Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-244/21 (Vesna Mišan vlasnik trgovačke radnje "Sloga" Bosanski Petrovac)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-244/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-244/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Vesna Mišan vlasnik trgovačke radnje "Sloga" Bosanski Petrovac, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vesna Mišan vlasnik trgovačke radnje "Sloga" Bosanski Petrovac protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125917 20 Pž od 11. studenoga 2020. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125917 18 Ps od 27. prosinca 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Vesna Mišan vlasnik trgovačke radnje "Sloga" Bosanski Petrovac iz Petrovac (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Svetozar Davidović, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 25. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 125917 20 Pž od 11. studenoga 2020. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125917 18 Ps od 27. prosinca 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višega privrednoga suda, obvezan je tuženik („Mikrofin osiguranje“ a.d. Banjaluka) da apelantici na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 2.411,19 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, preostali dio tužbenoga zahtjeva preko dosuđenoga iznosa odbijen je kao neutemeljen.

3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni je sud istakao da je predmet spora zahtjev apelantice kojim traži da se tuženik obveže da plati apelantici iznos od 20.549,92 KM na ime naknade štete prouzročene požarom na zalihama robe. Viši privredni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da iz police osiguranja od 2. prosinca 2016. godine proistječe da se ista odnosi na apelanticu, da su tom policom kod tuženika osigurani trgovačka radnja, zaliha robe, izljev vode iz instalacije, skladište i zalihe u skladištu, te da polica važi do 2. prosinca 2017. godine. Viši privredni je sud istakao da je dalje utvrđeno da je 23. rujna 2017. godine izbio požar kod apelantice u trgovačkoj radnji – prodavnici autodijelova, o čemu je sačinjen zapisnik o uviđaju od 23. rujna 2017. godine, da je lice mjesta fotografirano od strane policijske postaje, da je tuženik 28. prosinca 2017. godine donio odluku povodom odštetnoga zahtjeva apelantice u svezi s oštećenjima nastalima na poslovnome objektu i zalihama robe. Viši privredni je sud istakao da je tuženik ocijenio da je odštetni zahtjev apelantice utemeljen u visini od 18.045,83 KM (šteta na predmetnom objektu u visini od 5.273,86 KM i šteta na zalihama u iznosu od 12.777,91 KM). Viši privredni sud istakao je da iz nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke Z.K. od 1. travnja 2019. godine proistječe da je šteta na zalihama robe iznosi 33.321,89 KM, te da je izjašnjavajući se na pitanje i prigovore tuženika o visini štete na zalihama robe, vještak naveo da nema točnih podataka o tomu koliko je robe uništeno od plamena, već da je visinu štete utvrdio na bazi fotografija i bazi slučajnih uzoraka oštećenih dijelova, te da ne postoje drugi egzaktni pokazatelji na temelju kojega bi se utvrdila vrijednost spašenoga dijela zaliha. Viši privredni sud istakao je da je prvostupanjski sud po prijedlogu tuženika odredio drugo vještačenje po vještaku strojarske struke V.T. i da je tim vještačenjem utvrđeno da je šteta na zalihama robe 15.183,16 KM, da je vještak detaljno pregledao i zumirao 1.500 fotografija i prenašana njihovu identifikaciju u tabelama apelantice, te utvrdio procent oštećenja na zalihama robe. Viši privredni sud istakao je da je nalaz ovoga vještaka prvostupanjski sud prihvatio. Viši privredni sud istakao je da na temelju ovakvoga utvrđenoga stanja prvostupanjski sud zaključio da apelantica kao oštećena može zahtijevati od tuženika naknadu štete koju je pretrpjela požarom, za koju štetu tuženik odgovara, shodno odredbama čl. 940. st. 1. i čl. 941. Zakona o obligacionim odnosima. Viši privredni sud istakao je da je sukladno odredbama čl. 23. st. 1. toč. 1. Uvjeta za osiguranje od požara i nekih drugih opasnosti vještak strojarske struke izvršio umanjenje vrijednosti osigurane robe za vrijednost ostataka te robe, te utvrdio iznos štete. Viši privredni sud istakao je kako je šteta na zalihama robe utvrđena u iznosu od 15.183,16 KM, a kako je nesporno tuženik isplatio apelantici na temelju te štete iznos od 12.771,00 KM, prvostupanjski je sud obvezao tuženika da apelantici na ime naknade štete isplati iznos od 2.411,19 KM, dok je preostali dio tužbenoga zahtjeva odbijen kao neutemeljen. Viši privredni sud istakao je kako apelantica u prizivu istječe da se nalazi vještaka bitno razlikuju, a da prvostupanjski sud nije obrazložio kontradiktornost ovih nalaza, čime je počinjena povreda odredaba čl. 191. st. 4. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP). Viši privredni sud istakao je da je neutemeljen prizivni navod apelantice u kojemu se istječe da je prvostupanjski sud u krajnjemu slučaju bio dužan da odredi vještačenje po određenoj instituciji, kako bi mogao izvršiti pravilno ocjenu izvedenih dokaza. Viši privredni sud istakao je da prvostupanjski sud nije mogao samoinicijativno odrediti vještačenje na taj način, budući da se vještačenje određuje na izričiti zahtjev parnične stranke, a radi utvrđivanja činjenica za koja sud nema stručna znanja. Viši privredni sud istakao je da je prvostupanjski sud dao razloge iz kojih nije mogao da prihvati nalaz i mišljenje vještaka Z.K., te je pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP prihvatio prijedlog tuženika za određivanje vještačenja po drugome vještaku, a posebno kod činjenice da je vještak Z.K. izjavio da nije siguran da može sukladno prijedlogom tuženika izvršiti dopunu nalaza na način da jasno identificira artikle koji se nalaze u tabeli i na fotografijama i točno navesti što je oštećeno i kako je utvrđen procent oštećenja. Viši privredni sud istakao je da je nalazom i mišljenjem vještaka V.T. prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu štete, te da je ovaj vještak svaki artikl pregledao, za isti odredio procent oštećenja, te utvrdio visinu štete koja je nastala u požaru na zalihama robe apelantice. Viši privredni sud istakao je da apelantica nije stavila konkretne primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka V.T., tako da po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski je sud imao sasvim dovoljno utemeljenja da prihvatio kao točan nalaz i mišljenje ovoga vještaka i da donese odluku o visini tužbenoga zahtjeva koji je utemeljen.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, pri čemu navodi „da je očigledno da je pravni odnos riješen na osnovu nalaza vještaka V.T., bez detaljne anamneze i obrazloženja suprotnih stavova dva vještaka“, te navodi „da se ovdje radi o složenom vještačenju pa su nižestepeni sudovi bili dužni po službenoj dužnosti vještačenje povjeriti stručnoj ustanovi“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višega privrednoga suda, Ustavni sud nasuprot navodima, osobito glede navoda da sudovi nisu obrazložili kontradiktornosti nalaza i mišljenja vještaka, te da je vještačenje trebalo povjeriti određenoj instituciji, ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-244/21 (Vesna Mišan vlasnik trgovačke… | Sudska praksa | Aktio