Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2788/19 (Radio-televizija Federacije Bosne i H., E. K. i M. D.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Dokazni postupak
- Kleveta
- Miješanje
- Legitiman cilj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Proporcionalnost
- Sloboda izražavanja
- Naknada štete
- Ograničenja prava iz čl. 10.
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2788/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2788/19, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, Elme Kazagić i Merile Dizdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, Elme Kazagić i Merile Dizdarević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 028068 19 Gž od 29. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 028068 17 P od 28. januara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine, Elma Kazagić i Merila Dizdarević (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica i trećeapelantica ili zajedno apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Adina Buzurović, advokat iz Sarajeva, podnijele su 9. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 028068 19 Gž od 29. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 028068 17 P od 28. januara 2019. godine. Apelantice su 11. februara 2021. godine dopunile apelaciju tako što su precizirale ko su podnosioci predmetne apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca prof. dr. Veljka Marića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 14. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 24. novembra do 2. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 028068 17 P od 28. januara 2019. godine, donesenom po tužiočevoj tužbi protiv prvotuženog Željka Vukovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelantica, stavom 1. izreke presude, utvrđeno da su prvotuženi i prvoapelantica, te drugoapelantica kao urednica političkog magazina „Mreža“ i trećeapelantica kao novinarka prvoapelantice u političkom magazinu „Mreža”, koju emisiju je emitirala prvoapelantica 4. aprila 2017. godine, o temi „Stanje u zdravstvu u cjelini i potrebe u Univerzitetskoj bolnici Foča”, iznijeli neistine i oklevetali tužioca nanoseći štetu njegovom ugledu, čime su zloupotrijebili pravo na slobodu izražavanja, zaštićeno članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Zakonom o zaštiti od klevete Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZZK). St. 2. i 3. izreke presude obavezani su prvotuženi i apelantice da tužiocu solidarno na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda isplate iznos od 5.000,00 KM, te da uvod i izreku te presude o svom trošku objave u političkom magazinu „Mreža” u roku od 30 dana računajući od dana pravomoćnosti te presude. Također su prvotuženi i apelantice obavezani da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac 28. juna 2017. godine podnio tužbu protiv prvotuženog i apelantica radi naknade štete zbog klevete, pri čemu je obrazložio da su navedene neistine koje su objavljene u spornoj emisiji utjecale na njega i njegovu reputaciju kao uglednog zdravstvenog radnika, te da su duševne boli pojačane činjenicom da je navedeni politički magazin praćen na teritoriji cijele BiH, pa čak i šire u regiji, da su navedenu emisiju u cijelosti ili djelimično prenijeli i mnogi drugi elektronski i štampani mediji, koja je bila „hit“ na društvenim mrežama, komentirana i sl. Također je naveo da su ga zvali i zasretali mnogi prijatelji, poznanici, pacijenti i da im se morao pravdati i objašnjavati, što je dodatno pojačalo njegove patnje, te da su ove informacije teško pale članovima njegove porodice. Tokom postupka izvedeni su brojni dokazi koje su predložile parnične stranke (preciznije pobrojani na str. 8–13. presude), između ostalog, saslušanje parničnih stranaka i svjedoka (Ružice Lukić, Slave Prljić, Ivane Radanović, Ivane Mihajlović, Voja Kulića, Snežane Lučić, Valentina Burilo), audio-vizuelno preslušavanje CD (1) sa snimljenom emisijom i CD (2) objava demantija, izvršen je uvid u sadržaj sporne emisije koju je prvoapelantica emitirala 4. aprila 2017. godine o temi „Stanje u zdravstvu u cjelini i potrebe u Univerzitetskoj bolnici Foča”, izvršen uvid u certifikat dat Univerzitetskoj bolnici Foča (u daljnjem tekstu: UB Foča) o ispunjavanju standarda kvaliteta – ISO 9001:2008. Osnovni sud je istakao da je tužilac tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da su ga tuženi oklevetali u emisiji prvoapelantice kao javnog emitera emitiranoj 4. aprila 2017. godine, te da mu naknade štetu zbog klevete zbog navoda iznesenih u političkom magazinu „Mreža“, tj. priloga koji su sačinili drugoapelantica kao urednica i trećeapelantica kao novinarka prvoapelantice, a na osnovu tvrdnji koje je iznio prvotuženi. Dalje je u obrazloženju presude navedeno da je sud provedene dokaze cijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te da je prema odredbi člana 123. tog zakona svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
7. Uvidom u snimak sporne emisije Osnovni sud je utvrdio da je u navedenoj emisiji na račun tužioca u emisiji o temi „Stanje u zdravstvu u cjelini i potrebe u Univerzitetskoj bolnici Foča” (u daljnjem tekstu: sporni prilog), između ostalog, izneseno: „Centri civilnih inicijativa nazvali su ga ćutologom, jer u NS i nikad progovorio nije [...] zato je glasan u fočanskoj bolnici kad prijeti ili kad mu ruše interese [...] da Veljko Marić mobinguje, [...] u dosadi mijenja stranke [...] ponekad živi u prošlosti jer traži od medicinara da koriste sanitetski materijal iz 1987. godine, [...].“ Dalje je u spornom prilogu navedeno da je tužilac prvotuženom „prijetio otkazom telefonom, a po povratku sa subspecijalizacije, prijetnjama se pridružila i Ružica Lukić [...]“, „Marić bi uskoro mogao odgovarati za KD nesavjesno liječenje [...]. Tvrdi da su mu pacijenti na prvom mjestu, ali ove priznanice govore drugačije [...]. Nalaz za bris guše i nosa naplaćuje 10,00 KM iako u cjenovniku stoji da to košta 4,00 KM, [...]“, da se (tužilac) „opasno poigrava i sa životima ljudi, gaze za zaustavljanje krvarenja, koriste se sanitetska sredstva još iz 1987. godine, nešto mlađi su ručni sastojci u mikrobiološkoj laboratoriji, stari čak 25. godina [...].“
8. Osnovni sud je dalje utvrdio da je tužilac nakon emitiranja sporne emisije 4. aprila 2017. godine prvoapelantici uputio demanti kojim je osporio tačnost izražavanja i tvrdnji iznesenih u spornom prilogu, da je drugoapelantica u svojstvu urednice i voditeljice emisije koja je emitirana 18. aprila 2017. godine navela da je „demanti emitiran u nastavku stigao iz fočanske bolnice“. Zatim je objavljen dio tužiočevog demantija koji glasi: „Na federalnoj televiziji u TV emisiji 'Mreža' objavljen je niz neistina i laži vezanih za JZU Univerzitetska bolnica Foča i za direktora bolnice prof. dr. Veljka Marića.“ U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da je umjesto objavljivanja snimljenog sadržaja razgovora s tužiocem kao direktorom bolnice u Foči u sklopu teme koja je bila predmet sporne emisije, drugoapelantica u potpunosti prekršila kodekse profesionalne etike jer navedenom demantiju nije dat isti značaj kao informaciji iznesenoj u spornoj emisiji od 4. aprila 2017. godine jer je objavljen samo dio navoda iz tužiočevog demantija, a ne demanti u cjelini.
9. Uvidom u snimak sporne emisije koji je prvoapelantica emitirala 4. aprila 2017. godine, utvrđeno je da je u spornoj emisiji na račun tužioca izneseno niz uvredljivih i neistinitih tvrdnji, koje su kod njega izazvale duševnu patnju i bol, te da mu je narušen ugled u sredini u kojoj živi. Navedene tvrdnje su, prema ocjeni Osnovnog suda, iznijeli prvotuženi i apelantice. Također je utvrđeno da navedene tvrdnje koje su iznesene u spornoj emisiji nemaju nikakvu vezu s upitom za izjavu koji je prvoapelantica prethodno, 21. marta 2017. godine, dostavila tužiocu o temi stanja zdravstva u cjelini i potreba u UB Foča, sve za potrebe programa prvoapelantice, o temi o kojoj je trebala i biti snimljena sporna emisija. U navedenom upitu tužiocu su data na odgovor sljedeća pitanja o kojima bi se, između ostalog, razgovaralo u toj emisiji, i to: „1. Kako biste okarakterisali generalno stanje u Univerzitetskoj bolnici u Foči? Šta su stvari kojih nema, a prijeko su potrebne? 2. Kako radi fočanska bolnica, sa čime se sve nosi? 3. Kakvi su kapaciteti ljekara, ima li ih dovoljan broj? 4. Kakva je podrška vlasti prema ovoj zdravstvenoj ustanovi?“ Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da u spornoj emisiji apelantice nije bilo razgovora s tužiocem kao direktorom UB Foča o temi preciziranoj navedenim upitom prvoapelantice, već da je u navedenoj emisiji primarni značaj dat navodima prvotuženog, koji su imali negativan i uvredljiv odnos prema tužiocu, koji, prema ocjeni Osnovnog suda, imaju elemente klevete, i to kako od strane prvotuženog tako i od strane apelantica.
10. Osnovni sud je (na strani 14), prioritetno cijeneći iskaze saslušanih (sedam) svjedoka, zaposlenika UB Foča, kojima je sud poklonio vjeru, zaključio da nisu tačni navodi prvotuženog, izneseni u spornoj emisiji, da je tužilac nad njim vršio mobing, da ga maltretira dugi niz godina, da ga bez razloga premješta na drugo radno mjesto, da protiv njega vodi disciplinske postupke i da ga bez razloga kažnjava. Dalje, iz iskaza navedenih svjedoka utvrđeno je da prvotuženi tokom svog rada u UB Foča u kojoj je tužilac direktor, Službi za medicinsku mikrobiologiju, nije uredno izvršavao svoje radne zadatke, da je često bez upoznavanja svojih nadređenih i kolega napuštao svoje radno mjesto. Također, navedeni svjedoci su saglasni u izjavi da su se u njegovom radu dešavale i greške jer je npr. mijenjao brojeve protokola i imena pacijenata, te za takve nalaze nisu mogli biti izdati validni rezultati i sl., te da je, kada bi ga načelnica Službe upozorila na navedene propuste u radu, prvotuženi reagirao burno, svađao se s načelnicom i vrijeđao je, čemu su više puta pojedini svjedoci i bili prisutni, te su o takvim događajima pisali izjave upravi bolnice (sve navedeno je detaljno obrazloženo na str. od 15. do 17. presude). Dalje je utvrđeno da nisu tačni navodi prvotuženog da se pacijentima za bris guše i nosa naplaćuje i po 10 KM iako u cjenovniku stoji da to košta 4,00 KM. Ovo jer iz cjenovnika zdravstvenih ustanova od 1. augusta 2016. godine proizlazi da cijena usluge brisa guše i nosa iznosi 24,00 KM, dok participacija za te usluge iznosi 4,40 KM, na koju imaju pravo samo pacijenti kojim se pruža usluga radi liječenja. Također je utvrđeno da nisu tačni navodi da se tužilac opasno poigrava i sa životima ljudi jer za zaustavljanje krvarenja koristi sanitetska sredstva još iz 1987. godine jer je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je UB Foča certificirana ustanova, što znači da ispunjava standard kvaliteta – ISO 9001:2008 i da stoga prolazi kroz redovne i vanredne kontrole da li te uvjete ispunjava.
11. Drugoapelantica kao urednica sporne emisije i trećeapelantica kao novinarka su u svom iskazu istakle da im nije bila namjera da okleveću tužioca, da nije bilo nikakve zle namjere i da sve što je objavljeno u emisiji objavljeno zato što novinar, kada dođe do određenih informacija koje su od općeg javnog interesa, pogotovo za pacijente kao korisnike usluga bolnice, dužan ih je objaviti jer bi upravo neobjavljivanje tih informacija značilo lošu namjeru. Dalje je obrazloženo da je trećeapelantica također navela da je kao novinarka objavila informaciju o tužiocu, a da pri tome nijednog momenta nije tvrdila da je to tačno, već da je samo citirala sagovornika prvotuženog. Također je istakla da je sam tužilac započeo priču o prvotuženom i na neki način ih i sam uputio na njega, pa kako se njoj kao novinarki ta priča učinila zanimljivom, pronašli su ga na promociji diploma i s njim snimili razgovor o problemima s kojima se susreće u UB Foča. Trećeapelantica je navela da je tužiočev demanti koji je dostavljen prvoapelantici objavljen u zakonskom roku, i to u prvoj sljedećoj emisiji po njegovom dolasku.
12. Dakle, cijeneći provedene dokaze, Osnovni sud je zaključio da su osnovani tužiočevi navodi da su u spornoj emisiji prvoapelantice, koja je emitirana 4. aprila 2017. godine, prvotuženi i apelantice na račun tužioca iznijeli niz uvredljivih i neistinitih tvrdnji, koje su kod tužioca izazvale duševne patnje i bol i narušile mu ugled u sredini u kojoj živi i radi. Dakle, smatra da je navedenim tvrdnjama tužilac u javnosti predstavljen u jednom veoma ružnom svjetlu, što je sve za tužioca bilo jako neugodno s obzirom na činjenicu da je on ugledni ljekar – spec. hirurg, dugogodišnji direktor bolnice u Foči i narodni poslanik u Narodnoj skupštini RS. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 1. i člana 10. ZZK, a u vezi sa članom 5. stav 1. Zakona o javnom informiranju, na osnovu čega je zaključio da se odgovornost prvotuženog i apelantica zasniva na tome što su oni propustili da provjere istinitost informacija koje je prvotuženi istakao u spornoj emisiji na račun tužioca i jer nisu uložili nikakav napor da provjere istinitost objavljenih informacija, niti su tužiocu dali priliku da ukaže da su takve tvrdnje neosnovane. Dakle, tuženi su u spornoj emisiji iznijeli izražavanje o tužiocu, koje u ovom postupku nije dokazano kao istinito, a što je prouzrokovalo štetu časti i ugledu tužioca jer je navedenim izražavanjem tužilac predstavljen kao čovjek koji krši zakone, te se bavi stvarima koje imaju obilježja i krivičnih djela.
13. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da ovakve izjave predstavljaju klevetu kako je to predviđeno članom 5. ZZK. Također smatra da se radilo o tvrdnjama čiju istinitost apelantice nisu provjerile, što, prema mišljenju suda, govori da se van svake sumnje radi o nepostupanju novinara u dobroj vjeri, posebno kod činjenice da su svi navodi o tužiocu objavljeni na osnovu iskaza prvotuženog. Također, imajući u vidu da je drugoapelantica tužiocu dostavila upit o temi „Stanje u zdravstvu u cjelini i potrebe u Univerzitetskoj bolnici Foča”, a što je bila i tema sporne emisije, o čemu u toj emisiji nije bili ni riječi, niti je tužilac pozvan da bude gost navedene emisije, čime je, smatra, jasno postojala loša namjera novinarke, tj. trećeapelantice, koja je bila usmjerena na to da tužioca u javnosti okleveće i predstavi u jako ružnom svijetlu, ne vodeći računa da će time biti povrijeđeni njegova čast i ugled, te da će biti narušen i ugled ustanove kojom on rukovodi. Naime, Osnovni sud smatra da su apelantice imale mogućnost da prije objavljivanja sporne emisije provjere navode prvotuženog iznesene na tužiočev račun jer navedena emisija nije emitirana ,,uživo“, ali to nisu učinile, zbog čega smatra da njihova odgovornost nesporna.
14. Prilikom odlučivanja o visini naknade štete tužiocu zbog klevete, Osnovni sud je zaključio da nije potrebno utvrđivati intenzitet i dužinu pretrpljene duševne boli tužioca, odnosno oštećenog, već je potrebno utvrditi koliko iznesena kleveta može škoditi časti i ugledu tog lica u sredini u kojoj živi i radi, a sve kroz shvaćanje sredine i općeusvojenih društvenih normi. Stoga je Osnovni sud, primjenom odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužiocu dosudio naknada u iznosu od 5.000,00 KM kao adekvatnu satisfakciju za štetu koju je pretrpio, odnosno za pretrpljene duševne boli, tegobe i teškoće koje je proživio nakon objavljenih informacija u spornoj emisiji. Sud je prilikom određivanja visine nematerijalne štete imao u vidu i činjenicu da je tužilac čovjek koji uživa poseban ugled u sredini u kojoj živi i radi jer se radi o licu koje obavlja značajne funkcije, da se radi o uglednom ljekaru s dugogodišnjim profesionalnim iskustvom, pa je time nanesena šteta njegovoj časti i ugledu znatno i veća. Posebno je uzeo u obzir i činjenicu da su objavljene informacije koje su štetile tužiočevom ugledu objavljene u veoma gledanoj političkoj emisiji prvoapelantice kao javnog emitera. Također, Osnovni sud smatra osnovanim tužiočev zahtjev da se apelantice obavežu da o svom trošku objave uvod i izreku te presude u političkom magazinu „Mreža” jer bi se time znatno popravila šteta koja je nanesena tužiočevom ugledu s obzirom na to da bi javnost bila informirana o činjenici da tužilac nije nikakav „mober“, niti čovjek koji krši zakone i njihove norme.
15. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 028068 19 Gž od 29. maja 2019. godine žalba apelantica je djelimično usvojena, presuda Osnovnog suda od 28. januara 2019. godine djelimično preinačena u dijelu kojom je tužiocu dosuđena naknada nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti u iznosu od 5.000,00 KM, tako što je iznos dosuđen prvostepenom presudom smanjen na iznos od 2.500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 28. januara 2019. godine kao dana presuđenja, umjesto od 1. jula 2017. godine. Istom presudom prvotuženi i apelantice su obavezani da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u preciziranom (nižem) iznosu, dok je u ostalom dijelu žalba apelantica odbijena kao neosnovana.
16. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda prema kojem je prvotuženi u svom izlaganju u spornoj emisiji iznio niz netačnih činjenica na tužiočev račun, a čime je tužilac u javnosti predstavljen u ružnom svjetlu, zbog čega je pretrpio duševnu bol zbog nanošenja štete njegovom ugledu u sredini u kojoj živi i radi. Dalje je navedeno da se iz ponašanja apelantica, prema obrazloženju prvostepenog suda, jasno vidi da je njihova namjera bila da tužioca okleveću i u javnosti predstave u najružnijem svjetlu, a u spornoj emisiji uopće nije bilo govora o predloženoj temi, niti o unaprijed definiranim pitanjima koja je prvoapelantica poslala na ruke tužioca kao direktora UB Foča. Prema utvrđenju prvostepenog suda, sporna emisija je u cijelosti bila posvećena prvotuženom i njegovim navodnim problemima na poslu, te tvrdnji da tužilac nad njim provodi mobing i dokazivanju te tvrdnje, „dok nije bilo govora o trenutnom stanju u zdravstvu i problemima, niti o stanju u [UB Foča], kapacitetima ljekara, odnosu vlasti prema bolnici i sl., o kojoj temi je tužilac pristao da govori novinarima“. Istaknuto je da je prvostepeni sud udovoljio tužiočevom tužbenom zahtjevu pozivajući se na relevantne odredbe ZZK, zaključujući da su u spornoj emisiji iznesene neistinite činjenice, čime je tužiocu prouzrokovana šteta povredom ugleda, a visinu štete je utvrdio primjenom čl. 154. i 200. ZOO.
17. Okružni sud je, polazeći od činjeničnog utvrđenja, istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da postoji odgovornost tuženih i da je za takav stav dao sasvim jasno i detaljno obrazloženje koje je prihvatio Okružni sud, osim u dijelu koji se tiče primjene člana 200. ZOO, odnosno visine dosuđenog iznosa, kao i roka od kojeg teče kamata (prvostepeni sud je odredio kamatu počev od 1. jula 2017. godine umjesto od dana donošenja prvostepene presude 28. januara 2019. godine). U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na sadržaj člana 200. ZOO, te relevantnih odredbi ZZK (član 4. stav 1, član 5. st. 1. i 2, te člana 6), te u vezi s tim istakao da je za odgovornost za štetu u smislu navedenih odredbi „neophodno da su prenesene informacije (činjenice) neistinite“. U vezi s tim je ukazao da prilikom ocjene izražavanja treba voditi računa da li je „lice koje je iznijelo ili prenijelo izražavanje nečeg neistinitog postupalo namjerno ili uslijed nepažnje“, te istakao da je prvostepeni sud jasno i opširno obrazložio zašto smatra de je sporno izražavanje upravo ono izražavanje koje ima u vidu odredba člana 5. ZZK.
18. Ispitujući žalbene navode, Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantica da izražavanje izneseno u spornoj emisiji predstavlja samo iznošenje mišljenja koje je u javnom interesu. Navedeno jer, prema ocjeni tog suda, samo tvrdnja da se tužilac „opasno poigrava sa životima ljudi, da se gaze za zaustavljanje krvarenja koriste još iz 1987. godine, nešto mlađi su ručni sastojci u mikrobiološkoj laboratoriji, stari čak 25 godina“ predstavlja iznošenje činjenica, a tuženi tokom postupka nisu dokazali da su te činjenice tačne. Dakle, kako je naveo Okružni sud, radilo se o iznošenju neistinitih činjenica. Također, navodi da je tužilac direktor UB Foča i da je takva zdravstvena ustanova od velike važnosti za građane ne samo Foče nego i šire regije. U vezi s tim je obrazloženo da Okružni sud smatra da iznošenje takvih netačnih činjenica može da ima izuzetno negativan efekt na građane, koji zdravstvenu zaštitu očekuju upravo u ovoj zdravstvenoj ustanovi. Također je kao nesporno utvrđeno da je tužilac kao direktor navedene zdravstvene ustanove javna ličnost i da je stoga dužan da trpi veći stepen kritike cjelokupne javnosti. Međutim, prema stavu Okružnog suda, iznošenje činjenica, a ne kritike, stvara izuzetno negativnu sliku o toj zdravstvenoj ustanovi i direktno narušava ugled tužioca kao rukovodioca te ustanove. Prema tome, smatra da je tužilac, koji je direktor te zdravstvene ustanove i samim tim najodgovorniji za njen rad, iznošenjem takvih neistinitih činjenica oklevetan u smislu odredbe člana 5. ZZK. Okružni sud, također, navodi da je prvostepeni sud pravilno cijenio činjenicu da je prvoapelantica poslala tužiocu upit s naznačenim pitanjima o kojima bi se razgovaralo u spornoj emisiji, ali da navedena emisija nije imala sadržaj prema pitanjima o kojima je trebalo da se govori, već da je u cjelini bila posvećena navodima prvotuženog i njegovim navodnim problemima na poslu, na koji način je u cijelosti odstupljeno od naprijed označenih pitanja o kojima je trebalo da se razgovara, a što je, prema označenom upitu, bio i cilj emisije. Pri tome je ukazano da je prvostepeni sud pravilno „utvrdio da nije dokazano da je tužilac provodio tzv. mobing nad prvotuženim, i to je iznošenje činjenice, a ne mišljenje. Tužilac nije ni od jednog nadležnog organa proglašen odgovornim za mobing prema prvotuženom“.
19. Okružni sud je dalje odbio kao neosnovane žalbene navode apelantica da je nematerijalnu štetu zbog povrede ugleda i časti moguće dokazati isključivo provođenjem odgovarajućeg sveobuhvatnog vještačenja. U vezi s tim je obrazloženo da je sasvim razumno očekivati da je iznošenje navedenih neistinitih činjenica u spornoj emisiji prvoapelantice, s obzirom na dužnosti koje tužilac obavlja u bolnici, naškodilo njegovom ugledu. Također smatra da su netačni navodi apelantica da tužilac nije poslao demanti. Istina, demanti je, kako to navodi Okružni sud, poslat u ime UB Foča, ali ga je potpisao tužilac, te je demanti djelimično objavljen, kako je to i obrazložio prvostepeni sud. Međutim, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 200. ZOO dosudivši tužiocu naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM, zbog čega je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu dosudivši tužiocu iznos od 2.500,00 KM s obrazloženjem da i sama sudska odluka koja utvrđuje odgovornost nekog lica za klevetu predstavlja satisfakciju licu kome je kleveta nanesena.
20. Okružni sud je uz odgovor na apelaciju od 30. novembra 2020. godine dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 94 0 P 028068 19 Rev od 4. septembra 2019. godine kojim je revizija apelantica izjavljena protiv presude Okružnog suda odbačena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelantice smatraju im je osporenim presudama prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatraju da su sudovi propustili da naprave jasnu distinkciju između činjenica i vrijednosnog suda.
22. Smatraju da ništa od iznesenog u spornoj emisiji ne predstavlja klevetu, da je objavljivanje sporne emisije bilo u javnom interesu, uz pridržavanje općeprihvaćenih profesionalnih standarda na osnovu kojih je dužnost medija da poštuju potrebe građana za korisnim i blagovremenim informacijama, te da brane načelo slobode informiranja, te prava na pravedan komentar i kritičko novinarstvo. Ne samo da je dužnost medija da prenosi takve informacije i ideje već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Dakle, iz spornog novinarskog priloga je, kako ističu, evidentno da on ne izlazi iz okvira profesionalnog standarda novinarstva jer predstavlja analizu događaja od javnog značaja. Apelantice, također, tvrde da su osporene presude proizvoljne budući da tužilac nije ni na koji način dokazao da mu je nastala nematerijalna šteta i jer u tom pravcu nije ponudio relevantne dokaze, te jer šteta nije dosuđena shodno odredbi člana 200. ZOO.
b)Odgovori na apelaciju
23. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantice pozivaju u apelaciji, te da stoga apelaciju apelantica treba odbiti kao neosnovanu. Okružni sud je uz odgovor na apelaciju dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 94 0 P 028068 19 Rev od 4. septembra 2019. godine kojim je revizija apelantica izjavljena protiv presude Okružnog suda odbačena.
24. Osnovni sud je naveo da je taj sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu presudu, te da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
25. Tužilac je naveo da je nesporno da mu je pričinjena šteta i da je to u postupku pred redovnim sudovima i dokazano, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
27. Zakon o zaštiti od klevete RS („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire; v)sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Naknada štete Član 11. stav (1)
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, ako što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
ili bankrot štetnika.
28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 028068 19 Gž od 29. maja 2019 godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 20. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena su 9. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
32. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII.Meritum
33. Apelantice smatraju da su im osporenim prekršena prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja
35. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva
36. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u brojnim odlukama je ukazao da se prilikom odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: postoji li miješanje u pravo na slobodu izražavanja, je li miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, je li miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi između ostalih Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66. i 67).
37. U vezi s pitanjem je li došlo do miješanja u pravo apelantica na slobodu izražavanja Ustavni sud smatra da je odgovor na ovo pitanje potvrdan budući da su apelantice osporenim presudama obavezane na naknadu štete tužiocu zbog priloga emitiranog u spornoj emisiji o temi „Stanje u zdravstvu u cjelini i potrebe u Univerzitetskoj bolnici Foča”, koji je prvoapelantica emitirala 4. aprila 2017. godine, što predstavlja miješanje u slobodu izražavanja zagarantiranu članom 10. stav
1. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud, također, ističe da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK, ZOO i ZPP, koje su objavljene i javnosti dostupne, i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužioca.
39. S obzirom na to da je, dakle, uplitanje u slobodu izražavanja apelantica bilo zakonito i slijedilo je legitiman cilj, Ustavni sud, u smislu naprijed navedenog, treba ispitati je li to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, odnosno jesu li su redovni sudovi, u smislu stavova Evropskog suda (op. cit. presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 74), uspostavili pravičnu ravnotežu između prava apelantica na slobodu izražavanja i tužiočevog interesa za zaštitu ugleda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene kriterije koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja (vidi Evropski sud Axel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, st. 89–95). Prvi kriterij se odnosi na doprinos informacije (saopćenja, članka) debati od općeg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterij se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojoj je riječ. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije, od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi je li novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) proveo vlastito nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenom činjeničnom osnovu u relevantnom periodu, da li se izvor putem kojeg je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te je li licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
40. Dovodeći naprijed navedene kriterije u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u spornoj emisiji prvoapelantice, emitirane 4. aprila 2017. godine, prenesene tvrdnje prvotuženog u kojim se spominje tužilac, a koji je u vrijeme emitiranja navedene emisije bio direktor UB u Foči i poslanik u Narodnoj skupštini RS, dakle javna ličnost (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3745/13 od 20. juna 2016. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba), te su, stoga, granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njega mnogo šire. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je prvoapelantica emitirala spornu emisiju o temi „Stanje u zdravstvu u cjelini i potrebe u Univerzitetskoj bolnici Foča”, što nesporno predstavlja temu od općeg interesa. Nadalje, Ustavni sud prihvaća da je i pitanje eventualne umiješanosti tužioca kao direktora UB Foča i poslanika u Narodnoj Skupštini RS u određenim kriminalnim radnjama predstavljalo „temu“ od općeg interesa, te da je kao takvo predstavljalo doprinos „temi“, odnosno debati od općeg interesa (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4366/17 od 15. oktobra 2019. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba).
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje prvotuženog objavljeno u spornoj emisiji i utvrdili da sadrži neistinite tvrdnje jer ni prvotuženi ni apelantice tokom trajanja predmetnog postupka nisu dokazali istinitost spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu (kako u dijelu koji se odnosio na tvrdnje o navodnom mobingu nad prvotužiocem tako i u vezi s nezakonitim radom vezano za naplaćivanje usluga mimo cjenovnika UB, te u vezi s korištenjem starih sanitetskih sredstva), dok je tužilac, s druge strane, predloženim dokazima zapravo dokazao da su ove tvrdnje neistinite. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ukazao da su apelantice prenijele tvrdnje prvotuženog o tužiocu, a da prethodno nisu pokušale da provjere sporne informacije, odnosno da s tužiocem provjere podatke koje namjeravaju objaviti u spornoj emisiji. Nadalje, redovni sudovi su imali u vidu da je prvoapelantica prethodno o temi sporne emisije tužiocu poslala upit radi pripreme navedene emisije o unaprijed zadatoj temi, zatim je utvrđeno da je tužilac dostavio odgovor na mnoga pitanja koja se tiču teme sporne emisije, ali da o istoj temi u spornoj emisiji skoro i nije bilo riječi. Osim toga, redovni sudovi su imali u vidu da je tužilac nakon objavljivanja sporne emisije prvoapelantici uputio demanti, koji je u narednoj emisiji samo djelimično pročitan i koji je glasio: „Na federalnoj televiziji u TV emisiji 'Mreža' objavljen je niz neistina i laži vezanih za JZU Univerzitetska bolnica Foča i za direktora bolnice prof. dr. Veljka Marića.“ Dakle, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje da tužiočevom demantiju nije dat isti značaj kao informaciji iznesenoj u spornoj emisiji.
42. U vezi s prednjim, Ustavni sud ukazuje da prvoapelantica kao javni emiter zapravo nije vodila računa o posljedicama objavljivanja sporne emisije prije njihove potvrde, posebno imajući u vidu ozbiljnost tvrdnji iznesenih u prilozima iz navedene emisije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljno jasno i logično obrazloženje da se radi o neistinitim činjenicama koje tuženi nisu dokazali, a ne o mišljenju (vrijednosnom sudu). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelantice propustile da provjere istinitost informacija koje su iznesene u spornoj emisiji o tužiocu jer emisija nije prenošena „uživo“, niti su apelantice dale priliku tužiocu da ukaže da su takve tvrdnje neosnovane. Sve navedeno ukazuje da apelantice, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nisu postupale bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije o temi sporne emisije u skladu s novinarskom etikom (vidi, mutatis mutandis, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške [GC] br. 21980/93, § 65, ECHR 1999-III).
43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelantica na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužioca, odnosno obavezivanje apelantica da s prvotuženim solidarno isplate tužiocu iznos od 2.500,00 KM, u datim okolnostima proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i da su razlozi i opravdanja koja su dali redovni sudovi u osporenim presudama za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenim presudama nije prekršeno pravo apelantica na slobodu izražavanja.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
46. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantice uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. Apelantice su navele da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza budući da smatraju da tužilac nije dokazao da mu je nastala nematerijalna šteta jer u tom pravcu nije ponudio relevantne dokaze.
49. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Nasuprot tvrdnjama apelantica prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredbi ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1678/12 od 8. decembra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 35).
50. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili ovim pitanjem, te da iz obrazloženja presuda slijedi da su redovni sudovi upravo imali u vidu činjenice konkretnog predmeta, tj. tegobe i teškoće koje je tužilac preživio nakon emitiranja sporne emisije cijeneći poseban ugled tužioca u sredini u kojoj živi i radi, te okolnost da se radi o emisiji koja je vrlo gledana. Ustavni sud dalje zapaža da je u konačnici Okružni sud, koji je preinačio prvostepenu presudu u pogledu visine naknade, zaključio da je naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.500,00 KM adekvatna, pri čemu je cijenio i okolnost da i sama sudska odluka koja utvrđuje odgovornost nekog lica za klevetu predstavlja satisfakciju licu kome je kleveta nanesena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u ocjeni dokaza koja bi, u smislu relevantnih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti razlog da svojim tumačenjem u ovom dijelu zamijeni dato tumačenje Okružnog suda koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari.
51. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani. VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su sudovi za svoje odluke, kojima su apelantice obavezane na naknadu nematerijalne štete tužiocu zbog kršenja njegovog privatnog i javnog (poslovnog) ugleda i časti, dali argumentirana i jasna obrazloženja u situaciji kada apelantice nisu dokazale istinitost informacija koje su objavile u spornoj emisiji prilogom kojim je tužilac doveden u vezu s učešćem u kriminalnim radnjama i kada nisu uložile razuman napor da potvrde činjenice koje su iznesene, iz čega slijedi da nije postojala iskrena namjera da javnosti pruže tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom.
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi osporenim odlukama dali jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu ocjene dokaza, odnosno utvrđivanja činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa vezano za utvrđivanje novčane naknade.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević