Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3371/19 (K.M.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Šta se ne smatra imovinom
- Građanski postupak
- Miješanje u pravo na dom
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3371/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3371/19, rješavajući apelaciju K. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija K. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 091327 16 Rev od 6. juna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 091327 15 Gž od 3. novembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 091327 13 P od 18. novembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. K. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Jonjić, advokat iz Zenice, podnio je 24. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 091327 16 Rev od 6. juna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 091327 15 Gž od 3. novembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 091327 13 P od 18. novembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Željezare Zenica d.o.o. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 13. januara do 22. januara 2021. godine.
4. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 091327 13 P od 18. novembra 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu odluke o dodjeli stana od 1. decembra 1988. godine i zakonitog useljenja u stan i njegovog korištenja stekao sva svojstva nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine na stanu, precizno opisanom u izreci presude, što je tužena dužna priznati i trpjeti, te da apelant temeljem ove presude stiče sva prava koja po zakonu o stambenim odnosima uživaju nosioci stanarskog prava. Zatim, navedeno je da apelant kupuje, a tužena prodaje predmetni stan, pripadajuće dijelove zajedničkih dijelova i uređaja koji služe zgradi kao cjelini, kao i pripadajući dio zemljišta ispred zgrade, da je apelant dužan isplatiti tuženoj iznos kupoprodajne cijene stana od 10.032,43 KM u općim certifikatima u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, te da ova presuda nadomješta ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo na osnovu člana 7. stav 4. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Usvojen je protivtužbeni zahtjev i utvrđeno je da apelant činjenicom stanovanja u predmetnom stanu kao samačkom smještaju tužene u periodu od 1. decembra 1988. do 9. decembra 1992. godine nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu i da je apelant dužan da trpi posljedice ovakvog utvrđenja, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je kao nesporno među parničnim strankama utvrdio da je apelant bio korisnik predmetnog stana u periodu od 1. decembra 1988. do 9. decembra 1992. godine, nakon kog perioda je, usljed ratnih okolnosti, napustio predmetni stan, te da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica od 4. juna 2003. godine utvrđeno da je apelant bio u posjedu predmetnog stana 1. aprila 1992. godine i da može ponovo da stupi u njegov posjed, što je apelant i učinio 13. septembra 2005. godine. Takođe je utvrđeno da je predmetni stan imao status samačkog smještaja sve do 1. juna 1998. godine, kada je predmetni stan, na osnovu Ugovora o predaji na upravljanje i održavanje stambenih objekata od 27. maja 1998. godine zaključenog između tužene, kao davaoca na upravljanje i održavanje stambenih objekata, i JP ,,Zenica-stan“ Zenica, kao primaoca na upravljanje i održavanje stambenih objekata, predat na upravljanje i održavanje navedenom privrednom društvu, te da apelant nikada nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Općinski sud je ukazao da je odredbama Zakona o stambenim odnosima propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan (član 11. stav 1), da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (član 11. stav 2), da je zabranjeno prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno sticati stanarsko pravo, te da sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti sa odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo (član 11. stav 3). Zatim, navedeno je da se stanom, u smislu ovog zakona, smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz (član 3. stav 1), da se ne smatraju stanom u smislu ovog zakona prostorije za privremeni smještaj, prostorije za smještaj pojedinaca (hoteli, domovi za samce-"samački stanovi", domovi za studente, učenike, penzionere i sl.) i druge prostorije za kolektivno stanovanje, stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje, stanovi vezani za vršenje određene funkcije dok funkcija traje, prostorije za nužni smještaj… (član 4. stav 1), te da korisnici prostorija, odnosno stanova iz prethodnog stava stiču u njihovom korišćenju samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korišćenje i prava utvrđena ugovorom (član 4. stav 2). S obzirom na to da apelant nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, što nije ni mogao jer je predmetni stan imao status samačkog smještaja na kom nije moguće steći stanarsko pravo, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu prije 6. decembra 2000. godine neosnovan. Stoga je ocijenio neosnovanim i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo na otkup predmetnog stana.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 091327 15 Gž od 3. novembra 2015. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da se samački smještaj ne smatra stanom, niti se na takvom stanu može steći stanarsko pravo, već se prava i obaveze korisnika utvrđuju općim aktom davatelja stana na korištenje i ugovorom. S tim u vezi je istakao da je odredbama člana 64. Pravilnika o stambenim odnosima u Društvenom preduzeću Željezara ,,Zenica“ Zenica propisano da radnici smješteni u objekte za smještaj samaca nemaju status nosioca stanarskog prava, a dodjelom samačkog smještaja radnik ne gubi pravo na rješavanje stambenog pitanja. Pored toga, Kantonalni sud je naglasio da je isti stav zauzeo Vrhovni sud u Presudi broj 43 0 P 077061 12 Rev od 1. aprila 2013. godine koja se ticala iste činjenične i pravne situacije, kao i u nizu drugih presuda. U konačnici je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na imovinu i ostalih prava koja se odnose na imovinu zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) s obzirom na to da je apelantu predmetni stan vraćen i predat u posjed.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 091327 16 Rev od 6. juna 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 3, 4. stav 1. tačka 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima, te odredbe člana 64. Pravilnika o stambenim odnosima u Društvenom preduzeću Željezara ,,Zenica“. S obzirom na to da apelant u vrijeme korištenja predmetnog stana nije imao zaključen ugovor o njegovom korištenju i da je u to vrijeme predmetni stan imao karakter samačkog smještaja, u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka 2. Zakona o stambenim odnosima, na kojem stanu se, shodno odredbi čl. 4. stav 2. i 11. navedenog zakona, nije ni moglo steći stanarsko pravo, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Pri tome je istakao da na drugačiju odluku suda nije od uticaja ni činjenica da je predmetni stan, kao i druge stambene jedinice u istoj zgradi, u kasnijem periodu postao podoban za sticanje stanarskog prava, niti činjenica da su drugi stanari iste zgrade naknadno zaključili ugovore o korištenju svojih stanova i na njima stekli stanarsko pravo. Nadalje je istakao da odlukama nižestepenih sudova nije došlo do povrede apelantovog prava na dom s obzirom na to da tim odlukama apelantu nije naloženo iseljenje, niti je dovedeno u pitanje njegovo pravo na korištenje predmetnog stana. U konačnici je naglasio da apelant nije diskriminisan u odnosu na druge korisnike stanova u istoj zgradi s obzirom na to da se navedena treća lica ne nalaze u pravnoj i činjeničnoj situaciji koja je identična ili uporediva sa situacijom u kojoj se nalazi apelant.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te da je došlo do povrede Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Navodi da, usljed činjenice da je napustio predmetni stan zbog ratnih djejstava i da je postupak za povrat predmetnog stana apelantu trajao od 1998. do 2005. godine, nije uspio da zaključi ugovor o korišćenju stana kao ostali stanari zgrade, te da, zbog navedenih okolnosti koje nisu apelantova krivica, nije mogao da otkupi predmetni stan. Apelant navodi da su ga redovni sudovi odbijanjem da utvrde da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji mu je prije rata dodijeljen na korišćenje kao radniku tužene, i da ima pravo da taj stan otkupi diskriminisali u odnosu na ostale stanare zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan koji su ostvarili pravo na otkup stanova.
b)Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da nije došlo do povrede ustavnih prava na koje se apelant poziva i da su u obrazloženju osporene odluke dati odgovori na sve odlučujuće apelantove argumente. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu ili odbije kao neosnovanu.
14. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede ustavnih prava na koje se apelant poziva.
15. Općinski sud je naveo da donošenjem prvostepene presude nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim konvencijama.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 - OUS, “Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Stanom se smatra u smislu ovog zakona skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz.
Pod pomoćnim prostorijama iz prethodnog stava podrazumijevaju se prostorije koje se dodjeljuju uz stan.
Član 4.
Ne smatraju se stanom u smisla ovog zakona:
[…] 2) prostorije za smještaj pojedinaca (hoteli, domovi za samce - „samački stanovi“, domovi za studente, učenike, penzionere i slično) i druge prostorije za kolektivno stanovanje;
[…] Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 091327 16 Rev od 6. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. juna 2019. godine a apelacija je podnesena 24. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te da je došlo do povrede Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Pravo na imovinu
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
24. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, "imovina", u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
26. Dovodeći navedene principe u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da apelant nema pravo na utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, niti, posljedično tome, pravo na njegov otkup s obzirom na to da je predmetni stan imao status samačkog smještaja na kome, shodno odredbama člana 4. stav 1. Zakona o stambenim odnosima i člana 64. Pravilnika o stambenim odnosima u Društvenom preduzeću Željezara ,,Zenica“, nije moguće steći stanarsko pravo, kao i zbog činjenice da apelant nikada nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. S obzirom na navedeno, kao i da se apelant ne poziva na konkretnu zakonsku odredbu ili pravni akt iz kojeg bi proizlazilo njegovo pravo kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, Ustavni sud smatra da apelant nema imovinu koja potpada pod opseg zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na dom
28. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
29. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
30. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
31. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li predmetni stan apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do «miješanja» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49).
32. U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A, broj 251).
33. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant živio u predmetnom stanu u periodu od 1. decembra 1988. do 9. decembra 1992. godine, te da od 2005. godine, pa do momenta podnošenja apelacije još živi u predmetnom stanu, pa on nesporno predstavlja njegov «dom», u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3976/18 od 17. decembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
34. Ustavni sud treba nadalje ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da osporenim odlukama, kojim je odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi da je stekao status nosioca stanarskog prava i da ima pravo na otkup predmetnog stana, nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja apelantovog prava na dom. Naime, apelant i dalje uživa posjed na predmetnom stanu, odnosno može ga slobodno koristiti, bez obzira što u predmetnom postupku nije utvrđen kao nosilac stanarskog prava, odnosno što na predmetnom stanu ne može steći pravo vlasništva otkupom. Stoga, donošenjem osporenih odluka nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom.
35. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer su ostali stanari zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan otkupili stanove. Iako apelant nije explicite naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminisan u vezi s pravom na imovinu i pravom na dom. Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji u slučaju različitog tretmana pojedinaca u sličnim pozicijama po nekom od zabranjenih osnova (spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status) i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da se apelant ne nalazi u istoj ili sličnoj situaciji u kakvoj su ostali stanari, koji su bili nosioci stanarskog prava i kao takvi imali pravo da otkupe stanove koje su koristili, kao i da apelant ne ukazuje da je različito tretiran po nekom od zabranjenih osnova. Stoga, Ustavni sud smatra da u predmetnom parničnom postupku nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
37. Apelant se, takođe, pozvao na povredu prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i povredu Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da je predmetni stan vraćen u posjed apelantu, u kome se i dalje nalazi, kao i da osporenim odlukama ni na koji način nije ograničeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud te navode smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se apelantova nada za uspjehom u predmetnom postupku, u kojem je tražio da se utvrdi da je stekao status nosioca stanarskog prava i da ima pravo da otkupi predmetni stan, nije zasnivala na zakonskoj odredbi, niti određenom pravnom aktu, te da apelant, stoga, nema imovinu koja potpada pod opseg zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da osporenim odlukama apelant nije ograničen u korištenju predmetnog stana, bez obzira što u predmetnom postupku nije utvrđen kao nosilac stanarskog prava, odnosno što na predmetnom stanu ne može steći pravo vlasništva otkupom.
40. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer se apelant ne nalazi u istoj situaciji kao ostali stanari predmetne zgrade koji su stekli status nosilaca stanarskog prava i otkupili stanove a apelant nije tvrdio da je različito tretiran po nekom od zabranjenih osnova, niti je došlo do povrede prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i povrede Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s obzirom na to da je predmetni stan vraćen u posjed apelantu, u kome se i dalje nalazi, kao i da osporenim odlukama ni na koji način nije ograničeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević