Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1454/19 (D.C. i drugi)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Eksproprijacija
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1454/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-1454/19, rješavajući apelaciju D. C. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.C., V.C., T.M., M.

M., S.Ć., A.M, D.L., Z.M., M.C. i D. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 009595 15 Uvp od 13. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. C. i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Irena Pehar, advokat iz Mostara, podnijeli su 30. marta 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 009595 15 Uvp od 13. decembra 2018. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 009595 14 U od 23. juna 2015. godine odbijena je tužba apelanata i/ili njihovih pravnih prednika podnesena protiv rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-1645/2013 od 11. novembra 2013. godine, kojim su odbijene žalbe apelanata i/ili njihovih pravnih prednika izjavljene protiv Rješenja Odjela za finansije i nekretnine-Službe za nekretnine Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel za finansije i nekretnine) broj UPI-05/2-33-4003/13-3 od 20. marta 2013. godine.

3. Navedenim prvostepenim rješenjem usvojen je prijedlog Grada Mostara da se u svrhu izgradnje postrojenja za preradu otpadnih voda potpuno eksproprišu nekretnine pobliže označene u izreci presude, upisane kao zemljišno-knjižno kao vlasništvo M.M. sa 1/70 dijela i još 43 upisana suvlasnika, a stvarno vlasništvo preduzeća „Građevinar" d.o.o. Mostar sa 1/1 dijela (tačka 1.2 dispozitiva rješenja). U dispozitivu rješenja je dalje navedeno da je Regulacionim planom „Radoč.VI” predviđena izgradnja postrojenja za preradu otpadnih voda na zemljištu koje je predloženo za eksproprijaciju (tačka 2. dispozitiva), a korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed nekretnina navedenih u tački 1. dispozitiva rješenja danom isplate naknade za eksproprijaciju nekretnina ukoliko se vlasnik zemljišta i korisnik eksproprijacije drugačije ne sporazumiju (tačka 3. dispozitiva). Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda u Mostaru će na zahtjev korisnika eksproprijacije, nakon pravosnažnosti rješenja i nakon što korisnik eksproprijacije podnese dokaz da je isplatio naknadu vlasniku zemljišta, izvršiti uknjižbu prava vlasništva na zemljištu iz tačke 1. dispozitiva ovog rješenja u korist Grada Mostara sa /1 dijela, a Služba za katastar Grada Mostara će evidentirati nastale promjene u katastarskom operatu (tačka 4. dispozitiva). Za eksproprisane nekretnine vlasniku, preduzeću „Građevinar" d.o.o. Mostar, pripada pravo na naknadu, a nakon pravosnažnosti rješenja provest će se postupak sporazumnog određivanja naknade za eksproprisano zemljište iz tačke 1. dispozitiva rješenja. Troškovi postupka eksproprijacije padaju na teret korisnika eksproprijacije i odredit će se posebnim zaključkom (tačka 5. i 6. dispozitiva rješenja).

4. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Skupština opštine Mostar 20. decembra 1963. godine pod brojem 04/111-1221/36 donijela rješenje o eksproprijaciji, pa je tačkom 1. rješenja usvojen prijedlog za potpunu eksproprijaciju pobliže označenih nekretnina u korist Građevinskog preduzeća „Hercegovina“ Mostar za potrebe izgradnje Fabrike građevinskog materijala, upisane kao zemljišno knjižno vlasništvo malodobne R.M. i još 15 suvlasnika, a stvarno vlasništvo F.C., F.M., S.M., J.C. i M.C. Tačkom 2. rješenja je određeno da se predlagaču eksproprijacije dozvoljava da stupi u posjed označenih nekretnina prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Navedeno rješenje dostavljeno je osobama koje su u tački l. rješenja označeni kao stvarni vlasnici, te je dostavljeno i zemljišno-knjižnom uredu Opštinskog suda u Mostaru, koji je rješenjem od 29. februara 1964. godine, na osnovu rješenja Skupštine opštine Mostar od 20. decembra 1963. godine, naredio zabilježbu eksproprijacijskog postupka na predmetnim parcelama do njegovog pravosnažnog okončanja.

5. U obrazloženju presude je dalje navedeno da u spisu nema dokaza da je nakon ove naredbe Opštinski sud u Mostaru u zemljišnim knjigama u odnosu na sporne nekretnine donio bilo koju drugu naredbu. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, to ne znači da navedena eksproprijacija nije pravosnažno okončana, posebno imajući u vidu da je Građevinskom preduzeću „Hercegovina“ Mostar, kao korisniku eksproprijacije rješenjem od 20. decembra 1963. godine dozvoljeno da stupi u posjed označenih nekretnina prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.

6. Nadalje, navedeno je da je, radi utvrđivanja da li je Građevinsko preduzeće „Hercegovina“ Mostar, kao korisnik eksproprijacije, ušao u posjed spornih nekretnina, te da li je navedeni izvršio radove na izgradnji Fabrike građevinskog materijala u koju svrhu je odobrena eksproprijacija, prvostepeni organ, prije donošenja rješenja od 20. septembra 2013. godine, na usmenoj raspravi saslušao u svojstvu svjedoke E. S., Z.L. i Ž.M. Iz iskaza navedenih svjedoka, po ocjeni Kantonalnog suda, jasno proizlazi da je rješenje o eksproprijaciji od 20. decembra 1963. godine izvršeno, te da je na spornim parcelama 1965. godine puštena u pogon fabrika betona za cijeli grad Mostar, koja se skraćeno zvala IGM. Navedeni objekti su radili do početka ratnih djelovanja, čije je ostatke uviđajem na terenu konstatovao i vještak u situaciji na terenu, a koji su vidljivi i iz fotografija zemljišta za izgradnju prečistača. Iz iskaza svjedoka Ž.M. jasno proizlazi da je njemu kao finansijskom direktoru poznato da je na kraju godine, kada je bila rađena inventura, u evidenciji osnovnih sredstava vođeno to zemljište i objekti-čitav kompleks sa fabrikom. Prema iskazima svih saslušanih svjedoka nikada nije bilo kakvih zahtjeva ili sporenja od strane bivših vlasnika. Takođe, iz nalaza vještaka proizlazi da je posjednik spornih parcela bilo Građevinsko preduzeće „Hercegovina“ sa /1 dijela.

7. Zatim, navedeno je da je Rješenjem Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija za privatizaciju) od 5. jula 2001. godine odobren upis u sudski registar izvršene privatizacije državnog kapitala u iznosu od 9.142.276,00 KM, što čini 100% osnovnog kapitala gospodarskog društva „Hercegovina visokogradnja“ d.o.o. Mostar. Iz rješenja Kantonalnog suda broj Tt-O-899/08 od 3. novembra 2008. godine proizlazi da je u registratorskom listu 1 navedeno da se „Građevinar" d.o.o. Mostar pripojila društva „Hercegovina Visokogradnja“ d.o.o. Mostar i „Hercegovina Standard“ d.o.o. Mostar , na osnovu Odluke o pripajanju ovih društava. Društvo „Građevinar“ d.o.o. Mostar je pravni slijednik pripojenih društava i preuzima sva prava i obveze pripojenih društava, dok su druga dva društva brisana iz sudskog registra radi pripajanja. Takođe je ukazano da se u spisu predmeta nalazi Program privatizacije-početni bilans preduzeća „Hercegovina Visokogradnja“ Mostar, u kojem se nalaze prepisi posjedovnih listova, pa je u posjedovnom listu od 2. juna 1999. godine navedeno daje GP Hercegovina posjednik i parcele, koja prema nalazu vještaka odgovara spornim parcelama. Iz navedenog, po ocjeni Kantonalnog suda, jasno proizlazi da je „Građevinar“ d.o.o. Mostar, kao pravni slijednik „Hercegovina Visokogradnja“ d.o.o. Mostar preuzeo sva prava i obveze tog pravnog subjekta, uključujući i svu imovinu (pokretnu u nepokretnu), što uključuje i sporne parcele na temelju rješenja Agencije za privatizaciju od 5. jula 2001. godine, a rješenjem navedene agencije odobren je program privatizacije i početni bilans od 4. septembra 2000. godine.

8. Kantonalni sud je smatrao da su apelanti na osnovu rješenja Skupštine opštine Mostar od 20. decembra 1963. godine u postupku potpune eksproprijacije spornih nekretnina u korist Građevinskog preduzeća „Hercegovina“ Mostar izgubili pravo vlasništva na spornim nekretninama, koje su privedene namjeni zbog koje je odobrena potpuna eksproprijacija. Istaknuto je da u spisu predmeta nema dokaza, niti su apelanti te dokaze priložili uz tužbu, da su od 1963. godine, kada je odobrena potpuna eksproprijacija spornih nekretnina preduzeli bilo kakve radnje prema nadležnim organima u cilju osporavanja te eksproprijacije. Upravo suprotno, iz izjava svjedoka koje je saslušao prvostepeni organ jasno proizlazi da, nakon što je Građevinsko preduzeće „Hercegovina“ stupila u posjed spornog zemljišta, niko se nije protivio, niti je ometao u korištenju istog za namjenu zbog koje je odobrena eksproprijacija.

9. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni organ utvrdio sve relevantne činjenice u konkretnoj upravnoj stvari u odnosu na vlasništvo na spornim nekretninama i pravilnom primjenom odredbe člana 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine F BiH” broj 70/07, 36/10 i 25/12) pravilno raspravio to pitanje kao prethodno pitanje. Takođe, prvostepeni organ je prije donošenja rješenja od 20. septembra 2013. godine omogućio apelantima i/ili njihovim pravnim prednicima da učestvuju u svakoj od provedenih radnji u postupku, te da se izjasne o svim činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje rješenja.

10. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio i da pozivanje apelanata i/ili njihovih pravnih prednika u tužbi na odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu u vezi sa Zakonom o privatizaciji, te Zakonom o građevinskom zemljištu nemaju uticaja na rješenje konkretne upravne stvari.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 009595 15 Uvp od 13. decembra 2018. godine odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji su apelanati i/ili njihovih pravnih prednici podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 009595 14 U od 23. juna 2015. godine.

12. Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pobijanom presudom pravilno odbio tužbu apelanata i/ili njihovih pravnih prednika, jer je u upravnom postupku na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, koje je ocijenjeno kao potpuno i pravilno, pravilno shodno članu 28. Zakona o eksproprijaciji usvojen prijedlog za potpunu eksproprijaciju navedenih nepokretnosti.

13. Naime, prema odredbi člana 28. navedenog zakona, ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz člana 24. istog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, opštinska služba za upravu usvojiti će rješenjem prijedlog za eksproprijaciju, a u protivnom će taj prijedlog odbiti. Odredbom člana 27. Zakona o eksproprijaciji je propisano da rješenje po prijedlogu za eksproprijaciju donosi opštinska služba za upravu na čijoj teritoriji se nalazi nekretnina za koju se eksproprijacija predlaže (stav 1.). Prije donošenja rješenja o eksproprijaciji organ iz stava 1, ovog člana saslušat će vlasnika nekretnine o činjenicama u vezi sa eksproprijacijom (stav 2.). Ako postoji neslaganje zemljišnoknjižnog i faktičkog stanja na nekretnini, opštinska služba za upravu raspravit će pravo vlasništva kao prethodno pitanje (stav 3.).

14. Vrhovni sud je istakao da su u zahtjevu u potpunosti ponovljeni navodi iz tužbe, koje je Kantonalni sud u pobijanoj presudi cijenio u skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Osnovni prigovor apelanata i/ili njihovih pravnih prednika je da „Građevinar” d.o.o. Mostar nije vlasnik nekretnina koje su predmet eksproprijacije, jer ni Građevinsko preduzeće „Hercegovina” Mostar nije moglo eksproprijacijom steći vlasništvo. S obzirom da je u postupku utvrđeno da postoji neslaganje zemljišnoknjižnog i faktičkog stanja na nekretnini, prvostepeni organ je raspravio pravo vlasništva kao prethodno pitanje provođenjem svih potrebnih dokaza, koji su detaljno navedeni u obrazloženju prvostepenog rješenja. Na osnovu detaljno provedenog postupka utvrđeno je, a što je prihvatio i Kantonalni sud, da su apelanti i/ili njihovi pravni predenici na osnovu rješenja Skupštine opštine Mostar od 20. decembra1963. godine o potpunoj eksproprijaciji spornih nekretnina u korist Građevinskog preduzeća „Hercegovina” Mostar, izgubili pravo vlasništva na spornim nekretninama, koje su i privedene namjeni zbog koje je usvojena potpuna eksproprijacija i da apelanti i/ili njihovi pravni predenici nisu osporavali provedenu eksproprijaciju, a ni nakon stupanja Građevinskog preduzeća „Hercegovina” Mostar u posjed nekretnina, te da je „Građevinar” d.o.o. Mostar, kao pravni sljednik „Hercegovina Visokogradnja“ preuzeo sva prava i obaveze pravnog subjekta uključujući svu imovinu (pokretnu i nepokretnu) što uključuje i sporne parcele na osnovu rješenja Agencije za privatizaciju od 5. jula 2001. godine. Vrhovni sud je dalje istakao da je u obrazloženju prvostepenog organa i pobijane presude detaljno opisan postupak pripajanja preduzeća „Građevinar” d.o.o. Mostar ostalim društvima i postupak izvršene privatizacije. U skladu sa članom 27. stav 2. Zakona o eksproprijaciji saslušani su vlasnici nekretnine o činjenicama u vezi sa eksproprijacijom, kao i predloženi svjedoci čije iskaze je detaljno naveo prvostepeni sud u obrazloženju presude. U toku postupka je utvrđeno da se ne radi o poljoprivrednom zemljištu kako apelanti i/ili njihovi pravni prednici u tužbi i zahtjevu neosnovano ističu. Imajući u vidu citirane odredbu Zakona o eksproprijaciji, koje su pravilno primijenjene i utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava donio zakonitu odluku kada je odlučio kao u izreci pobijane presude.

15. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani prigovori iz zahtjeva za vanredno preispitivanje, koji su isticani i u tužbi i koje je Kantonalni sud cijenio u pobijanoj presudi. Utvrđeno činjenično stanje ovaj sud nije cijenio, jer se na osnovu člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

16. Apelanti smatraju da im osporenom presudoma prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o povredi ustavnih prava apelanti, u suštini, temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda.

17. Apelanti ističu da su navedene nekretnine u njihovom suvlasništvu, da ne postoji zakonit osnov sticanja vlasništva preduzeća „Građevinar “ d. o. o Mostar na predmetnim nekretninama jer nekretnine nikad nisu bile eksproprisane apelantima i/ili njihovim pravnim prednicima, nikad im nije plaćena naknada, pa ni prednik preduzeća „Građevinar “ d. o. o Mostar, Građevinsko preduzeće „Hercegovina“ Mostar nije stekao vlasništvo. Kontradiktorno je i bez pravnog osnova mišljenje suda da su predmetne nekretnine eksproprisane u korist Građevinskog preduzeća „Hercegovina“ Mostar rješenjem od 20. decembra 1963. godine Skupštine opštine Mostar, jer je na osnovu ovog rješenja samo u zemljišnim knjigama, rješenjem od 29. februara 1964. godine izvršena zabilježba pokretanja postupka eksproprijacije na predmetnim nekretninama, što samo dokazuje da nikad nije okončan postupak izvlaštenja, te u tom pravcu ne postoji nijedan od dokaza da je postupak eksproprijacije završen. Apelanti i/ili njihovi pravni prednici nikad nisu dobili rješenje o eksproprijaciji, a korisnik eksproprijacije je trebao dokazati da su apelanti i/ili njihovi pravni prednici primili naknadu za eksproprisane nekretnine, pa zbog nedostatka relevantnih dokaza sud nije ni mogao zaključiti da je postupak eksproprijacije pravosnažno okončan i da se vlasništvo steklo na osnovu eksproprijacije. Napominju da se svjedocima, a što je sud prihvatio, ne može dokazivati da je eksproprijacija izvršena, odnosno da je postupak izvlaštenja okončan i da je plaćena naknada za izvlaštene nekretnine, već isključivo materijalnim dokazima koji su potpuno izostali. Stoga ni „Građevinar“ d.o.o. Mostar nije vlasnik nijedne od nekretnina koje su predmet izvršenja, jer nije mogao steći vlasništvo na osnovu eksproprijacije, niti u postupku privatizacije, jer su se mogle samo prodavati nekretnine u vlasništvu poduzeća koje se privatizuje, a ne i nekretnine koje su se vodile u posjedu.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda kao konačne presuda u ovom predmetu sadrži jasna i argumentovana obrazloženja za svoje odlučenje, odnosno zaključak da su apelanti i njihovi pravni prednici na osnovu rješenja Skupštine opštine Mostar od 20. decembra1963. godine o potpunoj eksproprijaciji spornih nekretnina u korist Građevinskog preduzeća „Hercegovina” Mostar, izgubili pravo vlasništva na spornim nekretninama, koje su i privedene namjeni, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

22. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1454/19 (D.C. i drugi) | Sudska praksa | Aktio