Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-392/21 (P. G.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-392/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-392/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Pero Galić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pero Galić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 007578 19 U od 8. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Galić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Širokoga Brijega, kojega zastupa Ivan Brekalo, odvjetnik iz Širokoga Brijega, podnio je 4. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007578 19 U od 8. listopada 2020. godine.
2. Rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz domovinskoga rata od 30. siječnja 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida VI grupe sa 60% vojnoga invaliditeta, stalno, na temelju stradavanja zadobivenoga u obnašanju vojne dužnosti u postrojbama HVO-a, počevši od 1. siječnja 2005. godine, pa dok postoje Zakonom propisani uvjeti za korištenje prava, sa pravom na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu.
3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanje branitelja i invalida domovinskoga rata) od 26. srpnja 2019. godine ukinuto je rješenje od 30. siječnja 2006. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 26. srpnja 2019. godine.
4. Osporenom presudom Vrhovnoga suda od 8. listopada 2020. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 26. srpnja 2019. godine je odbijena.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da prema stanju spisa proistječe da je tuženik na temelju čl. 14. i čl. 7. st. 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, koja je apelanta priznata rješenjem od 30. siječnja 2006. godine, predmet uputio nadležnome kantonalnome odjeljenju Instituta za liječničko vještačenje zdravstvenoga stanja, radi revizija nalaza i mišljenja. Vrhovni je sud istakao da je na temelju uvida u cjelokupnu dokumentaciju u spisu i neposrednim pregledom apelanta liječničko povjerenstvo donijelo nalaz i mišljenje od 26. ožujka 2019. godine, kojim je tužitelju utvrđen invaliditet ispod 20%. Vrhovni je sud istakao da ja na ovaj nalaz i mišljenje apelant uložio prigovor u danome roku. Vrhovni je sud istakao da, s obzirom da je nadležno liječničko povjerenstvo postupajući po prigovoru donijelo nalaz i mišljenje od 14. lipnja 2019. godine, koji nalaz i mišljenje je suglasno sa nalazom i mišljenjem prethodnoga povjerenstva, i u kojemu je dana potpuna, jasna i dovoljno obrazložena ocjena invaliditeta sukladno Pravilniku o radu liječničkih povjerenstava, ovaj sud je našao da je osporeno rješenje tuženika doneseno sukladno odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite i Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. Vrhovni je sud istakao da je suprotno tvrdnjama tužbe ocjena invaliditeta dana na temelju liječničke dokumentacije iz spisa predmeta na temelju koje je apelant i ranije cijenjen, te da liječničko povjerenstvo nije našlo potrebitim pribaviti nove dodatne specijalističke nalaze. Vrhovni je sud istakao da je apelantu omogućeno sudjelovanje u postupku na način da je na prvostupanjski nalaz i mišljenje od 26. ožujka 2019. godine apelant uložio prigovor, nakon čega mu je nalaz i mišljenje od 14. lipnja 2019. godine dostavljeno uz osporeno rješenje, kako to propisuje odredba čl. 23. st. 2. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava. Vrhovni je sud istakao da je Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, prema presudi Ustavnoga suda Federacije BiH, neustavan u dijelu odredbe čl. 7. st. 2. i st. 3. samo u dijelu koji glasi „i sam riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu“. Vrhovni je sud istakao da, cijeneći sve prednje navedeno, ne stoji da je tuženik sam riješio upravnu stvar bez sudjelovanja apelanta u ovome postupku.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, navodeći da je „navedena presuda donijeta suprotno presudi Ustavnoga suda Federacije BiH U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, gdje je utvrđeno da odredbe čl. 7. st. 2. i 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko invalidske zaštite nisu u suglasnosti sa Ustavom Federacije BiH“, te da je „drugostupanjski nalaz i mišljenje od 14. lipnja 2019. godine trebalo dostaviti apelantu prije donošenja osporenoga rješenja, a ne uz rješenje“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Imajući u vidu činjenice konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s time nije našao proizvoljnost u postupanju redovitoga suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2362/20 od 3. veljače 2021. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević