Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4190/19 („Auto-commerce“ d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4190/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-4190/19, rješavajući apelaciju „Auto-commerce“ d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Auto-commerce“ d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 050906 16 Rev od 6.
maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 050906 16 Gž od 20. septembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 050906 14 P od 7. marta 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Auto-commerce“ d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirsada Beganović-Žutić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 050906 16 Rev od 6. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 050906 16 Gž od 20. septembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 050906 14 P od 7. marta 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 050906 14 P od 7. marta 2016. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi I.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade štete isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka utvrđeno da je rješenjem Općine Uskoplje od septembra 1997. godine parcela precizirana u presudi (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) izuzeta iz posjeda ranijih vlasnika i dodijeljena PP „Ingrup“ (u daljnjem tekstu: predmetno preduzeće), radi izgradnje skladišnog prostora. Nadalje, utvrđeno je da je predmetna parcela bila faktičko vlasništvo tuženog te je ostala u njegovom vlasništvu i nakon donošenja rješenja o izuzimanju, jer nije zaključen ugovor o prodaji navedene parcele predmetnom preduzeću. Također, utvrđeno je da nakon što je predmetna parcela dodijeljena predmetnom preduzeću, to preduzeće je, nakon pribavljanja odgovarajućih saglasnosti i odobrenja, na predmetnoj parceli sagradilo skladište za prodaju građevinskog materijala, u kome je tuženi radio kao prodavač. Isto tako, utvrđeno je da su 1. januara 2000. godine tuženi i predmetno preduzeće raskinuli poslovni odnosno radni odnos te pristupili razrješenju međusobnih imovinskih odnosa. Dakle, utvrđeno je da su u pismenom ugovoru, kojeg nisu potpisali, predvidjeli da tuženi, budući da ne želi predmetnom preduzeću prodati predmetnu parcelu, isplati tom preduzeću iznos preciziran u presudi na ime vrijednosti sagrađenog skladišta, što je tuženi i učinio 5. aprila 2000. godine, dok se predmetno preduzeće obavezalo tuženom dati sve potrebne saglasnosti za povrat predmetne parcele.
4. Nadalje, utvrđeno je da su 8. aprila 2000. godine apelant i tuženi zaključili Ugovor o poslovnoj saradnji kojim su regulisali uslove pod kojima će trgovina građevinskim materijalom u prodajnom prostoru sagrađenom na predmetnoj parceli, vlasništvo tuženog, poslovati kao Poslovna jedinica apelanta. Isto tako, utvrđeno je da je članom 3. tog ugovora određeno da će tuženi biti poslovođa Poslovne jedinice, dok je članom 4. predmetnog ugovora predviđeno da je tuženi odgovoran za cjelokupno poslovanje, da snosi troškove poslovanja, plaća, doprinosa, rad mimo propisa, te da sve eventualne kazne padaju na njegovo teret.
5. Nadalje, utvrđeno je da je presudom Općinskog suda od 9. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 31. oktobra 2005. godine, odbijen primarni tužbeni zahtjev tuženog protiv predmetnog preduzeća, za utvrđenje valjanosti ugovora o razrješenju imovinsko-pravnih odnosa, te je usvojen njegov sekundarni zahtjev i naloženo predmetnom preduzeću da mu vrati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom. Istovremeno, tom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev predmetnog preduzeća i naloženo tuženom da tom preduzeću vrati - preda u posjed stovarište građevinskog materijala sagrađeno na predmetnoj parceli. Također, utvrđeno je da je pravomoćnom presudom Općinskog suda od 8. novembra 2010. godine odbijen tužbeni zahtjev kojim je predmetno preduzeće tražilo da mu tuženi na ime naknade za upotrebu tuđe stvari (skladišta), za određeni vremenski period plati određeni novčani iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve precizirano u presudi.
6. Nadalje, utvrđeno je da je presudom Općinskog suda u Travniku od 31. maja 2011. godine naloženo apelantu da predmetnom preduzeću na ime naknade za upotrebu tuđe stvari (skladište), u određenom vremenskom periodu plati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, sve precizirano u presudi. Navedena prvostepena presuda preinačena je presudom Kantonalnog suda od 15. februara 2012. godine tako što je iznos dosuđen prvostepenom presudom, povećan. Najzad, utvrđeno je da je u izvršnom postupku, na osnovu naprijed navedene prvostepene presude kao izvršne isprave, sa transakcijskog računa apelanta isplaćen predmetnom preduzeću, kao tražitelju izvršenja, iznos preciziran u presudi.
7. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da pozivom na odredbu člana 4. Ugovora o poslovnoj saradnji od 8. aprila 2000. godine, apelant potražuje naknadu štete. Isto tako, Općinski sud je istakao da je odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovao na slijedećim pravnim zaključcima. Naime, istaknuto je da je odredba člana 1. Ugovora o poslovnoj saradnji ništava, jer se poslovna jedinica pravnog lica ne osniva ugovorom o poslovnoj saradnji nego u skladu sa odredbama Zakona o privrednim društvima, odnosno na osnovu odluke o osnivanju u skladu sa osnivačkim aktom ili statutom društva. Također, Općinski sud je naveo da je odredba člana 2. Ugovora o poslovnoj saradnji ništava, jer u vrijeme potpisivanja ugovora navedena poslovna jedinica nije ni postojala niti je kasnije registrovana, kao i da je ništava i odredba člana 6. Ugovora o poslovnoj saradnji, jer se firma ne može iznajmljivati niti davati na korištenje. Nadalje, ukazano je da se novčani iznos kojeg je apelant platio predmetnom preduzeću ne može smatrati troškovima poslovanja koje ima u vidu odredba člana 4. Ugovora o poslovnoj saradnji i da ne postoji odštetna odgovornost tuženog u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tim više što je apelant u smislu člana 5. Ugovora o poslovnoj saradnji vodio kompletno računovodstvo i knjigovodstvo „poslovne jedinice", pri čemu je također znao još od 2002. godine, da je sporno pitanje korištenja poslovnog prostora (skladišta). Najzad, navedeno je da je predmetni zahtjev zastario (član 372. u vezi sa članom 375. ZOO), jer je apelant već u toku 2002. godine saznao da predmetno preduzeće osporava tuženom da posluje u navedenom poslovnom prostoru pod firmom apelanta.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 050906 16 Gž od 20. septembra 2016. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da pravilno ukazuje žalba da prvostepeni sud nije mogao cijeniti osnovanim prigovor zastare potraživanja na koji se pozvao tuženi u smislu odredbe člana 360. stav 3. ZOO. Naime, ukazano je da je po ocjeni tog suda zastarni rok za naknadu štete počeo teći od 15. februara 2012. godine kada je donesena drugostepena presuda u parnici koja se vodila između predmetnog preduzeća, kao tužitelja i apelanta, kao tuženog, a kako je tužba za naknadu štete u ovoj parnici podnesena sudu 27. maja 2014. godine nije protekao zastarni rok iz člana 376. ZOO. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim na osnovu slijedećih pravnih zaključaka. Naime, ukazano je da Ugovorom o poslovnoj saradnji tuženi nije prihvatio obavezu da apelantu isplati naknade za koje je apelant obavezan sudskom presudom da plati trećim licima, te da utvrđeno činjenično stanje ne daje osnova za zasnivanje odštetne odgovornosti tuženog sa stanovišta odredaba čl. 154. stav 1., 155. i 171. stav
2. ZOO. Također, navedeno je da je pri tome Kantonalni sud imao u vidu činjenična utvrđenja prvostepenog suda iz kojih proizilazi da je apelant ostvareni promet Poslovne jedinice evidentirao u svojoj dokumentaciji, da je odbijao plaćati naknadu za korištenje skladišta, iako mu je predmetno preduzeće redovno dostavljalo mjesečne račune, da je tuženi bio u radnom odnosu kod apelanta te da je na prednjoj strani poslovnih prostorija (skladišta) postavljen natpis firme apelanta.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 46 0 P 050906 16 Rev od 6. maja 2019. godine revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena. Istovremeno, odbijen je i zahtjev apelanta za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da odštetnu odgovornost tuženog u ovoj pravnoj stvari apelant tokom postupka, kao i u reviziji, zasniva isključivo na sadržaju člana 4. Ugovora o poslovnoj saradnji od 8. aprila 2000. godine. U vezi s tim, ukazano je da je, suprotno pravnom rezonovanju apelanta, pravilno drugostepeni sud zaključio da sadržina navedenog člana 4. Ugovora o poslovnoj saradnji ne zasniva odštetnu odgovornost tuženog u smislu odredbi čl. od 262. do 269. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nema osnova ni za zasnivanje odštetne odgovornosti tuženog sa stanovišta odredbe člana 154. stav 1. u vezi sa članom 158. ZOO, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da nisu ispunjene neke od općih pretpostavki odgovornosti za štetu (štetna radnja tuženog, adekvatna uzročna veza između štete i štetne radnje te krivica tuženog). Isto tako, navedeno je da nema osnova ni za uspostavljanje odgovornosti tuženog u smislu člana 154. stav 2. u vezi sa članom 173. ZOO, jer šteta nije nastala u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću. Najzad, ukazano je da, suprotno prigovoru apelanta, drugostepeni sud svoju odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva nije zasnovao na zaključku o osnovanosti istaknutog prigovora zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete. Naprotiv, navedeno je da je drugostepeni sud prigovor zastarjelosti ocijenio neosnovanim.
12. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da su odredbom člana 4. Ugovora o poslovnoj saradnji između apelanta i tuženog od 8. aprila 2000. godine definirane obaveze tuženog te da apelant na toj odredbi temelji tužbeni zahtjev za štetu koju je pretrpio donesenim presudama i rješenjem o izvršenju. Također, apelant navodi da sud pobijanom presudom zaključuje da je nastupila zastarjelost potraživanja shodno odredbama ZOO, a donosi kontradiktornu presudu kojom odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan. U vezi s tim, apelant ukazuje da sud pogrešno zaključuje da je nastupila zastarjelost potraživanja obzirom da apelant svoj zahtjev temelji na presudi Kantonalnog suda od 15. februara 2012. godine, a tužba je podnesena 27. maja 2014. godine.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud dali detaljna i jasna obrazloženja za svoje odlučenje, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević