Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2862/19 (A.K.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2862/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2862/19, rješavajući apelaciju A. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija A.K.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011057 15 Uvp od 11. aprila 2019. godine.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu A.K. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu A.K. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija A.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011057 15 Uvp od 11. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011057 14 U od 11. maja 2015. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-149/14 od 12. juna 2014. godine i Zaključka Službe za opću upravu, civilnu zaštitu i braniteljsko-invalidsku zaštitu Općine Stolac broj UP/I-04-43-1- 184/07-1 od 10. februara 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 13. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011057 15 Uvp od 11. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011057 14 U od 11. maja 2015. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-II-03-41-149/14 od 12. juna 2014. godine i Zaključka Službe za opću upravu, civilnu zaštitu i braniteljsko-invalidsku zaštitu Općine Stolac (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP/I-04-43-1-184/07-1 od 10. februara 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva i Službe zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju u periodu od 22. septembra do 6. novembra 2020. godine.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno ministarstvo i Služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. oktobra do 20. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Službe broj UP/I-04-43-1-184/07 od 4. oktobra 2007. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V grupe sa 70 % vojnog invaliditeta, trajno, po osnovu ozljeda i bolesti zadobijenih kao pripadnik HVO-a, priznato mu je pravo na ličnu invalidninu i ostala prava propisana Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca), te je navedeno da je dužan u roku od 15 dana od nastale promjene prijaviti svaku promjenu koja utječe na korištenje, obim i prestanak priznatih prava. Istovremeno je navedeno da rješenje podliježe reviziji kantonalnog organa i da revizija odgađa izvršenje rješenja.

6. Apelant je 14. januara 2014. godine podnio zahtjev za izvršenje rješenja Službe od 4. oktobra 2007. godine. U obrazloženju zahtjeva je naveo da na rješenje nije izjavljena žalba, niti je obavljena revizija, te da je rješenje „već odavno“ postalo izvršno o čemu postoji saglasnost Ministarstva za pitanje boraca Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) od 14. marta 2008. godine.

7. Zaključkom Službe broj UP/I-04-43-1-184/07-1 od 10. februara 2014. godine odbačen je apelantov zahtjev kao neblagovremen.

8. U obrazloženju zaključka Služba je navela da je na rješenje od 4. oktobra 2007. godine saglasnost dalo Kantonalno ministarstvo po proteku roka iz člana 41. stav 4. Zakona o pravima branilaca, te je istakla šta je propisano tačkom 1. Uputstva o primjeni člana 52. Zakona o pravima branilaca (u daljnjem tekstu: Uputstvo), kao i tačkom 4. Uputstva. S tim u vezi, Služba je navela da je aktom Kantonalnog ministarstva od 12. maja 2008. godine zatraženo od Službe da im dostavi sve predmete koji se tiču lične invalidnine RVI koji su dobili saglasnost protekom roka, a u kojima nisu pribavljeni nalaz i mišljenje revizione ljekarske komisije, što je Služba i učinila, a među njima je i apelantov predmet. Imajući u vidu navedeno, Služba je zaključila da je apelantov zahtjev neblagovremen, jer se radi o razlozima procesne prirode.

9. Apelant je 15. februara 2014. godine izjavio žalbu na zaključak Službe.

10. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II-03-41-149/14 od 12. juna 2014. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Službe od 10. februara 2014. godine.

11. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbacio apelantov zahtjev, budući da rješenje od 4. oktobra 2007. godine nije postalo ni pravosnažno, ni izvršno. Federalno ministarstvo je navelo šta je propisano relevantnim odredbama Zakona o pravima branilaca, a posebno je istaklo da je tačkom 1. Uputstva propisano da se u predmetima lične invalidnine u postupku zakonske revizije obavezno pribavljaju nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije, tačkom 4. Uputstva propisano je da, u slučaju da nalaz i mišljenje revizione ljekarske komisije budu dati po proteku roka iz člana 41. stav 4. Zakona o pravima branilaca, a budu drugačiji od nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije, oni predstavljaju osnov za obnovu postupka, dok je tačkom 5. Uputstva propisano da će prvostepeni organ u takvom slučaju u obnovi postupka donijeti novo rješenje kojim će prvostepeno rješenje koje je predmet obnove biti poništeno i o pravu odlučiti isključivo na osnovu nalaza i mišljenja revizione ljekarske komisije.

12. Imajući u vidu izneseno, Federalno ministarstvo je navelo da je utvrđeno da se u spisu predmeta nalaze nalaz i mišljenje revizione ljekarske komisije od 29. septembra 2011. godine, kojim je utvrđeno da se ocjena vojnog invaliditeta u revizionom postupku ne može izvršiti bez pregleda, kao i da je apelant u dva navrata pozivan na pregled, ali da se nije odazvao pozivu, niti je opravdao svoj nedolazak. S tim u vezi, Federalno ministarstvo je zaključilo da je propušteno da se poništi prvostepeno rješenje od 4. oktobra 2007. godine čije izvršenje apelant traži, a koje nije postalo pravosnažno i izvršno.

13. Apelant je tužbom od 21. jula 2014. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Federalnog ministarstva od 12. juna 2014. godine.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 011057 14 U od 11. maja 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba kojom je tražio da se poništi rješenje Federalnog ministarstva od 12. juna 2014. godine.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 53. stav

1. Zakona o pravima branilaca i člana 267. stav 7. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), te je ukazao da Zakon o pravima branilaca ne sadrži drugačiju odredbu kojom se regulira do kad se izvršenje rješenja može tražiti, zbog čega se u toj upravnoj stvari primjenjuju odredbe člana 267. stav 7. ZUP-a. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeno rješenje od 4. oktobra 2007. godine postalo izvršno 14. marta 2008. godine, kada je na to rješenje data saglasnost Kantonalnog ministarstva, a na osnovu člana 41. stav 4. Zakona o pravima branilaca, budući da na rješenje nije izjavljena žalba, a revizija nije izvršena u ostavljenom roku. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je očigledno da je od dana kada je rješenje postalo izvršno (14. mart 2008. godine) do dana podnošenja zahtjeva (14. januar 2014. godine) proteklo više od pet godina, zbog čega je apelantov -trebalo odbiti u skladu sa odredbama člana 267. stav 7. ZUP-a u vezi sa članom 53. stav

1. Zakona o pravima branilaca. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ pravilno donio negativni upravni akt odlučujući o apelantovom zahtjevu, kao što je i drugostepeni organ pravilno odbio žalbu, ali su se pozvali na neodgovarajuće odredbe ZUP-a i Zakona o pravima branilaca. Međutim, Kantonalni sud je naveo da bez obzira na to što su se pozvali na neodgovarajuće odredbe, oni su donoseći negativne upravne akte pravilno riješili predmetnu upravnu stvar.

16. Apelant je 21. maja 2015. godine protiv presude Kantonalnog suda podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 011057 15 Uvp od 11. aprila 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su upravni organi, bez obzira na to što su se pozvali na neodgovarajuće propise, donoseći negativne upravne akte pravilno riješili datu upravnu stvar, kao i da donošenjem presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis. Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano tvrdi da Kantonalni sud nije ocijenio pravilnost i zakonitost osporenog rješenja, budući da je u obrazloženju presude Kantonalni sud jasno naznačio da su upravni organi o apelantovom zahtjevu pravilno negativno odlučili, ali da su se pri tome pozvali na neodgovarajuće propise. Vrhovni sud je naveo da je na činjenično stanje koje su konstatirali upravni organi Kantonalni sud upravo i trebalo da otkloni propuste koje je uočio i da pravilnom primjenom odgovarajućeg propisa riješi predmetnu upravnu stvar, a što je, po mišljenju tog suda, i učinjeno pozivom na odredbe člana 267. stav 7. ZUP-a. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant istakao da se Kantonalni sud nije pozvao na to da je osporavani akt ništavan, ali je Vrhovni sud pojasnio da, nakon isteka roka od pet godina nakon kojeg se ne može tražiti izvršenje rješenja, to rješenje ne postaje ništavo. Također, Vrhovni sud je naveo da nije osnovano ni apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o obligacionim odnosima u pogledu zastare potraživanja, budući da se u predmetu rješavalo o zahtjevu za izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku primjenom odgovarajućih odredaba Zakona o pravima branilaca i ZUP-a. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da se u predmetu nije radilo o zastari potraživanja, već o prekluzivnom roku nakon čijeg isteka se izvršenje rješenja ne može tražiti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

20. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Apelant navodi da je Kantonalni sud odbio njegovu tužbu zbog zastare potraživanja iako se upravni organi nisu pozvali na zastaru, tako da je Kantonalni sud odlučivao van tužbenog zahtjeva. Apelant smatra da je prvostepeni upravni organ trebalo da provede izvršenje rješenja iz 2007. godine po službenoj dužnosti. Apelant, dalje, navodi da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da je rješenje iz 2007. godine postalo pravosnažno i izvršno davanjem saglasnosti Kantonalnog ministarstva. Nadalje, apelant navodi da „naročito zabrinjava različit stav Kantonalnog suda unatoč činjenici da je u mnogo predmeta uvažavao tužbe“, te se poziva na presude broj 07 0 U 010653 15 U od 7. septembra 2016. godine i broj 07 0 U 013226 16 U od 19. oktobra 2018. godine. Osim toga, apelant smatra da je postupak nerazumno dugo trajao zbog nepostupanja po službenoj dužnosti i odugovlačenja postupka, navodi da je postupak trajao 10, odnosno 12 godina, te zahtijeva naknadu nematerijalne štete. b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom predmetu nema kršenja navedenih prava zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

22. Kantonalni sud je naveo da ostaje u svemu kod svoje presude i datog obrazloženja, te da smatra da su pravilno primijenjeni pozitivnopravni propisi o čemu je dato detaljno obrazloženje i da nisu povrijeđena apelantova prava.

23. Ministarstvo je, u suštini, ponovilo obrazloženje svog rješenja, citiralo je relevantne odredbe Zakona o pravima branilaca i Uputstva o primjeni člana 52. Zakona o pravima branilaca, te je navelo da se u pogledu pravosnažnosti i izvršnosti rješenja ne može primijeniti član 267. ZUP-a s obzirom na to da se radi o pitanjima koja su regulirana posebnim odredbama Zakona o pravima branilaca. S tim u vezi, Ministarstvo je ostalo pri svom stavu da rješenje Službe od 4. oktobra 2007. godine nije postalo pravosnažno i izvršno, nego je trebalo biti poništeno, budući da u spisu postoje nalaz i mišljenje revizione ljekarske komisije u kojim je konstatirano da apelant nije pristupio na zakazani pregled, a svoj nedolazak nije opravdao. Slijedom iznesenog, Ministarstvo je navelo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

24. Služba je, također, ponovila obrazloženje dato u zaključku, te je navela da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 267. stav (7) (7) Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno ne može se tražiti njegovo izvršenje.

26. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

27. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

28. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 - OUS i 90/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 41. stav (4) Ako protiv rješenja prvostepenog organa nije izjavljena žalba, a revizija ne bude izvršena u roku od tri mjeseca od dana kada je kantonalni organ primio predmet, smatra se da je revizija izvršena i da je data saglasnost na rješenje.

Član 53. stav (1) U postupku za ostvarivanje prava, prema ovom Zakonu, primjenjuju se odredbe Zakona o upravnom postupku, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 11. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o izvršenju rješenja kojim je apelantu priznat status RVI i pravo na ličnu invalidninu, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obaveza, tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

a)U odnosu na osporene odluke

37. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Imajući u vidu navedene stavove, a dovodeći ih u vezu sa apelantovim prigovorima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasna i detaljna obrazloženja u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih propisa. Naime, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud detaljno obrazložio da je prvostepeno rješenje od 4. oktobra 2007. godine postalo izvršno 14. marta 2008. godine, kada je na to rješenje data saglasnost Kantonalnog ministarstva, te da je od dana kada je rješenje postalo izvršno do dana kada je apelant podnio zahtjev (14. januara 2014. godine), proteklo više od pet godina zbog čega je apelantov zahtjev trebalo odbiti u skladu sa odredbama člana 267. stav 7. ZUP-a u vezi sa članom 53. stav 1. Zakona o pravima branilaca. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je odluka Kantonalnog suda bila predmet preispitivanja Vrhovnog suda, koji je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su upravni organi, bez obzira na to što su se pozvali na neodgovarajuće propise, donoseći negativne upravne akte pravilno riješili datu upravnu stvar. Također, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud jasno naglasio da se u predmetu nije radilo o zastari potraživanja, već o prekluzivnom roku nakon čijeg isteka se izvršenje rješenja ne može tražiti.

39. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na navodno različit stav Kantonalnog suda u predmetima broj 07 0 U 010653 15 U od 7. septembra 2016. godine i broj 07 0 U 013226 16 U od 19. oktobra 2018. godine u kojima je Kantonalni sud uvažio tužbu. U odnosu na ove navode, Ustavni sud ističe da, u načelu, praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju načela vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 531/06 od 9. maja 2007. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 138/08 od 28. aprila 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, načela pravne sigurnosti čine segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud nalazi da je predmet postupaka na koje apelant ukazuje u bitnom različit od konkretnog predmeta, budući da je u prvom predmetu utvrđeno da je zahtjev tužioca za nastavak rješavanja u predmetu lične invalidnine neosnovano odbijen u skladu sa članom 35. Zakona o pravima branlaca, dok je u drugom predmetu utvrđeno da je zahtjev tužioca za izvršenje rješenja koje je postalo izvršno neosnovano odbačen kao preuranjen, u skladu sa članom 123. ZUP-a. S obzirom na to Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede pravne sigurnosti.

40. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je u predmetu izvršenja rješenja kojim je apelantu priznat status RVI i pravo na ličnu invalidninu apelant podnio zahtjev 14. januara 2014. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda 11. aprila 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao pet godina i tri mjeseca, što je period koji će Ustavni sud ispitati.

Analiza dužine trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju radi se predmetu izvršenja rješenja kojim je apelantu priznat status RVI i pravo na ličnu invalidninu. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta, jer je od ishoda tog postupka zavisilo izvršenje rješenja kojim mu je priznat status RVI i pravo na ličnu invalidninu. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na dužinu postupka.

44. Ustavni sud zapaža da je apelant 14. januara 2014. godine podnio zahtjev o kojem je Služba nakon mjesec dana donijela zaključak protiv kojeg je apelant podnio žalbu o kojoj je Ministarstvo odlučilo nakon četiri mjeseca. Potom je apelant tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je okončan presudom tog suda nakon nešto kraće od 10 mjeseci. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je postupak po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda pred Vrhovnim sudom trajao tri godine i 11 mjeseci za šta Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka, koji je od značaja za apelanta i koji je trajao pet godina i tri mjeseca, u konkretnom slučaju snosi Vrhovni sud pred kojim je postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke trajao tri godine i 11 mjeseci.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

46. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 300,00 KM.

48. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

c)Ostali navodi

49. Apelant smatra da mu je u toku postupka povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak trajao pet godina i tri mjeseca, pri čemu je dužini predmetnog postupka odlučujuće doprinijela pasivnost Vrhovnog suda, kojem su trebale tri godine i 11 mjeseci da odluči o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, a da pri tome nije dao bilo kakve razloge za navedeno.

51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te kada su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da je apelant tražio izvršenje rješenja nakon proteka roka iz člana 267. stav 7. ZUP-a u vezi sa članom 53. stav 1. Zakona o pravima branilaca, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2862/19 (A.K.) | Sudska praksa | Aktio