Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3212/19 (JP Radio Televizija Republike Srpske, G. C. i N. V.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Legitiman cilj
  • Miješanje
  • Kleveta
  • Nematerijalna šteta
  • Proporcionalnost
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3212/19

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3212/19, rješavajući apelaciju JP Radio-televizija Republike Srpske i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija JP Radio-televizija Republike Srpske, Gordane Cimeše i Nade Veletić.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 023228 18 Gž od 29. maja 2019. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JP Radio-televizija Republike Srpske, Gordana Cimeša i Nada Veletić (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja, drugoapelantkinja i trećeapelantkinja ili zajedno apelantkinje), koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 8. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 023228 18 Gž od 29. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 023228 17 P2 od 11. aprila 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od tužilaca M. Č. i A. O. (u daljnjem tekstu: prvotužilac i drugotužiteljica ili tužioci) zatraženo je 22. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud i tužioci su 30. novembra i 7. decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 023228 17 P2 od 11. aprila 2018. godine obavezani su Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelantkinje da prvotužiocu, advokatu iz Foče, i drugotužiteljici, bivšoj sudiji Osnovnog suda u Foči, a sada sudiji Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu, na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda nanesene klevetom zbog objavljivanja neistinitih informacija u informativnim emisijama prvoapelantkinje „Dnevnik II” i „Dnevnik III” emitovanim 15. jula 2014. godine, „Dnevnik I”, „Dnevnik II” i „Srpska danas” emitovanim 16. jula 2014. godine i „Dnevnik plus” emitovanom 17. jula 2014. godine i kršenja pretpostavke nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), solidarno isplate svakom od tužilaca iznos od po 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je dalje naloženo apelantkinjama da uvod i izreku te presude o svom trošku objave u dvije uzastopne informativne emisije „Dnevnik II” i „Dnevnik III” i u jednoj informativnoj emisiji „Srpska danas”, te su apelantkinje obavezane da tužiocima solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.545,10 KM.

6. U obrazloženju je navedeno da su tužioci u tužbi naveli da je prvotužilac advokat, a drugotužiteljica bivša sudija Osnovnog suda, a sada sudija Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu, a oboje su lica koja su kršenjem pretpostavke nevinosti i iznošenjem i pronošenjem neistinitog - klevetničkog izražavanja pretrpjela nematerijalnu štetu povredom ugleda. Tužioci su u tužbi dalje naveli da je 15. jula 2014. godine prvotuženi sačinio Izvještaj o počinjenom krivičnom dijelu (u daljnjem tekstu: izvještaj), u kojem je prvotužioca osumnjičio da je počinio krivično djelo zloupotrebe povjerenja iz člana 244 stav 3 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), a drugotužiteljicu da je počinila krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 354 stav 2 KZRS. Osnovni sud je dalje naveo da su tužioci u tužbi, takođe, naveli da nije sporno da prvotuženi ima pravo da u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) provjerava navode krivičnih prijava, da vrši određene istražne radnje, prikuplja izjave i dokaze, da o tome sačini izvještaj i dostavi ga nadležnom tužilaštvu na daljnji postupak. Međutim, tužioci smatraju da prvotuženi nema pravo da taj izvještaj dostavlja medijima, kao što mediji nemaju pravo da taj izvještaj interpretiraju proizvoljno, netačno, na krajnje grub način, da javno i bez imalo obzira i opreza čereče građane, narušavaju njihov ugled nanoseći im patnje, kako njima tako i članovima njihove porodice, da bezočno krše pretpostavku nevinosti i zloupotrebljavaju pravo na slobodu izražavanja, naročito u situaciji kada se i taj izvještaj zasniva na netačnim činjenicama. Osnovni sud je dalje naveo da su tužioci u tužbi interpretirali sadržaj objavljenih informacija, čijim su objavljivanjem prikazani kao članovi „zločinačkog udruženja“, odnosno kao lica koja su sklona da čine teška krivična djela, za koja su propisane visoke zatvorske kazne, što je znatno uticalo na njihovu reputaciju u sredini u kojoj žive i rade.

7. Osnovni sud je naveo da su apelantkinje u odgovoru na tužbu u cijelosti osporile činjenične navode iz tužbe i osnovanost tužbenog zahtjeva. Navele su i da su emitovani prilozi urađeni profesionalno, u skladu s propisima i pravilima emitovanja, a s ciljem informisanja javnosti o pitanjima od javnog interesa. Osnovni sud je naveo da su apelantkinje u odgovoru na tužbu navele da nije tačna tvrdnja tužilaca da su prekršile pretpostavke nevinosti i da se radi o kleveti jer je u svim prilozima jasno naznačeno da se radi o izvještaju prvotuženog i da se prijavljeni u izvještaju sumnjiče da su počinili određena krivična djela, a budući da je prvotuženi podnio Izvještaj o počinjenim krivičnim djelima, ne može se raditi o kleveti, bez obzira na ishod rezultata istrage. Smatraju da su netačne tvrdnje da se izvještaj prvotuženog proizvoljno, netačno i na grub način interpretirao jer su emitovani prilozi, u suštini, istiniti zato što je Tužilaštvu podnesen predmetni izvještaj prvotuženog, koji se odnosi i na tužioce. Apelantkinje su u odgovoru na tužbu navele da bi u konkretnom slučaju postojala kleveta da se na tužioce nije odnosio navedeni izvještaj prvotuženog.

8. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je prvotuženi 15. jula 2014. godine sačinio izvještaj, koji je dostavljen Okružnom tužilaštvu Trebinje – Područna kancelarija Foča, i to protiv prvotužioca zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe povjerenja iz člana 244 stav 3 KZRS i protiv drugotužiteljice zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 354 stav 2 KZRS. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu izvršenog audio-vizuelnog preslušavanja snimaka priloga objavljenih u emisijama prvoapelantkinje (snimak priloga prvoapelantkinje u Dnevniku II u 19.30 časova i snimak priloga u Dnevniku III u 22.00 časa – emitovanog 15. jula 2014. godine, snimak priloga u Dnevniku I u 12.00 časova, snimak priloga prvoapelantkinje u informativnoj emisiji „Srpska danas“ u 17.00 časova i snimak priloga u Dnevniku II u 19.30 časova – emitovanog 16. jula 2014. godine, te snimak priloga u Dnevniku plus u 20.00 časova – emitovanog 17. jula 2014. godine) utvrdio da je u navedenim prilozima navedeno da je „MUP Srpske u Foči razotkrio veliku privatizacionu prevaru u preduzeću 'Tehnokom' tešku 3.000.000,00 KM. Izvještaji su podneseni protiv vlasnika i direktora preduzeća Srbinjeputevi i Pavgord, radnika Filijale Nove banke u Foči [prvotužioca] i jednog sudije Osnovnog suda [...]. Prijavljeni se sumnjiče da su nakon privatizacije, zloupotrebom položaja, omogućili Gordanu Pavloviću, vlasniku 'Srbinjeputeva' i s njim povezanim licima nezakonito otuđenje nekretnina 'Tehnokoma', čime je ovo preduzeće oštećeno za više od 1.500.000,00 KM. Tokom istrage identifikovani su poslovni prostori vrijedni 1.700.000,00 KM, za koje se sumnja da su otuđeni na nezakonit način. Saznajemo i da su na tržištu prodavani po cijenama od 10,00 KM po kvadratu, iako njihova tržišna vrijednost iznosi 3.000,00 KM po kvadratu. Po rješenju Osnovnog suda u Foči zabranjeno je njihovo dalje prometovanje“. Osnovni sud je naveo da je navedeni prilog objavljen više puta 15. i 16. jula 2014. godine u informativnim emisijama prvoapelantkinje (dnevnik).

9. Osnovni sud je dalje naveo da su u Dnevniku II u 19.30 časova, emitovanom 16. jula 2014. godine, pored ranije objavljenih informacija o spornom događaju, lica protiv kojih je podnesen izvještaj lično identifikovana punim imenom i prezimenom (uključujući i tužioce), ne samo čitanjem imena i prezimena nego i ispisivanjem njihovih imena, prezimena i funkcija, odnosno poslova koje su obavljali, na televizijskom ekranu, te su prikazivane fotografije zgrade suda, zgrade u kojoj se nalazi advokatska kancelarija prvotužioca i zgrada u kojima se nalaze sjedišta preduzeća „Srbinjeputevi“, „Pavgord“ i „Tehnokom“. Naprijed iznesene navode pratio je novinarski prilog trećeapelantkinje, u kojem je, između ostalog, navedeno da je „pljačka državne imovine u preduzeću Tehnokom počela 2008. godine, u zloupotrebi privatizacije najviše je profitirao Gordan Pavlović [...]. Prema izvještaju [prvotuženog] glavna karika je bio advokat [prvotužilac] koji je istovremeno bio i zastupnik u sporu između Opštine Foča i 'Tehnokoma' zbog utvrđivanja vlasništva nad imovinom. [Prvotužilac] je zastupao i preduzeće 'Srbinjeputevi' i 'Pavgord' Gordana Pavlovića, tako je zloupotrijebio povjerenje 'Tehnokoma', došao je do važnih podataka koji su služili za dalje prevare. [Prvotužilac] sve demantuje“. Nakon puštenog priloga sa demantijem trećeapelantkinja je kao novinarka navela da je „postupak sproveden, da su bile i licitacije, ali istraga kaže da je sve nezakonito“, pri čemu pojašnjava o kakvim nezakonitostima je riječ. U ovom prilogu date su i izjave građana Foče koji su reporteru odgovarali na pitanje šta misle o ovom događaju, a komentari su bili uglavnom negativni i to da počinioce treba goniti i osuditi.

10. Osnovni sud je takođe utvrdio da je u informativnoj emisiji „Srpska danas“ u 17.00 časova, emitovanoj 16. jula 2014. godine, navedeno da je „MUPRS potvrdio da je u Foči izvršena višemilionska privatizaciona prevara, te prenio ranije objavljenu informaciju ...“. U navedenoj emisiji objavljena je i izjava načelnika CJB Istočno Sarajevo Radenka Vasiljevića, koji je naveo da je na osnovu prijedloga policijskih službenika doneseno rješenje Osnovnog suda kojim se zabranjuje dalje raspolaganje i otuđenje navedenih nepokretnosti koje su u svojini trećih lica, a s ciljem sprečavanja daljnjeg otuđivanja imovine Tehnokoma. U ovoj emisiji objavljen je i demanti prvotužioca u kome je naveo da se radi o jednoj senzacionalističkoj informaciji, gdje je neko od inspektora pokušao da se samo reklamira kako je navodno u Foči pronašao neki veliki kriminal ili neke velike nezakonite radnje, da su to sve najobičnije gluposti i neosnovane tvrdnje s kojim nema nikakve veze.

11. Nadalje, u emisiji Dnevnik od 17. jula 2014. godine u 20.00 časova (tzv. „Dnevnik plus“) gost emisije bio je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Radislav Jovičić, koji je o temi o privatizacionim prevarama rekao „da je MUPRS pokazao da se može nositi i sa takvim predmetima, kada je u pitanju borba protiv privrednog kriminala, finansijske istrage i da se vrlo uspješno borimo sa tim stvarima... te je pomenuo slučaj Ćopić i narko bosa Darka Šarića, ... dalje navodeći i isto tako kada radimo ovakve slučajeve, kao što je to bilo juče u Foči, mi smo prva bezbjednosna agencija koja je uspjela da procesuira i određeni broj advokata i sudiju – jednoga iz pravosuđa, te time pokazujemo da imamo kapacitete i mogućnosti, te da smo opredijeljeni da se borimo protiv svih onih koji krše zakone u ovoj zemlji, bez obzira na vremensku distancu izvršenja nekih krivičnih djela …“.

12. Osnovni sud je na osnovu uvida u naredbu Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju od 19. decembra 2016. godine utvrdio da je to tužilaštvo odlučilo da se neće sprovoditi istraga protiv tužilaca jer ne postoje osnovi sumnje da su počinili krivična djela zloupotrebe povjerenja odnosno krivičnog djela nesavjesnog rada u službi.

13. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tokom postupka nesumnjivo utvrđeno da je prvotuženi 15. jula 2014. godine sačinio izvještaj protiv više lica, između ostalih i protiv tužilaca, i da je on dostavljen Okružnom tužilaštvu Trebinje – Područna kancelarija Foča. Takođe, tokom postupka, a na osnovu provedenih dokaza, utvrđeno je da je navedeni izvještaj prvotuženi dostavio prvoapelantkinji radi informisanja javnosti o preduzetim mjerama prvotuženog. Osnovni sud je dalje naveo da je kao nesporno utvrđeno da je u informativnim emisijama prvoapelantkinje više puta objavljena informacija u kojoj su imena tužilaca spomenuta u negativnom kontekstu, odnosno gdje su tužioci navedeni kao počinioci određenih krivičnih djela, iako za ta krivična djela nisu podignute optužnice, niti su u zakonito sprovedenom postupku proglašeni krivim. Nesporno je utvrđeno da se, gostujući u emisiji prvoapelantkinje, povodom nastalog događaja oglasio i tadašnji ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske, koji je predmetni slučaj spominjao u kontekstu priče o narko-dilerima, navodeći uspjehe MUP-a Republike Srpske u otkrivanju najtežih oblika kriminala. Takođe je nesporno utvrđeno da su drugoapelantkinja i trećeapelantkinja kao novinarke prvoapelantkinje svoje izvještavanje proširile i van navoda izvještaja prvotuženog, te su tužioce identifikovale punim imenima i prezimenima, funkcijama koje obavljaju, mjestu zaposlenja i slično, te su prvotužioca nazvali glavnom karikom kriminala u Foči, a da prethodno nisu vodile računa da se radi o fazi istrage u krivičnom postupku, te da time čine klevetu i krše pretpostavku nevinosti lica, čija su imena spominjale u svojim prilozima.

14. Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je prvoapelantkinja objavila navedene informacije u svojim informativnim emisijama, u kojima se u odgovarajućem negativnom kontekstu spominju tužioci. Sporno je da li u objavljenim člancima postoje elementi kršenja pretpostavke nevinosti i klevete i analogno tome da li tužiocima zbog iste pripada pravo na odgovarajuću nematerijalnu štetu.

15. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je, primjenom odredbi čl. 1, 2, 3, 5, 6, 7, 11, 12 i 13 Zakona o zaštiti od klevete, utvrdio da je prvotuženi dostavio informacije, odnosno izvještaj prvoapelantkinji, koja je navedene informacije objavila u svojim informativnim emisijama, te da su drugoapelantkinja i trećeapelantkinja navedene informacije proširile na osnovu svojih tzv. nezvaničnih izvora, te su u objavljenim prilozima navele imena i prezimena tužilaca i da su tužioci počinili krivična djela i slično, a što apelantkinje tokom postupka nisu ni osporile. Tokom postupka takođe je utvrđeno i da je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske predmetni slučaj spominjao u kontekstu priče o narko-dilerima, navodeći uspjehe MUP-a Republike Srpske u otkrivanju najtežih oblika kriminala, što prvotuženi tokom postupka takođe nije osporio. S obzirom na to da su apelantkinje prenijele i objavile činjenice do kojih je prvotuženi došao tokom istrage o počinjenim krivičnim djelima, te kako su, pored činjenica navedenih u izvještaju prvotuženog, apelantkinje navedene informacije proširile, odnosno objavile su i dodatne navode i komentare koje spomenuti izvještaj nije sadržavao, a čime su tužioci spominjani u negativnom kontekstu, te kako je naredbom Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju odlučeno da se istraga protiv tužilaca neće sprovoditi, utvrđeno je da su navedene informacije u kojima su spomenuti tužioci, a koje su objavljene putem prvoapelantkinje, bile neistinite, odnosno neosnovane i da su apelantkinje takvim izražavanjem počinile klevetu prema tužiocima.

16. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su apelantkinje namjerno prenijele izražavanje neistinitih činjenica na račun tužilaca u svojim informativnim emisijama („Dnevnik“ i „Srpska danas“), odnosno da je u njihovim u radnjama postojala namjera da se tužioci oklevetaju, a što proizlazi i iz iskaza tužilaca saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, kao i iz iskaza saslušanih svjedoka, koji tvrde da su inspektori MUPRS, prilikom pregleda dokumentacije u preduzeću Srbinjeputevi i uzimanja izjave od prvotužioca, njemu saopštili da će mu biti određen pritvor, a da će to sve biti objavljeno putem televizije.

17. Činjenica da su informacije koje je prvoapelantkinja dobila od prvotuženog bile zvanične informacije prvotuženog i koje je ona objavila u svojim informativnim emisijama, a koje je kasnije proširila navodeći u prilozima činjenice koje nisu navedene u izvještaju prvotuženog, ne oslobađa odgovornosti prvoapelantkinju, kao ni njene novinarke koje su sporni prilog sačinile. Navedeno zato što su apelantkinje dostavile, odnosno objavile informacije koje su se odnosile na tužioce i koje su škodile njihovom ugledu u sredini gdje žive i znatno dalje jer su navedene informacije objavljene putem Javnog RTV servisa Republike Srpske (prvoapelantkinje) koji ima znatnu gledanost na području Republike Srpske, BiH i dalje. Činjenice koje su objavljene, a koje su se odnosile na tužioce, škodile su njihovom ugledu jer su kod njihovih sugrađana stvorile uvjerenje o mogućnosti postojanja tih činjenica, što je škodilo njihovom ugledu, te izazvalo njihove duševne patnje i boli zbog pronošenja i objavljivanja neistinitih navoda u vezi s izvršenim krivičnim djelima. Ovo posebno jer su tužioci ličnosti koje se bave uglednim profesijama i poslovima u pravosuđu, pa je time počinjena šteta njihovom ugledu i veća.

18. Osnovni sud je naveo da su apelantkinje propustile da provjere istinitost informacija koje su objavile, te da nisu uložile nikakav napor da bi navedene informacije provjerile, niti su dale priliku tuženim da se opravdaju, odnosno ukažu da su takve tvrdnje neosnovane, što je za posljedicu imalo jednostrano prenošenje informacija, na koji način su tuženi propustili da dokažu istinitost objavljenih informacija, što su bili dužni. U tom smislu, Osnovni sud je pojasnio da se u konkretnom slučaju ne radi o realizaciji nesporne slobode izražavanja novinara, već se radi o tvrdnjama velike sigurnosti, koje nisu u dovoljnoj mjeri provjerene, što govori, van svake sumnje, o nepostupanju novinara u dobroj vjeri, posebno kod činjenice da su sve informacije objavljene na osnovu izvještaja prvotuženog, odnosno na osnovu akta donesenog u fazi istrage, a ne o činjenicama utvrđenim pravosnažnom sudskom odlukom. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da su apelantkinje postupale suprotno principu da se svako smatra nevinim dok se pravosnažnom sudskom odlukom ne utvrdi njegova krivica, te da su kršile pretpostavku nevinosti tužilaca i počinile klevetu.

19. Činjenica da je prvoapelantkinja kontaktirala prvotužioca, od kojeg je uzela izjavu povodom ranije objavljenih informacija i kojom ih je on demantovao, nije dovoljna da se apelantkinje oslobode odgovornosti za objavljene informacije. Navedeno posebno zato što izjava prvotužioca nije prenesena u cijelosti (što je potvrdila četvrtotužena u svom iskazu), niti je navedenoj izjavi dat isti značaj koji je dat informaciji iz izvještaja prvotuženog, a u kojoj su tužioci navedeni kao počinioci krivičnih djela i predstavljeni kao kriminalci.

20. Visinu naknade štete Osnovni sud je detaljno obrazložio na strani 21 obrazloženja presude. Kako je u konkretnom slučaju utvrđena povreda prava ličnosti tužilaca, te kako su tužioci tražili objavljivanje presude u dvije uzastopne informativne emisije „Dnevnik II“ i „Dnevnik III“ i u jednoj informativnoj emisiji „Srpska danas“, Osnovni sud je naložio apelantkinjama da i izreku presude objave na način naveden u izreci presude.

21. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 023228 18 Gž od 29. maja 2019. godine djelimično je uvažena žalba apelantkinja i presuda Osnovnog suda preinačena u odnosu na dosuđenu naknadu nematerijalne štete u stavu prvom, tako da se prvotuženi i apelantkinje obavezuju da solidarno isplate tužiocima iznos od po 2.500,00 KM (umjesto iznos od po 5.000,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom su prvotuženi i apelantkinje obavezani da tužiocima solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.570,55 KM (umjesto iznosa od 4.545,10 KM), te je odbijen zahtjev tužilaca za naknadu troškova žalbenog postupka.

22. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda prvotuženog detaljno pojasnio na strani 7 obrazloženja presude.

23. Okružni sud je dalje naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi apelantkinja da se prvostepena presuda ne može ispitati i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da su mediji izvještaj prvotuženog interpretirali proizvoljno na krajnje grub način, da su javno i bez imalo obzira i opreza narušili ugled tužilaca nanoseći im patnju. Slijedom navedenog, Okružni sud je ocijenio da se žalbom neosnovano ističe da prvostepeni sud nije dao obrazloženje zbog čega je bilo legitimno ograničiti slobodu izražavanja. Okružni sud je naveo da apelantkinje nisu postupale razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle, u dobroj namjeri kada su objavljivale kritične izjave navedene u tužbi, što je i dokazano provedenim dokazima.

24. S druge strane, Okružni sud je naveo da apelantkinje žalbom pravilno ukazuju da je visina naknade nematerijalne štete dosuđena u previsokom iznosu, posebno imajući u vidu ustaljenu sudsku praksu, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava odluku o visini naknade preinačio i zakonsku zateznu kamatu na taj vid štete dosudivši je od dana donošenja presude, a ne od dana podnošenja tužbe, kako je to učinio prvostepeni sud. Bez obzira na činjenicu da prvostepeni sud nije posebno cijenio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, specijaliste neuropsihijatra, Okružni sud je ocijenio da u ovakvim postupcima naknade nematerijalne štete takav dokaz nije neophodno provoditi jer o visini naknade za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda i časti sud odlučuje primjenjujući kriterijume iz odredbe člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

25. Okružni sud je zatim naveo da drugi mediji, ukoliko su pisali o istim dešavanjima, kako žalba ističe, nisu iznosili informacije na način kako su to činile apelantkinje. Takođe, Okružni sud nije prekoračio tužbeni zahtjev (stav 2 izreke presude) obavezujući prvotuženog i apelantkinje na činidbu jer je na ročištu za glavnu raspravu podneskom tužilaca preinačeni tužbeni zahtjev opredijeljen na takav način. Sud je cijenio i ostale žalbene navode i ocijenio da nemaju uticaja na valjanost odluke prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

26. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je donio primjenom člana 397 stav 2 ZPP, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na str. 8 i 9 obrazloženja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

27. Apelantkinje smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

28. Apelantkinje ukazuju da se osnovna povreda drugostepenog suda sastoji u njegovom propustu da svoju odluku zasnuje na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica konkretnog slučaja. Ona, između ostalog, podrazumijeva sprovođenje testa u skladu sa standardima iz člana 10 Evropske konvencije, tj. pružanje odgovora na pitanja da li je u predmetnom slučaju postojalo miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je takvo miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „neophodno u demokratskom društvu“. U konkretnom slučaju, osim pogrešnog interpretiranja pojedinih dijelova sporne informacije, u najvećem dijelu, sudovi spornu informaciju uopšte ne navode, niti interpretiraju. Osporena presuda (jednako kao i prvostepena presuda) ne samo da nije prilikom odlučivanja postupala prema obaveznim standardima Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava već je propustila i da utvrdi: da li su, odnosno zašto su informacije koje su objavile apelantkinje netačne; koja konkretno informacija predstavlja povredu ugleda tužilaca, i to svakog tužioca posebno; u čemu se tačno sastoji šteta koju su pretrpjeli tužioci usljed objavljivanja spornih informacija, kao i obim štete i štetnih posljedica; te da da odgovor na pitanje zašto je i po kojem osnovu sud sve tužene solidarno obavezao na isplatu.

29. Apelantkinje, dalje, navode da se razlozi koje osporena presuda daje za zaključak da su apelantkinje spornim izražavanjem načinile klevetu prema tužiocima iscrpljuje navodima da su apelantkinje prenijele i objavile činjenice do kojih je MUP došao tokom istrage o počinjenim krivičnim djelima, da su apelantkinje, pored činjenica navedenih u izvještaju prvotuženog, navedene informacije „proširile, odnosno objavile su i dodatne navode i komentare koje spomenuti izvještaj nije sadržavao, a čime su tužioci spominjani u negativnom kontekstu“, da je naredbom Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju odlučeno da se istraga protiv tužilaca neće sprovoditi. Apelantkinje smatraju da niti jedan od navoda ne predstavlja dovoljan i na Zakonu od zaštite od klevete zasnovan razlog za presudu kojom se utvrđuje postojanje klevete. Naime, apelantkinje navode da ni prvostepeni, ni drugostepeni sud nisu nedvosmisleno, niti bilo kako, utvrdili o kojim egzaktno informacijama se radi, na koji način su one prenesene i šta je precizno njihov sadržaj, kao i da činjenica da su apelantkinje prenijele i objavile činjenice do kojih je MUPRS došao tokom istrage o počinjenim krivičnim djelima ne može i ne smije da bude osnov za osporenu presudu. Navedeno posebno jer se radi o prenošenju informacija koje su zvanične i koje je dostavio javni, državni organ, da je prenos informacije identičan sadržaju informacije iz zvaničnog izvještaja i konačno da je sadržaj prenesene informacije bio u potpunosti tačan.

30. U vezi s tim, apelantkinje navode da je tačna informacija da je MUPRS – CJB Foča Okružnom javnom tužilaštvu u Trebinju dostavio izvještaj o postojanju osnova sumnje o počinjenim krivičnim djelima od strane tužilaca, i to je informacija koja je prenesena, s činjenicama koje su isključivo zasnovane na izvještaju. Međutim, sud, očigledno motivisan samo željom da donese presudu protiv apelantkinja, u drugostepenoj presudi navodi da je izvještaj podnesen zbog „osnovane“, a ne osnova sumnje. U tom kontekstu, apelantkinje ističu da je u konkretnom slučaju došlo do zamjene teza, a što je vidljivo iz dokaza u vidu izvještaja od 15. jula 2014. godine – str. 2 izvještaja, na kojoj jasno stoji „osnov”, a ne „osnovana” sumnja. Suprotno utvrđenju osporene presude, objavljena informacija je razumna i sačinjena s ciljem da se građanima pruži istinita i potpuna informacija. U trenutku objavljivanja informacije apelantkinje nisu imale razloga za sumnju u njenu istinitost jer je ona zasnovana isključivo na saopštenju za javnost MUPRS (prvotuženog), tj. na izvještaju tog javnog organa, a koje saopštenje je potvrđeno i informacijom Okružnog tužilaštva u Trebinju od 9. decembra 2014. godine. Apelantkinje, dalje, navode da objavljena „sporna“ vijest, uz navođenje punih imena i prezimena tužilaca od strane prvoapelantkinje, suprotno zaključku osporenih presuda, ne predstavlja osnov da apelantkinje odgovaraju za klevetu u situaciji kada je prvotuženi dostavio i objavio izvještaj s punim imenima, godinama rođenja i zanimanjem tužilaca, te kada je 9. decembra 2014. godine Okružno tužilaštvo u Trebinju, na zahtjev prvoapelantkinje, dostavilo identičnu informaciju, samo ovaj put s inicijalima tužilaca.

31. Apelantkinje, dalje, smatraju da bi kleveta, eventualno, postojala samo u slučaju da su apelantkinje objavile puna imena i prezimena lica na koja se informacija nije odnosila. Apelantkinje navode da su tužioci u postupku morali biti svjesni činjenice da će preuzimanjem pravosudnih funkcija nepobitno doći pod lupu javnosti i da će o njihovom radu svakako javnost biti informisana, nekada pozitivno, a nekada negativno. Činjenica da je u konkretnom slučaju Okružno javno tužilaštvo u Trebinju naknadno donijelo naredbu od 19. decembra 2016. godine (2,5 godine nakon što je objavljena sporna informacija) da se neće sprovoditi daljnja istraga protiv tužilaca ni na koji način ne utiče na predmetni postupak. Ona bi eventualno uticala samo u slučaju da je objavljena informacija imala sadržaj da su tužioci optuženi/okrivljeni, pa je naknadno dokazano da nisu, zbog čega bi tada postojalo prejudiciranje i kršenje pretpostavke nevinosti.

32. Konačno, apelantkinje navode da je Okružni sud u osporenoj presudi naveo da su apelantkinje navodno proširile informacije u odnosu na sadržaj Izvještaja, što nije tačno. U vezi s tim, ističu da nijedan od sudova nije naveo u čemu se tačno ogleda to proširivanje, koja tačno informacija je dodata, tj. koja nije saglasna predmetnom izvještaju. Ovakav navod suda je u potpunosti paušalan i netačan.

b) Odgovori na apelaciju

33. Osnovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani jer je sud u skladu s relevantnim propisima iz navedene oblasti, a nakon sprovedenog dokaznog postupka, prvostepenom presudom od 12. aprila 2018. godine udovoljio tužbenom zahtjevu tužilaca, smatrajući ga osnovanim. Osnovni sud je dalje naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao valjane razloge, koje je prihvatio i Okružni sud koji je rješavao o žalbi apelantkinja i donio presudu od 18. juna 2019. godine kojom je žalbu djelimično usvojio i prvostepenu presudu djelimično preinačio samo u pogledu visine dosuđene štete.

34. Tužioci su naveli da je apelacija neosnovana i da u postupku pred Osnovnim sudom i Okružnim sudom nije došlo do povrede prava na koja se apelantkinje pozivaju u svojoj apelaciji. Naime, osporene presude su donijete zbog toga što je u postupku utvrđeno da su apelantkinje namjerno iznijele neistinite činjenice o tužiocima, što je jasno navedeno u obrazloženju osporenih presuda, čime je tužiocima prouzrokovana nematerijalna šteta čija je visina pravilno procijenjena, odnosno odmjerena u skladu sa standardima postojeće sudske prakse. Tužioci su takođe naveli da je u toku postupka utvrđeno da je prvoapelantkinji spornu informaciju dostavio prvotuženi, čija tačnost nije provjeravana jer je to, kako je prvotužena sama navela, za televiziju bila „samo priča“ za koju je procijenila da je „bitna za RTRS“ (a ne za javnost). Tužioci su takođe naveli da se u konkretnom slučaju radi o namjernom iznošenju klevetničkog izražavanja u osvetničkoj namjeri prvotuženog, odnosno njegovih inspektora za organizovani kriminal zbog javno iznijete tvrdnje prvotužioca, nakon što je sporna informacija prvi put objavljena, da je riječ o istrazi koju vode poluobrazovani inspektori koji ne znaju šta je javna prodaja, niti prave razliku između Zakona o izvršnom i Zakona o parničnom postupku. Ako se ovome doda i činjenica da je istraga vođena u mjesecu junu/julu 2014. godine, dakle dva mjeseca prije republičkih izbora, realno je pretpostaviti, jer se to i ranije događalo, da je vlasti bio potreban krupan slučaj otkrivanja „privrednog kriminala“.

V.Relevantni propisi

35. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

Član 5. st. 1, 2. i 3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 11. stav 1.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

36. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 023228 18 Gž od 29. maja 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Cijeneći blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da su apelantkinje navele da im je navedena presuda Okružnog suda od 29. maja 2019. godine dostavljena 18. juna 2019. godine. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud nije dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude apelantkinjama ili njihovom pravnom zastupniku. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju osporene presude Okružnog suda od 29. maja 2019. godine apelantkinjama, imajući u vidu da ta presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud je zaključio da će pri ocjeni blagovremenosti podnošenja prihvatiti navod apelantkinja da im je osporena presuda uručena 18. juna 2019. godine jer se apelantkinjama ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je apelacija podnesena 8. avgusta 2019. godine, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelantkinje navode da im osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

42. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda koji se odnose na nezadovoljstvo apelantkinja stavom redovnih sudova da u konkretnom slučaju postoji njihova odgovornost za klevetu, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati navode apelantkinja o navodnoj povredi prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

aPravo na slobodu izražavanja

43. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

44. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

45. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46 i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

46. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi između ostalih Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66 i 67).

47. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u pravo apelantkinja na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da je odgovor na ovo pitanje potvrdan budući da su osporenim presudama obavezane da tužiocima naknade štetu zbog povrede ugleda tužilaca, što predstavlja miješanje u pravo zajamčeno članom 10 stav 1 Evropske konvencije.

48. Ustavni sud, takođe, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužilaca.

49. S obzirom na to da je, dakle, uplitanje u slobodu izražavanja apelantkinja bilo zakonito i slijedilo legitiman cilj, Ustavni sud, u smislu naprijed navedenog, treba ispitati da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, odnosno da li je Okružni sud u osporenoj presudi, u smislu stavova Evropskog suda (op. cit. presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 74), uspostavio pravičnu ravnotežu između prava apelantkinja na slobodu izražavanja i interesa tužilaca za zaštitu njihovog ugleda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja (vidi Evropski sud Axel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, st. 89–95). Prvi kriterijum se odnosi na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterijum se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojoj je riječ. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu kao što su političke ili druge javne ličnosti. U skladu s tim, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu da doprinesu debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije, od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi da li je novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) sproveo sopstveno nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenom činjeničnom osnovu u relevantnom periodu, da li se izvor putem kojeg je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.

50. Imajući u vidu citiranu praksu Evropskog suda, prvo pitanje kojim će se Ustavni sud baviti je da li je cilj spornog izražavanja bio da doprinese debati od opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sporni prilozi objavljeni u informativnim emisijama prvoapelantkinje, čija je urednica drugoapelantkinja, a novinarka trećeapelantkinja, kao reakcija povodom dobijenog izvještaja prvotuženog o eventualnom privrednom kriminalu i privatizacionim prevarama u preduzeću Tehnokom, iz čega nesumnjivo proizlazi opšti interes da se javnost, odnosno društvena sredina u kojoj se taj događaj desio, obavijesti o tome. Dakle, doprinos debati od opšteg interesa u konkretnom slučaju bilo bi informisanje javnosti o zakonitosti odnosno nezakonitosti procesa privatizacije u Republici Srpskoj.

51. Drugo pitanje kojim će se Ustavni sud baviti je da li se lica u pitanju (tužilac i tužiteljica) mogu smatrati javnim ličnostima. Ustavni sud podsjeća da su granice prihvatljive kritike šire u odnosu na javne nego u odnosu na privatne ličnosti. U predmetu Džugašvili protiv Rusije (vidi Evropski sud, presuda od 9. decembra 2014. godine, aplikacija broj 41123/10, tačka 30) Evropski sud je istakao da treba napraviti razliku između napada na ugled privatnog lica koji utiču na ugled njegove porodice i opravdane kritike upućene javnoj ličnosti koja se, „preuzimajući ulogu vođe, izložila oku javnosti“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su tužioci u vrijeme objavljivanja spornih priloga bili advokat (prvotužilac), odnosno sudija (drugotužiteljica). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Bodrožić i Vujin protiv Srbije prihvatio kvalifikaciju domaćih sudova da je S. K., koji je bio advokat, javna ličnost s obzirom na to da je predstavljao rukovodstvo fabrike u visokoprofiliranom slučaju stečaja i postao dobro poznata ličnost u gradu Kikindi, u čijim su lokalnim novinama sporni članci objavljeni, te je ušao na scenu javne rasprave, pa je prema tome trebalo da ima viši prag tolerancije prema svakoj njemu usmjerenoj kritici (vidi Evropski sud, Bodrožić i Vujin protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, aplikacija broj 38435/05, stav 34). Takođe, valja imati na umu posebnu ulogu pravosuđa u društvu. Kao jemac pravde pravosuđe mora da uživa povjerenje javnosti ako želi biti uspješno u obavljanju svojih dužnosti. Stoga se može pokazati neophodnim da se pruži zaštita od teških štetnih napada koji su u osnovi neosnovani, posebno s obzirom na činjenicu da su sudije koje su kritikovane podložne diskrecionoj dužnosti koja ih sprečava da odgovore. Ipak, osim u slučaju teških štetnih napada koji su, u suštini, neosnovani, imajući na umu da sudije čine dio osnovne institucije države, oni mogu, kao takvi, biti podložni ličnoj kritici unutar dopuštenih granica. Kada djeluju u svom službenom svojstvu oni stoga mogu da budu podložni širim granicama prihvatljive kritike od običnih građana (vidi Evropski sud, Morice protiv Francuske [GC] broj 29369/10, st. 128–131, ECHR 2015). Imajući u vidu da se tužioci, kao advokat odnosno sudija Osnovnog suda u vrijeme spornog izražavanja, mogu smatrati „javnim službenicima“, odnosno dijelom pravosudnog sistema, Ustavni sud smatra da je stoga prihvatljiva granica kritike na njihov račun nešto veća, posebno jer su se prilozi ticali njihovog službenog djelovanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1082/17 od 7. februara 2020. godine, tačka 34, objavljena na www.ustavnisud.ba).

52. Treće pitanje kojim će se Ustavni sud baviti jeste način na koji su pribavljene informacije iz spornog izražavanja. Ustavni sud zapaža da iz sadržaja spornih priloga, onako kako su navedeni u obrazloženju prvostepene presude, proizlazi da su apelantkinje prenijele izvještaj prvotuženog kao državnog organa, kojim je tužioce osumnjičio da su počinili krivična djela zloupotrebe povjerenja odnosno nesavjesnog rada u službi, zatim izjave načelnika Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo Radenka Vasiljevića, te ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske Radislava Jovičića, te su dale i svoj kritički osvrt na sporna dešavanja u vezi s privatizacijom preduzeća Tehnokom. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u informativnim emisijama prvoapelantkinje više puta objavljena informacija u kojoj su imena tužilaca spomenuta u negativnom kontekstu zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivična djela zloupotrebe povjerenja, odnosno nesavjesnog rada u službi, iako za njih nisu podignute optužnice, niti su u zakonito sprovedenom postupku proglašeni krivim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi zaključili da su apelantkinje prenijele i objavile činjenice do kojih je prvotuženi došao tokom istrage o počinjenim krivičnim djelima, kojom su obuhvaćeni i tužioci. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu i praksu Evropskog suda prema kojoj se mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje prvenstveno spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, čak i kad izjava predstavlja vrijednosni sud, mora postojati dovoljan činjenični osnov koji će podržati takvu izjavu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 787/04, od 20. decembra 2005. godine, tačka 36). Osim toga, niko ko se upusti u neku debatu od javnog interesa, uključujući i novinare, ne smije prekoračiti određene granice, inter alia, u interesu „zaštite ugleda i prava drugih“, ali je dozvoljeno pretjerivanje, pa čak i provokacija, ili drugim riječima, dozvoljene su, do određene granice, neumjerene izjave (vidi Evropski sud, Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske, presuda od 22. oktobra 2007. godine, apl. br. 21279/02 i 36448/02, tačka 56 s daljnjim referencama).

53. Analizirajući obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sporno izražavanje okarakterisali kao iznošenje neistinitih činjenica koje apelantkinje nisu dokazale kao istinite, niti su uložile nikakav napor da bi navedene informacije provjerile, zbog čega njihovo pronošenje ima karakter klevete, pri čemu su istakli da apelantkinje ne oslobađa odgovornosti činjenica da su informacije koje su dobile od prvotuženog bile zvanične informacije prvotuženog (MUPRS). Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka istakli da apelantkinje nisu postupale u dobroj vjeri jer su sve informacije objavljene na osnovu izvještaja prvotuženog, odnosno na osnovu akta donesenog u fazi istrage, a ne o činjenicama utvrđenim pravosnažnom sudskom odlukom. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je odredbom člana 5 stav 1 ZZK propisano da postoji odgovornost za klevetu i kada se radi o pronošenju izražavanja nečeg neistinitog, te da su mediji, u suštini, dužni da provjere informacije do kojih su došli.

54. Međutim, Ustavni sud, takođe, zapaža da je sadržaj spornih informacija bio zasnovan na izvještaju prvotuženog kao vjerodostojnog izvora (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5411/15 od 13. marta 2018. godine, stav 36, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te izjavama načelnika Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo Radenka Vasiljevića, te ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske Radislava Jovičića. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su tužioci nesporno imali status osumnjičenih lica za izvršenje krivičnog djela, odnosno da su bili predmet istrage i saslušanja u svojstvu osumnjičenih, iz čega proizlazi da je u konkretnom slučaju riječ o prenošenju informacija s ciljem informisanja javnosti o preduzetim mjerama MUP-a, a koji izvještaj je prvotuženi dostavio svim medijima. Iz obrazloženja osporenih presuda, takođe, proizlazi da je prvotužilac iskoristio mogućnost demantija na način da se u informativnoj emisiji prvoapelantkinje od 16. jula 2014. godine izjasnio na navode izvještaja u kojem je naveo da se u konkretnom slučaju radi o senzacionalističkoj informaciji, najobičnijoj gluposti i neosnovanoj tvrdnji, dok drugotužiteljica nije iskoristila pravo na demanti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda nisu naveli niti obrazložili koje su to informacije kojima su apelantkinje proširile navode iz izvještaja gdje se tužioci spominju u negativnom kontekstu, a kojima je povrijeđen njihov ugled, niti su citirali sadržaj spornog izvještaja, odnosno nisu obrazložili na osnovu čega su zaključili da su apelantkinje u spornim informativnim emisijama, suprotno apelacionim navodima, tužioce identifikovale punim imenom i prezimenom.

55. Prema ocjeni Ustavnog suda, apelantkinje su prilikom objavljivanja spornih priloga postupale profesionalno, te u skladu s novinarskom etikom obavile dužnost informisanja javnosti o pitanju od javnog interesa, te se za njihovo postupanje, suprotno tvrdnjama redovnih sudova, ne može reći da nije bilo u dobroj vjeri (bona fide). Ustavni sud je mišljenja da prvoapelantkinja kao javni radio-televizijski servis nije mogla ignorisati ili zanemariti policijski izvještaj koji joj je dostavljen, kao i ostalim medijima, budući da je njena uloga, između ostalog, da istražuje i blagovremeno informiše javnost o činjenicama u vezi s aktuelnim dešavanjima koja se odnose na proces privatizacije. Ustavni sud zapaža da u trenutku objavljivanja spornih priloga apelantkinje nisu imale razloga za sumnju u njihovu istinitost jer su zasnovani na izvještaju prvotuženog kao javnog organa, a koja informacija je potvrđena informacijom Okružnog tužilaštva u Trebinju od 9. decembra 2014. godine. Dakle, kako su tužioci nesporno imali status osumnjičenih lica za izvršenje krivičnih djela, Ustavni sud smatra da iako je Okružno tužilaštvo u Trebinju naknadno donijelo naredbu od 19. decembra 2016. godine (dakle, nakon dvije i po godine nakon što je objavljen izvještaj) da se neće sprovoditi daljnja istraga protiv tužilaca, to ni na koji način nije uticalo na kršenje pretpostavke nevinosti tužilaca jer se u spornom izražavanju navodi da se radi o osumnjičenim licima.

56. U takvim činjeničnim okolnostima Ustavni sud ne može prihvatiti obrazloženje redovnih sudova da apelantkinje nisu preduzele dovoljno napora kako bi provjerile istinitost tvrdnji o tužiocima, posebno uzme li se u obzir da je prvotuženi izvještaj od 15. jula 2014. godine dostavio svim medijima, te da se radilo o servisnim informacijama, odnosno da se radilo o saopštenju za javnost prvotuženog kao javnog organa i koje je preneseno upravo na dan kada je izvještaj dostavljen apelantkinjama jer je „vijest roba ograničenog roka trajanja i odlaganje njenog objavljivanja, čak i na kraći period, može je lišiti cijele njene vrijednosti i interesovanja“ (vidi Evropski sud, Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1991, tačka 60). Osim toga, Ustavni sud zapaža da su u razradi emisije od 15. jula 2014. godine apelantkinje u narednim emisijama od 16. i 17. jula 2014. godine objavile izjave službenih lica (načelnika Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo i ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske), te demanti prvotužioca, a koje izjave su date na okolnost pokrenute istrage protiv više lica o eventualnom privrednom kriminalu i privatizacionim prevarama, među kojima su i tužioci kao vršioci javnih funkcija (advokat i u vrijeme presuđenja sudija Osnovnog suda). Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinje takvim postupanjem, suprotno stavu redovnih sudova, preduzele dovoljno napora kako bi profesionalno obavile dužnost informisanja javnosti o pitanju od javnog interesa, te da se postupanje apelantkinja ne može dovesti u vezu sa članom 5 stav (2) Zakona o zaštiti od klevete koje bi za sobom povuklo njihovu odgovornost.

57. Četvrto pitanje kojim će se Ustavni sud baviti (imajući u vidu ustanovljene kriterijume Evropskog suda detaljnije navedene u tački 47) jeste prethodno ponašanje lica o kojima je bilo riječ u spornom izražavanju, uzimajući u obzir posljedice koje je na njih imalo sporno izražavanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža, što proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, da se prvotužilac dugi niz godina bavi advokatskom djelatnošću, te da je, između ostalog, bio punomoćnik više preduzeća iz Foče (između ostalih i preduzeća Tehnokom, čija je privatizacije bila predmet istrage), dok je drugotužiteljica bila sudija Osnovnog suda u Foči. Uvažavajući mogućnost da se u konkretnom slučaju radilo o potrebi da se informiše javnost o pokrenutoj istrazi protiv više lica o eventualnom privrednom kriminalu i privatizacionim prevarama, među kojima su i tužioci kao vršioci javnih funkcija (advokat i u vrijeme presuđenja sudija Osnovnog suda), Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da su za tužioce nastupile teže posljedice što se tiče obavljanja posla kojim su se bavili. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da tužioci nisu dokazali da je objavljivanje njihovih imena u spornom izvještaju prvotuženog dovelo do konkretnih posljedica u njihovom privatnom životu.

58. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja, obavezivanjem apelantkinja na naknadu nematerijalne štete, nisu postigli pravičan balans između dva konkurentska prava, odnosno prava tužilaca na ugled i prava apelantkinja na slobodu izražavanja. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, sve navedeno ukazuje da osporene presude nisu proporcionalne zakonitom cilju kojem se teži i da obavezivanje apelantkinja na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.

59. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno pravo apelantkinja na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

b) Ostali prigovori

60. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava apelantkinja na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja, obavezivanjem apelantkinja na isplatu nematerijalne štete, nisu postigli pravičan balans između prava apelantkinja na slobodu izražavanja i prava tužilaca na zaštitu njihovog ugleda, odnosno kada reakcija redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja nije bila proporcionalna zakonitom cilju kome se teži, odnosno nije bila neophodna u demokratskom društvu.

62. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3212/19 (JP Radio Televizija Republike Srpske… | Sudska praksa | Aktio