Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1441/19 (B. K.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
- Mobing
- Radni odnos
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1441/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1441/19, rješavajući apelaciju Borivoja Kruškovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Borivoja Kruškovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 218914 18 Rev od 7. februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Borivoje Krušković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 1. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 218914 18 Rev od 7. februara 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Univerziteta u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i tuženi su dostavili odgovore u periodu od 17. do 30. septembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 15. jula 2015. godine podnio tužbu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa.
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 218914 15 Rs od 30. decembra 2016. godine utvrđeno je da je apelant trpio zlostavljanje, maltretiranje, ponižavanje i diskriminaciju na radu od tuženog, te je slijedom toga tuženi obavezan da apelantu isplati na ime naknade nematerijalne štete u vidu duševnih bolova zbog povreda ugleda i časti iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je zahtjev na ime naknade nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Istom presudom poništena je kao nezakonita Odluka Senata tuženog broj 02/04.- 3.535-51/15 od 26. marta 2015. godine kojom je izmijenjena i dopunjena Odluka o odgovornim nastavnicima i saradnicima na I i II ciklusu studija za zimski i ljetnji semestar školske 2014/2015. godine broj 2/04-3.2946-3/14 od 11. septembra 2014. godine. Tuženi je obavezan da apelantu obezbijedi ostvarivanje prava koja su mu uskraćena, te da mu omogući da izvodi nastavu na predmetu Makroekonomija na Ekonomskom fakultetu na način preciziran u izreci presude, uz naknadu troškova parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za poništenje zaključaka Senata tuženog od 11. septembra 2014. godine i 2. juna 2014. godine.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza (saslušanjem svjedoka i apelanta u svojstvu parnične stranke, vještačenjem po vještaku medicinske struke, te uvidom u materijalne dokaze) u skladu sa članom 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrđeno da je apelant od 2011. godine bio zaposlenik tuženog, te da je po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme (period od 24. novembra 2014. godine do 24. septembra 2015. godine) raspoređen na poslove nastavnika i predavao je na predmetu Makroekonomija na Katedri za ekonomsku teoriju, analizu i politiku na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci. Takođe je utvrđeno da je Senat tuženog Odlukom broj 02/04-3.535-51/15 od 26. marta 2015. godine izmijenio i dopunio svoju odluku o odgovornim nastavnicima i saradnicima na I i II ciklusu studija za zimski i ljetnji semestar školske 2014/2015. godine od 11. septembra 2014. godine, te je umjesto apelanta imenovan drugi odgovorni profesor na predmetu Makroekonomija. Nadalje, utvrđeno je da je Senat tuženog 8. septembra 2015. godine raspisao i objavio konkurs za izbor nastavnika na predmetu Makroekonomija i da se apelant nije prijavio na objavljeni konkurs, tako da je po isteku važenja njegovog ugovora o radu na određeno vrijeme (24. septembar 2015. godine) tuženi s apelantom raskinuo radni odnos zaključno sa danom 25. septembar 2015. godine.
8. Cijeneći iz utvrđenog činjeničnog stanja da je apelantu tokom rada kod tuženog bio zabranjen pristup informacionom sistemu, da je na Ekonomskom fakultetu formirana komisija sa zadatkom da provjerava da li je apelant pravilno ocjenjivao studente na ispitu iz predmeta Makroekonomija, a u komisiji je bio i S. A. (koji je bio apelantov asistent prije nego što je imenovan u zvanje docenta), te da je odlukom Senata tuženog od 23. marta 2015. godine na predmetu Makroekonomija kao odgovorni profesor umjesto apelanta imenovan drugi profesor, a apelant određen da izvodi vježbe profesoru S. A., Osnovni sud je zaključio da je apelant dokazao da je zbog navedenih radnji tuženog trpio zlostavljanje, maltretiranje, ponižavanje i diskriminaciju za vrijeme svog rada, odnosno da je tuženi navedenim radnjama izvršio mobing nad apelantom, zbog čega je odgovoran za naknadu nematerijalne štete u iznosu preciziranom u izreci presude. U vezi s tim, Osnovni sud je utvrdio da odluka Senata tuženog od 26. marta 2015. godine kojom je imenovan drugi profesor na predmetu Makroekonomija „nije zasnovana na zakonu“, te je usvojio apelantov zahtjev za poništenje odluke Senata tuženog od 26. marta 2015. godine kao nezakonite. Na kraju, Osnovni sud je zaključio da nije osnovan apelantov zahtjev za poništenje Zaključka Senata tuženog broj 02/04-3.2369-12/14 od 11. septembra 2014. godine cijeneći da „ne zadire u prava tužioca (apelanta)“, kao i zahtjev za poništenje Zaključka broj 02/04-3.1445-52/14 od 2. juna 2014. godine jer nije ni izveden kao dokaz, pa se ne može ni poništiti.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 218914 17 Rsž od 19. decembra 2017. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda u usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i odluke o troškovima postupka se preinačava tako da je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu sa zahtjevom za naknadu troškova postupaka odbijen, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u izreci presude.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora apelantov zahtjev da se utvrdi da je trpio zlostavljanje, maltretiranje, ponižavanje i diskriminaciju na radu od tuženog, te slijedom toga da mu tuženi isplati nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova i povrede ugleda i časti, kao i da se ponište kao nezakonite odluka Senata tuženog od 26. marta 2015. godine kojom je izmijenjena i dopunjena odluka o odgovornom nastavniku na predmetu Makroekonomija i zaključak tuženog kojim je naloženo da Nastavno naučno vijeće Ekonomskog fakulteta imenuje još jednog nastavnika za nastavni predmet Makroekonomija. Potom, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 4 stav 3 Zakona o zabrani diskriminacije kojima je propisano da je mobing oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koje podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je bitan elemenat instituta mobinga vremenski kontinuitet u kome se ponavljaju radnje koje imaju karakter ovog oblika diskriminacije, prema kome se cijeni da li se radi o pojedinačnom incidentu ili o ponašanju čija je namjera ugrožavanje časti, ljudskog dostojanstva i integriteta zaposlenog i njegova eliminacija iz radnog okruženja. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, da bi se dokazao mobing koji predstavlja oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu, mora se dokazati da je postojalo ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da se diskriminacijom, klevetom i mobingom ne mogu smatrati aktivnosti poslodavca koje su opravdane zbog efikasnije organizacije posla ili unapređenja radne discipline, pojedinačni akti poslodavca kojima je rješavano o pravima i obavezama iz radnog odnosa protiv koga zaposleni ima pravo na zaštitu u postupku propisanom posebnim zakonom, zatim povremene razlike u mišljenjima, problemi i konflikti u vezi s obavljanjem poslova i radnih zadataka osim ako oni nemaju cilj da povrijede ili namjerno uvrijede zaposlenog.
11. Imajući vidu odredbe Zakona o zabrani diskriminacije koje su kao materijalno pravo primjenjive u rješavanju predmetnog spora, kao i radnje tuženog, za koje apelant tvrdi da su imale ponižavajući i degradirajući efekat na apelanta, a prvostepeni sud je zaključio da namjera ponižavanja i degradiranja apelanta proizlazi iz radnji tuženog kao apelantovog poslodavca jer je odredio da apelant drži vježbe S. A. koji je, prije nego je promovisan u zvanje docenta, bio asistent apelantu, te je apelantu zabranio pristup informacionom sistemu i samim tim onemogućio mu da samovoljno postavlja obavještenja na internet stranicu fakulteta i što je na Ekonomskom fakultetu formirao komisiju koja je trebala provjeriti da li je apelant na adekvatan način bodovao studente, a u komisiji je bio i S. A., koji je prije bio asistent apelantu i što su odlukom Senata tuženog od 26. marta 2015. godine na nastavnom predmetu Makroekonomija imenovani i drugi odgovorni nastavnici, čime je tužilac onemogućen da bude ponovo izabran u više zvanje. Međutim, Okružni sud je naveo da, suprotno zaključku prvostepenog suda, u navedenim radnjama tužnog ne prepoznaje mobing nad apelantom jer, prema mišljenju tog suda, navedene radnje tuženog nisu vršene u kontinuitetu, odnosno nisu se ponavljale.
12. Pored navedenog, Okružni sud smatra da iz radnje tuženog kojom je odredio da apelant drži vježbe S. A. koji je, prije nego je promovisan u zvanje docenta, bio asistent apelantu, ne proizlazi namjera tuženog da degradira i ponizi apelanta jer, prema mišljenju tog suda, okolnost što je S. A. kao bivši apelantov asistent stekao akademsko zvanje docenta, kao i apelant, ne može se smatrati apelantovim degradiranjem, kako zaključuje prvostepeni sud. Takođe, prema mišljenju Okružnog suda, postupanje tuženog s ciljem formiranja komisije koja nakon prigovora studenata pregleda pismene ispite iz predmeta Makroekonomija i procjena komisije da li je apelant na adekvatan način bodovao studente ne smatra se mobingom jer, prema mišljenju Okružnog suda, tuženi kao poslodavac ima ovlašćenje da kontroliše rad svojih uposlenih, pa i predavača na fakultetu. Pored toga, postupanje dekana Ekonomskog fakulteta, kojim je apelantu onemogućen pristup informacionom sistemu i da samovoljno postavlja obavještenja na internet stranicu fakulteta, ne može se smatrati diskriminacijom apelanta u odnosu na ostale nastavnike s obzirom na to da je dokazano da ostali nastavnici u skladu s propisanim procedurama nisu samoinicijativno postavljali obavještenja za internet stranicu fakulteta, već posredstvom administratora.
13. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je utvrdio da prvostepeni sud nije pravilno postupio kada je izveo zaključak da je tuženi navedenim radnjama zlostavljao, degradirao i ponižavao apelanta. Na kraju, Okružni sud je ocijenio osnovanim žalbeni navod tuženog kojim ukazuje na povredu ZPP-a kada se prvostepeni sud upušta u raspravljanje i odlučivanje o odluci Senata tuženog od 26. marta 2015. godine kojom je izmijenjena odluka o odgovornim nastavnicima i saradnicima na I i II ciklusu studija za zimski i ljetnji semestar školske 2014/2015. godine od 11. septembra 2014. godine. Naime, Okružni sud smatra da navedena odluka ima svojstvo upravnog akta i apelant je, ukoliko je nezadovoljan, tužbom mogao osporavati odluku u upravnom sporu. Međutim, Okružni sud je odbio i ovaj dio tužbenog zahtjeva imajući u vidu da nema razlike u posljedicama odbijanja tužbenog zahtjeva i odbačaja tužbe u odnosu na ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva.
14. Cijeneći da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, Okružni sud je, u smislu člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP-a prvostepenu presudu preinačio te je odlučeno kao u izreci presude. Odluku o troškovima spora Okružni sud je zasnovao na odredbi člana 386 ZPP-a.
15. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 218914 18 Rev od 7. februara 2019. godine kojom je revizija odbijena kao neosnovana. Nakon ispitivanja revizionih prigovora u kontekstu osporene drugostepene odluke, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena odluka pravilna. U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da, prema odredbi člana 5 Zakona o radu, radnik ne može biti stavljen u neravnopravan položaj prilikom ostvarivanja prava po osnovu rada zbog rase, etičke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog i drugog mišljenja i drugih zakonom propisanih uslova, dok je odredbom člana 111 stav 5 ZOR-a definisan mobing, kao i odredbom člana 4 stav 3 Zakona o zabrani diskriminacije.
16. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelant u predmetnom postupku „kumulirao dvije antidiskriminacione tužbe tako što se njegov tužbeni zahtjev sastoji od tužbe za utvrđenje diskriminacije (deklaratorni antidiskriminacioni zahtjev) i tužbe za naknadu štete (kondemnatorni, reparacioni zahtjev), saglasno odredbi člana 12 stav 1 pod a) i c) i stav 3 Zakona o zabrani diskriminacije. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je apelant tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnjama da je za vrijeme rada kod tuženog diskriminisan jer je bio određen da izvodi vježbe S. A. koji je prije imenovanja u zvanje docenta bio asistent apelantu, te da je na taj način ponižavan na radnom mjestu u dužem periodu. Vrhovni sud je, nadalje, naveo da se apelant u konkretnom slučaju poziva na mobing kao oblik kršenja ljudskih prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da, prema odredbama Zakona o zabrani diskriminacije, mobing predstavlja „patološku komunikaciju na radnom mjestu, koju sistematski upućuje jedna ili više osoba ka jednoj osobi koja je tokom mobinga izložena psihičkom zlostavljanju i stavljena je u bespomoćnu i bezizlaznu situaciju“. Dakle, mobing podrazumijeva da se proces diskriminacije vrši u dužem periodu i da nije ograničen, dakle uspjeh tužbenog zahtjeva uslovljen je dokazanim činjenicama, da napadi traju duže vrijeme, da postoji namjera počinioca zlostavljanja na radu koja se realizuje u određenim vremenskim razmacima i u kontinuitetu, te da postoji uzročna veza između štetnog ponašanja i štetne posljedice (član 111 stav 5 ZOR-a).
17. Vrhovni sud je u vezi s navedenim ukazao da je, prema odredbi člana 112 stav 2 Zakona o radu, na apelantu bila obaveza da iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je tuženi postupao suprotno odredbi člana 111 stav 1 Zakona o radu, dok je na tuženom bila obaveza dokazivanja da nije narušen princip jednakosti. Takođe, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 15 Zakona o zabrani diskriminacije, ukazao da žrtva eventualne diskriminacije nije dužna dokazati diskriminaciju sa stepenom sigurnosti, već je dovoljno da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo, pa ukoliko ispuni taj uslov navodni diskriminator je dužan dokazati da nije prekršio princip jednakog postupanja.
18. Vrhovni sud je u vezi s navedenim ukazao da, prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, apelantu nije zabranjen pristup informacionom sistemu (iskaz svjedoka N. K., dekana Ekonomskog fakulteta), već mu (kao i ostalim nastavnicima) nije dozvoljeno da samostalno postavlja obavještenja na internet stranici fakulteta, već posredstvom ovlašćenog službenika. Vrhovni sud je takođe ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da je formiranje komisije za pregled pismenih ispita studenata radi procjene da li je tužilac adekvatno bodovao ispite je uslijedilo nakon brojnih pritužbi studenata na apelantov rad, što je, prema mišljenju Vrhovnog suda, opravdano jer je to dio procesa rada kod tuženog, odnosno kontrole rada zaposlenih. Takođe, apelantovo raspoređivanje da drži vježbe profesoru S. A, koji je njegov bivši asistent, a koji je u međuvremenu stekao akademsko zvanje docenta, ne predstavlja radnju tuženog s namjerom profesionalne degradacije apelantovog statusa i poniženja. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud smatra da apelant nije dokazao da se radi o postupanju tuženog koje ima elemente diskriminacije jer nije dokazao da je stavljen u nejednak položaj po jednom od zabranjenih osnova (član 2 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije i člana 5 ZOR-a). Prema odredbi člana 2 Zakona o zabrani diskriminacije, zaštićeni osnovi predstavljaju ključni elemenat diskriminacije i različito tretiranje lica postaje diskriminacija samo ukoliko se zasniva na jednom od zaštićenih osnova (po osnovu rase, jezika, vjere, etničke pripadnosti i dr). Vrhovni sud je takođe zaključio da apelant nije dokazao da su navedene radnje tuženog vršene u vremenskom kontinuitetu, odnosno da su se ponavljale, te sveukupno gledano nisu preduzimane radi njegove degradacije, već su preduzimane, shodno odredbama člana 50 Zakona o visokom obrazovanju, u svrhu nesmetanog odvijanja procesa rada (nesmetanog održavanja nastave na fakultetu), i to pretežno kao reakcija na pritužbe studenata (koje su se ticale tužiočevog držanja predavanja, te prolaznosti na ispitu), a koje su kulminirale zahtjevom Studentskog parlamenta upućenog Senatu tuženog. Stoga, Vrhovni sud smatra da apelant nije dokazao da je tuženi u dužem periodu ponavljao radnje koje imaju karakter diskriminacije, a koje su bile usmjerene ka njegovom zlostavljanju, degradiranju i ponižavanju. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da se radi o postupanju tuženog koje ima elemente mobinga u smislu odredbe člana 4 stav 3 Zakona o zabrani diskriminacije.
19. Vrhovni sud je na kraju ocijenio da su apelantovi revizioni navodi neosnovani, pa je apelantova revizija odbijena kao neosnovana primjenom odredaba člana 248 ZPP-a. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljno primijenjenom procesnom i materijalnom pravu. U iscrpnoj apelaciji apelant iznosi brojne prigovore kojim ukazuje da osporena presuda nije u saglasnosti s dokazima koje je apelant izvodio i kojima je na nesumnjiv način dokazao da je tuženi preduzimao određene radnje i mjere prema apelantu koje se ne mogu okarakterisati kao profesionalne. Kao osnov za preduzimanje mjera tuženog prema njemu, apelant vidi u činjenici što su tokom njegovog rada iznesene brojne neistine o njegovom radu kod tuženog, a vrhunac takvog ponašanja predstavlja zahtjev Studentskog parlamenta upućen Senatu tuženog u kojem su iznesene neistine o ocjenjivanju studenata, što je i bio povod da Senat tuženog bez ijednog argumenta oduzme pravo apelantu da predaje i ispituje studente jer mu je stavljena na teret „navodna manja prolaznost studenata na ispitima“. Takođe, apelant smatra da formiranje komisije za pregled pismenih ispita studenata „nije i ne može biti dio procesa rada tuženog, odnosno kontrole rada zaposlenih“ niti je „sud objasnio na koji način je utvrdio da su to radnje koje predstavljaju dio procesa rada tuženog“. Apelant ukazuje da nije osnovan stav suda da se u njegovom slučaju ne radi o degradaciji budući da je dokazao da je zaključkom Senata raspoređen da drži vježbe na predmetu Makroekonomija, iako je imao zvanje profesora. Takođe, apelant smatra da je proizvoljan stav da nije dokazao da su sve radnje tuženog vršene u vremenskom kontinuitetu ukazujući da Vrhovni sud nije dao jasno obrazloženje da apelant nije dokazao da ga je tuženi diskriminisao, niti je uopšte cijenio radnje mobinga koje proizlaze iz dokaza u spisu, a shodno odredbama člana 4 stav 3 Zakona o zabrani diskriminacije.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u osporenoj presudi tog suda, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tuženi smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te da apelantu nisu povrijeđena ustavna prava na koja ukazuje u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
24. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2.
(Diskriminacija) (1)Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.
(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.
Član 4. stav 3.
(Ostali oblici diskriminacije) (…) (2)Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.
Član 12. stav (1) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:
a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);
(…)
c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);
(…) Član 15.
(Teret dokazivanja) (1) U slučajevima kada osoba ili skupina osoba navode činjenice u postupku iz člana 12. ovoga Zakona, potkrepljujući navode o tome da je prekršena zabrana diskriminacije, navodni je prekršitelj dužan dokazati da nije prekršio načelo jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave.
(2) U slučajevima kada osoba smatra da je snosila posljedice diskriminacije, kao dokaz za ostvarivanje prava iz stava (1) ovoga člana mogu se koristiti i statistički podaci ili baze podataka.
(3) U slučajevima kada osoba smatra da je snosila posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumne prilagodbe, teret dokazivanja leži na suprotnoj stranci
25. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.
Član 111. stav 5.
(…) Mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.
Član 112.
U slučajevima diskriminacije u smislu odredaba članova 5., 109., 110. i 111. ovog zakona lice koje traži zaposlenje, kao i radnik, može da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete u skladu sa zakonom.
U slučaju spora, teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije, odnosno da je postupljeno u skladu sa zakonom, ukoliko lice koje traži zaposlenje, odnosno lice koje je zaposleno iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama člana 111. stav 1. ovog zakona, na poslodavcu je.
U slučajevima nasilja na osnovu pola, uznemiravanja i seksualnog uznemiravanja i mobinga, nijedna odredba ovog zakona ne može se tumačiti kao ograničavanje ili umanjivanje prava na vođenje krivičnog ili građanskog postupka.
Ako sud utvrdi da je tužba iz stava 1. ovog člana osnovana, naložiće poslodavcu da tužiocu uspostavi i obezbijedi ostvarivanje prava koja su mu uskraćena ili da plati odgovarajuću novčanu naknadu.
26. Zakon o visokom obrazovanju Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 73/10, 104/11, 84/12 i 108/13, 44/15, 90/16, 5/17 – odluka USRS, 31/18, 26/19 i 40/20).
27. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o visokom obrazovanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 73/10, 104/11, 84/12 i 108/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
(1) Poslije tri neuspjela polaganja istog ispita, student ima pravo da, na lični zahtjev, polaže ispit pred ispitnom komisijom.
(2) Student ima pravo da nadležnom organu visokoškolske ustanove podnese prigovor na dobijenu ocjenu, ako smatra da ispit nije obavljen u skladu sa zakonom i opštim aktom visokoškolske ustanove, u roku od dva dana od dobijanja ocjene.
(...)
(4) Ako se usvoji prigovor studenta, student ponovo polaže ispit pred ispitnom komisijom u roku od sedam dana od dana prijema odluke iz stava 3. ovog člana.
(...)
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda broj 71 0 Rs 218914 18 Rev od 7. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 1. aprila 2019. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e), k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i 14 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud zapaža da je apelant postupak u konkretnom slučaju vodio radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, dakle predmet je građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
37. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
39. Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
40. Dovodeći u vezu naprijed navedene stavove sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su sudovi odlučivali o apelantovom tužbenom zahtjevu koji u sebi, kako je obrazložio Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku, kumulira više zahtjeva: tužbu za utvrđivanje diskriminacije (deklaratorni antidiskriminacioni zahtjev), kao i tužbu za naknadu štete (kondemnatorni, reparacioni zahtjev). Ustavni sud zapaža da je presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku apelantova revizija odbijena i drugostepena presuda potvrđena, kojom je prvostepena presuda u usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i odluke o troškovima postupka preinačena i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.
41. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud primjenom relevantnih odredbi člana 2 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije i člana 5 Zakona o radu dao jasno i argumentovano obrazloženje da apelant nije dokazao vjerovatnoću da ga je tuženi diskriminisao. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da te odredbe zakona preciziraju da diskriminacija postoji samo ukoliko se zasniva na jednom od zakonom zaštićenih osnova, različitog tretiranja lica po osnovu rase, jezika, vjere, etničke pripadnosti i dr. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, imajući u vidu činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, jasno obrazložio da apelantu nije zabranjen pristup informacionom sistemu, već kao i ostalim nastavnicima nije mu dozvoljeno da samostalno postavlja obavještenja na internet stranici fakulteta, već posredstvom ovlašćenog službenika. Takođe, Vrhovni sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da formiranje komisije za pregled pismenih ispita studenata radi procjene da li ih je tužilac adekvatno bodovo uslijedilo je nakon brojnih pritužbi studenata na tužiočev rad, te da je to dio procesa rada kod tuženog, odnosno kontrole rada zaposlenih. Tužiočevo raspoređivanje da drži vježbe S. A., koji je njegov bivši asistent, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne predstavljaju radnju degradiranja i poniženja apelanta od tuženog, te da one nemaju karakter radnji koje se ponavljaju u dužem vremenskom kontinuitetu, niti je došlo do zlostavljanja, degradiranja i ponižavanja tužioca, odnosno u ovim radnjama nema elemenata mobinga.
42. Dakle, imajući u vidu data obrazloženja Vrhovnog suda, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne može izvesti zaključak da su opravdani apelantovi navodi u pogledu pogrešne primjene pravila o teretu dokazivanja u postupcima u kojima se utvrđuje postojanje diskriminacije. U vezi s time, Ustavni sud podsjeća da se standard u pogledu dokazivanja jednakog postupanja ogleda u pristupu prema kojem lice, koje se poziva na diskriminaciju, mora učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te učiniti vjerovatnim da bi zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije, pri čemu teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije leži na tuženom. Navedenom korespondira odredba člana 15 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da apelant nije dokazao da je njegov zahtjev osnovan ni iz osnova diskriminacije jer nije dokazao da je do stavljanja u nejednak položaj došlo zbog jedne od zabranjenih osnova, niti se u navodima tužbe poziva na to da je postupanje tuženog zasnovano na jednom od zabranjenih osnova (član 2 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije i član 5 Zakona o radu), što je ključni element za postojanje diskriminacije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud posebno obrazložio da apelant nije učinio vjerovatnim da je bio izložen mobingu u smislu člana 4 stav 3 Zakona o zabrani diskriminacije, tj. da je postupanje tuženog bilo usmjereno na njegovo psihičko zlostavljanje, a namjera profesionalna degradacija i promjena njegovog statusa.
43. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda kada je primjenom navedenih odredbi Zakona o zabrani diskriminacije i Zakona o radu, a u vezi sa odredbama člana 50 Zakon o visokom obrazovanju, zaključio da u datim okolnostima apelant nije dokazao vjerovatnoću diskriminacije od tuženog, kao ni vjerovatnoću da postupanje tuženog ima elemente mobinga. Iz navedenog dalje proizlazi da je Vrhovni sud zapravo razmotrio sve apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnoj pravnoj stvari. U takvim okolnostima, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, sadržaj relevantne odredbe člana 2 stav 1 i člana 4 stav 3 Zakona o zabrani diskriminacije, te člana 5 Zakona o radu, dovodeći ih u vezu sa odredbama člana 50 Zakona o visokom obrazovanju, Ustavni sud dato obrazloženje Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim.
44. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
45. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se, prema njegovom mišljenju, sastoji kršenje ovog prava, odnosno da se njegove tvrdnje zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Zabrana diskriminacije
46. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelant nije izričito izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje.
47. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je postupanjem redovnih sudova u njegovom predmetu prekršena zabrana diskriminacije, što su redovni sudovi proizvoljno cijenili. Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud apelantov tužbeni zahtjev sagledali upravo u pogledu različitog postupanja tuženog prema apelantu u odnosu na ostale zaposlenike, ali je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan jer apelant nije ponuđenim dokazima učinio vjerovatnim da je tuženi apelanta diskriminisao po osnovu njegovih prava iz radnog odnosa, odnosno tuženi je dokazao da nije bilo različitog postupanja, te da je i ono koje je utvrđeno bilo opravdano, o čemu se Ustavni sud prethodno detaljno izjasnio i zaključio da u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje nije bilo proizvoljnosti. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoje odlučenje dao jasne i argumentovane razloge primjenom odredbe člana 2 stav 1 i člana 4 stav 3 Zakona o zabrani diskriminacije, te člana 5 Zakona o radu, a u vezi sa odredbama člana 50 Zakona o visokom obrazovanju i kada je apelantovu reviziju odbio te dao razloge da apelant nije učinio vjerovatnim da je došlo do diskriminacije i mobinga, a Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim.
49. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant uz apelaciju nije ponudio relevantne dokaze kojima bi potkrijepio tvrdnje o navodnoj diskriminaciji.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević