Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-436/21 (V. Ć.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-436/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-436/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Vlado Ćorić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vlado Ćorić protiv Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku broj 51 0 P 110156 20 Gž 2 od 1. listopada 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Travniku broj 51 0 P 110156 18 P 2 od 30.
prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Ćorić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Novoga Travnika, kojega zastupa Miro Blaž, odvjetnik iz Viteza, podnio je 8. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 110156 20 Gž 2 od 1. listopada 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Travniku broj 51 0 P 110156 18 P 2 od 30. prosinca 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo poništenje oporuke ostavitelja (St.Ć) sačinjene 9. rujna 2009. godine pred svjedocima kod odvjetnika (S.I.), te je naloženo tužiteljici (Se.Ć.) da tuženicima (apelant, M.L., G.A., A.M., A.G.) solidarno naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 2.224,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud odluku o troškovima parničnoga postupka donio uz pravilnu primjenu odredbi Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP). Kantonalni je sud istakao da je čl. 387. ZPP propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnica, te da o tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud brižljivo ocjenjujući sve okolnosti. Kantonalni je sud istakao da je visina postavljenoga zahtjeva za zastupanje stranaka u postupku po odvjetniku propisana Odvjetničkom tarifom (u daljnjemu tekstu: OT) i čl. 31. Zakona o odvjetništvu (u daljnjemu tekstu: ZOD), koji između ostaloga predviđa da nagrada odvjetnicima za pruženu pravnu pomoć na sudu, tijekom jedne rasprave ili jedne poduzete radnje ne može prelaziti jednomjesečni prosječni osobni dohodak u Federaciji BiH. Kantonalni je sud istakao da Federalni zavod za statistiku svaki mjesec objavljuje iznos prosječnoga neto isplaćenoga osobnoga dohotka, a ne bruto iznos plaće u Federaciji BiH, pa je jasna namjera zakonodavca da visinu nagrade za rad odvjetnika ograniči upravo na iznos neto plaće. Kantonalni je sud istakao da kada prvostupanjski sud sukladno čl. 13. u svezi sa čl. 33. OT tuženicima dosuđuje troškove za poduzete radnje u iznosima od po 720,00 KM (sastav odgovora na tužbu, pristup punomoćnika na glavnu raspravu od 16. studenoga 2016. godine i 7. veljače 2019. godine), na koji iznos je njihov punomoćnik svojim troškovnikom opredijelio takav zahtjev, te mu priznaje i troškove prijevoza od sjedišta ureda do suda u iznosu od po 30,00 KM (što ukupno sa troškovima poštarine radi dostave sudu odgovora na tužbu iznosi 2.224,00 KM), onda nema mjesta primjeni čl. 27. OT, jer bi tako dosuđeni iznos prešao iznos jednomjesečnoga prosječnoga osobnoga dohotka za radnje u tijeku jedne rasprave ili jedne poduzete pismene radnje, kako to propisuje čl.
31. ZOD. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako sastav priziva na prvostupanjsku odluku donesenu u ranijemu postupku (u iznosu od 300,00 KM) nije bila radnja nužna za vođenje parnica, kao što to nije niti sastav odgovora na priziv u ovome postupku (720,00 KM).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, pri čemu navodi „da je stajalište apelanta da se na ograničenje nagrade zastupanja po punomoćniku ima primijeniti iznos bruto plaće, a ne neto plaće“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević