Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2347/19 (A.D. i S.D.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nadležan sud
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravo na odbranu
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2347/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2347/19, rješavajući apelacije A. D. i S. D., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije A. D. i S. D. podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 007413 15 Kž 5 od 27. studenog 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 007413 13 K od 13. travnja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Prvoapelantica A. D. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica), koju zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda „Irena Pehar & Ivan Pehar“ iz Mostara, podnijela je 31. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 007413 15 Kž 5 od 27. studenog 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 007413 13 K od 13. travnja 2015. godine. Prvoapelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda. Ova apelacija je registrirana pod brojem AP 2347/19.
2. Drugoapelantica S. D. (u daljnjem tekstu: drugoapelantica), koju zastupa ista odvjetnica kao i prvoapelanticu, podnijela je 1. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda koje je osporila prvoapelantica. Drugoapelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2374/19.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je na sjednici od 25. lipnja 2019. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2347/19 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbijen kao neutemeljen zahtjev apelantica za donošenje privremene mjere.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 23. i 25. listopada 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto i slično pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravila Ustavnog suda), donio odluku o spajanju navedenih apelacija (osam) u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2347/19.
6. Ustavni sud će za potrebe ove odluke za podnositeljice predmetnih apelacija koristiti termine prvoapelantica i drugoapelantica, odnosno apelantice u množini.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 007413 13 K od 13. travnja 2015. godine apelantice su zajedno s ostalim označenim optuženima proglašene krivima da su u vrijeme (travanj
– kolovoz 2012. godine), u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude (točka 1. izreke) bili članovi organizirane skupine ljudi (organizirane od optuženog Branimira K. i optužene Slađane G.), te su svi neovlašteno prodavali, radi prodaje, kupovali, prenosili i posredovali u kupovini opojne droge heroin koja je propisom proglašena opojnom drogom, čime su počinili kaznena djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak (2) u stjecaju sa kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak (1) Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa su apelanticama utvrđene pojedinačne kazne zatvora, te prvoapelantici izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina (u koju se ima uračunati vrijeme koje je ona provela u pritvoru u označenom razdoblju), a drugoapelantici (prvoapelantičina majka) jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci zatvora. Presudom je, između ostalog, izrečena mjera oduzimanja predmeta (mobitel) od drugoapelantice.
9. U obrazloženju je, između ostalog, Kantonalni sud naveo dokaze koje je izveo tužitelj, uključujući i označene naredbe Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) za provođenje i produljivanje posebnih (uključujući i obustavu) istražnih radnji po članku 130. stavak (2) točka d) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), a koje naredbe su donesene po prijedlogu Kantonalnog tužiteljstva u odnosu na apelantice. U svezi s tim je ukazano i na označena izvješća Federalne uprave policije Sarajevo (u daljnjem tekstu: FUP) koja su dostavljena Kantonalnom sudu o provođenju istražnih radnji po naredbama Općinskog suda (sve pobliže opisano na str. 10–15. presude).
10. Zatim je Kantonalni sud ukazao na pojedinačno označene prigovore (obrane) na zakonitost provođenja posebnih istražnih radnji (pobliže opisano na str. 24–30. presude).
11. Tako je u odnosu na prigovor obrane optuženih da je naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji izdao sudac za prethodni postupak Općinskog suda u Mostaru (koji nije stvarno nadležan), Kantonalni sud je naveo da su te radnje provođene prema osumnjičenima, današnjim optuženim (uključujući i apelantice), zbog postojanja osnova sumnje o izvršenju kaznenog djela iz članka 238. stav (1) KZFBiH, za koje je moguće izreći kaznu zatvora od tri godine ili težu kaznu. Stoga je Kantonalni sud istaknuo da je tim riješeno pitanje stvarne nadležnosti Općinskog suda u vrijeme izdavanja naredbi jer je taj sud nadležan za predmetno kazneno djelo. U svezi s tim je istaknuto i da činjenica da je nakon okončanja istrage u optužnici došlo do izmjene pravne ocjene radnji koje su utvrđene tim posebnim istražnim radnjama tako da se optužba odnosi na djelo iz stavka (2) članka 238. KZFBiH za koje nadležnost pripada Kantonalnom sudu nije od utjecaja na zakonitost predmetnih naredbi jer se u osnovi radi o istim radnjama izvršenja samo s izmjenom njihove pravne ocjene u okviru istog kaznenog djela, pa stoga prigovori obrane da su naredbe izdavane od nenadležnog suda nisu utemeljeni.
12. Zatim je Kantonalni sud istaknuo da su neodređeni i neargumentirani prigovori da videosnimke i audiosnimke nisu vjerodostojni dokazi jer nisu potvrđeni kao vjerni originalu. U svezi s tim je navedeno da su prikazivani snimci pribavljeni posebnim istražnim radnjama, što je original, a tijekom postupka su prezentirani i objašnjavani od svjedoka koji su sudjelovali u provođenju tih radnji. Također je ukazano i da su autentičnost potvrdili i svjedoci-kupci droge kako u pogledu videosnimaka tako i audiosnimaka telefonskih razgovora, te da nije jasno na kakvu autentičnost se mislilo iznošenjem tih prigovora. U svakom slučaju, Kantonalni sud je naveo da se ovdje radi o dokazu minimalne pravne snage jer su osobe identificirane po osnovi ostalih dokaza. Pritom je navedeno (stranica 26. presude) i da su od optuženih oduzeti mobilni telefoni s brojevima koji su naznačeni na snimljenim mnogobrojnim razgovorima zbog čega se ne može dovoditi u sumnju da su upravo oni osobe koje su naznačene kao sudionici razgovora. Konačno, Kantonalni sud je naveo i da sa procesnog stanovišta treba ukazati da obrana nije predlagala izvođenje fonetskog vještačenja, a tijekom preslušavanja razgovora na glavnom pretresu nijedanput nije stavljana primjedba u tom smislu. Navedeni prigovor je, kako je to istaknuo Kantonalni sud, neodređen i neprihvatljiv i iznijet tek u završnim riječima, slijedom čega je ocijenjen kao neutemeljen.
13. Dalje je, između ostalog, u svjetlu prigovora o zakonitosti provođenja posebnih istražnih radnji, Kantonalni sud ukazao na sadržaj odredbe članka 130. stavak (1) i članka 131. ZKPFBiH. Pritom je ukazano da su navedenom odredbom predviđeni uvjeti da bi se naredba mogla izdati, ali da nije propisan sadržaj naredbe, te da takav sadržaj ovakva vrsta sudske odluke (pored presuda i rješenja) i ne treba sadržavati. Dalje je navedeno da se naredbe ne dostavljaju strankama, niti na njih postoji pravo žalbe, kao i da se njihova zakonitost izdavanja može osporavati tijekom postupka. U tom smislu je istaknuto da u vrijeme izdavanja naredbe sudac za prethodni postupak postupa po svojoj slobodnoj ocjeni, ali u okvirima sadržaja prijedloga i dokaza uz prijedlog za njezino izdavanje, čime je isključena mogućnost njegove samovolje ili zlouporabe odlučivanja. Isto tako je, između ostalog, navedeno i da naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji ustvari predstavljaju ovlaštenje ovlaštenim službenim osobama da provode neku od tih radnji u granicama naredbe. Ukazano je također i da su posebne istražne radnje inače po svom sadržaju radnje dokazivanja, te samo zbog toga što zadiru u pravo na privatni život osumnjičene osobe one se mogu provoditi samo po odobrenju suda. U svezi s tim je istaknuto da pri odobravanju provođenja tih posebnih radnji nužno se ocjenjuje sadržaj prijedloga i dokaz uz prijedlog uz ocjene o postojanju osnova sumnje i zaključak da se na drugi način dokazi ne mogu pribaviti. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da je, prije poduzimanja svake posebne istražne radnje u konkretnom slučaju, postojao tužiteljev prijedlog koji je sadržavao sve potrebne elemente koji se navode u odredbi članka 132. stavak (1) ZKPFBiH (pobliže opisano na str. 28–30. presude gdje je raspravljeno pitanje osnove za donošenje naredbi, obrazloženost postojanja osnovane sumnje, njihovog produljivanja te ukidanja). Također je navedeno da su sve (posebne istražne) radnje obustavljene jednom naredbom Općinskog suda, te da je njihovo trajanje bilo u skladu sa člankom 132. stavak (3) ZKPFBiH, kao i da je utvrđeno da je tužitelj redovno izvještavan o njihovom provođenju, a da je sve informacije, podatke i predmete dobivene njihovim provođenjem policija dostavila tužitelju koji je izvijestio suca za prethodni postupak o tome da su radnje provedene. Dakle, Kantonalni sud je konstatirao da su sve istražne radnje policije i tužitelja zakonito provedene i u okvirima izdanih naredbi, te da dobivene tehničke snimke mogu biti korištene kao dokazi u kaznenom postupku (čl. 135. i 136. ZKPFBiH).
14. Dalje je Kantonalni sud naveo da se odluka o krivici optuženih (uključujući i apelantice) ne temelji samo na presretnutim razgovorima (konstatirano na 32. stranici presude). U tom smislu je, između ostalog, ukazano na sadržaj svjedoka D. Z. (radnik FUP-a koji je sudjelovao u provođenju posebnih istražnih radnji u ovom predmetu: pobliže opisano na str. 34. i 35. presude), a koji je naveo (u svezi s istražnom radnjom nadzora i snimanja prostorije ulaza u stan optuženog Branimira K. koja je vršena označenog datuma po naredbi suda) da je konstatiran dolazak prvoapelantice. Potom je, između ostalog, Kantonalni sud naveo da se u odnosu na nabavu inkriminacije iz precizirane optužnice mogu podijeliti u dva dijela: prvi dio se odnosi na nabavu droge heroin od apelantica, što je trajalo do konca srpnja 2012. godine, a drugi dio se odnosi na nabavu od optuženog R. V. uz sudjelovanje svjedoka G. M., a u jednom slučaju i uz sudjelovanje optužene S. B. G. Te nabave, kako je to naveo Kantonalni sud, čine jednu cjelinu s prodajom droge od „Branimira i Slađane“ jer je ta prodaja ustvari finalni dio jednog prethodnog procesa nabave, te se u tom smislu ima promatrati i činjenica da dokazi o sudjelovanju optuženih apelantica ne proizlaze samo iz rezultata provođenja posebnih istražnih radnji.
15. Provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, Kantonalni sud je naveo da je utvrđen uvijek isti, ustaljeni, vrlo kratkotrajni te kontinuirani način komunikacije između apelantica i „Slađane“, što nikako ne predstavlja uobičajenu komunikaciju. U svezi s tim je ukazano na sadržaj ostvarenih kontakata zabilježenih na snimcima videokamere, SMS i telefonskim razgovorima (pobliže opisano na str. 55–64. presude). U tom smislu je Kantonalni sud istaknuo da se iz sadržaja razgovora i snimaka može izvesti zaključak da su prvoapelantica u dvadeset navrata, a drugoapelantica u pet navrata isporučivale drogu „Branimiru“ nakon što bi se optužena „Slađana“ pobrinula za tu kupoprodaju, te da „sasvim je logično da se ta droga plaćala“. Također je istaknuto i da se iz preslušanih razgovora može zaključiti da se kontakt optužene „Slađane“ sa apelanticama ogledao u tome da se dogovara vrijeme i mjesto isporuke kada bi apelantice odmah na traženje i isporučivali drogu. Kantonalni sud je naveo da je to dokaz da su drogu imali već pripremljenu i da mogu odmah udovoljiti traženju i dokaz da ni u jednom momentu bilo tko od njih nije bio u dilemi da je u nabavu i prodaju tolike količine heroina uključeno više osoba. Te radnje apelantica su, kako je to istaknuo Kantonalni sud, očito radnje članova organizirane skupine koji su imali točno određene uloge i obvezu izvršenja: postupali su po zahtjevima suorganizatora u svako doba dana ili noći, bez ikakvog protivljenja odnosno po hijerarhiji unutar organizirane skupine. Stoga je Kantonalni sud naveo da se radilo o organiziranoj skupini koja je formirana radi vršenja kaznenog djela iz članka 238. stavak (1) KZFBiH i da su stoga svi optuženi odgovorni za kaznena djela izvršena u stjecaju.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 007413 15 Kž 5 od 27. studenog 2018. godine odbijene su, između ostalih, kao neutemeljene žalbe kantonalnog tužitelja i branitelja apelantica i potvrđena prvostupanjska presuda.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da su bez osnove žalbeni navodi branitelja apelantica i ostalih optuženih da su naredbe za posebne istražne radnje (po prijedlogu Kantonalnog tužiteljstva) izdane od stvarno nenadležnog suda (Općinskog suda). U svezi s tim je Kantonalni sud naveo da je sud uvidom u spise predmeta (posebno u naredbu o provođenju istrage, kao i naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji koje je izdao Općinski sud) ustanovio da se cijeli tijek kaznenog postupka u fazi istrage do podizanja optužnice odvijao u okvirima konstatirane osnovane sumnje da su apelantice i ostali optuženi (u to vrijeme osumnjičeni) učinili kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojne droge iz članka 238. stavak (1) KZFBiH, za koje je propisana kazna zatvora od jedne do 10 deset godina i koje zbog visine propisane kazne spada u nadležnost općinskog suda.
18. Dalje je, između ostalog, Vrhovni sud (pobliže argumentirano na str. 7., 12., 13. i 17. presude) naveo da su neutemeljene žalbene tvrdnje kojima se nastoji dovesti u pitanje autentičnost snimaka presretnutih telefonskih razgovora, odnosno da obavljeni razgovori i glasovi ne odgovaraju optuženim apelanticama, te da je uslijed toga Kantonalno tužiteljstvo trebalo predložiti fonetsko vještačenje. U tom smislu je navedeno da je Kantonalni sud u prvostupanjskoj presudi iznio odgovarajuće razloge koji uvjeravaju i Vrhovni sud da predmetno vještačenje nije bilo potrebno poduzimati.
19. Neutemeljene su, kako je to naveo Vrhovni sud (pobliže opisano na str. 10., 11. i 16. presude), i žalbene tvrdnje branitelja apelantica da se osnove sumnje kod predlaganja i odobravanja posebnih istražnih radnji temelje samo na izjavi tužiteljstva o njezinom postojanju, a ne na konkretnim činjenicama i dokazima koji bi provođenje posebnih istražnih radnji opravdali, te da se i u naredbama Općinskog suda o provođenju posebnih istražnih radnji samo paušalno navode osnove sumnja bez ikakvih navoda i dodatnih obrazloženja. U odnosu na taj prigovor, Vrhovni sud je naveo da se uvjerio u suprotno nakon što je izvršio uvid u dio spisa predmeta. Stoga je Vrhovni sud ukazao da prijedlozi Tužiteljstva, a tako i naredbe suda sadrže neophodne elemente i dovoljne razloge o svemu onome što je propisano odredbom članka 130. i članka 132. stavak (1) ZKPFBiH.
20. Zatim je Vrhovni sud, između ostalog, naveo (pobliže opisano na str. 13. i 14. presude) i da bezuspješno drugoapelantičin branitelj nastoji dovesti u pitanje činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na ovu optuženu tvrdnjom da nitko od svjedoka Tužiteljstva ne spominje drugoapelanticu, da kod nje tijekom provođenja posebnih istražnih radnji i izvršenim pretresom obiteljske kuće nije pronađena droga, niti je ona bilo kada snimljena s opojnom drogom pred stanom optuženog Branimira K. U svezi s tim je istaknuto da činjenično utvrđenje da je riječ o isporuci opojne droge prvostupanjski sud potkrepljuje analizom nadziranih telefonskih razgovora, razmijenjenih SMS i videosnimaka hodnika ispred stana optuženog Branimira K., na temelju čega izvodi zaključak da je konstatiran uvijek isti kratkotrajni i kontinuirani način komunikacije između prvoapelantice i „Slađane“, kao i „Slađane“ i drugoapelantice. Pritom je navedeno (stranica 18. presude) da je inkriminirano djelovanje prvoapelantice po brojnosti poduzetih radnji značajno veće u odnosu na drugoapelanticu, tako da je kompletna interpretacija nadziranih razgovora i razmijenjenih SMS poruka koje je prvoapelantica imala s optuženim Branimirom K. i optuženom Slađanom G. bila čvrst oslonac prvostupanjskom sudu za izvedeni zaključak da je prvoapelantica poduzela inkriminirane radnje koje su joj predmetnom optužnicom stavljene na teret.
21. Potom je Vrhovni sud istaknuo (pobliže opisano na str. 18. i 19. presude) i da su neutemeljeni žalbeni prigovori prvoapelantičinog branitelja da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima (u kontekstu pravne kvalifikacije kaznenog djela), odnosno da je predmetna optužnica djelomično neprecizna i da joj nisu pružene potpune i iscrpne informacije o optužbama protiv nje. U odnosu na navedene prigovore, Vrhovni sud je naveo da prvostupanjski sud daje potrebne razloge u svezi sa svojim utvrđenjem da su optuženi (koji su prvostupanjskom presudom proglašeni krivim) prema činjeničnoj osnovi njezine izreke ostvarili obilježja kaznenih djela iz članka 238. stavak (2) u stjecaju sa kaznenim djelom iz članka 238. stavak (1) KZFBiH, što je konačno i bio razlog da im se prilikom izricanja kazne zatvora najprije utvrde pojedinačne kazne za svako od tih djela, a zatim i jedinstvena kazna zatvora uz primjenu odredbi članka 54. KZFBiH. Također je navedeno i da su neutemeljeni navodi da u konkretnom slučaju postoji odnos specijalnosti kod prividnog stjecaja, te da se u radnjama optuženih stječu obilježja samo kaznenog djela iz članka 238. stavak (2) KZFBiH. Dalje je navedeno i da su neutemeljeni prigovori u svezi sa obavještavanjem prvoapelantice o optužbama budući da je predmet ovog žalbenog postupka isključivo činjenična i pravna osnova prvostupanjske presude i u njoj izneseni razlozi o činjeničnim i pravnim zaključcima i ostalim odlukama suda, dok je u svezi s eventualnim nedostacima za koje prvoapelantičin branitelj smatra da postoje u potvrđenoj optužnici branitelj imao mogućnost da prigovora u ranijoj fazi postupka nakon potvrđivanja optužnica. Braniteljev prigovor da su prvoapelantici prilikom saslušanja u (Kantonalnom) tužiteljstvu 10. rujna 2012. godine predočene osnove sumnje za izvršenje kaznenog djela iz članka 238. stavak (2) u svezi sa stavkom (1) KZFBiH govori samo o pogrešnom pravnom kvalificiranju sadržaja naredbe o provođenju istrage Kantonalnog tužiteljstva, s tim što Vrhovni sud i ovaj prigovor ocjenjuje irelevantnim jer je predmet ovog žalbenog postupka prvenstveno prvostupanjska presuda.
22. Konačno, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo i da žalbeni navodi prvoapelantičinog branitelja da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da se odluka o krivici optužene ne temelji samo na presretnutim razgovorima nego i na iskazima svjedoka (jer nijedan svjedok Tužiteljstva, kako branitelj tvrdi, nigdje ne spominje optuženu prvoapelanticu), također ne dovode u pitanje pravilnost prvostupanjske presude. Ovo stoga, kako je Vrhovni sud ukazao, jer se navedena konstatacija prvostupanjskog suda (stranica 32. prvostupanjske presude) ne odnosi samo na prvoapelanticu, već i na optuženog Branimira K., Slađanu G. i drugoapelanticu, nakon čega je uslijedilo prezentiranje bitnih dijelova iskaza više svjedoka, među kojima i svjedoka D. Z., koji je kao službenik FUP-a sudjelovao u provođenju posebnih istražnih radnji. U svezi s tim je navedeno da je ovaj svjedok, pored ostalog, izjavio da je u svezi s istražnom radnjom nadzora i snimanja prostorije ulaza u stan optuženog Branimira K. konstatiran dolazak prvoapelantice. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da je činjenično utvrđenje u odnosu na prvoapelanticu utemeljeno i na iskazu svjedoka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelantice smatraju da su im osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U svezi s tim se na općenit način ukazuje da predmetni kazneni postupak u cjelini nije bio pravičan jer su u njemu dovedene u pitanje garancije u pogledu jednakosti stranaka, pretpostavke nevinosti i načela in dubio pro reo, prava na obranu, prava na obrazloženu sudsku presudu kako u pogledu odlučnih činjenica tako i ocjeni provedenih dokaza na kojima je odluka utemeljena, kao i da sud nije dao detaljne i jasne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelantice, prije svega, problematiziraju zakonitost provođenja posebnih istražnih radnji iz članka 130. stavak (2) točka d) ZKPFBiH prema njima, kao i zakonitost korištenja tih dokaza u predmetnom kaznenom postupku. U tom smislu je istaknuto i da naredbe kojima su određivane, odnosno produljivane posebne istražne radnje u konkretnom slučaju sadrže isključivo paušalni navod o osnovanoj sumnji bez ikakvih navoda i dodatnih obrazloženja iz čega takve osnove proizlaze. Dakle, apelantice smatraju da su sve naredbe, u smislu članka 11. st. (2) i (3) ZKPFBiH nezakonite, a isto tako i svi dokazi koji su proizašli iz njih. Također se ističe da Općinski sud u Mostaru nije bio stvarno nadležan za postupanje, nego je to bila stvarna nadležnost Kantonalnog suda (propisana kazna zatvora od najmanje tri godine za organizatora i članove skupine – članak 238. stavak 2. KZFBiH). Osim toga, apelantice osporavaju zaključke redovnih sudova u pogledu autentičnosti video i audiozapisa kao dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama, ističući da nitko od svjedoka-kupaca droge ne samo da nije potvrdio autentičnost telefonskih razgovora nego u svojim iskazima ni spomenuo apelantice, posljedično čemu je sud trebao ići u korist apelantica kao optuženih. Isto tako se navodi i da je izreka osporene prvostupanjske presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude budući da „sud govori prvo o stjecaju kaznenih djela, dok u obrazloženju navodi da je riječ o istom kaznenom djelu samo sa izmjenom njegove pravne kvalifikacije“. Zatim se navodi da je predmetna optužnica djelomično neprecizna (pravno i činjenično), te da apelanticama nisu pružene potpune i iscrpne informacije o optužbama protiv njih (npr. mjesto izvršenja kaznenog djela) u smislu članka 6. stavak (3) točke a) i b) Europske konvencije. Dalje se ističe da je pogrešan zaključak suda da se odluka o krivici apelantica ne temelji samo na presretnutim razgovorima, nego i na iskazima svjedoka budući da nijedan svjedok Tužiteljstva (osim službenih osoba policijskih organa) niti u jednom dijelu ne spominje apelantice na način da ih bilo kako inkriminiraju.
b)Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da su predmetne apelacije u svemu neutemeljene, te da se taj sud poziva na razloge dane u osporenoj drugostupanjskoj odluci.
25. Kantonalni sud je naveo da je osporena prvostupanjska presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i bez počinjenja povreda postupka, te u skladu sa člankom 6. Europske konvencije. Stoga je predloženo da se predmetne apelacije odbiju kao neutemeljene.
26. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da su svi navodi apelacija isticani tijekom provođenja prvostupanjskog postupka pred Kantonalnim sudom, kao i u žalbama podnesenim Vrhovnom sudu. U svezi s tim je istaknuto da je apelanticama omogućeno pravo na pravično suđenje, slijedom čega je predloženo da se predmetne apelacije odbiju kao neutemeljene u cijelosti.
V.Relevantni propisi
27. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravak, 21/04 – ispravak, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravak, 21/04 – ispravak, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme učinjenja kaznenog djela (travanj – kolovoz 2012. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 54. stavak (1) (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više kaznenih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih kaznenih djela, pa će za sva kaznena djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.
Članak 238. st. (1) i (2) (1) Tko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvari ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Tko organizira grupu ljudi u cilju počinjenja kaznenog djela iz stavka 1.
ovoga članka, ili tko postane pripadnikom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
28. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovoga Zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stavka 2. ovoga članka.
Članak 130. stavak (2) a), c) i d) Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (2) Istražne radnje iz stavka 1. ovoga članka su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,
c) nadzor i tehničko snimanje prostorija,
d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta, koje stoje u svezi s njima (…) Članak 131.
Kaznena djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz članka 130. stavak 2. ovoga Zakona mogu se odrediti za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Članak 132.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz članka 130. stavka 2. ovoga Zakona određuje nalogom sudac za prijašnji postupak, na obrazloženi prijedlog tužitelja koji sadrži: [...] Članak 135.
Postupanje bez sudske naredbe ili izvan njegova okvira Ako su radnje iz članka 130. ovoga Zakona poduzete bez naloga suca za prijašnji postupak ili u oprečnosti s njim, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može temeljiti svoju odluku.
Članak 296.
Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Članak 312. stavak (1) točka i) Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:
i) ako se presuda temelji na dokazu na kojemu se po odredbama ovoga Zakona ne može temeljiti presuda (…) VI.Dopustivost
29. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 007413 15 Kž 5 od 27. studenog 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantice su primile 9. travnja 2019. godine, a apelacije su podnesene 31. svibnja i 1. lipnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojih apelacije nisu dopustive, niti su očito (prima facie) neutemeljene.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantice smatraju da su im osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
36. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelantica, te, stoga, one u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
37. Navodi apelantica o povredi prava na pravično suđenje se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u svezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima u pogledu kaznenopravne odgovornosti apelantica za kaznena djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak (2) u stjecaju sa kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak (1) KZFBiH. Dalje, apelantice ukazuju i da im je u predmetnom kaznenom postupku prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, načelo presumpcije nevinosti, te načelo in dubio pro, kao i da je prekršeno načelo jednakosti stranaka. Također se ukazuje da apelanticama nisu osigurani neophodni uvjeti (vrijeme) za pripremu obrane zbog činjeničnopravne nepreciznosti optužnice. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom kaznenom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija apelanticama u okviru članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
38. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je temeljno pitanje u okviru navoda o proizvoljno i pogrešno provedenom dokaznom postupku u ovoj pravnoj stvari ustvari tvrdnja apelantica da se osuđujuća presuda u odnosu na njih temeljila isključivo na dokazima pribavljenim nezakonitim i neopravdanim tajnim nadzorom (posebnim istražnim radnjama) i materijalu pribavljenom na temelju toga. U svezi s tim, iz navoda proizlazi da apelantice smatraju da oslanjanje redovnih sudova na takve dokaze nije bilo popraćeno procesnim garancijama kojima bi se osigurala pravičnost predmetnog kaznenog postupka, a što je u konačnici dovelo do toga da on nije ispunio zahtjeve pravičnog suđenja u cijelosti.
39. Razmatrajući apelacijske navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na opća načela koja se tiču ocjene je li uporaba dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama u suprotnosti sa zahtjevima pravičnog suđenja iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). U brojnim odlukama Europski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36., i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
40. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da članak 6. Europske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Europski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. srpnja 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. lipnja 1998. godine, stavak 34., Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Europski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje može li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, biti prihvatljivi ili, upravo, je li aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Europske konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89., presuda od 10. ožujka 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41., presuda od 28. srpnja 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Europskog suda, pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu jesu li poštovana prava obrane. Posebice je potrebno ispitati je li aplikantu dana prilika da ospori autentičnost dokaza, te da se protiviti njihovoj uporabi. Uz to, u obzir treba uzeti i kvalitetu dokaza, kao i to stvaraju li okolnosti u kojima su oni pribavljeni sumnju u pouzdanost i točnost dokaza. Iako se problemi pravičnog suđenja ne javljaju nužno u slučaju kad dobivene dokaze ne podržavaju drugi materijali, treba primijetiti da kada su dokazi čvrsti i ne postoji opasnost da su nepouzdani, potreba za dokazima koji ih podržavaju odgovarajuće slabi (vidi, između ostalog, ibid. Bykov, stavak 90.). U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. travnja 2007. godine, stavak 25.).
41. Što se tiče ispitivanja prirode utvrđene povrede Europske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Europski sud u nekoliko predmeta utvrdio da uporaba prikrivenih prislušnih uređaja krši članak 8. Europske konvencije jer takvo miješanje nije bilo „u skladu sa zakonom“. Ipak, prihvaćanje tako dobivenih informacija kao dokaza nije u okolnostima pojedinog predmeta bilo u suprotnosti s pretpostavkom pravičnosti zajamčenom u članku 6. stavak 1. Europske konvencije (ibid., Bykov, st. 94–105. i Dragojević protiv Hrvatske, broj aplikacije 68955/11, presuda od 15. siječnja 2015. godine, stavak 130.). Štoviše, razina javnog interesa za istraživanje i kažnjavanje za kaznena djela, kao što su u konkretnom slučaju, može se uzeti u obzir i razmotriti protiv pojedinačnog interesa da se dokazi protiv podnositelja zahtjeva prikupe na zakonit način (vidi Prade protiv Njemačke, presuda od 3. ožujka 2016. godine, broj aplikacije 7215/10, Odlomak 35., sa daljnjim upućivanjem).
42. Dovodeći u svezu navedena načela u kontekst činjenica i navoda konkretnog predmeta, Ustavni sud ističe da prvo pitanje koje treba razmotriti u ovom kontekstu jeste je li apelanticama pružena prilika da ospore vjerodostojnost dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama i suprotstave se njihovoj uporabi. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su obrane apelantica imale i djelotvorno uporabile takvu mogućnost tijekom predmetnog kaznenog postupka kako pred prvostupanjskim tako i pred drugostupanjskim sudom (u formi žalbe). Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi meritorno razmotrili te prigovore koji se tiču zakonitosti navedenih dokaza. Činjenica da su apelantice bile neuspješne u svakom koraku ne mijenja činjenicu da su imale učinkovitu priliku da ospore dokaze i da se suprotstave njihovoj uporabi (ibid., Schenk, stavak 47, serija A, broj 140. i Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj aplikacije 35394/97, stavak 38.).
43. U odnosu na kvalitetu predmetnih dokaza (pribavljenih posebnim istražnim radnjama), što je daljnji element za razmatranje, Ustavni sud primjećuje da se glavni prigovor apelantica odnosio na formalnu uporabu takvih informacija – podataka kao dokaza tijekom postupka, ali isto tako i na samu njihovu autentičnost kada su u pitanju apelantice. Kada je u pitanju formalni aspekt, Ustavni sud zapaža da apelantice smatraju da je posebne istražne radnje u ovoj kaznenoj stvari odredio i produljivao (te okončao) stvarno nenadležan sud, tj. Općinski sud. U odnosu na taj prigovor, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi istovjetan stav Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju nije radilo o stvarno nenadležnom sudu. Takav stav redovnih sudova se, u smislu tumačenja i primjene odredbi čl. 131. i 132. u svezi sa člankom 130. stavak (2) ZKPFBiH, Ustavnom sudu ne doima proizvoljnim, imajući u vidu činjenicu da se cijeli tijek kaznenog postupka u fazi istrage do podizanja optužnice odvijao u okvirima konstatirane osnovane sumnje da su apelantice i ostali optuženi (u to vrijeme osumnjičeni) učinili kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojne droge iz članka 238. stavak (1) KZFBiH, za koje je propisana kazna zatvora od jedne do 10 deset godina i koje zbog visine propisane kazne spada u nadležnost Općinskog suda. Isto tako, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu Kantonalnog suda iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude da nije od utjecaja na zakonitost predmetnih naredbi činjenica da je nakon okončanja istrage u optužnici došlo do izmjene pravne ocjene radnji koje su utvrđene tim posebnim istražnim radnjama, jer se u osnovi radi o istim radnjama izvršenja samo sa izmjenom njihove pravne ocjene u okviru istog kaznenog djela (neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojne droge). Osim toga, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu redovnih sudova da predmetne naredbe sadrže potrebne elemente koji se navode u odredbi članka 132. stavak (1) ZKPFBiH, a što se u kontekstu navoda apelacije primarno odnosi na postojanje osnovane sumnje i obrazloženosti, te da su one poduzimane u okvirima izdanih naredbi, kao i kontinuiranom postojanju koordinacije ovlaštenih službenih osoba i nadležnog tužitelja. Navedeno je, prema ocjeni Ustavnog suda, nesporno doprinijelo dodatnom osiguranju procesnih garancija pravičnosti predmetnog postupka, te zaključku redovnih sudova da materijali dobiveni posebnim istražnim radnjama u okolnostima konkretnog predmeta mogu biti korišteni kao dokazi, a u čijem zaključku Ustavni sud u konačnici ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito iz razloga što se u konkretnom slučaju nije radilo o situaciji iz članka 135. ZKPFBiH koja u slučaju postupanja bez sudske naredbe (suca za prethodni postupak) ili izvan njezinog okvira onemogućava da se na tako pribavljenim podacima, tj. dokazima utemelji sudska odluka.
44. Zatim, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka u konkretnom slučaju proizlazi i da su sve sumnje obrane o točnosti (autentičnosti) snimaka redovni sudovi propisno ispitali i uzeli u obzir, zbog čega se ne doima proizvoljnim stav redovnih sudova da su upravo i apelantice sudionice presretnutih razgovora (pobliže obrazloženo u točkama 12. i 18. ove odluke). Pritom, Ustavni sud ima u vidu i da je prvostupanjski sud posebno ispitao policijske službenike zadužene za provođenje tajnog nadzora kako bi se razjasnile okolnosti predmeta, te je obrazloženom odlukom iznio svoja utvrđenja o načinu na koji su snimke, odnosno podaci pribavljeni i dokumentirani. Ta utvrđenja je također ispitao i potvrdio Vrhovni sud koji je smatrao da je sve relevantne okolnosti predmeta ispravno utvrdio Kantonalni sud. S obzirom na to da je u prvom redu na redovnim sudovima da odluče o korištenju dokaza, o njihovoj važnosti i težini koju im je potrebno dati u donošenju presude (vidi Europski sud, između mnogih drugih, Fomin protiv Moldavije, broj aplikacije 36755/06, presuda od 11. listopada 2011. godine, stavak 30.), Ustavni sud ne pronalazi ništa što bi dovelo u sumnju pouzdanost i točnost predmetnih dokaza u konkretnom slučaju.
45. Što se tiče važnosti spornih dokaza za osudu apelantica, Ustavni sud primjećuje da, iako je Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostupanjske presude na više mjesta iznio konstataciju da se odluka o krivici apelantica ne temelji samo na presretnutim razgovorima nego i na iskazima svjedoka, Ustavni sud analizom prvostupanjske presude smatra da sporni materijal (pribavljen posebnim istražnim radnjama) suštinski jeste bio odlučujući dokaz na temelju kojeg je pokrenut kazneni postupak protiv apelantica, te da je isto tako bio od odlučujuće važnosti za osudu kako drugoapelantice tako i prvoapelantice u odnosu na koju je svjedočio upravo i zaposlenik FUP-a (D. Z.) koji je sudjelovao u provođenju posebnih istražnih radnji (nadzor i snimanje prostorije ulaza optuženog Branimira K.) i tom prilikom zabilježio njezino prisustvo u označeno vrijeme (pobliže ukazano u točkama 14. i 22. ove odluke). Međutim, taj element nije odlučujući čimbenik u ocjeni Ustavnog suda o pravičnosti predmetnog kaznenog postupka sagledanog u cjelini (vidi Bašić protiv Hrvatske, presuda od 26. listopada 2016. godine, broj aplikacije 22251/13, stavak 48.). U tom smislu, Ustavni sud ponavlja da će relevantnost postojanja drugih dokaza, osim dokaza koji se osporavaju, ovisiti o okolnostima svakog pojedinačnog predmeta. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta, kada je sadržaj snimaka, odnosno pribavljenih podataka predstavljao točne i pouzdane dokaze potreba za daljnjim dokazima bila je u skladu s time slabija (ibid., Prade, odlomak 40.).
46. S obzirom na prethodno navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo tvrdnje apelantica da njihova prava obrane nisu propisno poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je njihova ocjena od redovnih sudova bila proizvoljna, posljedično čemu uporaba spornih snimki i materijala kao dokaza (dobivenih posebnim istražnim radnjama) u ovoj kaznenopravnoj stvari nije kao takva lišila apelantice pravičnog suđenja u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi ibid. Dragojević, stavak 134.). Stoga, Ustavni sud smatra neutemeljenim navode apelacije da se u konkretnom slučaju radilo o dokazima u smislu članka 11. stavak (2) ZKPFBiH na kojima se ne može temeljiti sudska odluka (stavak (3) navedenog članka zakona), što bi rezultiralo bitnom povredom odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak (1) točka i) ZKPFBiH.
47. Dalje, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude, također, proizlazi činjenica od odlučnog značaja (u smislu osiguranja načela jednakosti) da je apelanticama, odnosno njihovim braniteljima bilo omogućeno da ravnopravno sudjeluju u predlaganju i izvođenju dokaza, a da nije u nadležnosti Ustavnog suda da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same kaznenopravne odgovornosti apelantica, tj. krivice. Dakle, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud (kao raspravni sud) u konkretnom predmetu ispoštovao obvezu koja se ogleda u omogućavanju obrani apelantica da ravnopravno sudjeluju u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da oni osporavaju sve dokaze, uključujući i dokaze pribavljene posebnim istražnim radnjama. S druge strane, suprotno tvrdnjama apelantica, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostupanjske odluke Vrhovnog suda sadržani svi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje su obrane apelantica isticale kako tijekom postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno zakonitosti pojedinih dokaza i vođenja dokaznog postupka, te ocjene kvalitete pojedinih dokaza.
48. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj kaznenopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak (2) u stjecaju sa kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak (1) KZFBiH, koje je, između ostalog, apelanticama stavljeno na teret i za koje su u konačnici i osuđene, isključivo u kontekstu njihovih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obvezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su utemeljili osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.
49. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelantice, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelantice nisu bile u konvencijskom smislu ograničene i dovedene u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da im je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu članka 6. stavak 3.(d) Europske konvencije.
50. Konačno, kada su u pitanju navodi apelantica da im nisu pružene potpune i iscrpne informacije o optužbama protiv njih, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da su u konkretnom slučaju apelantice osuđene upravo za inkriminirane radnje u okviru kaznenog djela koje im je optužbom stavljeno na teret – neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. Pritom, Ustavni napominje da su točke a) i b) stavka 3. članka 6. Europske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu optuženog prava da priprema svoju obranu (vidjeti Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, st. 52–54., ECHR 1999 II) i da se nedostaci u obavještavanju o optužbi mogu ispraviti i u žalbenom postupku ako optuženik ima priliku pred višim sudovima iznijeti svoju obranu te osporavati svoju osudu u pogledu svih bitnih pravnih i činjeničnih aspekata (vidi Dallos protiv Mađarske, st. 49–52.; Sipavieius protiv Litve, stavci 30–33.; Zhupnik protiv Ukrajine, st. 39–43.; I. H. i drugi protiv Austrije, st. 36–38.). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da su apelantice imale i koristile mogućnost da u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom iznesu svoju obranu, odnosno da istaknu sve prigovore u svezi s proceduralnim propustima, uključujući i predmetni prigovor o čemu je u obrazloženju osporene drugostupanjske presude posvećena pažnja i u čijem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost (vidi točku 21. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta apelantice, odnosno njihove obrane imale dovoljno informacija koliko je to bilo potrebno i neophodno radi potpunog razumijevanja opsega optužbi protiv njih i pripreme obrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi neutemeljenim navedene tvrdnje apelantica u smislu (ne)osiguranja garancija obuhvaćenih člankom 6. stavak 3.(a) i (b) Europske konvencije.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom kaznenom postupku sagledanom u cjelini apelanticama nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu članka 6. st. 1., 2. i 3.(a), (b) i (d) Europske konvencije.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i 3.(a), (b) i (d) Europske konvencije u predmetnom kaznenom postupku sagledanom u cjelini zbog činjenice da su kao dokazi korišteni materijali dobiveni poduzimanjem posebnih istražnih radnji iz faze istrage na temelju naredbi Općinskog suda, budući da su u konkretnom slučaju ispoštovana sva prava obrane apelantica. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da su apelantice počinile inkriminirane radnje obuhvaćene kaznenim djelom (neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga) koje im je stavljeno na teret pri čemu su obrane apelantica imale i odgovarajuće vrijeme za pripremu obrane i jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlažu dokaze. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na štetu apelantica, uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
53. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević