Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-120/21 (R. A.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-120/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-120/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ranka Arambašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ranka Arambašić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020969 18 Uvp od 11. novembra 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 020969 17 U od 9. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranka Arambašić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Milan Matić advokat iz Bijeljine, podnijela je 12. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020969 18 Uvp od 11. novembra 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 020969 17 U od 9. februara 2018. godine.

2. Privremenim rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO), filijala Banjaluka od 14. marta 2017. godine apelantkinji je priznato pravo na starosnu penziju počev od 13. novembra 2016. godine u određenom novčanom iznosu, te je određeno da će se isplata penzije vršiti od 13. novembra 2016. godine.

3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Fonda PIO, filijala Banjaluka od 14. marta 2017. godine, Fond PIO je rješenjem od 13. juna 2017. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 020969 17 U od 9. februara 2018. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantkinje podnesena protiv rješenja tuženog (Fonda PIO) od 13. juna 2017. godine, te je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantkinje da joj tuženi, na ime naknade štete, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. januara 2016. godine i da joj nadoknadi troškove predmetnog postupka.

5. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 9. februara 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 020969 18 Uvp od 11. novembra 2020. godine predmetni zahtjev odbio.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja u svom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 9. februara 2018. godine navela da je rješenjem Javne ustanove „Zavod za zapošljavanje Republike Srpske“, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Zavod za zapošljavanje) od 20. januara 2015. godine odbijen njen zahtjev za priznavanje staža osiguranja do tri godine (a na osnovu pogrešne potvrde tuženog, Fonda PIO, o dužini staža osiguranja). Dalje, da je nakon toga Zavod za zapošljavanje rješenjem od 8. februara 2017. godine poništio svoje rješenje od 20. januara 2015. godine i apelantkinji priznao pravo na osiguranje u trajanju od 11 mjeseci i 28 dana, pa je ona na osnovu odredbi člana 107. Zakona o radu ispunila uslove iz člana 178. stav (2) tačka d) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Vrhovni sud je naveo da apelantkinja ističe da je, imajući u vidu navedeno, evidentno da joj se pravo na penziju trebalo priznati počev od 21. januara 2016. godine, kada su stupile na snagu odredbe člana 107. Zakona o radu, a ne od 13. novembra 2016. godine, kako su to pogrešno zaključili organi uprave i nižestepeni sud.

7. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 131. stav (1) Zakona o PIO propisano da pravo na starosnu penziju osiguranik ima od prvog narednog dana nakon prestanka osiguranja, pod uslovom da je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od tri mjeseca od dana prestanka osiguranje, a stavom (2) tog člana je propisano da, ukoliko je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen poslije isteka tog roka, pravo na starosnu penziju osiguranik ima od dana podnošenja zahtjeva i za tri mjeseca unazad, a ako su na taj dan ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava. Vrhovni sud je naveo da ni apelantkinja ne spori da je zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju podnijela prvostepenom organu 13. februara 2017. godine, zbog čega joj je, shodno citiranim zakonskim odredbama, pravilno to pravo priznato tri mjeseca unazad, s obzirom da je na dan 13. novembar 2016. godine ispunjavala uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Vrhovni sud je takođe naveo da su neosnovane tvrdnje apelantkinje da joj to pravo pripada danom stupanja na snagu Zakona o radu, s obzirom da je tada samo imala uslove za ostvarivanje tog prava, jer se o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja odlučuje isključivo na osnovu zahtjeva stranke, kako je to propisano članom 118. Zakona o PIO.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, a konkretno relevantne odredbe Zakona o PIO. Apelantkinja ističe da joj se pravo na penziju trebalo priznati počev od 21. januara 2016. godine, a ne od 13. novembra 2016. godine, kako su to pogrešno zaključili organi uprave i nižestepeni sud.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio i u svojoj odluci dao jasne razloge zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-120/21 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio