Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-135/21 (R. G.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-135/21

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 135/21, rješavajući apelaciju Rodoljuba Gajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rodoljuba Gajića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 024603 20 Kž 15 od 12. novembra 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 024603 20 Kv 17-p od 2. novembra 2020.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rodoljub Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Marinko Brkić, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 024603 20 Kž 15 od 12. novembra 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 024603 20 Kv 17-p od 2. novembra 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 1. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 5. i 10. februara 2021. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 024603 20 Kv 17-p od 2. novembra 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, utvrđeno je da nisu prestali razlozi za pritvor apelantu i optuženim B.Đ. i E.B. (u daljnjem tekstu: ostali optuženi) koji im je produžen nakon potvrđivanja optužnice rješenjem istog suda od 31. decembra 2019. godine zbog pritvorskog osnova propisanog u odredbi člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS).

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da se protiv apelanta i ostalih optuženih pred Okružnim sudom vodi postupak po optužnici Tužilaštva, koja je potvrđena 30. decembra 2019. godine, zbog krivičnog djela teško ubistvo iz člana 125 stav 2 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS). Dalje je navedeno da je, nakon potvrđivanja optužnice od sudije za prethodno saslušanje, vijeće Okružnog suda donijelo rješenja o produženju pritvora br. 11 0 K 024603 19 Kv 12-p od 31. decembra 2019. godine, 11 0 K 024603 19 Kv 13- p i 11 0 K 024603 19 Kv 14-p od 26. februara i 27. aprila 2020. godine u kojima su navedeni pritvorski razlozi zbog kojih je pritvor apelantu i ostalim optuženim produžen nakon potvrđivanja optužnice. Prema navedenim rješenjima, pritvor apelantu i ostalim optuženim može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice. Pritvorski razlozi (opšti i posebni) iscrpno su obrazloženi u rješenju istog suda o produženju pritvora od 31. decembra 2019. godine zbog čega je Okružni sud ocijenio da ih nije nužno ponavljati u predmetnom rješenju, podsjetivši pritom, između ostalog, na sadržaj iskaza svjedoka G.S., ocjenjujući da i dalje postoje neizmijenjene okolnosti koje su služile kao podloga za donošenje ranijeg rješenja i iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 024603 20 Kž 15 od 12. novembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja kojim je utvrđeno da nisu prestali razlozi za pritvor. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pobijano rješenje doneseno u postupku kontrole opravdanosti pritvora koja se vrši po isteku dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, i to iz pritvorskih razloga odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Apelantovom žalbom je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povredu člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i apelant pusti na slobodu. Nakon razmatranja prvostepenog rješenja i navoda iz žalbe, Vrhovni sud je ocijenio da je žalba neosnovana, te u nastavku naveo razloge za takav stav. U tom pravcu je, prije svega, istaknuto da nije povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS jer, u smislu člana 202 stav 1 ZKPRS, kontrolu opravdanosti pritvora vrši sud po službenoj dužnosti nakon isteka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. U takvoj situaciji, kako je dalje navedeno, sud nema obavezu da održi ročište, niti ima obavezu da o tome obavještava odbranu radi izjašnjenja povodom produženja pritvora. Obaveza održavanja ročišta postoji samo u situaciji kada se odlučuje o prijedlogu za ukidanje pritvora ako je prijedlog zasnovan na novim činjenicama u smislu člana 196 stav 6 ZKPRS, što u konkretnom nije slučaj. Osim toga, Okružni sud je u rješenju utvrdio da odbrana nije ponudila dokaze koji bi doveli u sumnju do sada prikupljene dokaze na kojima je utvrđeno činjenično stanje, što ne znači da se teret dokazivanja prebacuje na odbranu u pogledu neke od tvrdnji optužbe, već u pogledu onoga što već postoji, a što odbrana konkretnom žalbom osporava. To što je u odnosu na apelanta u potvrđenoj optužnici naveden član 25 KZRS ne znači da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i princip in dubio pro reo iz člana 3 stav 2 ZKPRS. S tim u vezi je pojašnjeno da je tužilac na ročištu 4. marta 2020. godine istakao da je u optužnici omaškom naveden član 25 KZRS umjesto član 39 KZRS kojima je propisana radnja pomaganja s tim što je, prema važećem zakonu, navedena radnja opisana u članu 39 KZRS. Vrhovni sud je zaključio da je navedeni prigovor neosnovan, jer činjenično opisane radnje iz optužnice za koje se apelant tereti sadrže obilježja krivičnog djela teško ubistvo u pomaganju.

8. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, obrazloženje pobijanog rješenja sadrži razloge kako u pogledu zaključka prvostepenog suda da i dalje postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo za koje se terete, tako i za zaključak da i dalje postoje uspostavljeni posebni pritvorski razlozi zbog čega je neprihvatljiv prigovor žalbe zasnovan na tvrdnji da je prvostepeno rješenje zahvaćeno bitnom povredom postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS. U tom pravcu Vrhovni sud je podsjetio da je pobijano prvostepeno rješenje doneseno u postupku kontrole opravdanosti pritvora u kojem sud po službenoj dužnosti utvrđuje da li i dalje postoje razlozi za pritvor, da je pritvor apelantu i ostalim optuženim produžen Rješenjem prvostepenog suda broj 11 0 K 024603 19 Kv 12-p od 31. decembra 2019. godine nakon potvrđivanja optužnice, da su u tom rješenju navedeni pritvorski razlozi zbog kojih je pritvor apelantu i ostalim optuženim produžen i koji po tom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice. U tom rješenju je, kako je dalje navedeno, detaljno obrazloženo postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo za koje se terete, te da su detaljno obrazloženi posebni pritvorski razlozi. Dodatna potvrda postojanja osnovane sumnje svakako je potvrđivanje optužnice od sudije za prethodno saslušanje, pri čemu je razmotren kompletan spis i utvrđeno da i dalje postoje razlozi za pritvor, jer se u međuvremenu nisu desile nikakve okolnosti koje bi uticale na promjenu u daljnjoj egzistenciji mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

9. Vrhovni sud je, takođe, zaključio da su neosnovani navodi o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost koji se žalbom vezuju za povrede odredaba krivičnog postupka. S tim u vezi je navedeno sljedeće: da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da i dalje postoje pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, jer okolnosti pod kojima je učinjeno krivično djelo su planiranje, izvršenje iz zasjede uz upotrebu automatskog oružja, na javnom putu, da je oštećeni Slaviša Krunić (u daljnjem tekstu: oštećeni) lišen života u blizini porodične kuće, da je, osim oštećenog, smrtno stradao Ž.P., a G.I. zadobio teške tjelesne povrede i da sve navedeno predstavljaju okolnosti koje predmetno krivično djelo čine posebno teškim. Navedene okolnosti su dovedene u vezu s medijskim izvještavanjem i iskazom svjedoka G.S., koji je bio radnik u preduzeću čiji je vlasnik bio oštećeni iz čijeg iskaza proizilazi odlučnost radnika tog preduzeća u više gradova Republike Srpske da, u slučaju puštanja apelanta i ostalih optuženih na slobodu, organizuju okupljanja i proteste i na taj način, masovnim okupljanjem, iskažu svoje nezadovoljstvo. S tim u vezi je ocijenjeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da i dalje postoje razlozi za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Pri tome je naglašeno da svjedok nije saslušan na okolnosti predmetnog događaja, već samo na okolnost konkretnog posebnog pritvorskog razloga. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije. Smatra da su osporena rješenja o kontroli i produženju pritvora nezakonita, da je i „peta“ kontrola opravdanosti pritvora formalna i arbitrarna, a ne ozbiljna i argumentovana, te da vanraspravna sudska vijeća nisu utvrdila da i dalje egzistiraju vanredne okolnosti. U tom pravcu ukazuje na nejasnu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret potvrđenom optužnicom. Smatra da su oba vanraspravna vijeća prilikom kontrole opravdanosti pritvora propustila dati jasnu, konkretnu i individualizovanu ocjenu razloga za produženje pritvora apelantu kao pomagaču u izvršenju konkretnog krivičnog djela, budući da iz prikupljenih dokaza ne proizilazi podatak o makar jednoj apelantovoj radnji pomaganja. Stoga, smatra da je u konkretnom slučaju diskutabilna kako osnovana sumnja, tako i poseban pritvorski razlog za opravdanost pritvora. Konačno, smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud zanemarili opštepoznate okolnosti o stvarnoj i trajnoj bojazni za bezbjednost građana i javnog reda s obzirom na to da su mediji tokom 2020. godine povremeno izvještavali građane o toku pretresnih ročišta. Protekom vremena je, kako smatra, zainteresovanost građana za postupak značajno smanjena pa je, stoga, po apelantovom mišljenju, apstraktan zaključak iz pobijanog rješenja o neophodnosti produženja pritvora kako u odnosu na opšti, tako i u odnosu na poseban pritvorski razlog, te da se njegovo lišavanje slobode pretvorilo u „zatvorsku kaznu“.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i da su oba sudska vijeća donijela pravilne i zakonite odluke u postupku koji se vodi protiv apelanta i ostalih osumnjičenih. Osim toga, izneseni argumenti su bili predmet razmatranja u žalbenom postupku o čemu su u osporenom rješenju dati jasni i obrazloženi razlozi kako u odnosu na način i okolnosti izvršenja djela, tako i u odnosu na postojanje okolnosti relevantnih u vremenu produženja pritvora koji ukazuju na nužnost dalje primjene mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. Predloženo je da se apelacija odbije.

12. Okružni sud je naveo da su u konkretnom krivičnom postupku u svemu ispoštovana ustavna i konvencijska prava, te da nije došlo do kršenja apelantovih prava pobrojanih u apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17 i 104/18 - OUS) u relevantnom dijelu glasi:

Teško ubistvo Član 125. stav 2.

Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se:

(…) 2) ko drugog liši života iz koristoljublja, radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete, mržnje ili iz drugih naročito niskih pobuda;

(…)

14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

(…)

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

(…)

v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora i

g) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođ, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 024603 20 Kž 15 od 12. novembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. novembra 2020. godine a apelacija je podnesena 16. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;

21. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

2. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

22. Apelant smatra da je mjera o produženju pritvora proizvoljna i nezakonita jer, po njegovom mišljenju, u konkretnoj situaciji ne postoje ni opšti, a ni posebni razlozi za pritvor.

Osnovana sumnja

23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je, odlučujući o ranije podnesenoj apelantovoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3986/19 od 15. januara 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbijena apelacija izjavljena protiv rješenjā (o produženju pritvora apelantu) Vrhovnog suda br. 11 0 K 024603 19 Kž 5 od 14. avgusta 2019. godine i 11 0 K 024603 19 kv 7 od 8. avgusta 2019. godine. U navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava i da garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode, ispitao apelacione navode ukazavši da su u okolnostima konkretnog slučaja oba vijeća Vrhovnog suda (prvostepeno i drugostepeno) imala u vidu dokaze prikupljene u fazi donošenja naredbe o sprovođenju istrage, dokaze koji su prikupljeni u fazi proširenja istrage i detaljno obrazložen prijedlog za produženje pritvora u vezi s postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. U tom pravcu Ustavni sud je podsjetio da je prvostepeno vijeće, ocjenjujući opravdanost produženja pritvora, uputilo na dokaze i njihov sadržaj koji je iscrpno naveden u rješenju o određivanju pritvora, između ostalog, i apelantov iskaz od 12. maja 2019. godine, te da su svi dokazi dovedeni u međusobni kontekst i u vezu s rezultatima vještačenja (o tragovima izuzetim s vatrenog oružja) koji u ukupnosti daju pouzdan osnov za zaključak o postojanju osnovane sumnje za produženje pritvora apelantu zbog krivičnog djela teško ubistvo.

24. Nakon toga, Ustavni sud je odlučivao i o podnesenim apelacijama protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 024603 20 Kž 9 od 16. januara 2020. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 024603 19 Kv 12-p od 31. decembra 2019. godine, te Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 024603 20 Kž 12 od 2. juna 2020. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 024603 19 Kv 14-p od 27. aprila 2019. godine, koja su donesena nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta i ostalih optuženih. Povodom navedenih rješenja Ustavni sud je donio odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 480/20 od 8. aprila 2020. godine i AP 2333/20 od 14. oktobra 2020. godine (obje dostupne na www.ustavnisud.ba) kojim su apelacije odbijene jer apelant u pogledu postojanja osnovane sumnje nije istakao nikakve nove okolnosti u odnosu na one koje je već isticao u predmetu broj AP 3986/19, pa se, umjesto posebnog obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje, Ustavni sud pozvao na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci (tač. od 23 do 27).

25. Imajući u vidu da apelant podnesenom apelacijom, kojom je osporio odluke o produženju pritvora, u pogledu postojanja osnovane sumnje nije istakao nikakve nove okolnosti u odnosu na one koje je već isticao u predmetu broj AP 3986/19, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u toj odluci (AP 3986/19 od 15. januara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u pogledu postojanja osnovane sumnje u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se, umjesto posebnog obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci (tač. od 23 do 27). Posebni pritvorski razlozi

26. Ustavni sud zapaža da je, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta, Okružni sud, pored postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, utvrdio da je ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju i dalje postoji i posebni pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi, navedeni osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To, međutim, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposredne posljedice nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red.

27. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta (i ostalih optuženih), oba sudska vijeća u postupku odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora i u postupku po žalbi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP imali u vidu kumulativno propisane uslove iz navedene zakonske odredbe, upućujući na razloge iz rješenja Osnovnog suda od 31. decembra 2019. godine u kome je ocijenjen objektivni uslov (da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna), način izvršenja i posljedice djela (planirano, izvršeno u naseljenom mjestu iz automatskog oružja, smrt dvije osobe i teško ranjavanje treće osobe), da su oštećeni u vrijeme stradanja, odnosno povređivanja bili na radnom zadatku, da su posljedice krivičnog djela ubistvo medijski praćene od pisanih i elektronskih medija, da je o događaju obaviještena šira javnost i da su navedene okolnosti izazvale veliku uznemirenost i zabrinutost javnosti ne samo u mjestu izvršenja već i šire. Sve navedene okolnosti u međusobnoj povezanosti ukazuju da bi puštanje apelanta (i ostalih optuženih) na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i ukazuju na dalju neophodnost mjere pritvora po navedenom pritvorskom osnovu. Osim toga, radi konkretizacije razloga za neophodnost pritvora po navedenom zakonskom osnovu, Okružni sud je imao u vidu okolnost da je Tužilaštvo uz optužnicu dostavilo iskaz svjedoka G.S. od 1. novembra 2019. godine iz kog proizilazi odlučnost radnika zaposlenih u firmi oštećenog da svoje nezadovoljstvo iskažu masovnim okupljanjima i protestima, posebno zbog toga što je apelant bio lično obezbjeđenje oštećenog i njegove porodice, a optužen je za pomaganje u izvršenju navedenog krivičnog djela. Navedene okolnosti je prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi imao u vidu Vrhovni sud koji je, ocjenjujući neosnovanost žalbenih navoda za relevantni period u kom je pritvor produžen, zaključio da sve okolnosti u vezi s načinom izvršenja krivičnog djela i težinom posljedice ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca koje u ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti usljed kojih bi apelantovo puštanje na slobodu, u konkretnoj fazi postupka, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

28. Ustavni sud pri tome podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, usljed navedenih konkretnih okolnosti, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

29. Imajući u vidu navedena obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su sudska vijeća Okružnog i Vrhovnog suda, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje kao opšteg razloga za mjeru pritvora i posebnih pritvorskih razloga i okolnosti u vezi sa izvršenjem krivičnog djela, dali valjane razloge i obrazloženja u pogledu neophodnosti produženja pritvora apelantu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c). i stav 3 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluku o produženju pritvora apelantu zasnovali na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz optužnice i postojanju posebnog pritvorskog razloga i okolnosti iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS u vezi s čim su ponudili razloge i obrazloženja koja ne ukazuju da je pritvor apelantu određen proizvoljno, već da je odluka o produženju pritvora utemeljena na relevantnim odredbama ZKPRS.

31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-135/21 (R. G.) | Sudska praksa | Aktio