Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2941/19 (M.B.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Propisano zakonom
- Naknada štete
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2941/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2941/19, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 058116 19 Rev od 4. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 058116 14 Gž od 11. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 058116 09 P od 27.
juna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 17. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 058116 19 Rev od 4. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 058116 14 Gž od 11. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 058116 09 P od 27. juna 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 6865/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 23. novembra 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 058116 14 Gž od 11. septembra 2018. godine budući da u vrijeme donošenja te odluke Vrhovni sud nije bio donio odluku o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv te presude.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda te tužitelja „Sector Security“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Agencije za zaštitu ljudi i imovine „Puma Security“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) zatraženo je 4. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tužitelja Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 21. oktobra 2020. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je, odlučujući po tužbi prvotužitelja i drugotužitelja radi naknade štete, Presudom broj 58 0 P 058116 09 P od 27. juna 2014. godine obavezao apelanta da prvotužitelju isplati ukupan iznos od 26.498,37 KM sa zakonskim zateznim kamatama, na način preciziran izrekom presude, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Stavom II izreke presude je utvrđeno da je drugotužitelj povukao tužbu u ovoj pravnoj stvari.
7. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su prvotužitelj i apelant 14. oktobra 2008. godine zaključili ugovor o prijenosu udjela osnovnog kapitala (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) apelantovo vlasništvo u društvu Agenciji za zaštitu ljudi i imovine „Puma Buntić Security“ d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: Agencija), koji je notarski obrađen. Navedenim ugovorom apelant je kao vlasnik 100% osnovnog kapitala Agencije prenio vlasništvo Agencije na tužitelja za cijenu od 200.000,00 KM. Predmetnim ugovorom je regulirano da je apelant kao prenositelj garantirao da udjel koji prenosi na tužitelja nije opterećen pravima trećih lica, da ne postoje stvarne i pravne smetnje za ustupanje/prodaju, da ne postoje pravni nedostaci kojima bi se tužitelju kao stjecatelju nanijela bilo kakva šteta, da ne postoje nikakvi neriješeni odštetni zahtjevi, niti radnopravne tužbe, da nema nikakvih arbitraža niti drugih pravnih postupaka koji su neriješeni, te da, ako apelant kao prenositelj udjela bude prekršio bilo koju od garancija sadržanih ovim ugovorom, da je dužan tužitelju nadoknaditi štetu. Također, tužitelj se obavezao da će apelantu isplatiti cjelokupan iznos od 200.000,00 KM odmah nakon potpisivanja ugovora, i to iznos od 100.000,00 KM na apelantov račun i isti iznos na račun njegove supruge M. B. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je prvotužitelj kao stjecatelj udjela od momenta zaključenja navedenog ugovora u „Puma Security“ d.o.o. (novi naziv agencije) već uložio iznos od 450.227,28 KM u svrhu dokapitalizacije.
8. Na osnovu iskaza parničnih stranaka i svjedokinje V. L., koja je u Agenciji radila na administrativnim poslovima, apelantove supruge M. B., koja je u navedenoj agenciji obnašala poslove direktora, Općinski sud je utvrdio da su pregovori između apelanta i prvotužitelja vezani za zaključivanje navedenog ugovora trajali osam mjeseci i da su prije njegovog zaključenja određeni radnici i vanjski saradnici za finansijska pitanja vršili uvid u dokumentaciju u apelantovom vlasništvu.
9. Nadalje je utvrđeno da je nakon zaključenog predmetnog ugovora i nakon prijenosa apelantovog udjela novo društvo nastavilo poslovati pod nazivom drugotužitelja („Puma Security“ d.o.o. Mostar), da je prvotužitelj kao stjecatelj udjela od momenta zaključenja navedenog ugovora u „Puma Security“ d.o.o. već uložio iznos od 450.227,28 KM u svrhu dokapitalizacije. Osim toga je utvrđeno da su računi drugotužitelja blokirani i da su s njegovog računa skinuta sredstva za potraživanja društva „Gapa“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: „Gapa“) i društva „Kiwi Šport“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: „Kiwi“), te potraživanja „Perić“ d.o.o. Ljubuški. Sud je obrazložio da je prvotužiteljev zakonski zastupnik tvrdio da o tim potraživanjima nije imao nikakvih saznanja o potraživanju tih dobavljača i da je o njima saznao kad su blokirani računi, a da su apelant i njegova supruga, koja je saslušana kao svjedok, tvrdili da je prvotužitelju bila dostupna sva dokumentacija, pa je sud istakao da su iskazi parničnih strana oprečni u dijelu zaostalog duga firmi „Gapa“, „Kiwi“ i „Perić“. Sud je istakao da iz iskaza saslušanih svjedoka „nije mogao proizaći nesporni zaključak da je tužitelj znao za navedene obaveze i presude“, te da takav zaključak nije mogao izvesti ni iz finansijskog vještačenja. U vezi s tim je naveo da iz nalaza vještakinje finansijske struke Slavice Aničić, između ostalog, proizlazi da u saldu konta dobavljača, ni u saldu za 2007. godinu, kao ni u saldu za period od 1. januara 2008. godine do 22. oktobra 2008. godine nisu upisane firme „Gapa“ i „Kiwi“, niti su u bilansama navedene te firme. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da na osnovu provedenih dokaza i utvrđenih činjenica „nije našao dokazanim da su u finansijsko-računovodstvenoj dokumentaciji evidentirane predmetne obaveze i da je tužitelj kao ugovorna strana znao za navedene finansijske obaveze [Agencije] prije zaključenja ugovora o prijenosu udjela ovog privrednog društva jer za to tuženi [apelant] nije ponudio objektivne i uvjerljive dokaze“, osim svog iskaza i iskaza njegove supruge.
10. Budući da je među parničnim strankama bilo sporno potraživanje firmi „Gapa“ d.o.o. i „Kiwi Šport“ d.d., pri tome imajući u vidu da je apelant predmetnim ugovorom tužitelju garantirao (čl. od 13. do 15) „da nije primio ikakve pozive, niti da ima drugih pravnih postupaka koji su neriješeni ili kojima se prijeti društvu ili od strane društva prema drugom fizičkom ili pravnom licu, te da sve potvrde i dokumenti koje dostavi ili će dostaviti tužitelju ne sadrže, niti će sadržavati nikakvu netočnu izjavu ili materijalnu činjenicu, te da prenositelju nisu poznate činjenice koje bi sada ili u budućnosti mogle nepovoljno i materijalno utjecati na poslovanje tužitelja, a ako bude prekršio bilo koju od garancija sadržanih u ovom dokumentu, obavezuje se nadoknaditi štetu tužitelju“, Općinski sud je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja. U vezi s tim je ukazao da je obaveza apelanta kao prenositelja udjela bila da po navedenom ugovoru koji ima elemente ugovora o prodaji osigura puno i od trećih lica neometano korištenje prava koje je ugovorom na njega prenio shodno odredbi člana 508. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), člana 510. tog zakona, a u vezi sa članom 121. stav 2. istog zakona. Istaknuto je da je bez značaja da li je prenositelj ili prodavač, tj. apelant znao ili nije znao za pravne nedostatke predmetnog ugovora i da je stoga bez utjecaja apelantovo pozivanje na savjesnost, kad nema dokaza o nesavjesnosti stjecatelja (prvotužitelja) u smislu člana 7. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pri tome, Općinski sud je ukazao, da bi stjecatelj imao pravo na zaštitu od evikcije, potrebno je da je pravni nedostatak postojao prije nego što je on stekao udio, što je sud utvrdio na osnovu iskaza svjedoka, finansijskog vještačenja i uvida u spise i izvode. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan jer u skladu s odredbom člana 510. stav 3. ZOO-a, prema kojem kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete, a koju obavezu je preuzeo i ugovorom (član 185. stav 1. ZOO-a). Na dosuđene iznos Općinski sud je saglasno odredbi člana 277. ZOO-a tužitelju dosudio i zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose počevši od plaćanja (prema izvodima banke) pa do isplate. O troškovima postupka je odlučeno na osnovu čl. 386. i 387. ZPP-a, te je obrazložio za koje sve radnje je priznao troškove i u kojem iznosu.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 058116 14 Gž od 11. septembra 2018. godine apelantova žalba je djelimično usvojena, te je prvostepena presuda djelimično preinačena tako što je apelant obavezan da tužitelju isplati ukupan iznos od 16.647,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci presude, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 2.279,78 KM. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan.
12. Kantonalni sud je naveo da apelant osporava presudu prvostepenog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ispitujući presudu prvostepenog suda u okviru žalbenih navoda, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je „tužitelju bilo poznato sporno potraživanje jer je snimanje finansijskog stanja radila renomirana firma, a ovo iz razloga što predmetna potraživanja nisu bila knjižena, kako to proizlazi i iz nalaza vještaka, pa i nisu mogla biti vidljiva.“ Nadalje je istaknuto da prvostepeni sud nije našao dokazanim da su u finansijsko-računovodstvenoj dokumentaciji Agencije evidentirane obaveze koje su kao ukupan iznos doznačene na „Gapu“ i „Kiwi“, koje potraživanje je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava dosudio tužitelju jer su te obaveze nastale prije zaključenog ugovora o prijenosu udjela, a isplaćene su vjerovnicima nakon zaključenog ugovora o prijenosu udjela, a tužitelju nisu bile poznate. Pri tom je ocijenjeno neosnovanim ukazivanje žalbe vezano za iznos od 6.513,93 KM, koji se dug nalazio na završnom računu budući da je, kako je obrazložio Kantonalni sud, „navedeni iznos knjižen kao dug raznih dobavljača, ali ničim nije dokazao da bi taj iznos bio dio potraživanja“ koje su imale firme „Gapa“ i „Kiwi“ prema Agenciji, niti to proizlazi iz nalaza vještaka.
13. Suprotno navedenom, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantova žalba osnovana u dijelu potraživanja u iznosu od 9.849,62 KM (potraživanje firme „Perić“) jer je taj iznos prema izvodu UniCredit banke d.d. u izvršnom postupku isplaćen advokatu Tomislavu Zeliću i uplaćen na njegov račun 11. septembra 2008. godine, dakle mjesec dana prije zaključenog ugovora o prijenosu udjela (ugovor zaključen 14. oktobra 2008. godine). Stoga, Kantonalni sud je apelantovu žalbu u tom dijelu usvojio i presudu prvostepenog suda preinačio u tom dijelu.
14. U pogledu troškova parničnog postupka, Kantonalni sud je djelimično ocijenio osnovanom apelantovu žalbu da nije bilo osnova za povećanje troškova za zastupanje druge stranke jer je drugotužitelj povukao tužbu pa je umanjio iznos troškova koje je utvrdio prvostepeni sud, te tako dobijeni iznos umanjio za iznos shodno apelantovom uspjehu u parnici (37%). Zatim je Kantonalni sud pojasnio koje je radnje – troškove priznao prvotužitelju pa je taj dobijeni iznos umanjio za uspjeh tužitelja u parnici 63%. Kantonalni sud je nakon toga prebijanjem troškova prvotužitelja sa troškovima apelanta „dobio iznos od 2.279,78 KM koji je dosudio prvotužitelju shodno odredbi člana 386. stav 2. ZPP-a“.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 058116 19 Rev od 4. aprila 2019. godine apelantova revizija izjavljena protiv presude drugostepenog suda je odbijena.
16. Vrhovni sud je naveo da apelant revizijom pobija presudu drugostepenog suda u dosuđujućem dijelu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio primjenom odredbe člana 241. ZPP-a. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je neosnovan apelantov prigovor povrede odredaba parničnog postupka učinjenih pred drugostepenim sudom jer smatra da je taj sud ocijenio sve apelantove žalbene navode, koji su od odlučnog značaja za savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza, u skladu sa članom 231. ZPP-a, te je za svoju odluku dao pravilne i potpune razloge. U vezi s tim je također ukazao da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu ocjene dokaza od Kantonalnog suda, koje je taj sud, prema ocjeni Vrhovnog suda, cijenio na osnovu pravilno izvedenih dokaza, nalaza vještaka finansijske struke, iskaza parničnih stranaka i svjedoka. Dalje smatra da su neosnovani apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je Kantonalni sud, kako je obrazloženo, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 121, 122, 154. i 185. ZOO-a, a u vezi sa članom 508. i članom 510. stav 3. citiranog zakona) i kada je odlučujući o apelantovoj žalbi obavezao apelanta da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 16.647,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to pobliže navedeno u izreci presude drugostepenog suda. Istaknuto je da, i prema ocjeni Vrhovnog suda, dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali osnov za odbijanje tužbenog zahtjeva, kako apelant neosnovano tvrdi. Navedeno je da je drugostepeni sud na 3. i 4. stranici svoje presude dao potpune i pravilne razloge, koje je u potpunosti prihvatio. Također, smatra da je neosnovan apelantov prigovor u vezi s odlukom drugostepenog suda u pogledu odluke o troškovima postupka jer smatra da je taj sud odluku o troškovima parničnog postupka donio pravilnom primjenom odredbi člana 386. stav (2) ZPP-a, a u vezi sa članom 387. ZPP-a, s obzirom na postignuti uspjeh tužitelja u predmetnoj parnici.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka nisu adekvatno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje, kao i proizvoljno primijenili materijalno pravo na štetu apelanta koji je obavezan na isplatu štete tužitelju. U vezi s tim, navodi da su zaposlenici tužitelja imali uvid u stanje poslovanja njegove agencije. Također, smatra da su sudovi pogrešno cijenili nalaz vještaka finansijske struke, koji je naveo „da je u završnom računu društva 'Puma – Buntić Security' naveden dug prema dobavljačima u 2007. godini, da je dug u 2008. godini iznosio 6.513,93 KM, te da se vještak nije mogao izjasniti da li se taj dug odnosi na potraživanja društva koja su predmet ovog spora“. Apelant se također žali na visinu troškova postupka jer smatra da sudovi uopće nisu cijenili činjenicu „da je do odlaganja pojedinih radnji tokom postupka došlo isključivo krivicom učesnika u postupku“.
b)Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje na koje se apelant poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
19. Tužitelj je također istakao da je apelacija neosnovana, te da se u konkretnom slučaju očito radi o apelantovom nezadovoljstvu donesenim odlukama sudova.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 7. st. 1. i 2.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 386.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove.
(2) Ako stranka djelomice uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova.
(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.
(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 385. stav 4. ovoga zakona, podmiriti jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
Član 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti.
(2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi sukladno tarifi.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
DVOSTRANI UGOVORI
ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE I PRAVNE NEDOSTATKE ISPUNJENJA
Član 121.
(1) Kod ugovora sa naknadom svaki ugovarač odgovara za materijalne nedostatke svog ispunjenja.
(2) Isto tako, ugovarač odgovara i za pravne nedostatke ispunjenja i dužan je da štiti drugu stranu od prava i zahtjeva trećih lica, kojima bi njeno pravo bilo isključeno ili suženo.
(3) Na ove obaveze prenosioca shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o odgovornosti prodavca za materijalne i pravne nedostatke, ako za određeni slučaj nije što drugo propisano.
Prouzrokovanje štete
OPŠTA NAČELA
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
NAKNADA
I - NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE (ZAŠTITA OD EVIKCIJE)
Pravni nedostaci Član 508.
(1) Prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom.
(2) Prodavac nekog drugog prava garantuje da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarenje.
Sankcije pravnih nedostataka Član 510. stav 3.
(3) U svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 058116 19 Rev od 4. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. maja 2019. godine, a predmetnu apelaciju je podnio 17. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
25. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedene presude tvrdeći da su donesene povredom odredaba parničnog postupka, što apelant dovodi u vezu s ocjenom dokaza i pogrešnom primjenom materijalnog prava.
31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u okolnostima konkretnog predmeta presudom Općinskog suda, primjenom odredbe čl. 508. stav 1. ZOO-a, čl. 510, a u vezi sa članom 121. stav 2. istog zakona, u cijelosti usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev da mu apelant isplati precizirani novčani iznos na ime pretrpljene štete u vezi s realizacijom ugovora o prijenosu udjela u Agenciji. Također, Ustavni sud zapaža da je presudom Kantonalnog suda apelantova žalba djelimično uvažena i presuda prvostepenog suda preinačena u dijelu potraživanja u iznosu od 9.849,62 KM (potraživanje firme „Perić“) jer je taj iznos prema izvodu UniCredit banke d.d. u izvršnom postupku isplaćen advokatu Tomislavu Zeliću i uplaćen na njegov račun 11. septembra 2008. godine, dakle mjesec dana prije zaključenog ugovora o prijenosu udjela (ugovor zaključen 14. oktobra 2008. godine). Dakle, presudom drugostepenog suda je umanjen iznos na koji je apelant obavezan prvostepenom presudom za naprijed navedeni iznos, kao i u dijelu naknade troškova parničnog postupka. Pri tome je eksplicitno pojašnjeno da su obaveze prema firmama „Gapa“ i „Kiwi“ nastale prije zaključenog ugovora o prijenosu udjela, a isplaćene su vjerovnicima nakon zaključenog ugovora o prijenosu udjela, a prema činjeničnom utvrđenju, ove obaveze tužitelju nisu bile poznate.
34. Ustavni sud zapaža da je presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku taj sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja u postupku pred nižestepenim sudovima odbio apelantovu reviziju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prihvatio činjenično utvrđenje i pravni stav drugostepenog suda, koji je primjenom čl. 121, 154. i 185. a u vezi sa članom 508. i članom 510. stav 2. ZOO-a, ocijenivši da ugovor koji su zaključili tužitelj i apelant ima elemente ugovora o prodaji, te koji tužitelju osigurava neometano korištenje prava koje je apelant na njega prenio predmetnim ugovorom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, između ostalog, utvrdili da je navedenim ugovorom apelant kao prenositelj garantirao da udjel koji prenosi na tužitelja nije opterećen pravima trećih lica, da ne postoje pravni nedostaci kojima bi se tužitelju kao stjecatelju nanijela bilo kakva šteta, da ne postoje nikakvi neriješeni odštetni zahtjevi, niti radnopravne tužbe, da nema nikakvih arbitraža, niti drugih pravnih postupaka koji su neriješeni, te da ako apelant kao prenositelj udjela bude prekršio bilo koju od garancija sadržanih ovim ugovorom, da je dužan tužitelju nadoknaditi štetu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je članom 508. ZOO-a propisano: „Prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom“, te da je članom 510. propisano da u slučaju pravnih nedostataka „kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete“. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta iz kojih proizlazi da su redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza utvrdili da prvotužitelj nije znao za potraživanje navedenih pravnih lica „Gapa“ i „Kiwi“ koja su nastala prije zaključenog ugovora o prijenosu udjela, ne nalazi proizvoljnost u primjeni navedenih odredbi ZOO-a kada je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju i dao jasno i argumentirano obrazloženje.
35. U vezi s apelantovim navodima o odluci o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud odluku o troškovima postupka zasnovali na odredbama čl. 386. i 387. ZPP-a, cijeneći uspjeh parničnih stranaka u sporu i da su na taj način (prema uspjehu u sporu) dosuđeni troškovi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj AP 536/04 (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 536/04 od 27. maja 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 22. i 23) prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelomičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelomičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP-a tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku. Prema tome, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da sudovi u konkretnom slučaju nisu cijenili okolnost „da je do odlaganja pojedinih radnji tokom trajanja postupka došlo isključivom krivicom učesnika u postupku“.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju tog prava, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi obavezujući apelanta da tužitelju nadoknadi štetu i odlučujući o troškovima postupka, imajući u vidu njegov uspjeh u predmetnom sporu, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja primjenom relevantnih odredbi ZOO-a i ZPP-a, iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni prava na koje je apelant neosnovano ukazao.
39. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede prava u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević