Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3351/19 (N.G.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3351/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3351/19, rješavajući apelaciju N. G., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka a), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. G. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 089483 18 Gž 2 od 24. maja 2019. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabrane zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. G. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 089483 18 Gž 2 od 24. maja 2019. godine u odnosu na navode o povredi prava iz čl. 10 i 16 Ustava Republike Srpske zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 19. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 I 089483 18 Gž 2 od 24. maja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i AD Komunalac Bijeljina (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 12. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i izvršenik su u periodu od 20. do 26. novembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Postupajući po apelantovoj tužbi, Osnovni sud je donio Presudu na osnovu priznanja broj 080-0-P-01-000 978 od 21. marta 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetna izvršna isprava) kojom su poništene kao nezakonite Odluka Upravnog odbora izvršenika o dodjeli stana broj 674/01 od 29. juna 2001. godine, Odluka Upravnog odbora izvršenika o dodjeli stana broj 673/01 od 29. juna 2001. godine, Odluka Upravnog odbora izvršenika o odbijanju zahtjeva za dodjelu kadrovskog stana na korišćenje broj 675/01 od 29. juna 2001. godine, Odluka Upravnog odbora izvršenika broj 1255/01 od 27. septembra 2001. godine, Rješenje direktora izvršenika o dodjeli kadrovskog stana broj 1472/01 od 25. oktobra 2001. godine, Rješenje direktora izvršenika o dodjeli kadrovskog stana broj 1473/01 od 25. oktobra 2001. godine, pa je naloženo izvršeniku da ponovo izvrši raspodjelu kadrovskih stanova u skladu sa zakonom i Pravilnikom sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Navedena presuda je 25. septembra 2007. godine postala pravosnažna.

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 V 032 071 11 V od 2. novembra 2011. godine (koje je ispravljeno rješenjem istog suda od 6. januara 2012. godine) utvrđeno je da G. M. i M. Š. imaju pravo na otkup 70% susvojinskih prava na stanovima koji su bliže opisani u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stanovi), da su dužni da plate tim rješenjem utvrđene iznose na ime otkupne cijene u korist Fonda stanovanja Republike Srpske, da to rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, te da će se polaganjem tog rješenja u Zemljišnoknjižnu kancelariju i Katastar, nakon izvršene uplate cijene, bez daljnjeg znanja i pitanja izvršenika moći upisati kao etažni vlasnici i posjednici tih stanova s dijelom od 1/1. Navedeno rješenje je 14. decembra 2011. godine postalo pravosnažno. Tok izvršnog postupka

7. Apelant je 22. septembra 2017. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu predmetne izvršne isprave.

8. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 80 0 I 089483 17 I od 27. septembra 2017. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje.

9. Postupajući po prigovoru izvršenika, Osnovni sud je rješenjem od 19. februara 2018. godine odbio prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju ostavio na snazi.

10. Postupajući po žalbi izvršenika, Okružni sud (u vijeću sastavljenom od sudije Sedike Bajić kao predsjednice vijeća i sudija Alme Salihbegović i Dragoslava Erdelića kao članova vijeća) rješenjem od 21. maja 2018. godine uvažio je žalbu izvršenika, ukinuo rješenje Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje.

11. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je žalba djelimično osnovana zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostepenog suda. Dalje je naveo da u spisu nema sadržine poništenih odluka koje bi identifikovale konkretne stanove koje je trebalo ponovo raspodijeliti prema predmetnoj izvršnoj ispravi. Istakao je da se to moralo razjasniti, mada se može pretpostaviti da se radi o stanovima koji se, kako tvrdi izvršenik, nalaze u svojini G. M. i M. Š. Osim toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud morao po prigovoru izvršenika razjasniti sve činjenice u vezi sa sadržinom poništenih odluka izvršenika iz predmetne izvršne isprave i razjasniti pravni status tih stanova u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje (i kasnije) kako bi se utvrdila objektivna mogućnost ponovne raspodjele tih stanova od strane izvršenika. Dalje je naveo da se pri tome ne mogu zanemariti ni kasnije donesene odluke od strane suda, koje, ako su pravosnažne, proizvode isto dejstvo kao i izvršna isprava, sve dok ne budu zakonito izmijenjene ili donesena druga odluka koja njihovu sadržinu na drugi način suštinski mijenja.

12. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Rješenje broj 80 0 1089483 18 I 2 od 18. septembra 2018. godine kojim je odbio prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju ostavio na snazi.

13. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da se iz predmetne izvršne isprave nedvosmisleno može zaključiti da se odluke koje su poništene navedenom presudom odnose na umješače u tom predmetu, G. M. i M. Š., vezano za dodjelu stanova koje je izvršenik dodijelio njima kao radnicima bez unaprijed sprovedene formalno-pravne procedure. Prema mišljenju Osnovnog suda, te odluke su poništene samim donošenjem predmetne izvršne isprave, odnosno njenom pravosnažnošću 25. septembra 2007. godine, te nema potrebe ispitivati u ovom izvršnom postupku njihovu sadržinu jer njihovo poništenje nije ni traženo prijedlogom za izvršenje, a samim tim nije ni predmet rješenja o izvršenju. Istakao je da je predmet prijedloga za izvršenje, odnosno predmetnog rješenja o izvršenju samo nalaganje izvršeniku da ponovo izvrši raspodjelu kadrovskih stanova u roku od 30 dana od dana prijema rješenja u skladu sa zakonom i Pravilnikom koji su navedeni u odlukama iz presude.

14. Prema mišljenju Osnovnog suda, obaveza izvršnog suda je da postupa po izvršnoj ispravi i onom što je u njoj navedeno, te je stoga ocijenio da u konkretnom slučaju nema smetnji da izvršenik (u rješenju očitom omaškom navedeno „tražilac izvršenja“) postupi po predmetnoj izvršnoj ispravi. Osnovni sud je ukazao da ga na to obavezuje član 59 Zakona o privatizaciji državnih stanova, kojim je regulisano da će se postupak za dodjelu stana na korišćenje pokrenut do 29. jula 2001. godine okončati po propisima koji su važili u vrijeme pokretanja postupka, te nema ograničenja u smislu člana 72 ovog zakona budući da je apelant 2. aprila 2001. godine podnio naprijed navedeni zahtjev. Prema mišljenju Osnovnog suda, to što je izvršnik u međuvremenu izvršio statusnu promjenu ne može ga osloboditi od obaveze naložene predmetnom izvršnom ispravom jer bi se na taj način otvorio prostor za eventualne zloupotrebe ovakvih statusnih promjena izvršenika u smislu izbjegavanja obaveza koje su im naložene izvršnom ispravom. Osim toga, ukazao je da je apelant u odgovoru na žalbu naveo da je odlukom Nadzornog odbora izvršenika od 4. januara 2018. godine zadužen direktor društva da preduzme sve potrebne pravne radnje i pokrene odgovarajuće postupke pred nadležnim sudom u vezi s izvršenjem predmetne izvršne isprave i poništenjem Rješenja Osnovnog suda broj 80 0 V 032071 11 V od 2. novembra 2011.godine, koja odluka je priložena uz odgovor na žalbu. Kada je u pitanju status predmetnih stanova, Osnovni sud je naveo da izvršenik nije ponudio sudu dokaz da predmetni stanovi nisu u njegovoj svojini, odnosno nije ponudio dokaz da su položeni ugovori kod organa uprave nadležnog za poslove katastra i upisani u knjigu o položenim ugovorima (nema dokaza ni da je M. Š. uplatio otkupnu cijenu), odnosno da su spomenuta treća lica upisana u navedene evidencije.

15. Izvršenik je podnio žalbu protiv navedenog rješenja Okružnom sudu.

Postupak po apelantovom zahtjevu za izuzeće sudija Okružnog suda

16. Apelant je podnio zahtjev za izuzeće sudija Okružnog suda Alme Salihbegović, Sedike Bajić i Dragoslava Erdelića u postupku rješavanja po žalbi izvršenika protiv rješenja Osnovnog suda od 18. septembra 2018. godine.

17. Rješenjem predsjednika Okružnog suda broj 012-0-Su-18-000 591 od 28. decembra 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za izuzeće sudija Okružnog suda Alme Salihbegović, Sedike Bajić i Dragoslava Erdelića za postupanje u predmetu ovog suda broj 80 0 I 089483 18 Gž 2.

18. U obrazloženju rješenja predsjednik Okružnog suda je naveo da je, odlučujući o zahtjevu, nakon sprovedenog postupka i ocjene svih razloga navedenih u zahtjevu, kao i ocjene činjenica sadržanih u spisu predmeta, ocijenio da zahtjev nije osnovan. Dalje je naveo da je u zahtjevu navedeno da se zahtjev podnosi iz razloga propisanih u članu 357 tačka 5 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, obrazložio je da s obzirom na to da su vršene izmjene i dopune ZPP, odredba člana 357 tačka 5 ZPP se odnosi na okolnosti da je u istom predmetu učestvovao sudija u postupku medijacije ili zaključenja sudskog poravnanja. Kako se u zahtjevu ističe da se zahtjev podnosi zbog sumnje u nepristrasnost sudija ovog suda, ocijenio je da su suština zahtjeva i pravni osnov na koji se poziva apelant protivrječni. Prema mišljenju predsjednika Okružnog suda, u ovom slučaju radi se o razlozima propisanim u članu 89 Zakona o izmjeni i dopuni ZPP, u okviru kojeg je izmijenjen član 357 ZPP, pa se u ovom slučaju radi o razlozima iz stava 2 tog člana ZPP. Dalje je naveo da iz smisla i pravnog značenja odredbe člana 357 stav 2 ZPP proizlazi da sumnja u nepristrasnost sudije može postojati ukoliko se radi o bliskom odnosu sudije s nekim od stranaka ili ukoliko postoje drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost. Prema mišljenju predsjednika Okružnog suda, u ovom slučaju niti postoji blizak odnos naprijed navedenih sudija tog suda s izvršenikom, niti postoje drugi razlozi koji bi mogli dovesti u pitanje nepristrasnost sudija tog suda. Istakao je da apelant nije ni naveo takve razloge, već u svom zahtjevu opisuje tok vođenja postupka u tom predmetu i svoje primjedbe na takav postupak, što su, u suštini, sve žalbeni razlozi po osnovu kojih se žalbom može pobijati predmetna odluka. Takođe je istakao da, pored toga, apelant u zahtjevu ističe da su navedene sudije nezakonito i nepravilno uzele u rad navedeni predmet. U vezi s tim, ukazao je da je predmet dodijeljen tom vijeću sudija putem CMS sistema – elektronski, pa nije osnovan ni taj razlog za izuzeće.

Osporena odluka

19. Rješenjem Okružnog suda (u vijeću sastavljenom od sudije Sedike Bajić kao predsjednice vijeća i sudija Alme Salihbegović i Dragoslava Erdelića kao članova vijeća) broj 80 0 I 089483 18 Gž 2 od 24. maja 2019. godine uvažena je žalba izvršenika i preinačeno rješenje Osnovnog suda od 18. septembra 2018. godine tako što je prigovor izvršenika usvojen, izvršni postupak obustavljen i ukinuto rješenje o izvršenju. Rješenjem je takođe odbijen zahtjev izvršenika za naknadu troškova izvršnog postupka.

20. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da djelimično prihvata činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali ne i pravne razloge. U vezi s tim, obrazložio je da nije sporno da su predmetnom izvršnom ispravom određene odluke i rješenja izvršenika poništene kao nezakonite i naloženo izvršeniku da ponovo izvrši raspodjelu kadrovskih stanova u skladu sa zakonom i Pravilnikom, što konkretno znači da ponovo izvrši raspodjelu upravo tih stanova koji su bili predmet poništenih odluka – rješenja. Dalje je obrazložio da su u toku postupka identifikovani stanovi koji su bili predmet poništenih odluka, pa je i među strankama postalo nesporno da su to stanovi koje je izvršenik (njegov pravni prednik) tada dodijelio svojim radnicima M. Š. i G. M. Istakao je i da je nesporno da je prijedlog za izvršenje podnesen 22. septembra 2017. godine, a da je predmetna izvršna isprava postala pravosnažna 25. septembra 2007. godine, odnosno da je izvršenje zatraženo nakon više od devet godina od pravosnažnosti predmetne izvršne isprave. Okružni sud je ukazao da je utvrđeno da je Osnovni sud u predmetu V-32071/11 rješenjem od 2. novembra 2011. godine (pravosnažno 14. decembra 2011. godine) utvrdio da G. M. i M. Š. imaju pravo na otkup 70% susvojinskih prava na istim stanovima koji su bili predmet poništenih odluka predmetnom izvršnom ispravom, da su dužni da plate tim rješenjem utvrđene iznose na ime otkupne cijene u korist Fonda stanovanja Republike Srpske, da to rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, te da će se polaganjem tog rješenja u Zemljišnoknjižnu kancelariju i Katastar, nakon izvršene uplate cijene, uknjižiti kao etažni vlasnici i posjednici tih stanova s dijelom od 1/1. Dalje je naveo da su prema stanju spisa G. M. i M. Š. uplatili cijene utvrđene rješenjem suda (uplatnice o izvršenim uplatama u dva dijela od kraja 2011. godine – datumi nisu potpuno čitki), ali se još nisu upisali u javnim evidencijama kao vlasnici stanova (izvršenik tvrdi zato jer stanovi nisu evidentirani u javnim evidencijama).

21. U ovakvoj situaciji, prema mišljenju Okružnog suda, jasno je da su G. M. i M. Š. na osnovu pravosnažnog sudskog rješenja stekli pravni osnov za upis prava svojine i da su pretpostavljeni vlasnici predmetnih stanova. Istakao je da prvostepeni sud nije ocijenio pravni značaj te sudske odluke iako konstatuje njeno postojanje i prihvata da se to rješenje mora poštovati. Okružni sud je citirao odredbu člana 47 stav 1 tačka 2 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te ukazao da predmetna izvršna isprava nije ukinuta, poništena ili preinačena, ali je izgubila svoju djelotvornost jer njeno izvršenje više objektivno nije moguće. U vezi s tim, obrazložio je da je djelotvornost izgubila zbog činjenice što predmetni stanovi više nisu u sferi raspolaganja izvršenika u smislu da ne postoji mogućnost njihove ponovne raspodjele od strane izvršenika jer su pretpostavljeni vlasnici tih stanova u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje treća lica. Dalje je obrazložio da izvršenik ni pravno ni faktički te stanove više ne može dodjeljivati jer nisu u njegovoj ni faktičkoj ni pravnoj vlasti. Kako je cilj izvršenja ponovna raspodjela stanova (postiže se kažnjavanjem odgovornih lica izvršenika radi izvršenja te obaveze), a cilj se ne može postići, Okružni sud je zaključio da izvršenje, i pored postojanja valjane izvršne isprave, više nije moguće. U vezi s tim, ocijenio je nelogičnim i nejasnim zaključak prvostepenog suda da u konkretnoj situaciji nema smetnje da izvršenik postupi po izvršnoj ispravi, naročito jer sud ne obrazlaže kako bi to u skladu sa ZIP-om bilo izvodljivo. Istakao je da su svi ostali žalbeni navodi, pa i navodi suda, u vezi sa zakonskim mogućnostima ponovne dodjele kadrovskih stanova potpuno irelevantni za konačnu odluku u smislu već navedenog (s obzirom na to da se izvršava presuda onako kako glasi, donesena u skladu sa zakonom koji je tada važio), pa nije ocijenio potrebnim da se o njima izjašnjava.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz čl. 10 i 16 Ustava Republike Srpske. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da nije imao pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim drugostepenim sudom. Takođe smatra da mu je Okružni sud povrijedio pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije jer ne postoji mogućnost pravnog lijeka protiv osporene odluke. Tvrdi i da ga je Okružni sud diskriminisao po političkom i drugom mišljenju, socijalnom porijeklu i imovini, posebno imajući u vidu da je apelant kao radnik mnogo slabija strana od izvršenika čiji je osnivač Grad Bijeljina i čiji je država većinski vlasnik.

23. Nadalje, apelant navodi da su sudije Okružnog suda Alma Salihbegović, Sedika Bajić i Dragoslav Erdelić donijele prethodnu odluku Okružnog suda od 21. maja 2018. godine, s uputama prvostepenom sudu da obustavi izvršni postupak, što prvostepeni sud nije učinio, pa je bilo očigledno da će vijeće sastavljeno od istih sudija ponovo donijeti nezakonito i nepravilno rješenje kojim se usvaja žalba izvršenika. Posebno ističe da je sudija Alma Salihbegović kao sudija izvjestilac faktički donijela oba drugostepena rješenja, te da je bila postupajući sudija u tri apelantova predmeta protiv izvršenika (predmet Osnovnog suda broj P-1721/10 i predmeti Okružnog suda br. Gž-158/05 i 80 0 I 089483 17 I) i u sva tri predmeta je postupala pristrasno u korist izvršenika, a na štetu apelanta, čime se faktički stavila u ulogu punomoćnika izvršenika, a zanemarila svoju ulogu onoga ko nepristrasno odlučuje. Ističe da je nezakonitim i nepravilnim rješenjem predsjednika Okružnog suda odbijen njegov zahtjev za izuzeće sudija, čime je predsjednik Okružnog suda omogućio navedenim sudijama da ponovo donesu nezakonito i nepravilno rješenje na štetu apelanta.

24. Osim toga, apelant navodi da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe ZIP-a i ZPP, Zakona o stambenim odnosima, Zakona o privatizaciji državnih stanova i Krivičnog zakona Republike Srpske budući da predmetna izvršna isprava nije izgubila svoju djelotvornost i moguće je njeno izvršenje. U vezi s tim, navodi da je rješenje iz vanparničnog postupka nezakonito i ništavo jer je doneseno na osnovu odluka izvršenika koje su poništene predmetnom izvršnom ispravom. Dalje navodi da to znači da ne postoji pravni osnov da G. M. i M. Š. otkupe predmetne stanove, da uopšte nemaju pravo na dodjelu predmetnih stanova, niti su njihovi vlasnici, jer se navedeni stanovi još uvijek vode kao svojina izvršenika i izvršenik ima mogućnost da ponovo izvrši njihovu raspodjelu. Osim toga, navedenom odlukom nije utvrđeno da su navedena lica vlasnici predmetnih stanova, već samo da imaju pravo na njihov otkup. Smatra i da odluka donesena u vanparničnom postupku ne može biti nadređena predmetnoj izvršnoj ispravi, te da se u vanparničnom postupku ne utvrđuje ko je vlasnik neke stvari. Apelant ističe da Okružni sud nije naveo pravni osnov za donošenje osporene odluke. Takođe tvrdi da se izvršenik u žalbi nije pozvao na odredbu člana 47 stav 1 tačka 2 ZIP-a, već na odredbu člana 47 stav 1 tačka 9 ZIP-a, ali da ju je pogrešno protumačio, te posebno ističe da se na stanje koje je uspostavljeno nakon pravosnažnosti sudske odluke izvršenik nije mogao pozvati. Apelant ukazuje i da se u konkretnoj stvari primjenjuju zakoni koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka za dodjelu stanova na korišćenje (2. april 2001. godine), te da postoji mogućnost daljnjeg sticanja stanarskog prava na stanovima u državnoj svojini i da izvršenik može vršiti dodjelu predmetnih stanova na kojima još uvijek ima svojinu. Apelant smatra i da rješenje iz vanparničnog postupka nije moglo da bude dokaz u predmetnom izvršnom postupku jer je nejasno i protivrječno. Ukazuje da svi navodni dokazi i činjenice koji su navedeni u žalbi izvršenika nisu bili navedeni u prigovoru izvršenika, pa se ne mogu isticati ni u žalbi u smislu člana 207 ZPP.

b) Odgovori na apelaciju

25. Okružni sud navodi da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene odluke, te smatra da njome nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.

26. Osnovni sud navodi da je osporenim rješenjem Okružnog suda preinačio prvostepeno rješenje, pri čemu je naveo razloge za svoju odluku.

27. Izvršenik smatra da je Okružni sud u osporenom rješenju pravilno cijenio sve činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, imajući u vidu da je predmetna izvršna isprava izgubila svoju djelotvornost tako da njeno izvršenje objektivno nije moguće.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 , 60/17, 115/17, 58/18 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 21. st. 1. i 2.

(1) U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Izuzeće sudije može se zahtijevati najkasnije do odluke po prigovoru a službenog lica do preuzimanja prve radnje u izvršnom postupku.

Član 47. stav 1. tač. 2) i 9) Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito:

2) ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka, 9) ako je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja.

29. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 357.

Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):

1) ako je i sam stranka, zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak, 2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije, 3) ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo, 4) ako između sudije i stranke teče neka druga parnica, 5) ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i 6) ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.

Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na povredu čl. 10 i 16 Ustava Republike Srpske

32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi čl. 10 i 16 Ustava Republike Srpske, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.

33. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

34. Član 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

35. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredbi čl. 10 i 16 Ustava Republike Srpske, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Ustava Republike Srpske jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“ u smislu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3918/09 od 10. oktobra 2012. godine, tačka 11, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U odnosu na ostale navode

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 80 0 I 089483 18 Gž 2 od 24. maja 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)

42. Prije svega, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant kao tražilac izvršenja na osnovu pravosnažne sudske presude pokrenuo postupak izvršenja protiv izvršenika radi ponovne raspodjele predmetnih stanova, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred Okružnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

43. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je Okružni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje, proizvoljno ocijenio dokaze i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je obustavio predmetni izvršni postupak. Osim toga, apelant ukazuje i na povredu prava na nepristrasan sud.

44. Ustavni sud će prvo ispitati apelacione navode kojim se ukazuje na navodnu nepristrasnost sudija Okružnog suda budući da odgovor na to pitanje determinira pristup razmatranja ostalih apelacionih navoda. Naime, ukoliko bi Ustavni sud u ovom segmentu utvrdio povredu to bi automatski činilo bespredmetnim ispitivanje ostalih navoda vezanih za druge garancije koje ulaze u obim prava na pravično suđenje . U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristrasnost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan.

45. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 21 ZIP-a propisano da se u izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZPP ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, a da su odredbom člana 357 stav 1 ZPP propisani zakonski razlozi za isključenje sudije od vršenja sudijske dužnosti. Ustavni sud primjećuje da apelant svoje navode o nepristrasnosti sudija Okružnog suda zasniva na okolnosti da su sudije Alma Salihbegović, Sedika Bajić i Dragoslav Erdelić već jednom odlučivale u predmetu, pa je stoga smatrao da će ponovo donijeti nezakonito i nepravilno rješenje na apelantovu štetu. U situaciji kada ne postoje zakonski razlozi za isključenje sudije od vršenja njegove dužnosti (član 357 stav 1 ZPP) Ustavni sud smatra da sama okolnost da su određene sudije učestvovale u ranijem žalbenom postupku u istom predmetu ne vodi automatski zaključku da će sudije donijeti istu odluku ili da su zbog toga nepristrasne. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je prethodna odluka Okružnog suda od 21. maja 2018. godine, koju je donijelo isto sudsko vijeće, odluka koja je procesnog karaktera i kojom se nije odlučivalo o meritumu predmeta (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 256/17 od 13. februara 2017. godine, tačka 45 i AP 79/11 od 4. jula 2014. godine, tačka 48, dostupne na www.ustavnisud.ba). Nadalje, iz činjenica predmeta sasvim jasno proizlazi da ove sudije, u smislu člana 357 stav 1 tačka 5) ZPP, nisu donijele odluku koja se pobija, već su postupale u istoj fazi postupka (žalbeni postupak). Osim toga, predsjednik Okružnog suda je, ispitujući postojanje razloga za izuzeće navedenih sudija u smislu člana 357 stav 2 ZPP, ocijenio da u ovom slučaju niti postoji blizak odnos navedenih sudija s izvršenikom, niti postoje drugi razlozi koji bi mogli dovesti u pitanje nepristrasnost sudija tog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da su navedene sudije pristrasne.

46. Apelant, takođe, ukazuje i da je sudija Alma Salihbegović bila postupajuća sudija u tri apelantova predmeta protiv izvršenika i u sva tri predmeta je postupala pristrasno u korist izvršenika, a na štetu apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije dao razumne razloge za takve navode, niti ponudio dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu pristrasnost navedene sudije Okružnog suda, niti je dostavio bilo kakve odluke iz tih drugih postupaka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da postojanje jasne predrasude prema apelantu i pristrasnosti prema izvršeniku ne proizlazi iz sadržaja osporene odluke. Stoga, Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi u tom pravcu neosnovani.

47. U vezi s ostalim apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

48. Ustavni sud, takođe, naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

49. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, tvrdi da je Okružni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje, proizvoljno ocijenio dokaze i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je obustavio predmetni izvršni postupak, koji je apelant pokrenuo na osnovu predmetne izvršne isprave radi ponovne raspodjele predmetnih stanova. Suprotno stavu Okružnog suda, apelant smatra da izvršna isprava nije izgubila djelotvornost jer je izvršenik još uvijek vlasnik predmetnih stanova i može izvršiti njihovu ponovnu raspodjelu, a sudskom odlukom iz vanparničnog postupka nije utvrđeno da su treća lica vlasnici predmetnih stanova, već samo da imaju pravo na njihov otkup. U kontekstu ovih apelacionih navoda Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio razloge kojima se vodio kada je ocijenio da je predmetna izvršna isprava, u smislu člana 47 stav 1 tačka 2 ZIP-a, izgubila djelotvornost. Naime, Okružni sud je jasno ukazao na činjenicu da izvršenik ni pravno ni faktički ove stanove (koji su predmet izvršnog naslova na osnovu kojeg je i pokrenut predmetni izvršni postupak) više ne može dodjeljivati jer nisu u njegovoj ni faktičkoj ni pravnoj vlasti. Nadalje, prema mišljenju Okružnog suda, G. M. i M. Š. su na osnovu pravosnažnog sudskog rješenja stekli pravni osnov za upis prava svojine, pa su pretpostavljeni vlasnici predmetnih stanova. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi ZIP-a, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, suprotno apelantovom mišljenju, dao dovoljno jasno, logično i argumentovano obrazloženje za svoj zaključak da je predmetna izvršna isprava izgubila svoju djelotvornost jer njeno izvršenje više objektivno nije moguće, u smislu člana 47 stav 1 tačka 2 ZIP-a, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava, koji bi u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda.

50. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant, osim što je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu datum podnošenja prijedloga i radnje koje su preduzeli redovni sudovi, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu neosnovani (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 7241/18 od 13. februara 2019. godine, tačka 25 i AP 2176/18 od 19. decembra 2018. godine, tačka 13, dostupne na www.ustavnisud.ba).

51. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu

52. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani.

53. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

54. Apelant navodi da je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da apelant smatra da mu je Okružni sud povrijedio pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije jer ne postoji mogućnost pravnog lijeka protiv osporene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 13 Evropske konvencije ne konstituiše obavezu za države članice da obezbijede pravne lijekove (redovne ili vanredne) protiv pravosnažnih sudskih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2560/08 od 21. jula 2010. godine, tačka 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).

55. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Zabrana diskriminacije

56. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, iako se apelant nije izričito izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje.

57. Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je diskriminisan u odnosu na izvršenika, čiji je osnivač Grad Bijeljina i koji je u većinskoj državnoj svojini, nisu dovoljni da bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan. Naime, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan u odnosu na izvršenika, ili da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja, niti takvo što proizilazi iz činjenica predmeta. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije

58. U odnosu na povredu prava iz člana 17 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17 Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud dao logično i argumentovano obrazloženje za svoj zaključak da je predmetna izvršna isprava izgubila svoju djelotvornost u smislu člana 47 stav 1 tačka 2 ZIP-a jer njeno izvršenje više objektivno nije moguće, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajuće vijeće Okružnog suda koje je donijelo osporenu odluku bilo pristrasno. Osim toga, ne postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku kada apelant nije jasno definisao u čemu se ogleda kršenje tog prava, odnosno nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode, a iz činjenica predmeta ne proizlazi osnovanost apelacionih navoda u tom dijelu.

60. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada se navodi o povredi tih prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

61. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer član 13 Evropske konvencije ne konstituiše obavezu za države članice da obezbijede pravne lijekove (redovne ili vanredne) protiv pravosnažnih sudskih odluka.

62. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji.

63. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

64. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka a) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3351/19 (N.G.) | Sudska praksa | Aktio