Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3808/19 ("VENERA" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pristup sudu
- Materijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Naknada štete
- Izmakla dobit(dobitak)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3808/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3808/19, rješavajući apelaciju „Venere“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Venere“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 192067 19 Rev od 26. juna 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 192067 18 Gž od 24.
januara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Venera“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Mileta Bošković, advokat iz Banje Luke, podnijela je 4. oktobra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 192067 19 Rev od 26. juna 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 192067 18 Gž od 24. januara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Sberbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor dostavio 26. novembra 2020. godine, Vrhovni sud 30. novembra 2020. godine, a tužena 4. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelantkinja je 4. decembra 2007. godine podnijela tužbu Okružnom privrednom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) protiv tužene radi naknade materijalne štete zbog izgubljene dobiti.
6. Okružni privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 012733 07 Ps od 2. septembra 2011. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev.
7. Viši privredni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) je, postupajući po apelantkinjinoj žalbi, Rješenjem broj 57 0 Ps 012733 11 Pž od 13. novembra 2012. godine žalbu uvažio, ukinuo Presudu Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 012733 07 Ps od 2. septembra 2011. godine i predmet vratio tom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.
8. Okružni privredni sud je nakon održavanja novog ročišta za glavnu raspravu donio Presudu broj 57 0 Ps 012733 07 Ps 12. avgusta 2013. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev.
9. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Viši privredni sud u Banjoj Luci je donio Rješenje broj 57 0 Ps 012733 13 Pž 2 28. marta 2014. godine kojim je ukinuo Presudu Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 012733 07 Ps od 12. avgusta 2013. godine i predmet ustupio Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kao nadležnom u ovom postupku.
10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 192067 17 P 2 od 7. marta 2018. godine obavezana je tužena da apelantkinji na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade isplati iznos od 2.323.737,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. decembra 2007. godine do isplate, te da joj na ime naknade troškova postupka isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. marta 2018. godine do isplate. Presudom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila naknadu materijalne štete zbog smanjenja vrijednosti vozila u iznosu od 290.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. decembra 2007. godine do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
11. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrđeno da je prednik tužene („Zepter komerc“ banka a.d. Banja Luka) kao davalac kredita sa DOO „Maxim Company“ Banja Luka kao korisnikom kredita 16. avgusta 2002. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 151-93-1156-7, ovjeren 21. avgusta 2002. godine kod suda pod brojem Ov-13820/02. Utvrđeno je da je Osnovni sud 4. septembra 2002. godine donio Rješenje broj Ip-1238/02 o određivanju ručne zaloge u korist davaoca kredita na osnovu zajedničkog sporazuma s korisnikom kredita, između ostalog i na „mašini za duvanje plastike, proizvođač ,,Siapi“ SRL, fabrički broj 0330995066, godina proizvodnje 2000, komada 1, zemlja proizvodnje Italija, procijenjene vrijednosti 787.000,00 KM“, s tim da založene stvari ostaju kod dužnika na daljnjem korišćenju i čuvanju, ali bez prava raspolaganja i uz obavezu da ih preda povjeriocu na njegov zahtjev. Dalje je utvrđeno da je korisnik kredita DOO „Maxim Company“ Banja Luka kao prodavac s apelantkinjom kao kupcem zaključio 13. jula 2004. godine pismeni kupoprodajni ugovor kojim je prodavac apelantkinji, između ostalog, prodao i mašinu za duvanje plastike, kompresorsku mašinu i ostale precizirane dijelove – opremu, sve za cijenu od 35.000,00 KM, ali da u ugovoru nije bio naveden ni serijski broj prodate mašine, niti godina proizvodnje, a koji ugovor su potpisali direktori firmi poimenično navedeni u presudi. Navedeno je da je u članu 3 ugovoreno da prodavac garantuje kupcu (apelantkinji) da na prodatim stvarima postoji njegova isključiva svojina i da nema tereta ili bilo kakvog prava trećeg lica koje bi isključivalo, umanjivalo ili ograničavalo prava kupca (apelantkinje).
12. Prema obrazloženju presude, utvrđeno je da je kod Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine – Registar zaloga, sa 4. aprilom 2005. godine i istekom registracije sa 4. aprilom 2006. godine (s daljim produženjima roka koji ističe u aprilu 2018. godine), u korist povjerioca prednika tužene „Zepter komerc“ banka a.d. Banjaluka na teret dužnika DOO „Maxim Company“ Banja Luka upisana zaloga, između ostalog, i na mašini koja je bila predmet rješenja Osnovnog suda od 4. septembra 2002. godine. U obrazloženju je navedeno da je dalje utvrđeno da je prednik tužene („Zepter komerc“ banka a.d. Banja Luka) 31. avgusta 2004. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika DOO „Maxim Company“ Banja Luka popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari iz rješenja o ručnoj zalozi od 4. septembra 2002. godine, koji prijedlog za izvršenje je usvojen rješenjem od 25. februara 2005. godine. Utvrđeno je i da je prednik tužene postavio i zahtjev za izdavanje privremene mjere oduzimanjem pokretnih stvari od apelantkinje, njihovo deponovanje i čuvanje kod trećeg lica, nakon čega je Osnovni sud rješenjem od 7. jula 2005. godine usvojio privremenu mjeru protiv izvršenika DOO „Maxim Company“ Banja Luka i apelantkinje, kojom im je zabranio otuđenje, između ostalog, i mašine iz rješenja tog suda od 4. septembra 2002. godine, te obavezao apelantkinju i izvršenika DOO „Maxim Company“ Banja Luka da mašinu predaju tuženoj koja će je deponovati kod trećeg lica. Apelantkinja je protiv navedenog rješenja o privremenoj mjeri 14. jula 2005. godine podnijela prigovor Osnovnom sudu. Navedeno je i da je nakon toga sudski službenik izašao na teren s ciljem sprovođenja navedene privremene mjere, ali da kod apelantkinje nije zatekao niti jednu mašinu s predmetnim karakteristikama. Nakon toga, taj sud je rješenjem od 21. septembra 2007. godine usvojio apelantkinjin prigovor od 14. jula 2005. godine protiv rješenja o određivanju privremene mjere, te je u odnosu na apelantkinju stavio van snage rješenje o određivanju privremene mjere od 7. jula 2005. godine i ukinuo sve sprovedene izvršne radnje (kako proizlazi iz obrazloženja jer je nalazom vještaka mašinske struke utvrđeno da se kod apelantkinje nalazi demontirana mašina proizvedena 1995. godine, a ne mašina iz 2000. godine). Istovremeno, navedenim rješenjem je odbačen kao nedozvoljen apelantkinjin prigovor protiv rješenja o izvršenju od 25. februara 2005. godine jer se to rješenje ne odnosi na apelantkinju, već na DOO „Maxim Company“. Utvrđeno je i da su sudski izvršioci izašli na teren 5. oktobra 2007. godine s ciljem sprovođenja rješenja o izvršenju od 25. februara 2005. godine, ali da je tom prilikom utvrđeno da DOO „Maxim Company“ više ne postoji, pa izvršenje nije ni sprovedeno.
13. Dalje je utvrđeno da je preduzeće ,,Siapi“ izdalo potvrdu (koju je 9. marta 2009. godine preveo sudski tumač poimenično naveden u presudi) iz čije sadržine proizlazi da je to preduzeće proizvelo mašinu tipa EA 45 100 – mašina za duvanje plastike, fabrički broj 0330995066, kapaciteta 100 KW, godina proizvodnje 1995, da je fabrički (serijski) broj jedinstven i da je samo jedna mašina proizvedena pod tim brojem za potrebe kompanije „Ferro Plamasa“, ali je naknadno prodata i isporučena 1996. godine DOO „Maxim Company“ Banja Luka, kojem je preduzeće „Siapi“ u toku 2000. godine isporučivalo i rezervne dijelove, kao i da je tehnički stručnjak tog preduzeća u apelantkinjinim prostorijama u toku 2008. godine izvršio servisiranje navedene sporne mašine. Utvrđeno je i da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj 71-0-K-011213-06-K od 27. marta 2009. godine optuženi direktor preduzeća DOO „Maxim Company“ proglašen krivim zato što je 13. jula 2004. godine, a nakon što je 6. avgusta 2002. godine sa „Zepter komerc“ bankom a.d. Banja Luka zaključio ugovor o dugoročnom kreditu preciziran u presudi i 18. oktobra 2002. godine ugovor o davanju garancije precizirane u presudi, uz upis založnog prava na pokretnim stvarima preduzeća, i to kompresorskoj stanici – CMC i mašini za duvanje plastike ,,Siapi“, ,,SRL“, procijenjene vrijednosti od 972.000,00 KM, na osnovu rješenja o određivanju založnog prava Osnovnog suda broj IP-1238/02 od 4. septembra 2002. godine i broj 1P- 1555/02 od 5. novembra 2002. godine u korist „Zepter komerc“ banke a.d Banja Luka, prije potpunog izmirenja obaveza po spomenutim ugovorima, znajući da je postao nesposoban za plaćanje, a u namjeri da izigra povjerioca, putem ugovora o kupoprodaji izvršio prodaju mašina koje su bile predmet založnog prava apelantkinji za iznos od samo 35.000,00 KM, usljed čega je zbog nemogućnosti naplate potraživanja za povjerioca nastupila šteta u iznosu od više od 180.000,00 KM, čime je počinio krivično djelo „oštećenja ili povlašćivanja povjerilaca“ iz člana 262 stav 3 Krivičnog zakona RS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
14. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da je nesporno utvrđeno da je korisnik kredita DOO „Maxim Company“ Banjaluka imao u svojini dvije mašine za punjenje plastičnih boca, a da je samo na jednoj od njih bila zasnovana ručna zaloga, i to na mašini koja je proizvedena 2000. godine. Cijeneći da je korisnik kredita DOO „Maxim Company“ Banja Luka ugovorom od 13. jula 2004. godine apelantkinji prodao jednu mašinu i da je nalazom vještaka mašinske struke utvrđeno da se u posjedu apelantkinje nalazi mašina koja ima serijski broj 0330995066 (identičan serijskom broju sporne mašine na kojoj je zasnovano založno pravo), ali je proizvedena 1995. godine, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja bila savjestan kupac jer je založno pravo u korist prednika tužene bilo zasnovano na mašini koja je proizvedena 2000. godine, a ne na mašini koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora. Osnovni sud je istakao da je tužena podnošenjem prijedloga za izdavanje privremene mjere prema apelantkinji dovela taj sud u zabludu jer je tražila privremenu mjeru na mašini koju je apelantkinja kupila od korisnika kredita DOO „Maxim Company“ Banja Luka, a na kojoj nije zasnovana zaloga. Time je tužena, prema mišljenju tog suda, direktno skrivila pričinjenu štetu apelantkinji u vidu izgubljene zarade jer je apelantkinja bila onemogućena da koristi mašinu u proizvodnji sve vrijeme koliko je trajala privremena mjera i da projektovana izgubljena neto dobit iznosi 2.323.737,00 KM.
15. Prema obrazloženju Osnovnog suda, potvrda firme „Siapi“, koja je proizvođač mašine obuhvaćene rješenjem tog suda od 4. septembra 2002. godine, nije dovoljan dokaz kojim se potvrđuje identitet mašine na kojoj je zasnovana zaloga sa mašinom iz kupoprodajnog ugovora, te da je takva ocjena tog suda zasnovana na nalazu vještaka poimenično navedenog u presudi i njegovom obrazloženju da „svi proizvođači svoje proizvode obilježavaju neponovljivom kombinacijom alfanumeričkih oznaka tako da se samo greškom može desiti da postoje dvije mašine s istim identifikacionim brojem“. Osnovni sud je obrazložio da nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenicu na koju se poziva tužena u vezi sa serijskim brojem mašine jer se postavlja pitanje šta ako je došlo do greške, pa zato ovom dokazu nije poklonio vjeru, niti ga je prihvatio kao vjerodostojan. Cijeneći navedenu pravosnažnu krivičnu presudu donesenu u postupku protiv direktora DOO „Maxim Company“ Banja Luka, Osnovni sud je zaključio da ona nije dokaz da je izvršena prodaja mašine jer se u izreci te presude ne spominje serijski broj mašine, niti godina njene proizvodnje, već se govori o mašinama u množini, zbog čega je taj sud i donio presudu kao u dispozitivu. Pri tome je istaknuto da je predmet spora u ovoj parnici i apelantkinjin zahtjev da se obaveže tužena da joj nadoknadi materijalnu štetu na ime smanjene vrijednosti vozila u iznosu od 290.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Osnovni sud je u vezi s tim obrazložio da kako apelantkinja u postupku nije za ovaj dio tužbenog zahtjeva izvodila dokaze, niti dokazivala osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva, to je taj sud, shodno odredbama ZPP, donio odluku kao u dispozitivu presude i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva kao nedokazan, a samim tim i kao neosnovan.
16. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je, nakon održane javne rasprave pred tim sudom, shodno odredbama člana 217 stav 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Presudom broj 71 0 P 192067 18 Gž od 24. januara 2019. godine žalbu usvojio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene zarade u iznosu od 2.323.737,00 KM. Kako je obrazložio Okružni sud, prvostepeni sud je pogrešno cijenio Presudu Osnovnog suda broj 71-0-K-011213-06-K od 27. marta 2009. godine jer se počinjene radnje krivičnog djela prema dispozitivu presude tiču radnji direktora DOO „Maxim Company“ Banja Luka, suprotno rješenju suda od 4. septembra 2002. godine kojim je sporna mašina stavljena pod zalogu. Okružni sud je istakao da smatra i da je pogrešno cijenjena potvrda firme „Siapi“ kojom je potvrđeno da je upravo ta firma proizvođač mašine koja je jasno identifikovana svojim serijskim brojem, koja je proizvedena 1995. godine, a 1996. godine prodata DOO „Maxim Company“ Banjaluka i koju je u apelantkinjinim prostorijama u 2008. godini servisirao ovlašćeni serviser proizvođača. U vezi s tom potvrdom, pozivajući se na odredbu člana 9 Zakona o važnosti javnih isprava u Bosni i Hercegovini, Okružni sud je obrazložio da se radi o privatnoj ispravi iz inostranstva koja nije morala da bude ovjerena apostilom da bi mogla da posluži kao dokaz u sudskom postupku. Prema obrazloženju tog suda, iz svega je nesporno da je navedena mašina bila predmet založnog prava, odnosno da se radi o mašini iz kupoprodajnog ugovora, i zbog čega prednik tužene nije ni na koji način mogao dovesti, niti je doveo u zabludu Osnovni sud kod ustanovljenja založnog prava, pa tako svojim radnjama nije ni prouzrokovao štetu apelantkinji.
17. Prema obrazloženju tog suda, nisu mogli biti prihvaćeni iskazi svjedoka Save Antonića (da su postojale „dvije takve mašine“) i Ranka Lukića (da je kod apelantkinje „vidio dvije, čak i tri mašine“), kao ni da se pravilnost činjeničnog utvrđenja da je kupoprodajnim ugovorom otuđena mašina opterećena zalogom ne dovodi u sumnju iskazima svjedoka, poimenično navedenog sudskog izvršioca, koji je istakao da prilikom pokušaja sprovođenja privremene mjere u krugu apelantkinje nije zatekao mašine, niti se sjeća da je mašina bilo, a da ne zna zašto je u zapisniku napisao riječi dvije mašine, kao ni iskazom poimenično navedenog svjedoka sudskog zapisničara koja je iskazala da se ne sjeća da li je u krugu gdje su preduzimali navedenu službenu radnju bilo ikakvih mašina. Okružni sud je istakao da i u ponovnom postupku prvostepeni sud nepravilno cijeni činjenicu koja proizlazi iz potvrde (na engleskom jeziku) preduzeća „Siapi“ sistemi za naduvavanje Italija (potvrda koju je 9. marta 2009. godine na srpski jezik preveo stalni sudski tumač za engleski jezik), u kojoj je taj pravni subjekat kao proizvođač predmetne mašine sasvim određeno potvrdio ne samo činjenicu da je on njen proizvođač već i da se radi o mašini za duvanje plastičnih boca tip EA-45.100, serijskog broja 0330995066, godina proizvodnje 1995, kao što su u tom dokazu sasvim određeno potvrđene i činjenice da je serijski broj te mašine jedinstven i da je samo jedna mašina proizvedena pod tim serijskim brojem, što pouzdano ukazuje na to da je samo jedna mašina proizvedena pod serijskim brojem 0330995066, a da je upravo to serijski broj mašine iz ovog konkretnog parničnog predmeta. Pored toga, prema mišljenju Okružnog suda, navedena potvrda je pouzdan osnov i za zaključak da je upravo ta mašina prodata i isporučena firmi DOO „Maxim Company“ Banja Luka 1996. godine jer je to takođe navedeno u potvrdi. Stoga se, prema obrazloženju tog suda, samo time može objasniti činjenica da je i sudski vještak poimenično naveden u presudi u svom nalazu i mišljenju od 1. avgusta 2007. godine u ovom predmetu takođe utvrdio samo jedan identifikacioni broj mašine, a to je upravo broj 0330995066, godina proizvodnje 1995, što dokazuje fotodokumentacija tog nalaza i mišljenja i identifikaciona pločica mašine, pri čemu je navedena mašina prilikom izrade nalaza i mišljenja zatečena kod apelantkinje u demontiranom stanju.
18. Iz svega prethodno navedenog, prema mišljenju tog suda, u konačnom proizlazi pouzdan zaključak i da je navedena mašina bila predmet navedenog založnog prava (ručne zaloge) u korist pravnog prednika tužene, usljed čega pravni prednik tužene (a time ni tužena) ni na koji način nije mogao dovesti, niti je doveo u zabludu sud kod ustanovljavanja tog založnog prava, kako neosnovano navodi apelantkinja, pa zbog toga u radnjama pravnog prednika tužene (a time ni tužene) nema ničega što bi na bilo koji način prouzrokovalo bilo kakvu štetu apelantkinji, pa ni onu na koju je neosnovano pledirala tužbom u ovoj parnici. Navedenu potvrdu preduzeća „Siapi“, kako je obrazloženo, taj sud je prihvatio kao pravno valjan dokaz imajući u vidu njen sadržaj, ali i odredbe Zakona o važnosti javnih isprava u BiH prema čijem članu 9 su propisani uslovi za važnost javnih isprava izdatih u drugim državama radi njihovog korišćenja u BiH, što podrazumijeva i korišćenje u postupku pred sudom. Dakle, kako je obrazloženo, tim zakonom propisani su uslovi za priznavanje i upotrebu inostranih javnih isprava, ali ne i privatnih isprava izdatih u inostranstvu kakva je navedena potvrda preduzeća „Siapi“. Okružni sud je istakao da u vezi s tim nijednom odredbom tog zakona, a ni bilo kojeg drugog domaćeg propisa nije propisano da privatna isprava izdata u inostranstvu mora da bude prethodno ovjerena apostile pečatom da bi mogla da posluži kao dokaz u sudskom postupku kakav je i ovaj predmetni. Zbog toga je navedena potvrda, prema mišljenju tog suda, pravno valjan dokaz koji se kao takav može koristiti i korišćen je u ovom postupku za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica, tim prije što parnične stranke nijednim od ostalih dokaza koje su izvele nisu dovele u sumnju pravnu valjanost tog dokaza.
19. Protiv navedene presude apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 192067 19 Rev od 26. juna 2019. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto kako je, prema mišljenju tog suda, drugostepena presuda pravilna i zasnovana na zakonu. Navedeno je da su neosnovani navodi revizije o povredi odredbe člana 191 stav 4 ZPP jer se drugostepeni sud, prema mišljenju Vrhovnog suda, izjasnio o svim bitnim činjenicama i dokazima na kojima je zasnovao svoju odluku, a nakon što je u smislu odredbe člana 217 st. 2 i 3 ZPP održao raspravu. Suprotno navodima revizije, prema obrazloženju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je dao razloge zašto neki dokazi nisu prihvatljivi, a neki nisu, a te razloge taj sud cijeni pravilnim. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 12 stav 3 ZPP propisano da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Činjenice navedene u izreci krivične presude, koje ne ulaze u obilježja krivičnog djela, niti su bitne za pitanje odgovornosti okrivljenog, prema mišljenju tog suda, mogu se u parnici osporavati, odnosno da to znači da je sud u parničnom postupku vezan činjeničnim opisom bića krivičnog djela iz pravosnažne krivične presude. Okolnost da li je pravosnažna krivična presuda kojom se optuženi proglašava krivim za određeno krivično djelo donesena nakon sprovedenog krivičnog postupka ili na osnovu sporazuma o priznanju krivice, kako je to bilo u konkretnom slučaju, prema obrazloženju tog suda, nema značaja za vezanost parničnog suda za takvu presudu, pa su istaknuti revizioni navodi u tom pravcu bez osnova.
20. U vezi s tim je navedeno da se u drugostepenoj presudi pravilno ukazuje da je direktor korisnika kredita DOO „Maxim Company“ Banjaluka krivično osuđen zato što je oštetio povjerioca „Zepter komerc“ banku a.d. Banjaluka kao prednika tužene jer je protivno sudskim rješenjima od 4. septembra 2002. i 5. novembra 2002. godine zaključio kupoprodajni ugovor s apelantkinjom i otuđio spornu mašinu koja je opterećena založnim pravom. Godina proizvodnje mašine jeste van svake razumne sumnje, prema obrazloženju tog suda, jedan od opštih elemenata za njenu identifikaciju, ali svakako nije jedini, isključivi i najbitniji elemenat. Za potpunu identifikaciju je, kako je obrazloženo, najznačajniji identifikacioni (serijski) broj mašine koji određuje proizvođač i koji se može poistovjetiti s jedinstvenim matičnim brojem građana. Ta činjenica, prema mišljenju tog suda, proizlazi kako iz nalaza poimenično navedenog vještaka tako i iz potvrde firme „Siapi“, te se za isključenje svake razumne sumnje o identifikaciji mašine moraju cijeniti i ostali elementi, koji ipak imaju karakter opštih elemenata. Vrhovni sud je naveo da je rješenjem od 4. septembra 2002. godine o određivanju ručne zaloge u korist davaoca kredita prednika tužene, predmet zaloge identifikovan po više elemenata opšteg karaktera, kao npr. „mašina za duvanje plastike“, „proizvođač 'Siapi' SRL“, „zemlja proizvodnje Italija“, „godina proizvodnje 2000“, „procijenjene vrijednosti 787.000,00 KM“, ali i sa jedinstvenom neponovljivom oznakom „fabrički broj 0330995066“. Kada se, prema obrazloženju tog suda, uporede elementi identifikacije mašine (opšti i jedinstveni) navedeni u rješenju od 4. septembra 2002. godine, u potvrdi registracije Ministarstva pravde BiH – Registar zaloga, u potvrdi firme „Siapi“ i u nalazu poimenično navedenog vještaka, slijedi da su opšti elementi identični (osim godine proizvodnje) i da je identičan jedinstveni serijski broj, što, prema mišljenju tog suda, daje dovoljno osnova za zaključak da je predmet kupoprodajnog ugovora između apelantkinje i DOO „Maxim Company“ Banja Luka bila upravo mašina na kojoj je zasnovano založno pravo.
21. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelantkinja, osim ugovora koji sadrži minimum podataka za identifikaciju, nije ponudila dokaz kojim bi potvrdila navode da je kupila drugu mašinu od DOO „Maxim Company“ Banjaluka, a ne onu na kojoj je zasnovano založno pravo. Nalazom vještaka, kako je obrazloženo, jeste utvrđeno da je na identifikacionoj pločici mašine, koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora i koja je zatečena kod apelantkinje, kao godina proizvodnje označena 1995. godina, ali, cijeneći sve naprijed navedeno, taj sud prihvata stav drugostepenog suda da razlika samo jednog od opštih elemenata identifikacije nije dovoljna da se izvede zaključak da su u pitanju različite mašine, kod toga da su svi ostali opšti elementi, uključujući i jedinstveni serijski broj, identični. Iz navedenog, prema mišljenju tog suda, proizlazi jedini mogući logični zaključak, a to je da postoji identičnost mašine koju je poimenično navedeni vještak zatekao kod apelantkinje sa mašinom koja je predmet založnog prava. Kako je obrazloženo, taj vještak nije u nalazu naveo, niti je apelantkinja izvela dokaz, da se u posjedu korisnika kredita (DOO „Maxim Company“ Banjaluka) nalazila još jedna mašina istih opštih karakteristika i istog serijskog broja kao ona na kojoj je zasnovano založno pravo, ali koja je proizvedena 2000. godine i koja je mogla da bude predmet kupoprodaje. Navedeno je da, osim toga, taj sud primjećuje da u kupoprodajnom ugovoru zaključenom između DOO „Maxim Company“ Banjaluka i apelantkinje, osim naziva „mašina za duvanje boca Siapi“, nije navedena nijedna druga opšta ili, što je posebno važno, individualna oznaka predmeta prodaje po kojoj se ta mašina može identifikovati u odnosu na sve ostale mašine tog proizvođača, pa tako i u odnosu na mašinu na kojoj je zasnovana zaloga. Vrhovni sud je istakao da je, takođe, potrebno imati u vidu i ugovorenu cijenu od 35.000,00 KM koja je bila ugovorena ne samo za spornu mašinu već i za sve ostale prodate stvari (kompresor, sušač vazduha, čiler hladnjaka, čiler kompresora, rezervoar za vazduh, devet kompletnih i jedan nekompletni alat i rezervni dijelovi). Ova cijena, prema mišljenju tog suda, jeste proizvod volje ugovarača, ali se nameće logično pitanje kakav je interes prodavca da za tu cijenu proda mašinu (bez ostalih prodatih stvari) koja je, samo dvije godine prije zaključenja ugovora, procijenjena na vrijednost od 787.000,00 KM, te za koju je poimenično navedeni vještak u nalazu od 1. avgusta 2007. godine konstatovao da je kompletna i u stanju funkcionalne ispravnosti.
22. Vrhovni sud je dalje naveo da je članom 3 Zakona o važnosti javnih isprava u BiH propisano da se pod javnom ispravom smatra isprava izdata od nadležnih upravnih, sudskih i drugih organa, institucija, organizacija ili drugih pravnih lica u vršenju javnih ovlašćenja iz nadležnosti BiH, FBiH, RS i Distrikta Brčko BiH, a članom 8 da javne isprave namijenjene za upotrebu u inostranstvu podliježu ovjeri nadležnih organa i nadovjeri od nadležnih institucija BiH saglasno odgovarajućim međunarodnim ugovorima i konvencijama koje obavezuju BiH. Prema odredbi člana 9, kako je obrazložio taj sud, javne isprave izdate u drugim državama s kojima BiH ima zaključene međunarodne ugovore, važe saglasno tim ugovorima, a s kojima takve ugovore nema, javne isprave važe ukoliko sadržavaju sve elemente propisane odgovarajućim međunarodnim konvencijama i pod uslovima reciprociteta. Vrhovni sud je u vezi s tim istakao da potvrda firme „Siapi“ nema pravni karakter javne isprave jer „Siapi“ nema pravni status organa s javnim ovlašćenjima, već karakter privatne (službene) isprave, zbog čega, kao takva, ne mora da bude ovjerena apostilom kao uslovom da bi se prihvatila kao dokaz u ovoj parnici, što je drugostepeni sud detaljno obrazložio. Kako je obrazloženo, apelantkinja u reviziji pogrešno tumači da i takva isprava mora da bude ovjerena kao i javna isprava jer je isprava s manje sigurnosti, manjeg značaja i isprava kod koje postoji veći stepen manipulisanja i falsifikovanja. Osim toga, istaknuto je da taj sud nalazi potrebnim ukazati da ne bi postojala odgovornost tužene za naknadu štete i da je apelantkinja dokazala da je kupljena mašina različita od one na kojoj je zasnovana zaloga jer je sud jedini ovlašćen da u zakonom propisanom postupku cijeni da li je ili nije osnovan zahtjev za privremenu mjeru. Tužena podnošenjem prijedloga za izdavanje privremene mjere, kako je navedeno, koristi samo zakonsko pravo da zaštiti svoje potraživanje, ali ona nije ta koja u konačnosti donosi odluku da li je taj zahtjev osnovan, već je sud taj koji je usvajanjem prijedloga za privremenu mjeru naložio da se mašina deponuje kod trećeg lica, kod kojeg je ostala sve dok privremena mjera nije stavljena van snage. Zbog navedenog, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelantkinja smatra da se direktor korisnika kredita sporazumom odrekao prava na suđenje, pa krivičnom presudom na osnovu sporazuma o priznanju krivice nisu utvrđene odlučne činjenice koje se tiču zasnivanja založnog prava na spornoj mašini, zbog čega se zaključak parničnog suda ne može isključivo zasnivati na izreci krivične presude. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi pogrešno prihvatili ispravu društva „Siapi“ iz Italije kao privatnu ispravu koja ne mora da bude ovjerena apostile pečatom, pri čemu je nejasno ima li to društvo javno-pravna ovlašćenja da vodi službenu evidenciju o podacima sadržanim u toj ispravi. Takođe, apelantkinja smatra da redovni sudovi nisu pravilno cijenili iskaze svjedoka poimenično navedenih u presudi, te da nisu dati razlozi za njihovo neprihvatanje, odnosno da osporene presude nisu dovoljno obrazložene. Navodi i da je nesporno dokazala da je kupila drugu, a ne mašinu koja je predmet konkretnog spora, te da joj je izdejstvovanjem privremene mjere tužena nesporno uzrokovala materijalnu štetu jer nije mogla da koristi spornu mašinu u svom radu. Smatra da redovni sudovi nisu bili nepristrasni, da nije imala adekvatan pristup sudu i da je bila onemogućena da se kontradiktorno suprotstavi tuženoj.
b) Odgovori na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva i da apelaciju treba odbiti.
25. Okružni sud je naveo da ne može dati odgovor na apelaciju jer apelacijom nije osporena njegova, već presuda Vrhovnog suda.
26. Tužena je navela sadržaje osporenih presuda, te ih je komentarisala i istakla da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim delom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrednosti koju je stvar imala za oštećenika.
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 12. stav 3.
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
29. U Zakonu o važnosti javnih isprava u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 23/04) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se važnost svih vrsta javnih isprava (u daljem tekstu: javne isprave) u pravnom prometu na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.
Član 3.
Podjavnom ispravom, u smislu ovog zakona, smatra se isprava izdata od nadležnih upravnih, sudskih i drugih organa, institucija, organizacija ili drugih pravnih lica u vršenju javnih ovlaštenja iz nadležnosti Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Član 9.
Javne isprave, izdate u drugim državama s kojima Bosna i Hercegovina ima zaključene međunarodne ugovore, važe, saglasno tim ugovorima.
Javne isprave, izdate u državama s kojima Bosna i Hercegovina nema zaključene međunarodne ugovore o priznavanju važnosti javnih isprava, važe ukoliko sadrže sve elemente propisane odgovarajućim međunarodnim konvencijama i pod uslovom reciprociteta čije postojanje utvrđuje Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine na osnovu prethodno pribavljenog mišljenja Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.
30. U Konvenciji o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava koju je BiH potpisala – ratifikovala 27. jula 2000. godine relevantne odredbe glase: Države potpisnice ove konvencije, želeći da ukinu potrebu diplomatske ili konzularne legalizacije stranih javnih isprava, odlučile su da zaključe radi toga konvenciju i saglasile su se u sljedećem:
Član 1.
Ova konvencija primjenjuje se na javne isprave koje su sačinjene na teritoriji jedne države ugovornice, a treba da se upotrijebe na teritoriji druge države ugovornice. Stranim javnim ispravama, u smislu ove konvencije, smatraju se:
a) isprave koje je izdao organ ili službenik državnog pravosuđa, uključujući i one koje je izdalo javno tužilaštvo, šef sudske pisarnice (greffier) ili sudski izvršitelj (huissier de justice); b) administrativne isprave;
c) isprave koje je izdao ili ovjerio javni bilježnik;
d) službene izjave, kao što su navodi o upisu u javne knjige, ovjera tačnosti datuma, ovjera potpisa, - kad su stavljene na privatne isprave. Međutim, ova konvencija se ne primjenjuje:
a) na isprave koje su izdali diplomatski ili konzularni agenti;
b) na administrativne isprave koje se neposredno odnose na neki trgovinski ili carinski posao.
Član 3.
Svaka država ugovornica oslobađa od legalizacije one isprave na koje se primjenjuje ova konvencija i koje treba da se upotrebe na njenoj teritorij. Legalizacija u smislu ove konvencije predstavlja formalnost kojom diplomatski ili konzularni agenti one zemlje na čijoj teritoriji isprava treba da se upotrebi, potvrđuju vjerodostojnost potpisa, svojstvo u kojem je potpisnik te isprave postupio i, u slučaju potrebe, istovjetnost pečata ili žiga kojim je ta isprava snabdjevena.
Član 4.
Potvrda predviđena u članu 3, stav prvi, stavlja se na samu ispravu li na njen dodatak; ona mora biti saobražena obrascu priloženom ovoj konvenciji.
Ona međutim, može biti sastavljena na službenom jeziku one vlasti koja je izdaje. I navodi koje ona sadrži mogu biti stavljeni na nekom drugom jeziku. Ali naslov "Apostille (Convention de la Haye du 5 octobre 1961)" mora da glasi na francuskom jeziku.
Član 8.
Ako između dvije ili više država ugovornica postoji ugovor, konvencija ili sporazum, koji sadrži odredbe na osnovu kojih ovjera potpisa, pečata ili žiga podleže izvjesnim formalnostima, ova konvencija to ukida samo ako su navedene formalnosti strožije od one koja je predviđena u članovima 3. i 4.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 192067 19 Rev od 26. juna 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 13. avgusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 4. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava na naknadu materijalne štete, dakle, nesporno se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i pogrešno utvrdili činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava ili pogrešnog utvrđivanja činjenica.
41. Dovodeći navedene stavove i relevantne zakonske propise u kontekst s činjenicama konkretnog premeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantkinjinim navodima, dovoljno jasno i razumno obrazložili osporene odluke kako u pogledu primjene prava tako i u činjeničnom utvrđenju. Ustavni sud zapaža i da su ti sudovi, nakon održane glavne rasprave pred Okružnim sudom, dali jasnu analizu svih provedenih dokaza, i to kako svakog dokaza pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, pri čemu su istakli zašto su neki dokazi prihvaćeni, a neki ne, uključujući kako materijalne dokaze tako i iskaze u presudi poimenično navedenih svjedoka. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to ukazuje apelantkinja u apelaciji. Osim toga, u vezi s apelantkinjinim navodima da je predmetna potvrda preduzeća „Siapi“ trebala da bude ovjerena apostile pečatom, Ustavni sud podsjeća na u prethodnim tačkama ove odluke citirane odredbe Zakona o važnosti javnih isprava u BiH i Konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava (u daljnjem tekstu: Konvencija) kojima je eksplicitno propisano šta predstavlja javnu ispravu koja treba da bude ovjerena. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta nesporno proizlazi da predmetna potvrda preduzeća „Siapi“ ne predstavlja javnu ispravu koja zahtijeva ovjeru apostile pečatom kako bi bila priznata u BiH jer se nesporno radi o firmi koja proizvodi, između ostalog, mašine kakva je i sporna mašina, a ne javnu instituciju, te da su Okružni sud i Vrhovni sud u vezi s tim dali nedvosmislena i argumentovana obrazloženja pozivajući se na relevantne propise u čijoj primjeni Ustavni sud ne vidi proizvoljnosti.
42. Ustavni sud smatra i da, suprotno apelantkinjinim navodima, iz činjenica predmeta, koje je utvrdio Okružni sud, u raspravi koja je održana pred tim sudom shodno odredbama člana 217 st. 2 i 3 ZPP, proizlazi da apelantkinja nije dokazala da se u konkretnom slučaju radi o dvije različite mašine – one koja je prodata apelantkinji i mašine koja je bila pod zalogom
– te da je taj sud, kako je već rečeno, do takvog zaključka došao nakon savjesno obavljene analize svih provedenih dokaza. Ovo i stoga jer, kako je u postupku i utvrđeno, prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora između apelantkinje i DOO „Maxim Company“ u ugovoru nisu navedene nikakve identifikacione oznake prodate mašine, zbog čega, takođe, nije bilo moguće prihvatiti apelantkinjine tvrdnje da se radi o različitim mašinama. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u obrazloženju redovnih sudova da tužena nije mogla naštetiti apelantkinji time što je zatražila privremenu mjeru jer privremenu mjeru, kako je to i obrazloženo, ne donosi onaj ko je predlaže, već sudovi nakon sprovedenog postupka za donošenje privremene mjere. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu i da iz činjenica predmeta proizlazi da privremena mjera oduzimanja prodate mašine nije mogla ni biti izvršena jer sudski izvršilac prilikom izlaska na teren nije zatekao nikakvu mašinu kod apelantkinje. Ustavni sud zapaža i da je apelantkinja nakon donošenja navedene privremene mjere podnijela prigovor na to rješenje 14. jula 2005. godine, a koji je usvojen tek 21. septembra 2007. godine jer nije pronađena mašina koja odgovara specifikacijama navedenim u zahtjevu za donošenje privremene mjere. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta nije vidljivo da je apelantkinja, nakon što je podnijela prigovor protiv rješenja o donošenju navedene privremene mjere, na bilo koji način urgirala kod Osnovnog suda rješavanje tog prigovora iako je taj postupak trajao više od dvije godine. Ustavni sud smatra da koliko god odgovornost za ovako dugo trajanje postupka po apelantkinjinom prigovoru protiv privremene mjere leži na redovnom sudu, u istoj mjeri se odgovornost može staviti na teret i apelantkinji jer je apelantkinja svojim angažmanom mogla uticati na njegovo brže rješavanje. Osim toga, iz činjenica predmeta proizlazi i da je pokušano i izvršenje rješenja (u odnosu na koje je apelantkinjin prigovor odbačen kao nedozvoljen s obzirom na to da se ono odnosilo na DOO „Maxim Company“, a ne apelantkinju) jer je utvrđeno da je navedena firma prestala da postoji. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje i da apelantkinja nije dostavila navedena rješenja o izvršenju i privremenoj mjeri ili bilo koju drugu dokumentaciju u vezi s tim rješenjima, a iz kojih bi se mogle utvrditi okolnosti suprotne od navedenih.
43. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da su, suprotno apelantkinjinom rezonovanju, parnični sudovi vezani za presudu u krivičnom predmetu kako je to propisano članom 12 ZPP, i to, kako su i obrazložili redovni sudovi, bez obzira na to što se radi o osuđujućoj presudi koja je donesena na osnovu sporazuma postignutog u krivičnom postupku. Dakle, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantkinjinim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da su Okružni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da su u konkretnom slučaju vezani naprijed navedenom presudom u krivičnom postupku u kojem je direktor korisnika kredita DOO „Maxim Company“ Banja Luka, koji je prodao spornu mašinu apelantkinji, proglašen krivim za krivično djelo oštećenja ili povlašćivanja povjerilaca iz člana 262 stav 3 Krivičnog zakona RS zbog prodaje sporne mašine apelantkinji iako je ona bila opterećena zalogom i zabranjeno raspolaganje tom mašinom. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je direktor DOO „Maxim Company“ proglašen krivim zbog prodaje navedene mašine apelantkinji, odnosno da je u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega utvrđeno da je ta firma prodala apelantkinji mašinu koja je bila predmet zaloge radi obezbjeđenja otplate kredita. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se, dovodeći navedenu krivičnu presudu u vezu s konkretnim predmetom, u suštini, iako se redovni sudovi na to nisu referirali već su istakli vezanost parničnih sudova za presudu donesenu u krivičnom postupku, može govoriti i o presuđenoj stvari jer je u krivičnom postupku već utvrđeno da se radi o istoj mašini. Kako oba utvrđenja, tj. zaključci u konačnici imaju iste posljedice po apelantkinju – neosnovanost njenog tužbenog zahtjeva, to Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u odlučenjima redovnih sudova kojima je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa apelacije ne proizlazi da je apelantkinji bilo uskraćeno da pod istim uslovima kao i tužena učestvuje u predmetnom postupku s obzirom na to da je apelantkinja predlagala i provodila dokaze u istoj mjeri kao i tužena i imala je mogućnost da osporava dokaze tužene. Takođe, iz stanja spisa ne proizlazi ni da su redovni sudovi bili pristrasni i da su na bilo koji način dali prednost tuženoj u odnosu na apelantkinju. Zbog toga, te kako apelantkinja ničim nije dovela u pitanje zaključke redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
45. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelantkinja navode o kršenju prava na imovinu vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ničim ne obrazlaže kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, a da iz predmeta proizlazi da je apelantkinja koristila sve pravne lijekove koji su joj stajali na raspolaganju, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantkinjinu korist ne vodi, sama po sebi, ka kršenju tog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
46. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su Okružni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili pravo ili pogrešno utvrdili činjenice kada su ti sudovi nakon detaljne analize svih provedenih dokaza zaključili da je apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete neosnovan jer apelantkinja nije dokazala da joj je tužena postupcima nanijela navedenu štetu, niti da se radi o drugoj, a ne o spornoj mašini koju je ona kupila, kada su ti sudovi shodno odredbama Zakona o važnosti javnih isprava u BiH i Konvencije utvrdili da potvrda firme koja je proizvela spornu mašinu ne predstavlja javnu ispravu koju je potrebno ovjeriti apostile pečatom, kada su ti sudovi shodno odredbama ZPP zaključili da su vezani za presudu donesenu u krivičnom postupku u kojem je direktor korisnika kredita proglašen krivim jer je prodao spornu mašinu apelantkinji iako je ona bila opterećena zalogom i bilo je zabranjeno raspolaganje njom i kada nema ništa što bi ukazivalo da apelantkinja nije imala adekvatan pristup sudu ili da su redovni sudovi bili pristrasni u odnosu na nju.
47. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelantkinja tvrdnje o kršenju tih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno i kada apelantkinja ne obrazlaže kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, a iz stanja spisa proizlazi da je apelantkinja koristila sve pravne lijekove koji su joj shodno zakonima bili na raspolaganju.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević