Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2779/19 (N. D. i drugi)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stanovi u privatnom vlasništvu
- Ugovor o kupoprodaji
- Neovlašteno lice
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2779/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-2779/19, rješavajući apelaciju Neđe Delića i advokata Tatjane Stojković iz Doboja u ime Dragana Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, 18. stav (1) i stav (3) tač. c) i d), te stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Delića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 221418 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine (u odnosu na stav I izreke), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Delića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 221418 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine (u odnosu na stav II izreke), zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela advokat Tatjana Stojković iz Doboja u ime Dragana Delića protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 221418 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. Advokat Tatjana Stojković iz Doboja podnijela je 5. jula 2019. godine u ime Neđe Delića i Dragana Delića (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovnog suda) broj 65 0 P 221418 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine.
2. Budući da uz predmetnu apelaciju nije dostavljena posebna punomoć za zastupanje drugoapelanta pred Ustavnim sudom kako je to propisano članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopisom od 21. maja 2021. godine zatraženo je od advokata Tatjane Stojković da otkloni navedeni nedostatak u roku od tri dana od dana prijema dopisa. Advokat Tatjana Stojković je 24. maja 2021. godine primila dopis Ustavnog suda, ali u ostavljenom roku, koji je istekao 27. maja 2021. godine, nije dostavila punomoć za zastupanje drugoapelanta pred Ustavnim sudom. Advokat Tatjana Stojković je dostavila traženu punomoć 28. maja 2021. godine, dakle, nakon isteka ostavljenog roka.
Uvodne napomene
3. M. J., u ime prvoapelanta i prednika drugoapelanta (N. D., oca drugoapelanta) i Z. F. zaključile su 3. februara 1999. godine kupoprodajni ugovor ovjeren kod Općinskog suda broj OV-580/99 (u daljnjem tekstu: prvi kupoprodajni ugovor) „za prodaju poslovnog prostora“ - nekretnine bliže opisana u ugovoru (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina).
4. Z. F. kao prodavac, te H. B. i A. K., kao kupci, zaključili su 4. aprila 2000. godine kupoprodajni ugovor ovjeren kod Općinskog suda broj OV br-1170/00 (u daljnjem tekstu: drugi kupoprodajni ugovor) za prodaju predmetne nekretnine.
5. Prvoapelant i prednik drugoapelanta su 13. marta 2001. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženih Z. F., M. J., H. B. i A. K. radi utvrđenja ništavosti prvog i drugog kupoprodajnog ugovora, predaje u posjed predmetne nekretnine i naknade štete. U toku postupka donesena je Presuda Općinskog suda broj P- 557/01 od 3. oktobra 2005. godine protiv koje su svi tuženi podnijeli žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je donio Presudu broj 09 0 P 009860 06 Gž od 4. novembra 2011. godine kojom je žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
6. Podneskom od 4. decembra 2014. godine tužba je povučena protiv M. J., a kao tuženi označeni su Z. F., H. B. i A. K. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi), te je tužbeni zahtjev opredijeljen i predloženo je da se utvrdi da je ništav - bez pravne valjanosti i nezakonit prvi i drugi kupoprodajni ugovor, da su nezakoniti upisi prava vlasništva na ime drugotuženog i trećetuženog na predmetnoj nekretnini, te upis prava posjeda na predmetnoj nekretnini na ime prvotužene, drugotuženog i trećetuženog. Zatim da se naloži prvotuženoj, drugotuženom i trećetuženom da priznaju i trpe da se na osnovu ove presude prvoapelant i prednik drugoapelanta upišu kao suvlasnici sa po ½ dijela na predmetnoj nekretnini i u knjigama nadležnog katastarskog operata, da se obaveže drugotuženi i trećetuženi da im predaju u posjed i slobodno raspolaganje, slobodnu od ljudi i stvari predmetnu nekretninu, da se obaveže drugotuženi i trećetuženi da solidarno prvoapelantu i prednika drugoapelanta isplate mjesečne naknade u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te da se naloži zemljišno-knjižnom uredu, da izvrši upis prava vlasništva na prvoapelanta i prednika drugoapelanta kao suvlasnike, sa po ½ dijela na predmetnoj nekretnini.
7. Prvotužena je istakla protivtužbeni zahtjev na ročištu od 2. oktobra 2015. godine koji je nakon provedenog vještačenja opredijeljen, a kojim je tražila da se obavežu prvoapelant i prednik drugoapelanta da joj solidarno isplate određeni iznos na ime povrata dvostruko primljene kapare sa zakonskom zateznom kamatom i određeni iznos na ime povrata kupoprodajne cijene predmetne nekretnine sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknade troškove parničnog postupka.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 221418 14 P 2 od 16. januara 2017. godine utvrđeno da je ništav - bez pravne valjanosti i nezakonit prvi kupoprodajni ugovor (stav I izreke), te je odbijen zahtjev prvoapelanta i prednika drugoapelanta da se utvrdi da je ništav - bez pravne valjanosti i nezakonit drugi kupoprodajni ugovor (stav II izreke).
9. Presudom je dalje odbijen zahtjev prvoapelanta i prednika drugoapelanta da se utvrdi da su ništavi - bez pravne valjanosti i nezakoniti upisi prava vlasništva na ime drugotuženog i trećetuženog na predmetnoj nekretnini i upis prava posjeda na predmetnoj nekretnini na ime prvotužene, drugotuženog i trećetuženog (stav III izreke), te je odbijen zahtjev prvoapelanta i prednika drugoapelanta da se naloži prvotuženoj, drugotuženom i trećetuženom da priznaju i trpe da se na osnovu ove presude prvoapelant i prednik drugoapelanta upišu kao suvlasnici sa po ½ dijela na predmetnoj nekretnini i u knjigama nadležnog katastarskog operata Općine Novo Sarajevo (stav IV izreke).
10. Presudom je također odbijen zahtjev prvoapelanta i prednika drugoapelanta da se obaveže drugotuženi i trećetuženi da im predaju u posjed i slobodno raspolaganje, slobodnu od ljudi i stvari predmetnu nekretninu (stav V), i zahtjev prvoapelanta i prednika drugoapelanta da se obaveže drugotuženi i trećetuženi da im solidarno isplate mjesečne naknade u određenom iznosu za vremenski period bliže označen u izreci sa zakonskom zateznom kamatom (stav VI izreke), te zahtjev prvoapelanta i prednika drugoapelanta da se naloži zemljišno-knjižnom uredu, da izvrši upis prava vlasništva na prvoapelanta i prednika drugoapelanta kao suvlasnike, sa po ½ dijela na predmetnoj nekretnini.
11. Pored navedenog, presudom je odbijen prijedlog prvoapelanta i prednika drugoapelanta da se na ročištu (21. decembra 2016. godine) dozvoli raspravljanje po alternativnom tužbenom zahtjevu, kao i protivtužbeni zahtjev prvotužene. Presudom je također odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove parničnog postupka.
12. Općinski sud je naveo da je utvrdio da su prvoapelant i prednik drugoapelanta od "GP Bosna" Sarajevo 26. septembra 1977. godine, po osnovu ugovora o kupoprodaji stekli vanknjižno vlasništvo na predmetnoj nekretnini, te da su se prema podacima Općine Novo Sarajevo vodili kao vlasnici iste. Također je utvrđeno da je u toku ratnih sukoba, navedena predmetna nekretnina proglašena privremeno napuštenom i dodijeljena je na korištenje prvotuženoj od strane Općine Novo Sarajevo. Općinski sud je ukazao na čl. 26. i 28. stav 2. ZOO-a, te naveo da s obzirom da prilikom zaključenja prvog kupoprodajnog ugovora, prvoapelant i prednik drugoapelanta nisu učestvovali, jer je putem nevaljane punomoći u njihovo ime ugovor zaključilo treće lice (M. J.), to jedna od ugovornih strana - prodavac nije izrazila svoju volju, te je ugovor lišen osnova i ništav u smislu navedenog člana 103. stav 1. ZOO-a, a u vezi sa članom
52. ZOO-a. Također je naveo da imajući u vidu navedeno, ni ovjera potpisa M. J. ne ispunjava uslove propisane članom 1. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, te navedeni ugovor nije punovažan ni sa aspekta forme. Dalje je utvrdio da je prvotužena po zaključenju prvog kupoprodajnog ugovora izvršila upis u zemljišne knjige, pa se u vrijeme kupoprodaje sa drugotuženim i trećetuženim prvi kupoprodajni ugovor još uvijek cijenio kao pravno valjan. Slijedom toga drugotuženi i trećetuženi su uz predaju u posjed predmetne nekretnine, stekli i pravo vlasništva na istoj upisom u zemljišne knjige, jer u vrijeme kupoprodaje nisu mogli imati saznanje o činjenici da postoji neki eventualni spor na predmetnoj nekretnini, pa su se oslonili na podatke u zemljišnoj knjizi, te platili realnu tržišnu vrijednost kao kupoprodajnu cijenu predmetne nekretnine i platili porez. Dalje je naveo da kako iz provedenih dokaza proizilazi da su drugotuženi i trećetuženi postupali sa povjerenjem u zemljišnu knjigu, te da nisu mogli imati saznanje da je prvotužena postala vlasnik predmetne nekretnine temeljem falsifikovanih punomoći, to je primjenom principa povjerenja u zemljišne knjige i cijeneći da su ispunjeni svi uslovi propisani članom 9. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH zaključio da zahtijevanje vraćanja predmetne nekretnine u posjed prvoapelantu i predniku drugoapelanta od strane drugotuženog i trećetuženog, nije osnovano. Zatim je naveo da je odbio raspravljanje po istaknutom alternativnom tužbenom zahtjevu na ročištu održanom 21. decembra 2016. godine, jer nisu ispunjene odredbe propisane članom 57. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), s obzirom da su se tuženi usprotivili, a prvoapelant i prednik drugoapelanta imaju u skladu sa članom 104. ZOO-a mogućnost da drugom tužbom potražuju novčanu naknadu. Također je naveo da s obzirom da nema osnova da utvrdi da je drugi kupoprodajni ugovor ništav i bez pravne valjanosti, to je odbio tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja da su upisi prava vlasništva na ime drugotuženog i trećetuženog ništavi, bez pravne valjanosti i nezakoniti, kao i u dijelu da tuženim naloži da priznaju i trpe da se na osnovu sudske presude upišu kao suvlasnici sa po ½ dijela na predmetnoj nekretnini i da drugotuženi i trećetuženi predaju predmetnu nekretninu u posjed i slobodno raspolaganje prvoapelantu i predniku drugoapelanta, te im isplate mjesečne naknade za korištenje predmetne nekretnine za određeni vremenski period.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 221418 17 Gž 2 od 28. septembra 2017. godine odbijene su žalbe prvoapelanta, prednika drugoapelanta i prvotužene, te je prvostepena presuda potvrđena.
14. Kantonalni sud je naveo da primjećuje da prvoapelant i prednik drugoapelanta u toku postupka nisu tražili podnošenje isprava u izvorniku, te da su i sami podnosili isprave u fotokopiji. Također je ukazao da su tuženi trebali potvrditi navode iz odgovara na tužbu, a u čemu su uspjeli budući da je dokazano da su drugotuženi i trećetuženi predmetnu nekretninu stekli na osnovu zakonitog pravnog posla, ovjerenog drugog kupoprodajnog ugovora, da su isplatili kupoprodajnu cijenu u cijelosti, ušli u posjed predmetne nekretnine, izvršili uplatu poreza na promet nepokretnosti i nakon toga se uknjižili kod zemljišno-knjižnog ureda kao suvlasnici. Zatim je ukazao na sadržaj člana 460. ZOO-a, te naveo da je tačno da su prvoapelant i prednik drugoapelanta bili prvi vanknjižni vlasnici predmetne nekretnine koju su drugotuženi i trećetuženi kupili, međutim da prvoapelant i prednik drugoapelanta nisu aktivno legitimisani za pobijanje valjanosti ovog ugovora samo zbog tvrdnje da oni imaju vlasnička prava na predmetu tog ugovora – predmetnoj nekretnini. Dalje je naveo da su se drugotuženi i trećetuženi pouzdali u valjanost prvog kupoprodajnog ugovora, te upisa u zemljišnim knjigama gdje prvoapelant i prednik drugoapelanta nisu bili upisani kao suvlasnici u trenutku zaključenja ugovora i ukazao na član 9. Zakona o zemljišnim knjigama, te naveo da polazeći od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, prvostepeni sud je pravilno odbio zahtjev za utvrđivanje ništavosti drugog kupoprodajnog ugovora kao i sve ostale zahtjeve koji se odnose na obavezivanje tuženih proizašlih temeljem navodne ništavosti ugovora.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 221418 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine, stavom I izreke, odbijene su revizije prvoapelanta i prednika drugoapelanta u dijelu odluke drugostepene presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim traže da se obavežu drugotuženi i trećetuženi da solidarno prvoapelantu i predniku drugoapelanta isplate mjesečne naknade u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom (sve bliže navedeno u stavu VI izreke prvostepene presude). Stavom II izreke presude odbačene su revizije prvoapelanta i prednika drugoapelanta u preostalom dijelu odluke drugostepene presude. Stavom III izreke presude odbačena je revizija prvotužene u dosuđujućem dijelu drugostepene presude, dok je stavom IV izreke presude odbijena revizija prvotužene u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu. Stavom V izreke presude odbačen je podnesak prvoapelanta i prednika drugoapelanta od 2. oktobra 2018. godine, a stavom VI izreke presude odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizija.
16. Vrhovni sud je naveo kako prvoapelant i prednik drugoapelanta nisu u tužbi označili vrijednost predmeta spora, pa time ni preko propisanog iznosa, kao uslova za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije, čime su započeli i vodili parnicu u kojoj revizija nije dopuštena, njihova revizije su odbačene, saglasno odredbama člana 247. stav (1) u vezi sa stavom (2) ZPP-a, jer su izjavljene protiv presude protiv koje se po zakonu ne može ni izjaviti (detaljno obrazloženo na str. 5., 6. i 7. presude). Također je naveo da ne postoje osnovi za izvođenje zaključka o ostvarenju zakonskog uslova za izuzetno postupanje u smislu odredbi člana 237. st. (3) i (5) ZPP-a.
17. Vrhovni sud je istakao da revizija prvoapelanta i prednika drugoapelanta u preostalom dijelu pobijane presude drugostepenog suda, kojim je odbijen zahtjev kojim traže da se obavežu drugotuženi i trećetuženi da solidarno prvoapelantu i predniku drugoapelanta isplate mjesečne naknade u određenom iznosu, dakle, u pobijanoj visini vrijednosti predmeta spora u ovome dijelu u iznosu od 47.700,00 KM (član 319. ZPP-a), nije osnovana. Dalje je naveo da, slijedom izloženih razloga pobijane presude drugostepenog suda kojima, prihvatajući zaključak i odluku prvostepenog suda u ovome dijelu da nema osnova da utvrdi da je drugi kupoprodajni ugovor ništav i bez pravne valjanosti, time izostaje i osnov isplate mjesečne naknade za korištenje predmetne nekretnine za određeni vremenski period.
18. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su ponovili razloge koje je Vrhovni sud naveo kada je u st. I i II izreke presude odbio odnosno odbacio revizije prvoapelanta i prednika drugoapelanta (koji je preminuo 22. aprila 2019. godine). Apelanti smatraju da zbog propusta prvostepenog suda da u postupku prethodnog ispitivanja tužbe preduzme radnje radi otklanjanja nedostatka u tužbi ne mogu da trpe štetne posljedice, a naročito ako se imaju u vidu činjenice da su i prvostepeni i drugostepeni sud u toku postupka prihvatili vrijednost spora koju je punomoćnik prvoapelanta i oca drugoapelanta označio na ročištu za glavnu raspravu (apelanti ukazuju da je u uvodu nižestepenih presuda vrijednost spora označena na 80.000,00 KM). Apelanti navode da se predmetni slučaj u suštini svodi na to da su "tuženi" predmetnu nekretninu kupili od prvotužene koja nije bila vlasnik iste, jer nije imala valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva (pravno valjan ugovor) jer je istu "kupila" od M. J. na osnovu falsifikovane punomoći, te da prvotužena nije imala ni valjan način sticanja prava vlasništva (uknjižbu u zemljišne knjige), pa slijedom toga "tuženi", a koji svoja prava (kod derivativnog načina sticanja prava vlasništva na nekretnini) izvode iz prava svog pravnog prethodnika, nisu stekli pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, niti su to pravo mogli steći kupovinom od nevlasnika, pošto se u smislu odredbe člana 36. tada važećeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kupovinom od nevlasnika moglo steći pravo vlasništva samo na pokretnoj stvari, a ne i na nepokretnoj stvari. Pored navedenog, apelanti su istakli da se obrazloženje presude Vrhovnog suda svodi na taksativno nabrajanje šta je prvostepeni sud utvrdio i zaključio, te da obrazloženje svodi na nekoliko rečenica, te da takvo obrazloženje nikako ne predstavlja dokaz da su predmet i žalba zaista ispitani od strane drugostepenog suda odnosno da je Vrhovni sud uskraćivanjem neophodnog obrazloženja propustio da ispita revizione navode.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tač. c) i d), te stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tač. c) i d), te stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. a)Prima facie
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvoapelant podnio apelaciju u odnosu na stav II izreke presude Vrhovnog suda kojim su odbijene revizije prvoapelanta i prednika drugoapelanta u dijelu odluke drugostepene presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim traže da se obavežu drugotuženi i trećetuženi da solidarno prvoapelantu i predniku drugoapelanta isplate mjesečne naknade u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom (sve bliže navedeno u stavu VI izreke prvostepene presude).
21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se prvoapelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nije udovoljeno standardu "obrazložene odluke". Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
23. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima prvoapelanta, Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se pozivao na relevantne zakonske odredbe, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud jasno naveo da, slijedom izloženih razloga pobijane presude drugostepenog suda kojima, prihvatajući zaključak i odluku prvostepenog suda u ovome dijelu, nema osnova da se utvrdi da je drugi kupoprodajni ugovor ništav i bez pravne valjanosti, te da time izostaje i osnov isplate mjesečne naknade za korištenje predmetne nekretnine za određeni vremenski period. Osim toga, u odnosu na navode prvoapelanta da se obrazloženje presude Vrhovnog suda svodi na taksativno nabrajanje šta je prvostepeni sud utvrdio i zaključio, te da je Vrhovni sud uskraćivanjem neophodnog obrazloženja propustio da ispita revizione navode, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32.). U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje Vrhovni sud nije bio obvezan iznijeti sve detalje i dati odgovore na sve iznesene revizijske argumente, nego je bio dužan odgovoriti na relevantne navode i obrazložiti razloge za svoje odluke, što je i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da prvoapelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
b)Protek roka
24. Ustavni sud zapaža da je prvoapelant podnio apelaciju u odnosu i na stav II izreke Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 221418 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine kojim su odbačene revizije prvoapelanta i prednika drugoapelanta u odnosu na dio odluke drugostepene presude kojom je potvrđen dio prvostepene presuda koji se odnosi na zahtjeve za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji kao i sve ostale zahtjeve koji su se odnosili na obavezivanje tuženih proizašlih temeljem navodne ništavosti ugovora osim u dijelu tražene isplate mjesečne naknade za korištenje predmetne nekretnine za određeni vremenski period od strane drugotuženog i trećetuženog.
25. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Iz navoda apelacije proističe da su prvoapelant i prednik drugoapelanta protiv osporene Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 221418 17 Gž 2 od 28. septembra 2017. godine, izjavili revizije, koje su djelimično odbačene kao nedopuštene presudom Vrhovnog suda (stav II izreke). Ustavni sud konstatuje da su revizije u konkretnom slučaju u ovom dijelu neefektivan pravni lijek, jer su odbačene iz formalnih razloga. Korištenjem revizije koja je odbačena, prvoapelant je propustio podnijeti apelaciju u ovom dijelu u roku koji je predviđen članom 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Iz navedenog proizilazi da je konačna odluka dio Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 221418 17 Gž 2 od 28. septembra 2017. godine, kojom je prvostepena presuda potvrđena u odnosu na zahtjeve za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji kao i sve ostale zahtjeve koji se odnose na obavezivanje tuženih proizašlih temeljem navodne ništavosti ugovora, osim u dijelu tražene isplate mjesečne naknade.
26. S obzirom na to da je o izjavljenim revizijama protiv drugostepene presude odlučeno presudom Vrhovnog suda od 23. oktobra 2018. godine, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 221418 17 Gž 2 od 28. septembra 2017. godine, jer se podrazumijeva da je prvoapelant navedenu drugostepenu presudu primio prije datuma kad je donesena odluka o reviziji. Pošto je apelacija Ustavnom sudu podnesena 5. jula 2019. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je prvoapelant primio osporenu drugostepenu presudu. c)Neovlašteno lice
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je advokat Tatjana Stojković iz Doboja podnijela predmetnu apelaciju u ime drugoapelanta, a na zahtjev Ustavnog suda nije dostavila "posebnu punomoć za zastupanje drugoapelanta pred Ustavnim sudom" u smislu člana 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime drugoapelanta podnijelo neovlašteno lice.
28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. c) i d), te stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, odnosno ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ,Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić