18 Rev od 13. marta 2019. godine revizija tužene je djelimično usvojena, nižestepene presude su preinačene tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade putnih troškova na relaciji Sarajevo – Kakanj u ukupnom iznosu bliže označenom u izreci presude sa pripadajućom zakonskom kamatom i u odluci o troškovima "tako da se tužiocima na ime troškova postupka dosuđuje manji iznos umjesto iznosa dosuđenog nižestepenim presudama. Presudom je dalje revizija tužene odbačena u ostalom dijelu".

10. Vrhovni sud je naveo da odluke nižestepenih sudova nisu zasnovane na zakonu u dijelu u kojem je udovoljeno apelantovom zahtjevu za isplatu troškova prevoza vikendom na relaciji Kakanj - Sarajevo. S tim u vezi je ukazao na odredbu člana 13. Zakona o platama, te istakao da navedeni propis ne isključuje pravo na naknadu putnih troškova sudijama i tužiocima, nego da upućuje na obavezu donošenja drugih podzakonskih akata radi reguliranja te naknade. Također je naveo da činjenica da li postoji propis kojim se bliže uređuje pitanje prevoznih troškova sudija na posao i s posla ne može tuženog osloboditi obaveze plaćanja tih troškova, te da je takav stav izrazio i Ustavni sud u Odluci broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine. Potom je naveo da je termin „putni troškovi“ širokog spektra značenja, te da sudije i tužioci imaju legitimno očekivanje da će im se pravo na te troškove regulirati na način koji ne smije biti diskriminirajući u odnosu na druge zaposlene u javnim službama, odnosno druge kategorije zaposlenih, imenovanih ili izabranih lica koje imaju pravo na putne troškove na osnovu zakona i kolektivnog ugovora. Nadalje je istakao da iz činjenica na kojima se tužba zasniva proizlazi da apelant, koji ima prebivalište u Kaknju, traži i troškove prevoza od mjesta boravišta u Sarajevu do mjesta prebivališta u Kaknju, tvrdeći da se taj prevoz obavlja vikendima i praznicima. S tim u vezi, ukazao je na odredbu člana 33. stav 1. tačka b) Opšteg kolektivnog ugovora, te je istakao da obaveza poslodavca da zaposlenom naknadi troškove prijevoza kod dolaska na posao i povratka s posla postoji za onaj broj radnih dana za koji je zaposleni imao te troškove u toku mjeseca ukoliko prevoz nije organizirao poslodavac, u visini do pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju. Dakle, troškovi prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla pripadaju zaposlenom koji svakodnevno putuje od mjesta stanovanja do mjesta rada, te naglasio da u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom i praznikom. Vrhovni sud je istakao da je takvo pravno shvatanje usvojeno na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine.

b)U odnosu na postupak koji je okončan Presudom Okružnog suda broj 92 0 Rs 051747 19 Rsž od 22. aprila 2019. godine

11. Presudom Osnovnog suda broj 92 0 Rs 051747 18 Rs od 16. novembra 2018. godine obavezana je tužena da apelantu i drugim tužiocima (B. V., Š. Ć. i S. B. Ć.) na ime neisplaćene naknade za putne troškove (za apelanta na relacijama Istočno Sarajevo – Sokolac ), te da apelantu na ime neisplaćene naknade za putne troškove za vikend - prevoz na relaciji Sarajevo – Kakanj za određeni vremenski period isplati iznose bliže označene u izreci sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je, također, obavezana tužena da "tužiocima" naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

12. Osnovni sud je naveo da je prebivalište tužilaca (B. V. i Š. Ć.) u Sarajevu, tužiteljice S. B. Ć. u Visokom, te da svakodnevno putuju od mjesta prebivališta do Osnovnog suda u Sokocu, kao mjesta rada, dok apelant ima boravište u Sarajevu i, također, svakodnevno putuje na istoj relaciji, te da mu je prebivalište u Kaknju, gdje putuje vikendima i praznicima. Dalje je naveo da je na osnovu nalaza vještaka finansijske struke utvrdio visinu ovih naknada za utuženi vremenski period. Osnovni sud je naveo da je zahtjev "tužilaca" za naknadu prevoza osnovan kako u dijelu kojim se traže troškovi svakodnevnog prevoza od mjesta prebivališta do mjesta rada, tako i apelantov zahtjev za naknadu troškova prevoza vikendom na relaciji Kakanj - Sarajevo, temeljeći ovakav stav na činjenici da ti troškovi imaju karakter troškova obavljanja posla i da pravo na naknadu tih troškova "tužiocima" pripada po odredbi člana 13. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca zbog kojih razloga je odlučeno kao u izreci presude.

13. Presudom Okružnog suda broj 92 0 Rs 051747 19 Rsž od 22. aprila 2019. godine žalba tužene je djelimično uvažena, te je preinačena Presuda Osnovnog suda broj 92 0 Rs 051747 18 Rs od 16. novembra 2018. godine u dijelu odluke o isplati naknade putnih troškova za apelanta na relaciji Sarajevo – Kakanj u ukupnom iznosu bliže označenom u izreci presude sa pripadajućom zakonskom kamatom i u odluci o troškovima tako da se tužiocima na ime troškova postupka dosuđuje manji iznos umjesto iznosa dosuđenog prvostepenom presudom. Presudom je dalje žalba tužene u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.

14. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 13. Zakona o platama, te istakao da navedeni propis ne isključuje pravo na naknadu putnih troškova sudijama i tužiocima, nego da upućuje na obavezu donošenja drugih podzakonskih akata radi reguliranja te naknade. Također je naveo da činjenica da li postoji propis kojim se bliže uređuje pitanje prevoznih troškova sudija na posao i s posla ne može tuženog osloboditi obaveze plaćanja tih troškova, te da je takav stav izrazio i Ustavni sud u Odluci broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine. Potom je naveo da je termin „putni troškovi“ širokog spektra značenja, te da sudije i tužioci imaju legitimno očekivanje da će im se pravo na te troškove regulirati na način koji ne smije biti diskriminirajući u odnosu na druge zaposlene u javnim službama, odnosno druge kategorije zaposlenih, imenovanih ili izabranih lica koje imaju pravo na putne troškove na osnovu zakona i kolektivnog ugovora. Okružni sud je naveo da, imajući u vidu navedeno, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tužene da je prvostepeni sud, odlučujući o zahtjevu za isplatu troškova prevoza od mjesta prebivališta do mjesta rada, pogrešno primijenio materijalno pravo, ali da prvostepena presuda nije zasnovana na zakonu u dijelu u kojem je udovoljeno apelantovom zahtjevu za naknadu troškova prevoza vikendom na relaciji Kakanj - Sarajevo. Nadalje je istakao da iz činjenica na kojima se zasniva tužbeni zahtjev za apelanta proizlazi da apelant, koji ima prebivalište u Kaknju, traži i troškove prevoza od mjesta boravišta u Sarajevu do mjesta prebivališta u Kaknju, tvrdeći da se taj prevoz obavlja vikendima i praznicima. S tim u vezi, ukazao je na odredbu člana 33. stav 1. tačka b) Opšteg kolektivnog ugovora, te je istakao da obaveza poslodavca da zaposlenom naknadi troškove prijevoza kod dolaska na posao i povratka s posla postoji za onaj broj radnih dana za koji je zaposleni imao te troškove u toku mjeseca ukoliko prevoz nije organizirao poslodavac, u visini do pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju. Dakle, troškovi prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla pripadaju zaposlenim koji svakodnevno putuju od mjesta stanovanja do mjesta rada, te naglasio da u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom i praznikom.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacija

15. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je iz navedenih obrazloženja osporenih presuda vidljivo da su sudovi proizvoljno primijenili propis, a što je vidljivo iz navoda da apelant nema pravo na naknadu, jer putuje vikendom i praznikom od mjesta prebivališta do mjesta rada. Apelant navodi da radne dane boravi u Sarajevu, a da vikendom putuje u Kakanj, te da je to povoljnija varijanta za tuženu, budući da nije svakodnevno putovao na relaciji Kakanj - Sokolac i da je time tuženoj uštedio znatna sredstva. Osim toga, apelant navodi da je zauzeti stav u osporenim odlukama suprotan već usvojenom stavu Ustavnog suda, konkretno za apelanta u Odluci broj AP 2613/15 od 6. decembra 2017. godine, te ukazuje i na praksu u Odluci broj AP 3466/11.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena Ustavom garantirana prava na koja ukazuje apelant (pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i zabrana diskriminacije).Vrhovni sud je naveo da apelantu ne pripadaju troškovi putovanja vikendom na relaciji Sarajevo - Kakanj, jer se ne radi o troškovima vezanim za rad. Dalje, navodi da, kada zaposleni ima prebivalište u jednom gradu, a radi u drugom gradu u kome i boravi tokom radne sedmice u iznajmljenom smještaju, tada eventualno može tražiti troškove odvojenog života pod uvjetom da postoji propis koji mu omogućava korištenje tog prava. Međutim, naknada troškova prevoza i naknada za odvojeni život su dva potpuno različita prava iz radnog odnosa, koja se ne mogu kumulirati, te ako nekome pripada pravo na odvojeni život zbog činjenice da stanuje u mjestu zaposlenja, a ne u mjestu svog stalnog prebivališta, onda mu ne može paralelno pripadati i pravo na prevoz na posao i sa posla, jer on takvih troškova nema. Također je naveo da, kada bi se apelantu priznali troškovi putovanja u toku vikenda i praznika, tada bi on bio povlašten u odnosu na druge zaposlene koji, također, putuju u toku vikenda. Stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Okružni sud je naveo da presudom tog suda koja je osporena podnesenom apelacijom ni na koji način apelant nije stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku, odnosno da mu nisu povrijeđena prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i prava predviđena Evropskom konvencijom, a niti je povrijeđeno apelantovo pravo na pravilno suđenje.

18. Tuženi je naveo da u cijelosti osporava navode iz apelacije, te smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, ili da se odbaci kao očigledno (prima facia) neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Opšti kolektivni ugovor ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 40/10 i 55/15 – OUS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Opšti kolektivni ugovor ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 40/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

8. Ostala primanja radnika Član 33. stav (1) tačka b) Poslodavac radniku isplaćuje:

b) naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla, ukoliko prevoz nije organizovan od strane poslodavca, u visini do pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju;

20. Zakon o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 66/14 i 60/15), koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi: Član 13.

Sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva.

21. Zakon o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Sudije i javni tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili javnog tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno javnog tužilaštva.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Presuda Vrhovnog suda broj 92 0 Rs 047823 18 Rev od 13. marta 2019. godine i Presuda Okružnog suda broj 92 0 Rs 051747 19 Rsž od 22. aprila 2019. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelantov zastupnik 20. aprila 2019. godine primio Presudu Vrhovnog suda broj 92 0 Rs 047823 18 Rev od 13. marta 2019. godine, te imajući u vidu datum donošenja Presude Okružnog suda broj 92 0 Rs 051747 19 Rsž (22. aprila 2019. godine), a da je apelacija podnesena 13. juna 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana od prijema navedenih osporenih presuda, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju predmeti odnose na postupke povodom apelantovih tužbi za naknadu potraživanja na ime prevoza, dakle, na predmete građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

30. U suštini, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, te se pozvao na praksu Ustavnog suda u sličnim, odnosno gotovo identičnim predmetima.

31. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

33. Ustavni sud zapaža da je tokom prvostepenih postupaka utvrđeno da je apelant sudija Osnovnog suda u Sokocu, koji ima boravište u Sarajevu, i da svakodnevno putuje od mjesta boravišta do Osnovnog suda u Sokocu, kao mjesta rada, te da je apelantovo prebivalište u Kaknju, gdje putuje vikendima i praznicima. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud (što je u jednom od postupaka potvrdio drugostepeni sud) udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu kako u dijelu kojim je tražio naknadu troškova svakodnevnog prevoza od mjesta boravišta do mjesta rada, tako i u dijelu kojim je tražio naknadu troškova prevoza vikendom na relaciji Kakanj- Sarajevo, temeljeći ovakav stav na činjenici da ti troškovi imaju karakter troškova obavljanja posla i da pravo na naknadu tih troškova apelantu pripada po odredbi člana 13. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca. Naime, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepenih presuda slijedi da je Osnovni sud prilikom odlučenja naglasio da činjenica da pratećim propisima nije definirano pravo koje je utvrđeno zakonom ne može se tumačiti kao gubitak prava za apelanta. Osnovni sud je istakao da apelantu pripada pravo na naknadu troškova prevoza, a takav stav utemeljio je na Odluci Ustavnog suda broj AP 3466/11 iako se na nju explicite nije pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine tač. 48-59, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. Sa druge strane, Vrhovni, odnosno Okružni sud su, uvažavajući reviziju, odnosno žalbu tuženog, pobijane presude preinačili i odbili dio apelantovih tužbenih zahtjeva za isplatu naknade troškova prevoza vikendom na relaciji Sarajevo – Kakanj, jer su zaključili da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava bili obavezni da odbiju tužbene zahtjeve, jer troškovi koje apelant potražuje nemaju karakter putnih troškova iz člana 13. Zakona o platama. Pri tome su istakli da iz činjenica na kojima se tužbe zasnivaju proizlazi da apelant, koji ima prebivalište u Kaknju, traži i troškove prevoza od mjesta boravišta u Sarajevu do mjesta prebivališta u Kaknju, tvrdeći da se taj prevoz obavlja vikendima i praznicima. S tim u vezi, ukazali su na odredbu člana 33. stav 1. tačka b) Opšteg kolektivnog ugovora, te naglasili da “troškovi prevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla pripadaju zaposlenim koji svakodnevno putuju od mjesta stanovanja do mjesta rada, te naglasio da u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom“ pri čemu se Vrhovni sud pozvao i na pravno shvatanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine.

35. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi razmatrao isto pravno pitanje u predmetu broj AP 2399/19 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2399/19 od 12. januara 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj Ustavni sud nije utvrdio kršenje prava na koja se apelant u tom predmetu pozvao, odnosno Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je naveo: "Ustavni sud, prije svega, zapaža da je članom 13. Zakona o platama, koji je važio u relevantnom periodu, priznato pravo sudijama i tužiocima na putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva. Gotovo identično propisuje i član 14. novog Zakona o platama iz 2018. godine (vidi Relevantne propise). Kako internim aktima pravosudnih institucija nije regulirana naknada iz tog osnova, praksa redovnih sudova u RS je bila različita, tako da su ovakvi zahtjevi, u pravilu, odbijani zbog nepostojanja internih akata koje ima u vidu član 13. Zakona o platama (vidi, između ostalih, Odluku Ustavnog suda broj AP 1002/11 od 10. aprila 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da je u Odluci broj AP 3466/11, koju su imali u vidu redovni sudovi u konkretnom slučaju, zaključeno da postoji povreda prava na pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo kada je nedostatak pratećih propisa protumačio na način da se izgubilo određeno pravo zasnovano u zakonu [...].“ Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da „Ustavni sud primjećuje da je citirana odluka Ustavnog suda ujednačila praksu redovnih sudova u RS o pitanju troškova prevoza nakon čega su sudijama i tužiocima, u pravilu, priznavani ti troškovi. Ustavni sud uočava da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu pravili razliku između toga da li se prevoz na posao i sa posla obavlja svakodnevno ili povremeno“.

36. Zatim je Ustavni sud u navedenoj odluci ukazao i na praksu u kojoj nije nalazio proizvoljnost u odlukama redovnih sudova kojim su priznavani troškovi prevoza sudijama i tužiocima na ime povremenih putovanja vikendom iz mjesta prebivališta do radnog mjesta koje je bilo uvjetovano udaljenošću mjesta prebivališta i radnog mjesta koja nije omogućavala svakodnevno putovanje, odnosno u slučaju kada su redovni sudovi priznavali troškove prevoza sudijama i tužiocima koji je obavljan povremeno (četiri puta mjesečno), ali ne u danima vikenda, već ponedjeljkom i petkom (vidi citiranu Odluku broj AP2399/19, tačka 37).

37. Nadalje, u citiranoj Odluci broj AP 2399/19 Ustavni sud je naveo "da je Okružni sud prilikom odlučenja imao u vidu noviji stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine (na koji se Okružni sud pozvao, ali ga nije doslovno citirao), shodno kojem izdaci za putne troškove čine svakodnevni dolasci i odlasci na posao, ali ne i povremena putovanja od mjesta prebivališta do radnog mjesta u dane vikenda, jer takvi izdaci nemaju karakter putnih troškova, u smislu člana 13. Zakona o platama“. Ustavni sud smatra da će primjena ovog stava Vrhovnog suda, koji je obavezujući za nižestepene sudove, nesporno dovesti do izmjene dosadašnje prakse redovnih sudova u RS, što je evidentno iz predmetnog slučaja. U vezi sa obrazloženjem Okružnog suda u kojem se taj sud poziva na stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da u Odluci broj AP 2470/19 nije utvrđeno kršenje prava apelanata (javni tužioci koji, kao i apelant, vikendom putuju od radnog mjesta do mjesta prebivališta i obratno) na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju u odnosu na obrazloženje Vrhovnog suda „da troškovi prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla pripadaju zaposlenim koji svakodnevno putuju od mjesta stanovanja do mjesta rada, te da u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom i praznikom od mjesta prebivališta do mjesta rada“, pozvavši se pri tome na identično pravno shvatanje usvojeno na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda od 28. februara 2019. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2470/19 od 15. oktobra 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Kako Ustavni sud u citiranoj odluci nije utvrdio proizvoljnost Vrhovnog suda u datom obrazloženju, koje u potpunosti korespondira sa obrazloženjem Okružnog suda u predmetnom slučaju, koji je kao nižestepeni sud obavezan da radi izjednačavanja sudske prakse primjenjuje zauzete stavove Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu iz citirane odluke, ne uočava proizvoljnost Okružnog suda u primjeni prava, i to člana 13. Zakona o platama koji je važio u relevantnom periodu, koji je primijenjen i protumačen shodno zauzetom stavu Vrhovnog suda. Pozivanje na praksu Ustavnog suda na koju je i Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke nije relevantno iz razloga koje je Ustavni sud prethodno već naveo.

38. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu stavove izražene u navedenoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom predmetu pokreće ista pitanja koja su elaborirana u citiranoj Odluci broj AP 2399/19. Stoga, Ustavni sud smatra da se stavovi iskazani u toj odluci mogu primijeniti i na konkretni predmet, te se, umjesto posebnog obrazloženje ove odluke, poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2399/19.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. U odnosu na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovo pozivanje na kršenje prava na imovinu odnosi na proizvoljnu primjenu prava o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio da proizvoljnosti u tom segmentu nije bilo, zbog kog razloga i pozivanje na pravo na imovinu Ustavni sud smatra neosnovanim.

41. U vezi sa apelantovim prigovorom da je diskriminiran u odnosu na druge sudije i tužioce kojima to pravo pripada, jer na posao i sa posla odlaze svakodnevno, Ustavni sud zapaža da ove navode apelant dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje i imovinu, pa kako se radi o akcesornom pravu u kontekstu činjenice da se stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine odnosi na sve zaposlene koji putovanje od mjesta prebivališta do posla ne obavljaju svakodnevno, već povremeno, Ustavni sud ovaj prigovor smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su Okružni i Vrhovni sud pobijane presude preinačili i odbili dio apelantovih tužbenih zahtjeva za isplatu naknade troškova prevoza primijenivši stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine da troškovi prevoza na posao i sa posla pripadaju zaposlenim koji svakodnevno putuju od mjesta stanovanja do mjesta rada, te da u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom i praznikom od mjesta prebivališta do mjesta rada, jer troškovi koje apelant potražuje nemaju karakter putnih troškova iz člana 13. Zakona o platama.

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu, budući da se radi o akcesornom pravu, a iz okolnosti konkretnih slučajeva ne proizlazi da su prigovori osnovani.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2515/19 (Š. P.) | Sudska praksa | Aktio